Srpski mitovi i krivotvorenje povijesti manastira Krka

Manastir Krka je za Srbe u Hrvatskoj ono što je Kosovsko polje za Srbe kao takve: mitsko mjesto. To mitsko mjesto je prije dva dana obilježilo 400. godišnjicu postojanja, što je Patrijarhu SPC Irineju poslužilo za još malo optuživanja Hrvata. Kažu da u svakom mitu ima i ponešto istine. Ipak, te istine je uglavnom jako malo, a ostalo je - mit, olitiga laž.

Jedan od novokomponovanih mitova je da su, kako to reče Irinej,  “zlo činili nama susjedi i mi njima, ali mi u mnogo manjoj mjeri no oni”.  Naime, u zadnjem ratu je nakon Oluje, po presudi iz den Haaga, od strane HV ubijeno 44 civila. Samo broj hrvatske djece ubijene na okupiranim teritorijima od srpskih snaga je 402, da ne idemo na Ovčaru, da ne govorimo o drugim stvarima. No, neukusno je u konačnici natezati se oko toga tko je koga više pobio i tko je kome koliko mrtvih još dužan. Nije ideja pomirenja cjenkati se s glavama, pa Irineju ne treba niti činiti uslugu upuštajući se u to. Tek možda napomenuti da takav govor katoličkog svećenika ne bi prošao u Srbiji, a uostalom i nije za očekivati ga.

No, zanimljiviji su ovdje stariji srpski mitovi. Kako su s bitkom na Kosovom polju povezani brojni mitovi, a sasvim sigurno da će i za 600 godina isti takvi biti povezani s Olujom, bude li do tada još Srba i Europe uopće, odnosno ne preplave li sve muslimani koji bi zahvaljujući liberalnoj EU politici mogli uspjeti u onom u čemu Turci nisu pred 6 stoljeća, tako su brojni mitovi povezani s manastirom Krka. Uglavnom je opće poznato kako je samostan sagrađen na ostacima starijeg katoličkog samostana: to navodi i eparhija na svojim stranicama, a i hrvatska Wikipedia, pozivajući se na Enciklopediju likovnih umjetnosti, Zagreb, 1964., str. 251. “Manastir Krka nastao je, kao katolički samostan, na mjestu gdje su se nalazile katakombe u kojima je prema predaji apostol Pavao propovijedao kršćanstvo u dolini rijeke Titius (stari naziv za Krku) u I. stoljeću poslije Krista. Da je manastir nekad bio katolički, ukazuje i zvonik u romaničkom stilu, što nije tipično za pravoslavne vjerske objekte”, navodi se.

Tamo se navodi i kako je u srpskoj publicistici raširena teza da je manastir Krupa napravljen 1317. godine za vrijeme vladavine kralja Milutina, mada ne postoji nikakav dokument, ni povelja niti posredan izvor koji ukazuje na to. Milorad Panić Surep je 1965. u Zografu objavio “da postoji jedan falsificiran zapis da je car Dušan 1342. godine ponovio manastir. Milaš pominje gramatu iz 1497., mada tu gramatu niko nije vidio. Podatak na koji se poziva je iz Končarevićevog ljetopisa, koji također niko od povjesničara nije uopšte vidio.”

No, najzanimljiviji je povijesi falsifikat godina “1402” uklesana na ploči nad glavnim ulazom u manastir Krka, kao godina kad je obnovljen, temeljem čega je prihvaćena teza da je manastir sagrađen oko 1350., iako niti o gradnji tog manastira nema baš nikakvih povijesnih podataka nigdje. Na njemu piše, “OBNOVI S BEDEM I GOSTINICU GN PROTOPOP LAZO LAZARIEVI B DA GA PROSTI PRI IGUMENU MOJSEU V LETO 1402”. Dakle, protopop Lazarijević je obnovio zaštitni zid samostana i “Gostinicu”, što je bila gostinska soba za one vjernike koji su manastiru Krka donosili bogate darove.

Radi se o falsifikatu, bar tako tvrde povjesničari, i imaju dobre argumente za to. Kao prvo, protopop Lazarijević je živio – tri stoljeća kasnije. Boško Desnica, u “Istorija kotarskih uskoka 1984 – 1709” (Beograd, 1951, 345-346) objavljuje spis generalnog providura Moceniga, po kojem je Lazarijević sakat izašao iz morejskog rata. Kao zahvalu za junaštvo pokazano u ratu mletački dužd mu dodjeljuje vojničku plaću, a i prije toga je bio bogat čovjek. On se kao viđeni pravoslavni pop, vjerojatno tada najviđeniji na sjeveru Dalmacije, dopisivao s patrijarhom Arsenijem III Crnojevićem. Istovremeno pećki kaluđeri dolaze u Knin i okolicu Zadra. Monasi manastira Maržića 1701. dolaze u manastir Krka s crkvenim blagom, o čemu postoje arhivski zapisi. Tada je vodi iguman Danilović.

Zato se pretpostavlja da je ta kamena ploča nastala 1702. godine, kad Lazar Lazarijević postaje bogat i upisuje se u donatore manastira Krka. Iste godine je obilno donirao i crvu u Islamu Grčkom, što je ostalo dokumenitrano na prijestolnim ikonama.

No, to nije jedina stvar koja upućuje na falsifikat. Na samoj se ploči, navodi Milenko Pekić u znanstvenom radu “Dva kamena natpisa manastira Krke”, primjećuje da je godina dublje urezena u odnosu na slova. Usto, ploča nije oduvijek bila iznad glavnog ulaza: 6.10.1859. je još uvijek bila u manastirskoj crkvi, gdje ju vidio profesor Eitelberger iz Beča, tri godine ranije je na tom mjestu spominje Zadranin Zanchi, a tek 1873. dolazi na današnje mjesto.

Tu se treba zapitati zašto je uopće došlo do krivotvorenja godine iz 1702. u 1402. godinu kao godinu dolaska pravoslavlja u Dalmaciju, odnosno prisutnosti Srba kao organizirane vjerske, a time i nacionalne skupine. “Tko prvi zagovara 1402. godinu s našeg kamenog natpisa?”, piše Pekić, te se poziva na inventar manastira popisan 1831. “Za nju, sigurno, nije 1831. godine znao Spiridon Aleksijević, ali zato Stefan Knežević 1836. godine u inventaru svog postriga zapisuje: “koga sija obitel sozdana bist, ne izvjestno jest. Obnovljena že bist v ljeto 1402. pervij krat …  Tako će 1402 godina dospjeti i na stranice “Šematizma Pravoslavne eparhije dalmatinske”, gdje se spominje od 1873. na dalje. Tamo piše: “Kada je uprav ovaj manastir (Krka) i od koga osnovan bio, to nije poznato. Nikakvi istorički podataka ne nalazi se, okrom dvaju nadpisa” (…)

Od 1903. se zaboravlja na to, iako je taj tekst kako se ne zna kad je manastir osnovan ponavljan u svakom Šematizmu, i na dalje se spominje samo kako je manastir osnovan oko 1350., što se od tada uzima i službenim datumom dolaska Srba u Hrvatsku, dakle uzima se “šest stoljeća”. To od tada više nitko oficijelno ne dovodi u pitanje, no uvaženi arheolog i povjesničar don Luka Jelić krajem 19. stoljeća onako usput uočava neke nelogičnosti pišući o natpisima koji govore o 1402. i 1422: “Svakako onaj iz 1402. ne bi se mogao svesti u sklad s grčko-iztočnim porieklom: kod grčko-istočnjaka tada bijaše u porabi sasvim drugo datovanje”. Njemu su naime pale u oči arapske brojke, koje po njemu pravoslavci tada – početkom 15. stoljeća – nisu koristili. “Očevidac nam je pripoviedio, da je stariji nadpis, na koji se ona godina odnosi, otučen, a po vrh njega poznije uklesan nadpis ćirilicom. Nadpis na žrtveniku, je li latinski ili ćirilski? Ne znamo. Ako i ovaj nosi oznaku godine arapskim brojkama, red je zaključiti isto što i o prvom”: on zaključuje da se iz ta dva natpisa može zaključiti da je u 15. i 16. stoljeću oko manastira postojala ograda, no ne i da je pripadao “grčko istočnjacima”. “To isključuje i navedeno izvješće ninskoga biskupa 1598. godine”, piše Jelić. “Najstarija izvjestna viest o grčko-iztočnjacima u krčkom samostanu je dukala 25. kolovoza 1648.”, navodi on i precizira nadalje kako “uvedenje grčko-iztočnih samostana u Krupi i na Krki pada u razdoblje od 1598. do 1642. godine”. To odgovara onih 400 godina koje se i slave.

Jelić naravno nije mogao znati da je godina na kamenu krivotvorena, no zapazio je druge nelogičnosti. On je pledirao da se sistematski obrade i istraže kameni natpisi pravoslavnih manastira u Dalmaciji, što nikad nije urađeno, iako su Dušan Berić i Milan Radeka pokušavali to pokrenuti. Na to mu je odgovorio tadašnji pravoslavni episkop dalmatinski dr. Nikodim Milaš, čijim je planovima i te kako odgovaralo da se 1350. (pri čemu se poziva na tzv. Končarevićev ljetopis, koji je po svoj prilici i sam krivotvorina) uzme kao godina osnivanja pravoslavnog manastira. Milaš je inače uređivao časopis “Pravoslavna Dalmacija”.

Pekić navodi: “Tek će Dušan Berić opovrgnuti navodnu 1402. godinu i založiti se za 1702. Žučno i tolerantno odgovara mu tadašnji Iguman Krke Nikodim Opačić, koji apsolutno vjeruje u podosta oštećeni kameni natpis s vidljivim, naknadno urezanim arapskim ciframa i pri tom se oslanja na natpis iz 1422. godine. Na Berićevu stranu prelazi uskoro i agilni Radeka.

“Uistinu, naš natpis, isklesan u mekom bukovičkom kamenu, govori o obnovi i 1402. godini – u koju ne smijemo vjerovati”, piše Pekić. “Vrlo se lako ta brojka 7 mogla drugom rukom pretvoriti u brojku 4. Godine 1831. to još nije učinjeno”, piše on, “ali je obavljeno za života arhimandrita Jeroteja Kovačevića, jednog od najboljih organizatora i voditelja bogatog Krkinog imanja. Ovim prepravljanjima nesumnjivo je kumovao episkop Josip Rajačić, Spiridon Aleksijević, a i budući vladika Stefan Knežević. Kad se već jednom preklesala stara godina i uklesala 1402. čekao se samo dan pa da se isfrizirani natpis postavi na jedno vidnije mjesto. Za pretpostavku je da je ploča postavljena na današnju lokaciju 1859. godine, iza odlaska Eitelbergera, koji onaj oskrnavljeni zapis prepisuje s priličnim pogreškama. S velikom sigurnošću možemo reći da je to učinio arhimandrit Kovačević.”

To je vidljivo iz “Inventara Obštežitelnog Manastira Krke ustroen 3. septembra 1880. ljeta”, odnosno njegovog dodatka gdje piše kako su “1859. godine popravljena sadašnja portena vrata, koja su prije mnogo nižija bila”.

Dakle, čitav mit oko prisustva pravoslavnih Srba u Dalmaciji od 14. stoljeća je zapravo sagrađen, kao i brojni drugi mitovi, po svemu sudeći na krivotvorini. Na stranicama Eparhije međutim 1402. kao godina obnove uzima se i dalje neupitno: “Ovaj drevni manastir Krku podigla je srpska princeza Jelena, sestra cara Dušana, udata za hrvatskog kneza Mladena II Šubića, posvetivši ga sv. arhanđelu Mihailu. Bilo je to 1350. godine. Predanje kaže da su manastir na današnjem mjestu osnovali monasi prispjeli iz Svete Zemlje i to iz manastira Sv. arhistratiga Mihaila, kojeg je tamo podigao kralj Milutin. Njih je na to nagovorio ispovijednik princeze Jelene, monah Ruvim. Odgovor na pitanje zašto je baš na tom mjestu podignut ovaj pravoslavni svetoarhangelski manastir možemo potražiti i u tvrdnji starog istoričara Lucijusa koji govori o propovjedima apostola Pavla Dalmatincima u prostoru oko rijeke Krke. Blizina rimskog vojničkog grada Burnuma i katakombe ispod samog manastira osnažuju tu tvrdnju i navode na zaključak da su osnivači Manastira znali za to pa da su upravo tu i ustanovili ovu svetinju.

Pedesetak godina kasnije, 1402., kako stoji u zapisu iznad ulaza, manastir je dograđen.

Zanimljiv je međutim i ovaj dio sa stranica manastira, koji se nikako ne slaže s teorijama koje Pupovac i hrvatski “antifašisti” zadnje vrijeme prodaju, o “genocidisanju srpske nejači” i Tuđmanovoj želji da izbriše svaki trag postojanja Srba u Dalmaciji: “U toku posljednjeg rata 1991. – 1995. tj. odmah iza njega, manastir je poharan, ali ne bitnije, jer su ga hrvatske vlasti zaštitile od vandalizma. Bio je zapustio od 1995. do 1998. godine. Bogoslovija koja je postojala pri njemu od 1964. premještena je najprije na Divčibare a potom u Srbinje, nekadašnju Foču. Obnovljena je nastojanjem episkopa Dalmatinskog Fotija 2001. godine.

Vjerojatnije je, ipak, da je današnja Krka osjetno novija od 14. stoljeća, i da je pravoslavni manastir postala u 17. stoljeću, dok pak stariji katolički samostan na tom mjestu vuče korijene u doba antičkog Rima.