Pučke kuhinje pune Zagrepčana! Ljudi gladuju u središtu grada!

''Sramota me, ali ja nemam ni za čokoladicu svojoj djeci koju će njih dvoje barem podijeliti, zato sam primorana svakodnevno posjećivati pučku kuhinju i zahvaljujem dragom Bogu i ljudima koji tu rade, jer bez njih ne znam što bi mi jeli'', objašnjava.

Najveća pučka kuhinja u Zagrebu otvorena je zahvaljujući Franjevačkom redu prije skoro 20. godina. Svakodnevno je posjeti 600 korisnika. čije su tužne životne okolnosti svaka ponaosob priča za sebe. Kuhinja šest dana u tjednu dijeli besplatne obroke najpotrebnijima. Kada smo ih posjetili većina ih nije bila raspoložena za razgovor. Razumljivo, sram zbog situacije u kojoj su se našli, strah od mogućeg prepoznavanja susjeda i rodbine. Ljudi s margine društva zapravo su nepoznati u Zagrebu, a iako možda živimo u istoj zgradi s njima, ne znamo kakve su njihove sudbine i da često nemaju za kruh.

‘To su ljudi koji su mnogo propatili”, kažu nam u kuhinji. Čak i dolazak penjući se uz stepenice djeluje sablasno. Ljudi koji ulaze unutra okreću se iza sebe i provjeravaju da li ih netko prati. Ljudi se jednostavno srame samih sebe jer jednostavno ne vjeruju na što ih je život natjerao. Na pučku kuhinju.

Samohrana majka ne može hraniti dvoje osnovnoškolaca!

30-godišnja Jelena samohrana je majka dvoje djece, oboje idu u osnovnu školu. 

”Svaki dan tražim posao, no posla nema. A i da ga nađem, gdje ću s djecom?”, kaže. Ova 30-godišnja Zagrepčanka godinama je radila kao prodavačica u trgovini, ali je dobila otkaz od kojeg se nije oporavila. Kaže kako je posramljena jer ne može svojoj djeci pružiti bolju budućnost. ”Sramota me, ali ja nemam ni za čokoladicu svojoj djeci koju će njih dvoje barem podijeliti, zato sam primorana svakodnevno posjećivati pučku kuhinju i zahvaljujem dragom Bogu i ljudima koji tu rade, jer bez njih ne znam što bi mi jeli”, objašnjava.

Živi od socijalne pomoći i hrani bolesnu suprugu!

U kuhinji susrećemo šezdesetdvogodišnjeg Matu, a njegove izraubane radničke ruke pune ožiljaka i žuljeva odmah nam govore kako je riječ o čovjeku kojeg su upravo te ruke hranile kroz život. Ni za njega godinama nema posla, a kada i nađe neki posao plaća kasni i po nekoliko mjeseci. I on i žena žive od nešto malo socijalne pomoći u trošnoj kućici na rubu Zagreba. Svakodnevno odlazi u pučku kuhinju, ali nije posramljen tom činjenicom kao Jelena, već za to krivi državu i Vladu koja ne brine za građane. Naime, ni Mate ni njegova supruga vjerojatno ne bi bili živi da nije pomoći dobrih ljudi iz pučke kuhinje u Domu sv. Ante Padovanskoga. 

Sudbina poput Matinog i Jeleninog samo u Zagrebu ima na tisuće. Odbačeni od društva i institucija, snalaze se kako najbolje znaju i umiju. Iako dostojanstveni, žude za pomoći, bilo u vidu posla ili hrane. Možda ne možemo učiniti mnogo za sve potrebite, ali možemo pomoći i najmanjom gestom kada je potrebno. Ponekad je dovoljna i štruca kruha ili stari kaput. Ti ljudi će to znati cijeniti, vjerujte.