Pixabay

SRBIJA O SVOJIM DEZERTERIMA ŠUTI. TREBAMO LI I MI? Miroslav Milenković se ubio jer nije želio ratovati protiv Hrvatske

Autor: Snježana Vučković

Kada se u Hrvatskoj govori o Domovinskom ratu i crnim događajima koji su obilježili 90-e, gotovo se isključivo govori u kontekstu Srba koji su u želji za realiziranjem plana Velike Srbije masovno uzeli oružje u ruke i pojurili na hrvatski teritorij.

Srbi iz Hrvatske imali su veći motiv za rat od stanovnika Srbije

Srbi su uistinu ’91. počeli ostvarivati velikosrpske težnje, no ne onako kako pretpostavljamo, a velikim dijelom ni s oduševljenjem srpske vojske na čije je tenkove “bacano cveće”. Kronološki gledano, sasvim je razvidno kako je u samom početku rata tadašnji politički vrh Srbije instruirao krajiške Srbe da se Tuđmanovim idejama o kulturološkoj autonomiji odupru, u početku barikadama, a naknadno i oružjem, te tako “načnu” ostvarivanje stoljetnog sna – Velike Srbije.

Pitanje je koliko bi autohtoni Srbi iz Hrvatske uistinu inzistirali na odcjepljenju i odbijanju ponude tadašnje hrvatske vlasti o kulturnoj autonomiji, da se na njih nije širio utjecaj Slobodana Miloševića i Aleksandra Vučića koji su “krajišnike” riječima i naoružavanjem ohrabrivali na otpor.

Ipak, manje je poznato kako su tadašnji politički moćnici imali puno više problema s uvjeravanjem stanovnika Srbije u ispravnost ratovanja na hrvatskom tlu. Jer, osim srpskih dragovoljaca, plaćenika i krvožednih štovatelja “ravnogorske politike”, prosječan Srbin, unatoč silnoj medijskoj blokadi, nije bio oduševljen pozivom u rezervni sastav i na mobilizaciju.

Masovna izbjegavanja “pozivu na ubijanje”

“Spomenik dezerteru” bila je jedna od ideja sociologinje Janje Beč, no ona nije zaživjela do danas, a teško i da će ikada. Ovaj spomenik bi za militantnu Srbiju koja o sebi voli govoriti u kontekstu borbene zemlje čiji su odvažni stanovnici u svakom trenutku spremni stati u obranu velikosrpske ideje, zapravo bio vrlo neugodan podsjetnik na 40 000 Srba koji su ’91. odložili oružje, odbili ratovati protiv Hrvatske i tako zaradili neugodan epitet “dezertera”. Uz ovu brojku, važno je istaknuti između 100 i 200 000 Srba koji su na različite načine i uz različita opravdanja, uspjeli izbjeći smrtonosne bojišnice na hrvatskom tlu, a osobito onu vukovarsku, kamo su se najčešće slali rezervisti. Baš kao i Srbi, o ovim ljudima koji ruše teoriju o “združenim Srbima spremnima na rat”, nerado slušaju i Hrvati.




“Moja je inicijativa da se podigne spomenik u Vojvodini dezerterima. Da se obilježi da je i toga bilo u ovoj regiji u vrijeme patnji, ratnih zločina i genocida. Mislim da je vrijeme da se govori o tome koliko je ljudi odbilo ići u rat. Kada sam nedavno pokrenula inicijativu za spomenik dezerteru na jednom skupu, niti jedan medij to nije prenio. Te šutnje su uvijek strašne. Istinski heroji ovih ratova, svih ratova su dezerteri”, kazala je Janja Beč.

Miroslav – rezervist koji je svoju moralnu dvojbu okončao samoubojstvom

Prisjećajući se perioda od nekoliko mjeseci s prelaska 1991. na 1992. godinu u kojem je u Srbiji prikupljno više od 78 000 potpisa protiv rata, Nataša Kandić iz Fonda za humanitarno prvo našem je portalu otkrila slučaj prisilno mobiliziranog Miroslava Milenkovića iz Gornjeg Milanovca:




“Miroslav Milenković prisilno je mobiliziran i poslan u jedinicu u Šid. Tamo je došlo do pobune i počela su se postavljati pitanja, pa su se stvorile dvije kolone. Jedna je smatrala da ne trebaju ići na hrvatski teritorij jer tamo nemaju što tražiti, a druga da im je to zadatak i da se pozivu države treba odazvati. Milenković je bio izgubljen… U njemu se lomila dvojba: udovoljiti državi ili svom insitnktu koji mu je govorio drugačije. Nekoliko je puta prelazio iz jedne u drugu, da bi na kraju uzeo pušku i ubio se pred svima”, ispričala nam je Kandić, vrlo nezadovoljna činjenicom što zbog predznaka “dezerter” ime Miroslav Milenković, unatoč svojoj humanosti, nikada neće dobiti na značaju.

“Milenković državi nije relevantan, ali za civilno društvo, on je metafora stradanja ‘malog čovjeka’ koji je radije presudio sebi nego drugima”, kaže Kandić uz napomenu da je Milenković bio građevinski radnik i otac dvoje djece.

Njemu u spomen, doznajemo od naše sugovornice, odmah nakon čina samoubojstva otisnuta je knjižica koja se 1991. uz zapaljene svijeće dijelila pred skupštinom Srbije. I to je sve…

Priču o desecima tisuća Srba koji su odbijali ratovati protiv Hrvatske možda je najbolje zaokružiti citiranjem Stojana Cerovića, najvećeg antiratnog kolumnista tjednika Vreme, koji je još za vladavine Miloševića rekao:

“Moj prijedlog je spomenik Neznanom dezerteru… Demobilizirana je pristojnost i čestitost; dezertirala pamet, istinoljubivost i čovječnost”.

Autor:Snježana Vučković
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.