fbpx

Prodaja HPB-a i CO-a ne mogu se ničim opravdati, znači netko će uzeti mito! Znate li i tko?

Autor: B.D.

Kojim motivima i kojom matematikom se vode stratezi Vladinih odluka, jer nema baš nikakve logike koja bi opravdala odricanje države od tako vrijedne imovine od koje svi hrvatski građani u budućnosti mogu imati samo koristi. Novcem od prodaje HPB-a i CO-a će se u jednoj godini riješiti problem vraćanja duga, ali što slijedeće godine? Ili godinu poslije? No u nedostatku bilo kakvih razvojnih ideja, Linić je odlučio pošto-poto prodati HPB i točka. Financijski stručnjaci se ne mogu načuditi zašto država sve ove godine svoj novac nije držala upravo u jedinoj preostaloj državnoj banci ali to očito nekome nije bilo u interesu.

Vlada koja sluša svoje građane i prije svega ekonomske stručnjake, nakon svih loših privatizacijskih iskustava, nikada ne bi išla u privatizaciju Hrvatske poštanske banke i Croatia Osiguranja. Naime, istraživanja su pokazala kako čak 79,7 posto građana ne podupire privatizaciju HPB-a, dok njih više od 80 posto smatra da ne bi trebalo prodati ni Croatia Osiguranje.

Nije nikakvo posebno otkriće da je privatizacija i dovela Hrvatsku u ekonomsku katastrofu, a odluka o prodaji HPB-a i Croatia osiguranja još je očitiji primjer sulude privatizacijske prakse. Sama CO ima trenutno 600 milijuna kuna zadržane dobiti, zapošljava 28 posto radnika u osiguranju, a drži čak 34 posto domaćeg tržišta. Isto tako dobro je poznata stvar da je Hrvatska poštanska banka ne tako davno sanirana novcem svih hrvatskih građana i danas predstavlja vrlo stabilnu bankarsku instituciju. Nakon što smo morali devedesetih prodati Zagrebačku, Privrednu, Splitsku, Riječku i Slavonsku banku, sada ćemo prodati i jedinu domaću državnu banku koja je lišena rizičnih plasmana, rizika švicarskog franka, koja posluje s dobiti, što je u svakoj ekonomskoj teoriji sasvim dobar razlog za zadržavanje vlasničkog udjela u toj banci, a ne njegovu prodaju.

Doista se onda treba zapitati kojim motivima i kojom matematikom se vode stratezi Vladinih odluka, jer nema baš nikakve logike koja bi opravdala odricanje države od tako vrijedne imovine od koje svi hrvatski građani u budućnosti mogu imati samo koristi. Samim tim jer novac od prodaje i HPB-a i CO-a odmah ide za otplatu starih kredita i smanjivanje vanjskog duga. Navodno bi se za prodaju te dvije tvrtke trebalo dobiti oko 260 milijuna eura s čime će se u jednoj godini riješiti problem vraćanja duga, ali što slijedeće godine? I godinu poslije?


Prodaja HPB-a, dakle, ne može dovesti ni do čega drugoga već do privremenog fiskalnog olakšanja. I upravo zato je nevjerojatno s koliko strasti i sadašnja vlast ide u privatizaciju, zapravo (ras)prodaju najvrijednije preostale državne imovine. Mnogi ekonomski stručnjaci godinama upozoravaju na štetne posljedice ovakve nakaradne politike, no njih nitko ne sluša. U nedostatku bilo kakvih razvojnih ideja, Linić je odlučio pošto-poto prodati CO i HPB i točka. Financijski stručnjaci se ne mogu načuditi zašto država sve ove godine svoj novac nije držala upravo u jedinoj preostaloj državnoj banci. Da su sve državne institucije uključujući i Hrvatsku narodnu banku poslovale s HPB-om ona bi s vremenom izrasla u najjaču novčarsku instituciju u RH, ali to očito nekome nije bilo u interesu. I trebalo je pripremiti teren za još jednu privatizacijsku pljačku.

Čim političari s toliko strasti – kao ovoga puta Linić i Milanović – zagovaraju (ras)prodaju preostalog obiteljskog srebra onda se iza toga redovito krije korupcija. Nijedna hrvatska banka u devedesetima nije prodana bez afera i skandala čije repove nismo uspjeli raspetljati ni 20 godina poslije. Ali bez obzira na sve moguće apele građana, ekonomista, Linić će prodati i HPB i CO.

Primjerice, kada nas je nedavno Linić zadužio u SAD-u za novih 10 milijardi kuna, u većini prorežimskih medija nije se uopće puno pisalo i govorilo o tom skandaloznom potezu. Da je to slučajno napravila prethodna vlada raspravljalo bi se mjesecima. Ovako smo doslovce bez riječi primili na znanje da će još i naša djeca otplaćivati Linićeve dugove. No za razliku od ožujka kada se Hrvatska zadužila za 1,5 milijardi dolara na 10 godina po kamati od 5,62 posto, sada nas je Linić zadužio po najvišoj mogućoj kamati od 6,25 posto.

Nikoga u ovoj zemlji dakle nije zasmetala činjenica da smo uzeli kredit unaprijed (sam je Linić priznao da je to za otplatu dugova slijedeće godine) po najnepovoljnijim uvjetima na međunarodnom financijskom tržištu. Zašto nije čekao ili se zadužio negdje drugdje. Recimo u Hrvatskoj kod “domaćih”banaka, čime bi dobili trostruku korist. Hrvatska bi država dobila kredit pod povoljnijim uvjetima, banke u Hrvatskoj bi ostvarile dobit koju je onda Linić mogao i oporezivati. I svi bi profitirali. Ovako ostaje sumnja da je i drug Slavko krenuo stopama svojih prethodnika pristajući na izrazito nepovoljan financijski aranžman (koji bi mogao prepoznati i svaki pučkoškolac) samo da bi nešto stavio u svoj džep. Ili stranački, tako svejedno.

Iako smo takav scenarij već vidjeli, Linić se valjda vodio logikom da za mito u aferi Daimler nitko već gotovo desetak godina nije optužen, a za prodaju banaka ni 20 godina poslije ne znamo pravu istinu, pa dok se dođe do njegovih (Linićevih) katastrofalnih financijskih aranžamana sve će već biti daleka prošlost.

Iako je do prije par mjeseci tvrdio kako se više nećemo zaduživati, Linić je na kraju ipak popustio bankarskim lobijima, ali sigurno ne u korist Hrvatske. I što je najgore, sadašnja se ekonomska situacija, kao izravan rezultat dosadašnje ekonomske politike, vrlo cinično upotrebljava kao opravdanje za nastavak iste takve politike. Mijenjaju se vlade, ljudi, ali scenarij je uvijek isti.




S druge strane, za razliku od svih dosadašnjih slučajeva kada bi bespogovorno izvršavala naloge iz Bruxellesa, Vlada sada odbija čuti preporuku Europske komisije koja predlaže proglašenje isključivog gospodarskog pojasa, koji bi nam samo u ribolovu donio 30 posto povećanje prihoda (za 29,3 milijuna € godišnje), a o mogućnostima eksploatacije podmorja da ni ne govorimo. Umjesto da takve poteze planiramo sami, svjesni njihova potencijala, mi na čelu države imamo ljude koji nisu u stanju nimalo strateški razmišljati i planirati. Svjesni svojih kvaliteta, ali i kratkoće mandata, naši su vlastodršci u pravilu fokusirani samo na jednokratne poslove s NAKNADOM.

Zapravo prodaja HPB-a i CO-a je “deja vu”. Zbog “pinke” u džepu političara otišao je telekom, banke, INA. Sada će Hrvatsku poštansku banku najvjerojatnije kupiti Mađari ili Austrijanci, Croatia osiguranje će “dobiti” neka multinacionalna židovska kompanija i kad još privatiziraju HEP i Hrvatske vode onda ćemo zaista moži reći da smo u samo dvadesetak godina uspjeli upropastiti ono što naši pretci (pod tuđinskom vlašću) nisu u tisuću godina.




Autor:B.D.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.