Šimonović pobjegao u New York, a Pusićka će biti kandidat Britanaca i ‘REGIONA’ za glavnog tajnika UN-a!

Autor: Dražen Boroš

Običaj da se bez potvrde i suglasnosti državnih tijela njezini dužnosnici kandidiraju za visoke međunarodne dužnosti nije od jučer. To je patentirao Šimonović, a svojevremeno se i sama Grabar Kitarović bez znanja Ministarstva vanjskih poslova kandidirala za dužnost u NATO savezu.

Iako dramatične slike izbjeglica s istoka koji se očajnički pokušavaju domoći Europe i kakvog takvog boljeg života već mjesecima pune medije, prije nekoliko sati konačno se svijetu obratio i pomoćnik glavnoga tajnika UN-a za ljudska prava. Za one koji se možda ne sjećaju, to je bivši ministar pravosuđa u vladi Ive Sanadera – Ivan Šimonović. Za one koji možda ne znaju radi se o čovjeku kojem je bio povjeren resor pravosuđa u jednom od najdelikatnijih trenutaka, točnije u listopadu 2008. godine nakon ubojstva Ivane Hodak, kćeri poznatog odvjetnika Zvonimira Hodaka, kada je premijer Sanader imenovao Šimonovića novim ministrom pravosuđa umjesto dotadašnje nesposobne ministrice Ane Lovrin. Njegovo imenovanje kao nestranačke osobe pozdravljeno je od najšire javnosti. Iako je iza njega bilo gotovo desetljeće diplomatske karijere (u ministarstvima vanjskih poslova Mate Granića i Tonina Picule), te šestogodišnji staž (kao stalni predstavnik RH) pri UN-u, zastupnici u Hrvatskom saboru izabrali su ga bez ijednog glasa protiv očekujući od njega kao stručnjaka i profesora na Pravnom fakultetu u Zagrebu temeljite reforme hrvatskog pravosuđa. No on je nakon nešto više od godine i pol mandata jednostavno zbrisao.

Šimonović – osebujni profesor i mudri diplomat

Za one koji se ne sjećaju Šimonović je bio prvi hrvatski dužnosnik koji je otišao usred mandata na drugi posao. Naime, jednoga dana samo je obavijestio svoju tadašnju šeficu – Sanaderovu zamjenicu premijerku Jadranku Kosor kako odlazi u UN na bolje plaćeno mjesto zamjenika glavnog tajnika UN-a Ban Ki-Moona. Spakirao je kofere doslovce preko noći i zbrisao – ostavljajući ministarstvo u totalnom rasulu. Ispostavilo se da je “osebujni” profesor, koji je primjerice intervjue davao ležeći na kauču, 20 mjeseci svog mandata potrošio između ostalog čitajući oglase u inozemstvu, tražeći si novi posao i čim se ukazala prilika on je ostavio i Hrvatsku i vladu i ideale.

Poslije je tvrdio kako je to veliko priznanje ne samo za njega nego i za Republiku Hrvatsku, ali od njegovog utjecaja na East Riveru Hrvatska je imala koristi kao i od Mesićevog putovanja oko svijeta – dva puta u dva mandata.
I tako je prije 24 sata Šimonović uskrsnuo. Sazvao je novinare u svom uredu i “mudro” zaključio kako su “europske zemlje opetovano upozoravane na izbjegličku krizu koja se sada odigrava na njihovu pragu a bujica ratom iscrpljenih ljudi koji idu u Europu”, po njemu, “nisu nikakvo iznenađenje”, zaključio je Šimonović.

Mudro je dodao kako se ta kriza neće smiriti. “Ovo je nešto na što smo cijelo vrijeme upozoravali”, reče. Podučio je profesor neuke novinare kako su ti ljudi izbjeglice, a ne emigranti. Naime, Šimonović smatra da su velika većina ljudi koji napuštaju svoje domovine izbjeglice, što je pravni termin koji zemljama u koje dođu onda nameće obvezu da ih zaštite, a ne migranti koji samo traže bolje ekonomske izglede, smatra Šimonović koji sa sigurne distance, tisućama kilometara daleko dijeli lekcije. Ne pada mu naravno na pamet otići na lice mjesta – u Grčku, Makedoniju, Srbiju ili Mađarsku, pa čak ni u Hrvatsku u kojoj nije bio mjesecima zbog ‘okupiranosti’ poslom.

Pusićka Bildtov kadar

Uz takav jedan kadar sada bi Hrvatska, teoretski, mogla u UN-u dobiti još jedan. Najvažniji.




Kolike su zapravo šanse da netko iz Hrvatske zaista i postane glavni tajnik UN-a? Iskreno male, ali u Hrvatskoj je rasprava o tom pitanju uzburkala mnoge duhove i postala klasična unutarhrvatska priča. Sve je počelo kada je Vesna Pusić, kroz usta poznatog mrzitelja Hrvatske Carla Bildta, istaknula svoju kandidaturu. Nakon predsjedničkih izbora odazvala se pozivu predsjednice na “konzultacije” sa strankama, koje je SDP ignorirao, kako bi s njom razgovarala o ovoj temi. Sa Pantovčaka je izašla zadovoljna, dajući svojim izjavama u javnosti do znanja da je za kandidaturu dobila potporu Predsjednice Republike. Pusić je nakon sastanka doslovce kazala: “Razgovarale smo o tome, rekla je da bi to za Hrvatsku bilo dobro”.

Zanimljivo Kolinda Grabar Kitarović to u nijednoj prigodi nije demantirala i u javnosti se steklo uvjerenje da se radi o gotovoj stvari. Sada je i sama ministrica Pusić najavila svoju kandidaturu, ali u međuvremenu HDZ je izašao sa svojim kandidatom – Amirom Muharemijem, bivši dužnosnik Mesićeva ureda. To je Pusićka shvatila kao uskraćivanje potpore s Pantovčaka pa je zatražila od Milanovića da ju u utrku za željeno mjesto nominira Vlada RH – i to odmah.

HDZ “sa simpatijama” prihvatio Mesićevog čovjeka




Na kraju se sve okrenulo. Dogodilo se posve suprotno od onoga što je prije točno dva mjeseca predviđao Tomislav Karamarko. Tada je, tvrdeći da je Muharemi po svemu superiorniji kandidat od Pusić, kazao da je to stvar dogovora između predsjednice i premijera, ali da će to biti na dnevnom redu iduće godine, dakle nakon izbora. Računajući, naravno, da će u to vrijeme on već biti premijer i da će se s predsjednicom lako dogovoriti. Znajući to Pusić se požurila i natjerala Milanovića da joj već sada da službenu potporu. Nakon toga je, objašnjavajući razloge svoje kandidature, predsjednica političke stranke sa minornom potporom birača, izjavila da će taj proces “svakako povećati vidljivost Hrvatske” u međunarodnim krugovima.

Ako će nas svijet gledati kroz njen lik, obzirom na njezine političke stavove o svemu što je za hrvatsku od nacionalnog interesa, možda bi bilo bolje da nas u konačnici i ne vidi. Taj “proces” nas je već, potpuno nepotrebno, u zamjenu za Galbraithovu potporu i izjavu kako bi bila “izvrsna glavna tajnica UN-a”, gurnuo u prve linije borbe protiv ISIL-a. Nije nam ništa dobroga donio ni kada je riječ o položaju i statusu Hrvata u BiH, jer se njezinom zaslugom on ponovo odvija pod britanskim vodstvom, bez ikakvog utjecaja hrvatske politike, a pitanje je kakve je koncesije za javno izraženu potporu dobio Carl Blidt.

Čekajući Kolindu

Kako bilo, pred Hrvatskom je proces u kojem će se za “vidljivost” Hrvatske boriti Pusić i Muharemi. Stvarno je pitanje nije li Hrvatska imala boljeg kandidata za ostvarivanje tog cilja? Je li ovaj dvojac uistinu najbolje što je hrvatska u svojih 25 godina postojanja i aktivne uloge na međunarodnoj sceni iznjedrila?

Kandidatura za mjesto glavnog tajnika UN-a, kojeg je Hrvatska uz primjerenog kandidata mogla lijepo iskoristiti, zaglibila je i prije no što je počela. Običaj da se bez potvrde i suglasnosti državnih tijela njezini dužnosnici kandidiraju za visoke međunarodne dužnosti nije od jučer. To je patentirao Šimonović, a svojevremeno se i sama Grabar Kitarović bez znanja Ministarstva vanjskih poslova kandidirala za dužnost u NATO savezu. I naprasno napustila svoju veleposlanički dužnost kada je to mjesto dobila. No ona je u NATO-u barem ostavila neki trag, dok od Šimonovića neće imati koristi ni Hrvatska ni milijuni izbjeglica koji su u njegovom “svjetskom” resoru.

Dakle, sada je na potezu predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović. Ona može kupovati vrijeme, ali će ipak na kraju morati dati svoju konačnu o Vesni Pusić. I tada će mnoge stvari biti jasnije.

Autor:Dražen Boroš
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.