WIKIMEDIA.ORG

Što bi danas GOVORIO MATOŠ?

Autor: Jerolim Dinara / 7Dnevno / 15. svibnja 2015.

Najnesebičniji prijatelji hrvatskog nepodmitljivog novinarstva su beogradski novčari. Abcug papa! Najbolja preporuka za jedinu kulturnu stranku u Hrvatskoj je srpsko prezime. Ideja nacionalizma je najveća opasnost za narod hrvatski. Ukratko, najveća opasnost Hrvatu je ime Hrvat, a najveća nesreća za Hrvatsku je - hrvatstvo, hrvatska misao. Amin

Kakav smo, mi Hrvati, narod vidjet ćemo iz teksta kojeg je napisao naš dični Antun Gustav Matoš 1909. godine. I to prije svih jugoslavija i sličnih anacionalnih državnih parodija! Matoš uviđa sumnjičavi i nepovjerljivi dio hrvatskog naroda kojeg naziva – naprednjaci! Sve je na vlas isto i dan danas! I to je taj zlosretni anacionalni gen koji nam se zavukao pod kožu. Vjerojatno miješanjem s raznoraznim tuđinskim osvajačima, na sjeveru Hrvatske s Germanima i Mađarima (npr. pravo prve bračne noći!), u središnjoj Hrvatskoj s Turcima i Vlasima (silovanja!), a na jugu s Mlecima, Frančezima i slično. Gustl piše:

Napredna Hrvatska je tamo gdje nema Starčevićeve misli. Najbolji Hrvati su Srbi. Glavni branilac ustava i hrvatskog prava je Pribičević. Glavni izdajice hrvatstva su Frank i Hrvatsko pravo. Dopušteno je s oduševljenjem besjediti samo o kralju Petru. Napadati vjeru je najbolje sredstvo širenja pučkog morala i patriotizma. Katoličanstvo je barbarstvo i zločin. Treba ga iskorjenjivati kao najveću narodnu nesreću. Pravoslavlje je narodno, hrvatsko i kulturno. U popadije dakle ne diraj ni prstom, a kamoli jezikom ili perom.

Laž je najbolje sredstvo u borbi za istinu

Eugen Kvaternik je nitkov. Najbolje sredstvo u borbi za istinu je laž. Hrvatstvo treba uvijek prikazivati kao misao ropstva umnog i političkog, a srpstvo treba riječju i perom slikati kao ideal političkog i kulturnog hrvatstva. Treba naše katoličke popove napadati jer je kod Srba inteligencija u slozi sa sveštenstvom. Omalovažavanje hrvatske povijesti treba svojski širiti i u Pešti tužakati Hrvate. Najveće djelo naprednjačko bilo bi – ubiti Franka. Najslobodoumniji hrvatski umjetnik je nosilac reda sv. Save… Našoj naprednoj stranci je kum čiča Pribičević. Najpokvareniji i najpodliji dio naše omladine su starčevićanci… Naprednjaštvo najstrože zabranjuje slaviti sve svece osim hrvatskog prosvjetitelja sv. Save. Pjesnik Baudelaire je kreten jer je o njemu pisao starčevićanac. Najveći rodoljubi su Khuen i Košut jer su obojica pomagali srpsku propagandu. Najbolji hrvatski književni list je Srpski književni glasnik. Naš moral zahtijeva da književniku koji nije naprednjak ne platimo honorara, da ga denunciramo policiji i da ga napokon naši kritičari proglase budalom i propalicom. Najbolji naši saveznici proti starčevićanskoj omladini su furtimaši. Najpouzdaniji način širenja hrvatske kulture je štampanje i pomaganje taštih grafomana muškog, ženskog i srednjeg roda. Zagreb treba pretvoriti u Zabrdo ili, barem, u Zagreb.

Ne stvorivši ništa, ama baš ništa, u literaturi, naprednjaci moraju tvrditi da je njihov literarni pokret – uspješan. Kada pravoslavni i socijalisti po ulici biju, tuku i izazivaju, to je kultura. Kada se starčevićanci usuđuju braniti, to je zizibambulizam! Supilo je zlatan „čoek“ jer mu beogradska skupština šalje javno trostruki Živeo, a Harambašić je izdajica jer ga takvim smatraju Supilo i beogradska Skupština. Stodlaka, upravo Smodlaka je hrvatski rodoljub jer je sumnjiv Stjepanu Radiću i jer šuruje s Talijanima i jer mu braća uče školu u hrvatskom Beogradu. Najnesebičniji prijatelji hrvatskog nepodmitljivog novinarstva su beogradski novčari. Abcug papa! Živio nasljednik Strossmayera, črezvičajni naš rodoljubac Gospodin Patrijarh pod Magarećim Bregom… Najbolja preporuka za jedinu kulturnu stranku u Hrvatskoj je češko prezime. Ideja nacionalizma je najveća opasnost za narod hrvatski. Ćirilica je najkulturnije pismo i treba je širiti, jer ćirilicom ne pišu nekulturni narodi kao Francuzi, Srbi, Dubrovčani, Englezi, Talijani itd. Ukratko, najveća opasnost Hrvatu je ime Hrvat. Najveća nesreća za Hrvatsku je – hrvatstvo, hrvatska misao. Amin.“

Tako je govorio Matoš.

Srpstvo je ideal

Zar i danas nije sve isto? Stoga probajmo Matoševe „naprednjake“ nazvati npr. antifašistima i prispodobimo njegov tekst današnjem vremenu. On bi glasio ovako: „Antifašistička Hrvatska je tamo gdje nema Starčevićeve misli. Najbolji Hrvati su Srbi. Glavni branilac ustava i hrvatskog prava je Pupavac. Glavni izdajice hrvatstva su Tuđman i Hrvatsko slovo/tjednik. Dopušteno je s oduševljenjem besjediti samo o drugu Titu. Napadati vjeru je najbolje sredstvo širenja jugoslavenskog morala i patriotizma. Katoličanstvo je barbarstvo i zločin. Treba ga iskorjenjivati kao najveću narodnu nesreću. Pravoslavlje je narodno, jugoslavensko i kulturno. U popadije dakle ne diraj ni prstom, a kamoli jezikom ili perom, ali laj protiv katoličkih svećenika i celibata. Ante Gotovina je nitkov. Najbolje sredstvo u borbi za istinu je laž. Hrvatstvo treba uvijek prikazivati kao misao ropstva umnog i političkog, a srpstvo treba riječju i perom slikati kao ideal političkog i kulturnog jugoslavenstva. Omalovažavanje hrvatske povijesti preko Jakovine i Klasića treba svojski širiti i u Bruxellesu tužakati Hrvate. Najveće djelo antifašističko bilo bi – ubiti Tuđmana. Najslobodoumniji hrvatski umjetnik je Oliver Frljić, nasljednik Ljubomira Micića… Našoj antifašističkoj stranci je kum čiča Buda. Najpokvareniji i najpodliji dio naše omladine su starčevićanci…

Antifašizam najstrože zabranjuje slaviti sve svece osim srpskog prosvjetitelja sv. Save. Pjesnik Baudelaire je kreten jer je o njemu pisao Slobodan Novak. Najveći rodoljubi su Josipović i Mesić jer su obojica pomagali srpsku propagandu. Najbolji hrvatski književni list su Novosti. Naš moral zahtijeva da književniku koji nije antifašist ne platimo honorara, da ga denunciramo udbi i da ga napokon naši kritičari proglase budalom, propalicom i kretenom. Najbolji naši saveznici proti starčevićanskoj omladini su knindže. Najpouzdaniji način širenja hrvatske nekulture je štampanje i pomaganje taštih grafomana muškog, ženskog i transrodnog roda. Zagreb treba pretvoriti u Zasrb ili, barem, u Zagjug. Ne stvorivši ništa, ama baš ništa, u literaturi, antifašisti moraju tvrditi da je njihov literarni pokret – uspješan.  

Mesić je zlatan “čoek”, a Tuđman izdajica

Kada antifašisti i Occupy Croatia po ulici biju, tuku i izazivaju, to je kultura. Kada se branitelji usuđuju braniti, to je nekultura! Mesić je zlatan „čoek“ jer mu beogradska Skupština šalje javno trostruki Živeo, a Tuđman je izdajica jer ga takvim smatraju Milošević i beogradska Skupština. Žutodlakić, upravo Josipović je hrvatski rodoljub jer je sumnjiv Hrvatskom etičkom sudištu i jer šuruje sa Srbima i jer mu drugovi uče školu u hrvatskom Beogradu. Najnesebičniji prijatelji hrvatskog nepodmitljivog novinarstva su beogradski novčari. Abcug papa! Najbolja preporuka za jedinu kulturnu stranku u Hrvatskoj je srpsko prezime. Ideja nacionalizma je najveća opasnost za narod hrvatski. Ćirilica je najkulturnije pismo i treba je širiti, jer ćirilicom ne pišu nekulturni narodi kao Francuzi, Srbi Dubrovčani, Englezi, Talijani itd. Ukratko, najveća opasnost Hrvatu je ime Hrvat. Najveća nesreća za Hrvatsku je – hrvatstvo, hrvatska misao. Amin.“

Eto, u hrvatskoj povjesnici sve se na vlas ponavlja, kako prije stotinu godina, tako i danas. Tako bi i prilagođen današnjem vremenu čuveni Matošev tekst o Hrvatima i Srbima, danas ovako izgledao:

Ovdje antifašisti, anarhisti i ateisti, tamo orgije raznoraznih antifašističkih četnika. Tamo sloboda apsolutne nacionalističke demagogije, tu sloboda apsolutne anacionalne tiranije. Tamo ekscesi neinteligentne slobode, tu ekscesi učene servilnosti. Tamo tiranija četničkih patriota, ovdje tiranija laži i tuđinskih izmećara. Tamo militaristički zavjerenici, tu civilni nagodbenjaci. Tamo odviše političke bahatosti, tu odviše poniznosti. Tamo prijetnje, kod nas beskičmenjaštvo. Tamo više hvalisanja, laži i četničke kulture, kod nas više izdaje, ulizivanja, partizanštine i stare yugo-kulture. Oni – bizantinci, mi – europske sluge. Oni nas redovito podcjenjuju, mi njih redovito precjenjujemo. Oni su izvrsni, mi smo vrlo slabi politički trgovci. Oni su parveni, mi smo slugomani. Oni su realisti, mi – naivci: najveći onda, kad mislimo da to nijesmo. Oni imaju vještije narodne političare, naši političari su jugoslavenska kukavelj. Oni su srpskiji novinari i kritičari; mi smo vrsniji anacionalni umjetnici. Oni su narodski, mi smo nenarodni. Oni smatraju dunavske Ade i Zrin-grad srpskom zemljom, dok mi ni pedlja Srbije ne smatramo zemljom hrvatskom. Srbija je skorojević, čeznući za svim aristokracijama – naročito za Parizom i Dubrovnikom; Hrvatska je propali jugović, toliko blesav da mu imponuje samo Srbija. A da završim to naglo uspoređivanje zaključkom Taineove paralele između Srbije i Hrvatske: oni su srpskiji, mi – jugoslavenskiji.”

Tako bi danas pisao naš vrsni narodni analitik Gustl i nama se je upitati kako to da smo i nakon stotinu godina i tolikih krvavih drama još uvijek blesavi politički slijepci? Kakva to zabranjena ljubav i kakvo je to parenje koje stvara anacionalne poluidiote? Zato se opet matoševski upitajmo:

Zašto naša elita smatra naročitim junaštvom sprdanje s hrvatskim pravima, negirajući u ime nekih ljudskih prava narodne pravice, kao da Hrvatska nije skup ljudi no čopor bespravne stoke, kao da je historijska Hrvatska ženska sumnjive prošlosti. Ako je u vašim očima Hrvatska žaba što se naduva kao engleski parip ili francuski kokot, po našem mišljenju ona je skromna, čedna duša, tuđinka na svojoj očevini, pepeljuga u ostacima svoje kraljevske podrtine i bijedno će poginuti bude li princ Narod, njen vjernik, mislio kao jeftini revolucionari koji scijene da se hrvatsko ime može baciti kao bankrotirana firma… Mi Hrvati rado se izgovaramo i okrivljujemo drugoga za vlastite nesreće. Za sve nedaće ne okrivljuje nikad Hrvat sam sebe. Uvijek mu je drugi kriv… Dok se kod nas uveliko već stvara filozofski, profesorski, i nastavnički proletarijat, slobodne profesije poplavljuju tuđinci. Drugim riječima, moderni Hrvat nema apsolutno nikakve inicijative i samostalnosti, pa kao mlad penzionirac ne vidi osiguranje egzistencije osim u državnoj službi. Protunarodne vlade su naravno išle na ruke toj trutovskoj, pandurskoj i gotovanskoj našoj dispoziciji, pa u svojim odgojnim sistemima tu oskudicu inicijative još pojačavale. Sav uzgojni naš sistem išao je i ide za tim da stvori činovnike, službenike, dakle da fabrikuje duše podobne samo slušati, da fabrikuje ljudski materijal to bolji što je gori, to jest: što ima manje samopouzdanja i energije. Naš narod je kao sve primitivne rase prirodno lijen, boji se ljute životne borbe kao svi lijenčine, pa više voli biti ‘osiguran’ pisarčić ili stražmeštar nego da se odvaži na široku pučinu života, pa da traži sve ili ništa. Jer tko je energičan, radije umire no da tek vegetira za svoju ideju. Tuđinac može samo tako kod nas napredovati, jer je od nas jači, energičniji, za život sposobniji. Dođimo do zaključka da smo u domovini i mi danas na žalost tuđinci i da ju pod svaku cijenu moramo osvojiti, da moramo biti složni i da moramo dizati vlastitu energiju do najviše potencije, pa nas neće pregaziti bjelosvjetski dotepenci i golotrbi uljezi. Što da bacamo kao balavci krivicu uvijek na druge kada znamo da smo tako lijeni, tako indolentni, tako mlohavi i bez ikakve inicijative, da u Zagrebu bez balkanskih, ‘barbarskih’ Bugara ne bi imali ni čestitog povrća… Koji sistem na svijetu može me prisiliti da budem ignorant, lijenčina, bludnik ili sinja kukavica? Vjerujmo mi: dolce far niente je priča u Fiorenci, dok je jamačno stvarnost kod nas…

Sve što nije glupo proglašuje se abnormalnim, ludim!

Zavirite u život i vidjet ćete da su glupani neodoljiva sila jer su u ogromnoj većini, proglašujući svakog odviše umnog čovjeka bijelom vranom, ludom, nesretnikom. Glupani su u eklatantnoj većini, većina je normalna i sve što nije glupo proglašuje se abnormalnim, ludim!… Zagrebačka publika, publika našeg narodnog središta, kvari i truje lošim svojim primjerom vascijelo hrvatsko općinstvo, demoralizirajući tako cijeli naš narod. Neka nam se zbog tih gorkih ne rekne da grdimo Zagreb… Da je cijela Hrvatska kao četiri petine Zagreba, hrvatskog naroda ne bi više bilo… Nikad nismo bili niti ćemo ikad biti za lokalni ekskluzivni patriotizam, ali uvijek smo bili i uvijek ćemo biti proti tome da se Zagreb degradira, da se čak i sistematski kleveće i napada… kao da je taj lijepi grad kriv što ima loših Zagrepčana, što ima ljudi koji prljaju vlastito gnijezdo. Zagreb, bio kakav mu drago, središte je Hrvatske i hrvatstva, pa nije dobar Hrvat koji nije dobar Zagrepčanin. Ta naša simpatija prema gradu u kojemu živimo nije slijepa simpatija, nije ljubav matere što voli i poroke svoga djeteta, već je ona prosvijetljena ljubav koja poroke vidi, ali nosioca tih poroka ne proklinje, već zlo kao dobar otac i odgojitelj nastoji iskorijeniti.”

Hrvatski nacionalni vizionar i prorok Antun Gustav Matoš prije stotinu godina sve je predvidio i znao, zato i ovaj tekst završimo njegovom znakovitom prisegom Hrvatskoj:

Hrvatska, bakljo mojih tamnih putova, tvrdi kruše mojih nevolja, suzno uzglavlje mog progonstva! Kroacijo, jedina, posljednja boginjo mog buntovničkog bogomračja! Pruži mi kraljevsku, prosjačku ruku, i ti ćeš disati i bitisati donle dok bude biti i disati posljednje tvoje dijete. Diži se, Hrvatsko! Jer iako smo sami i slabi, u početku bijaše hrvatska riječ i riječ Hrvatska će biti djelo! Idealna, najčišća je Hrvatska tu, u našem mozgu, u našem srcu, a ako je iz mog oka sada pala suza, ne bijaše to moja suza – već suza nečega u meni, nekog dobrog demona, nekakve milostive žene – lacryma meae carae matris Croatiae. Svaka zemlja, pa i naša, ima mjesta kao što je ovo pod našom lijevom sisom – gdje duša narodna življe diše. Tražite, nađite, stvorite srce hrvatsko!“

Autor:Jerolim Dinara / 7Dnevno / 15. svibnja 2015.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.