Propast Bajićevog i Josipovićevog projekta kriminalizacije HDZ-a

Hrvatska ljevica bila je euforična kad su pred dvije godine osuđeni Sanader i HDZ. Malo je bilo onih koji su upozoravali da su optužnice bile tendenciozne, prezentirani dokazni materijal nikakav, a čitavo suđenje zapravo manje-više sprdačina u režiji udbe, Josipovića, i Bajića. Na kraju će Sanader još ispasti i žrtva političkog progona, što on zapravo nije. Ali pravosuđe jest žrtva politike.

I dok danas lijevi medijski komentatori opet bijesne zbog pada tih presuda, jamrajući kako “pravo očito nije pravda”, zaboravljaju kako su sudovi tu da bi sudili po zakonima, ne po osjećaju za pravdu. Jer, svatko može imati svoje viđenje toga što jest a što ne pravedno. Oni u rušenju tih presuda vide pogodovanje HDZ-u, rušenje ugleda pravosuđa, aboliciju kriminala. No, zapravo se radi o jako dobroj stvari za Hrvatsku. Ne zato što će Sanader za sad izaći van, njemu će se uostalom ionako suditi ponovo, i vrlo vjerojatno će biti osuđen, samo ovaj put po zakonu.

Ne, nego upravo zato jer će od sad biti mnogo teže koristiti pravosuđe kao instrument u političkim obračunima unutar zemlje. A valjda je svakom jasno da je pred zadnje parlamentarne izbore upravo Bajić i njegov DORH, koji bi se trebao boriti protiv korupcije a u stvari je njen izvor i zaštitnik, odigrao bitnu ulogu. Optužbe protiv Obersnela i riječke hobotnice su odbačene sustavnom opstrukcijom u DORH-u, Linića nitko nije niti istraživao, ali je zato u pravosudnom salto mortaleu predizborno prigodno dignuta optužnica protiv HDZ-a. Od onda slušamo kako je HDZ “zločinačka organizacija”. Je li? To nije smisao presude: da je HDZ stvarno proglašen “zločinačkom organizacijom”, morao bi biti stavljen izvan zakona, jer zakon zabranjuje zločinačko udruživanje. Trebao bi biti raspušten, a njegova sva imovina zaplijenjena. No tu se radi tek o medijskoj misinterpretaciji presude: HDZ nikad nije bio niti osuđen kao “zločinačka organizacija”, odnosno kao udruga stvorena u svrhu počinjenja kriminalnih radnji, kako se to često zlonamjerno interpretira. Bojni poklič “HDZ je zločinačka organizacija” skovao je Željko Jovanović, koji je za to nagrađan mjestom ministra, gdje se pokazao kao krajnje konfliktan i nekompetentan. Davor Butković, koji je bio ključna medijska karika u izgradnji kulta ličnosti Ive Sanadera, odnosno njegov posilni, je prvi poslije njegova pada rekao “dajte da i ja nogom šutnem mrtvog diktatora”, kao i svaki sluga, te napisao: “HDZ je od danas i službeno kriminalna organizacija”.

HDZ međutim nikad nije bio proglašen kriminalnom organizacijom, pa stoga neće ni odlukom Vrhovnog suda biti aboliran. Sutkinja Ivana Čalić je u presudi napisala: “Ivo Sanader je organizirao grupu ljudi s ciljem počinjenja kaznenog djela. Ratko Maček, Barišić, Pavošević i Nevenka Jurak bili su dio njegove kriminalne skupine. Sanader je bio na čelu grupe te je svojim sudionicima davao naloge, koje su oni i izvršavali”. Dakle, ne postoji HDZ kao “zločinačka organizacija”, već je postojala kriminalna skupina unutar njega kojoj je na čelu bio dr. Ivo Sanader. Zanimljivo je da Karamarku to nije palo u oči pa je rekao da će se boriti protiv presude kojom je “kriminaliziran HDZ”.

No, pad presude za slučaj INA – MOL na Ustavnom i očekivani, gotovo izvjesni pad presude za slučaj FIMI medija – koji je HDZ-u kudikamo bitniji – izazvao je provalu bijesa komentatora upravo Jutarnjeg, dakle medija koji je Sanadera politički i stvorio, gradio njegov kult, gazio njegove oponente u HDZ-u (Pašalića, Glavaša) i van njega. Nije niti čudno, jer, neovisno o krivnji Sanadera, kojeg je uostalom iza rešetaka spremio upravo njegov nasljednik na mjestu predsjednika HDZ-a, Tomislav Karamarko kao ministar u vladi Jadranke Kosor, pravosuđe je trebalo biti ona karika koja će omogućiti SDP-u da, uz pomoć manipuliranja optužnicama, uvede svevlast u Hrvatskoj. Zastrašujuće je svjedočenje novinara Gordana Malića s početka ove godine, koji je rekao kako ga je svojevremeno predsjednik Ivo Josipović zvao da zajedno s njim, glavnim državnim odvjetnikom Bajićem i medijskim tajkunom Pavićem zajedno unište HDZ. On je to rekao u emisiji u kojoj se inače raspravljalo o udbašima i njihovoj ulozi u današnjoj hrvatskoj politici.

Takva optužba bi u normalnijoj državi pokrenula istragu upravo protiv Josipovića i Bajića. No, u Hrvatskoj je to prošlo bez nekog odjeka, iako je svima manje-više jasno da progon Sanadera nije bio pravno motiviran, već politički, neovisno o tome što sasvim sigurno ima dovoljno razloga zbog kojih bi on trebao sjediti u zatvoru. I upravo tu je problem: da je suđenje bilo pravno motivirano, Sanader bi bio osuđen, a presuda bi se održala. Ali silom se htjelo HDZ proglasiti zločinačkim, a Sanaderu natovariti sve što se moglo i osuditi ga i prije suđenja iz političkih razloga. Sad se ta politika ljevici vraća kao bumerang.

A kao bumerang im se vraćaju i izmjene zakona koje su sami donijeli: po tumačenjima pravnih stručnjaka, oblik kaznenoga djela iz kojega u slučaju Fimi-Media proizlazi krivnja HDZ-a, od prvoga dana 2013. više ne postoji u hrvatskom kaznenom zakonu. Za neke je komentatore za vjerojatni pad presude Sanaderu kriv “zakonodavac”, no je li tako teško reći da je taj zakon, koji zapravo ukida pravni kontinuitet djela za koje se sudilo Sanaderu, donio upravo SDP? Jelena Lovrić je prošli tjedan u svojoj kolumni pisala kako si je “ustavni sud pucao u nogu” odbacujući optužbe protiv Sanadera za ratno profiterstvo. No, u nogu si je pucao samo SDP. I ne samo donošenjem zakona kojim je zapravo oslobodio Sanadera u slučaju FIMI medija, nego i ishitrenim ubacivanjem u Ustav nezastarijevanja ratnog profiterstva, post festum. Taj populistički čin trebao je biti zapravo temeljem za selektivno uklanjanje partiji nepoćudnih biznismena i političara, no stvar se razbila o trodiobu vlasti, pa nije čudno da je ex-CK Jelena malo nervozna, na rubu histerije. Što ona misli o poštivanju zakona i procedure jasno govore njene riječi iz teksta naslovljenog “Ustavni sud upropaštava vlastiti ugled”: “Protiv organiziranog kriminala, koji je u sprezi s političkom vlašću u protekla dva i pol desetljeća opljačkao narod i razorio državu” (zanimljiva konstatacija, jer ako je razaranje države započelo prije 25 godina, tko je onda razorio SFRJ, i s kojim smo to bogatstvom i imovinom izašli iz nje da bi nas netko opljačkao, kad se zna da većina nije imala nikakvu imovinu dok nije otkupila svoj društveni stan, što je uostalom bila i najveća privatizacija – op. M.H.) ništa se ne može. Fait accompli. Drugim riječima, zločinačkoj strukturi koja je pokrala Hrvatsku ostaje tek staviti soli na rep. Odlukom Ustavnog suda država je kapitulirala pred kriminalnim naslijeđem. Ne samo da protiv gvalje državnog banditizma nikakvog efikasnog sredstva nema, nego se izvan snage stavlja i svaki pokušaj da mu se dohaka”, zbori Jelena nama koji trebamo riječnik da bismo saznali što točno znači “dohaka” i “gvalje”. “Nakon što je Ustavni sud, faktički ukidajući ustavnu odredbu o nezastarijevanju pretvorbenog kriminala i ratnog profiterstva, ušao u otvoreni sukob s Ustavom, nemoguće je zaobići pitanje tko je stariji”.

Drugim riječima, za tumačenje Ustava po Lovrićki nije nadležan ustavni sud, već valjda ona osobno zajedno sa svojim (bivšim) gazdom Pavićem, iz čijeg medijskog carstva je i vođena operacija sotonizacije HDZ-a. No, ona u svom ogledu u kom se obrušila na pravosuđe u svim slučajevima od Bandića do Sanadera iznosi i neke insinuacije i čiste laži: “HDZ-u bliski sudac Ivan Turudić u presude je ugradio neoprostive greške, koje kao da su za cilj imale njihovo rušenje”, kaže Lovrić, što zvuči uvjerljivo, no Bajić koji je pisao optužnicu, koju je sudac tek potvrdio presudom, nije blizak HDZ-u, zar ne? A presuda je pala zbog Bajića, ne zbog Turudića. Jer, da je presudio drukčije, javnost bi ga razapela. Čista je pak laž da je zagrebački gradonačelnik Bandić pušten iako je “prekršio obavezu da ne pokušava utjecati na svjedoke”. On naime nije prekršio ništa, on je preuzeo obavezu ne utjecati na ljude koji su u tom trenutku bili svjedoci. Bandić nije mogao preuzeti, pravno gledano, nikakve obaveze spram ljudi koji će nakon što je on s njima razgovarao biti pozvani kao svjedoci.

Šarmantno je da ona tu trpa čak i Karamarkov put u Finsku povlačeći paralele sa slučajem Sanader, pokazujući kako je vješt manipulator javnim mnijenjem: naime, upravo sam ja prvi pisao o Karamarkovom putovanju u Finsku i vezi Ane Šarić s Migritom, pa isto tako imam moralno pravo reći kako u tome zapravo nema ničeg nezakonitog u bilo kom pogledu. Naravno, Ana je pokušala prikriti svoje poslovne veze s Migritom, no pokušati uvaliti ruski kapital Fincima pod firmom “EU kapitala” nije nipošto kazneno djelo niti striktno kriminal. No, zaključak tog i brojnih drugih tekstova je kako “labavljenje pravosudne omče protiv korupcije ruši povjerenje u institucije”; kako je pravosuđe nesposobno, korumpirano, i koješta još. To su promašeni zaključci: pravosuđe jest sve to, i usto dobrim dijelom i udbaška ekspozitura: ali ne na razini Vrhovnog i Ustavnog suda, koji su uostalom tek doveli stvari u red, i koji stvarno funkcioniraju po načelu “pravda je slijepa”: dakle, pravda se treba striktno držati zakona i onog što je na vagi, a ne gledati tko je pred njom. Komunističkom pak shvaćanju pravosuđa više odgovara pravda koja će osuditi sve politički nepoćudne, po onoj Titovoj “nećemo se valjda držati zakona kao pijan plota”, a spram kriminala u redovima današnje vlasti i udbaške pajdašije se odnositi po sistemu “pojavu osuditi, drugove osloboditi”.