Slobodan Praljak: Istina o padu Bosanske Posavine i širenju glasina kako je ‘prodana’

Autor: Marko Šuto

Sve upućuje na to kako je sukob između starog kadra JNA, KOS-a i UDB-e, kojima Hrvati iz BiH očito nisu bili od velikog značaja, s jedne strane te novih snaga u Hrvatskoj s druge najviše utjecao na razvoj događanja u istočnoj Posavini za vrijeme Domovinskog rata.

Još jedan mit o Domovinskom ratu uspio se nametnuti hrvatskoj javnosti. Pored onoga o žrtvovanju Vukovara kojeg su uspješno prodali neki bivši oficiri JNA popularan je i mit o prodaji Bosanske Posavine Srbima. Franjo Tuđman je radi navodno velikog utjecaja Hercegovaca na čelu s Gojkom Šuškom predao istočnu Posavinu kako bi se osigurala prevlast u južnim krajevima Hrvatske Republike Hercegbosne. Ovaj mit je samo još jedan u nizu o ‘zločestim’ Hercegovcima koji su navodno uništili i pokrali Hrvatsku. Zahvaljujući Poreznoj upravi koja je knjige, a time i obranu generala Slobodana Praljka proglasila bezvrijednom, došli smo do detaljnog slijeda zbivanja tih ratnih događanja.

Naime, u svojoj ‘šund literaturi’ general Praljak je otkrio prave razloge zašto je pala istočna Posavina u četničke ruke. Nizom dokumenata dokazuje kako Posavina nije ni prodana, ni predana, kao što se uspjelo nametnuti jednom dijelu javnosti.

Prilike u Slavoniji i Bosanskoj Posavini 1992. nisu bile bajne. Srpske postrojbe su iz dana u dan bile sve bliže svom cilju osvajanja hrvatskog dijela sjeverne Bosne. No, problem je bio u tome što taj cilj nisu ostvarili zahvaljujući svojim vojničkim i strateškim sposobnostima iako je Banjalučki korpus bio vrlo snažan, već radi stanja u hrvatskim redovima.

>>>

General Praljak: ‘Bosna i Hercegovina je izvršila agresiju na Hrvatsku’

‘Brže se gubi zapovjednički kadar, nego što ih se može osposobiti’

Dokazujući nevinost na haaškom sudu general Praljak je prikazao u kojem stanju se nalazila hrvatska strana u tom trenutku. Tijekom ratnih aktivnosti velik broj zapovjednika je ranjen ili je poginuo što je izazvalo probleme oko zapovijedanja i rukovođenja postrojbama. Zapovijedati je bilo sve teže u ‘interesnoj zoni’, a bilo je i onih koji nisu htjeli ići u tu zonu, pa je zapovjednik 108. brigade, pukovnik Stanislav Sorić, predložio kako bi se ‘kolebljivce’ trebalo maknuti iz redova postrojbi. Problem je bio i što se ‘brže gubi zapovjednički kadar, nego što ih se može osposobiti’. Moral je vojnicima drastično pao. Pitali su se zašto ih se šalje u Bosnu i Hercegovinu ‘dok Bosanci šeću Hrvatskom’. Bili su umorni jer nije bilo redovite smjene, a neposlušnici se nisu morali bojati sankcija.

Ministar obrane Gojko Šušak je na takav stav o Hrvatima iz BiH odgovorio kako se ‘Republika Hrvatska i njezin suverenitet brani i u Bosni i Hercegovini u zonama koje su nastanjene Hrvatima, a koje treba štititi od četničkog genocida kao što su oni (Hrvati iz BiH,op.a.) branili Republiku Hrvatsku’. Odredio je kako u Posavinu treba slati dobrovoljce, a među ostalima treba provesti anketu tko je voljan ići u Posavinu na ugovor, pa da time stekne status profesionalnog vojnika.




Prema izvještaju brigadira Ive Petrića među postrojbama HVO-a je vladala panika i metež. Sijala se panika i širile glasine koje su vojnicima spuštale moral, a ‘mnoge postrojbe HV-a su bez zapovjedi napuštale bojišta (Osječani, Vinkovčani, Virovitičani). To i velik broj poginulih i ranjenih dovelo je do toga da se počeo javljati otpor angažiranju u BiH’. Petrić izražava svoje simpatije spram Praljka i smatra kako bi upravo on uspio konsolidirati stanje da je imao više pomoći. Dalje spominje kako je među časnicima bilo mnogo komunista, a UDB-a i KOS su i dalje bili aktivni. Proziva tadašnjeg general bojnika Petra Stipetića te generala Antuna Tusa koji su odgovorni za njegovu smjenu ali napominje kako su bili pod utjecajem ljudi kao što su Imre Agotić koji mu je već prije prijetio, te Tomislava Merčepa koji mu je, iako su bili u prijateljskim odnosima, zaprijetio da će ga ubiti. Civilno rukovodstvo mu je također stvaralo probleme jer su neprestano dovodili u pitanje vojne odluke o kojima nisu ništa znali, a vodila se i aktivna kampanja protiv predsjednika Hrvatske zajednice Bosanske Posavine, Ike Stanića. Na kraju Antun Tus Petrića razrješuje s dužnosti.

Negativna selekcija na vodećim mjestima – uzrok padu motivacije

Kao reakciju na Petrićev izvještaj general Praljak imenuje komisiju za utvrđivanje i procjenu uvjeta i okolnosti razvoja događaja u istočnoj Posavini. Izvještaj komisije ne ispada pozitivno. Moral je iz više razloga na najnižoj razini. Neke postrojbe, kao npr. 101. brigada HVO-a, upućuje se na najteže pravce što je rezultiralo velikim brojem poginulih i ranjenih dok se kod drugih, npr. 108. brigada ZNG Slavonski Brod, radi velikog negativnog utjecaja lokalnih vlasti pojavila neka ‘čudna želja da se brigada zaštiti od borbi’. Čak je ‘pojačano destruktivno djelovanje pojedinih zapovjednika…oko neangažiranja svojih postrojbi za prijelaz na ratište Bosanske Posavine’.




Pojedine službe ne surađuju radi međusobnog nepovjerenja, a zapovjedni lanac je ugrožen jer se ‘više dogovara, nego zapovijeda’ što se smatra neprimjereno vojnom ustrojstvu. Kritizira se rad SIS-a koji ‘nema obavještajnih podataka po dubini neprijateljskog teritorija, već se sve svodi na osmatranje prednjih položaja te prisluškivanje’. Municije je također sve manje, a stanje se poboljšava tek dolaskom generala Ivana Čermaka. SIS je odmah poduzeo mjere kako bi poboljšao rad svojih djelatnika i izradio izvještaj o stanju u istočnoj Posavini.

Tu je posebno zanimljivo što su 30. lipnja 1992. u Valpovu održane demonstracije rodbine pripadnika 107. brigade HV-a pod utjecajem lokalnog općinskog rukovodstva kako vojnici ne bi otišli u Posavinu. Takva atmosfera se prenosila i na druge postrojbe tako da na području OZ Osijek nije bilo moguće uputiti kompletnu postrojbu na bojište u istočnu Posavinu’. Tako je 5. listopada 1992. pao Bosanski Brod. Neke brigade HV-a i HVO- a ‘nisu izvršile svoju zadaću, napustile liniju bojišnice i omogućile slobodan prostor za prodor Srba k Bosanskom Brodu’.

Najveći problem je bila negativna selekcija na vodećim mjestima koja je bila uzrok padu motivacije. ‘Zapovjedni kadar (odnosi se uglavnom na bivše djelatnike JNA) nije napustio urede tijekom Domovinskog rata i nisu se dokazali na bojištu…nemaju autoriteta kod podređenih, a zaposlili su cijele obitelji u HV-u dok za invalide i udovice poginulih gardista nema mjesta’. SIS radi svog kadrovskog sastava i metodologije također ne uživa ugled kod djelatnika HV-a.

Priča o hercegovačkom utjecaju koji je dodatno demotivirao javnost

Dakle, sve upućuje na to kako je sukob između starog kadra JNA, KOS-a i UDB-e, kojima Hrvati iz BiH očito nisu bili od velikog značaja, s jedne strane te novih snaga u Hrvatskoj s druge najviše utjecao na razvoj događanja u istočnoj Posavini. Mitom o predaji Posavine se htjela prebaciti odgovornost za pad sjeverne Bosne na Franju Tuđmana i Gojka Šuška. Kao što je priča o planu podjele Bosne i Hercegovine trebala diskreditirati pokojnog predsjednika tako je i istočna Posavina služila kao propaganda za rušenje hrvatske vlasti. Kaotično stanje i niska razina motivacije među vojnicima izazvana od krugova iz lokalnih civilnih vlasti koji su sabotirali svaku intervenciju vojske u bosanskim krajevima nastanjenim hrvatima pravi je razlog pada Posavine. Stvorila se priča o hercegovačkom utjecaju koji je dodatno demotivirao javnost. Vidljivo je koliko utjecaja su zapravo imale stare službe koje su i dalje bile prisutne u vojnim i u strukturama civilne vlasti.

General Praljak u svojim radovima ukazuje na takvo stanje, pa nije ni čudo što je Porezna uprava njegove knjige proglasila bezvrijednom literaturom, budući da je državna uprava i danas puna ljudi iz prošlih struktura vlasti. Napad je, kao što znamo, najbolja obrana. Pokušaj diskvalifikacije generala Praljka na profesionalnoj razini ima najviše odjeka u javnosti, a time je i najučinkovitija. ‘Šund’ generala Praljka otkriva pravu istinu o Domovinskom ratu i razotkriva antihrvatsku propagandu. Upravo je to prava vrijednost njegovih knjiga.

Autor:Marko Šuto
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.