dnevno.hr

Priprema JNA i KOS-a za konačni obračun

Autor: Bože Vukušić

S promjenama je Armija ušla u završno razdoblje svog postojanja. Od Mamuline zaštite Jugoslavije, završila je na Kadijevićevoj neodlučnosti između Jugoslavije i velike Srbije. Prevagu je odnio koncept velike Srbije. Konkretno, kad je u pitanju Hrvatska, Kadijević otvoreno navodi najvažniji cilj JNA: zaštititi srpski narod u Hrvatskoj od napada hrvatskih oružanih formacija i omogućiti mu da konsolidira vojno samoorganiziranje, navodi Davor Marijan

Dejan Jović, glavni analitičar u Uredu predsjednika države Ive Josipovića, koji je u nekim anketama proglašen jednim od deset najmoćnijih Srba u svijetu, tvrdi da on zapravo i nije neki Srbin jer mu je majka Hrvatica. No oni koji su ga tako visoko rangirali među najmoćnije Srbe u svijetu, nisu to učinili prvenstveno zbog njegova nacionalnog podrijetla, kao što to nije od presudnog značaja ni za one koji problematiziraju njegov položaj u Uredu Predsjednika hrvatske države. Jedni i drugi u njemu gledaju u prvom redu političkog (veliko)Srbina, i po tom im je određenju on vrijedan ili sporan. Dejan Jović, naravno, nije (veliko)Srbin četničkog tipa poput Vojislava Šešelja ili Tomislava Nikolića; on je bliže tipu (veliko)Srbina poput Branka Mamule i Veljka Kadijevića u njihovim posljednjim fazama jugoslavenstva. Jovićev žal za Jugoslavijom i jugonostalgičarsko zagovaranje 'regionskih integracija' može se smatrati jednim od suvremenih oblika velikosrpstva.

Dejanov adut – Slobodan Milošević

Nasuprot većini svjetskih analitičara, Dejan Jović drži da na raspad Jugoslavije nisu utjecali nacionalni antagonizmi proizašlih iz srpske želje za supremacijom i potlačeni status nesrpskih naroda, niti gospodarski slom SFRJ, kao ni raspad svjetskog komunizma i kraj hladnoga rata. Jović drži isključivo odgovornim za takav rasplet događaja 'odanost najvećeg dijela jugoslavenske elite kardeljizmu', odnosno komunističkoj ideji 'odumiranja države' (Dejan Jović: Jugoslavija – država koja je odumrla, Prometej/B92, Zagreb/Beograd 2003.). Premda su, drži Dejan Jović, 'mase tražile jake vođe, novog Tita da zemlju izvuče iz blokade', 'elite' su se priklonile 'kardeljizmu', što je dovelo do 'razdvajanja (pa i rata)'. 'Mase' su, prema Joviću, bile na tragu 'treće, titovsko-rankovićevske Jugoslavije', a 'elite' za 'četvrtu, kardeljevsku Jugoslaviju'.
Najveće predispozicije da postane novi Tito, drži Dejan Jović, imao je Slobodan Milošević. Na isti je način razmišljalo i vodstvo KOS-a u Beogradu, o čemu svjedoči Ivan Sabolović, potpukovnik KOS-a u 'vazduhoplovnom detašmanu' u Zagrebu i jedan od najvažnijih pripadnika terorističke skupine 'Labrador'. Sabolović u intervju pod naslovom 'Zašto sam izdao Hrvatsku' objašnjava: 'Pretpostavljeni su me (Rakočević, Vasiljević, Tumanov) ubjeđivali da je S. Milošević jedini ostao na liniji očuvanja Jugoslavije i JNA. Ja sam im vjerovao.' (http://www.aimpress.ch/dyn/pubs/archive/data/199401/40111-005-pubs-pod.htm – Podgorica 11. siječnja 1994.).
Međutim, prema Joviću, Miloševića je u tom razvoju omeo Milan Kučan koji je 'preferirao (p)ostati novi Kardelj'. Jović naravno okrivljuje i Franju Tuđmana što je, zajedno s Kučanom, Miloševića 'gurnuo u nacionalističke vode' te ga iz položaja potencijalnog spasitelja Jugoslavije gurnuo među njene razbijače. Jović tom problematičnom tvrdnjom inače proturječi upornom minoriziranju važnosti nacionalnih antagonizama kao unutarpolitičkog čimbenika koji je doprinio raspadu Jugoslavije.

Generalske analize

Veljko Kadijević, posljednji ministar vojske SFRJ, Srbin iz Hrvatske kao i Dejan Jović, glavne krivce raspada Jugoslavije vidi izvan Jugoslavije: 'Nepobitno ću dokazati – da su sve bitne odluke koje su glavni akteri 'novog međunarodnog poretka', politika SAD Bushove administracije i Njemačka, donosili, imale za cilj da razbiju Jugoslaviju'. Kadijević doslovno tvrdi: 'Prema procjenama Štaba Vrhovne komande krajem 1989. godine, upravljanje zbivanjima u Jugoslaviji dominantno preuzima strani faktor' (Veljko Kadijević: Moje viđenje raspada – vojska bez države, Politika, Beograd 1993.). Doduše, Kadijević nešto više od Jovića odgovornim za raspad Jugoslavije smatra i 'različito historijsko nasljeđe' pojedinih naroda u SFRJ koje je bilo neprekidna podloga za međusobne konflikte, ali i efikasno upletanje 'stranog faktora'. Branko Mamula, Kadijevićev prethodnik na položaju šefa jugoslavenske vojske, također Srbin iz Hrvatske, glavnu opasnost za opstanak Jugoslavije vidio je u 'nacionalizmima' i nesposobnosti vodstva države da ga obuzdaju. Mamula: 'Zaključio sam da rukovodstvo gubi kontrolu nad događajima i da je ugrožen integritet zemlje i postojeći društveni poredak' (Branko Mamula: Slučaj Jugoslavija. CID, Podgorica 2000.). Mamula otvoreno piše da se u JNA još 1984./'85. razmišljalo o političkom angažmanu: 'Postepeno smo izgrađivali procjene mogućeg ponašanja subjekata društva i najznačajnijih vanjskih političkih i vojnih faktora, ukoliko se stigne do Rubikona, i JNA bude primorana otvoreno izaći na političku pozornicu i preuzeti odgovornost za sudbinu Jugoslavije'.

Prema Mamuli, 'najteže je išlo s utvrđivanjem društveno-političkih osnova za tekuće i sve buduće korake koje bismo poduzeli'.
Glavna prepreka, prema Mamuli i JNA, za stvaranje novih 'društveno-političkih osnova' bio je Ustav SFRJ iz 1974. koji je trebalo promijeniti i utemeljiti 'na realno postojećem, a ne poželjnom stanju svijesti u društvu'. Kadijević iznosi originalnije objašnjenje tadašnjih zahtjeva JNA za promjenom Ustava. Prema njemu, Ustav iz '74. donesen je upravo s ciljem 'onemogućavanje efikasnog funkcioniranja države', odnosno svrha mu je bila 'omogućiti da se federalna država može razbijati osloncem na savezni ustav'. O Mamulinoj viziji novog ustava Dejan Jović piše: 'Ovo je vrlo važan stav jer ukazuje da je Mamula zagovarao potpuno novi Ustav i drukčiji pristup: daleko realističniji, u jugoslavenskoj politici'.
Najveći otpor promjenama pružale su Autonomna pokrajina Vojvodina i SR Slovenija. Tadašnji član pokrajinskog komiteta SK Vojvodine Tomislav Marčinko, današnji direktor za odnose s javnošću NK Dinama, suprotstavljajući se velikosrpskoj akciji republičkog vodstva srpske partije i JNA, izjavio je da pokrajinsko vodstvo ne može na svom području jamčiti sigurnost osobama koje zagovaraju ukidanje statusa te autonomne pokrajine. Glasilo SSO Slovenije Mladina, očigledno dogovoreno iz vrha republičke vlasti u Ljubljani, izazvalo je aferu pišući o vili Branka Mamule u Opatiji. No Dejan Jović neizravno osporava slovensku akciju i pokazuje razumijevanje za Mamulu: 'Osim što se radilo o luksuznoj kući, sam postupak udovoljavanja Mamulinoj volji o tome gdje želi živjeti, nije iskakao iz prakse JNA.'

Ciljevi JNA

U prošlom nastavku feljtona naveli smo kako je zapravo javnu raspravu o promjenama Ustava SFRJ iz 1974. potaknuo Memorandum SANU-a, objavljen krajem 1986., a prihvatilo ju je partijsko i državno vodstvo SR Srbije na čelu sa Slobodanom Miloševićem. Najvažnije stavke u zahtjevu za promjenama odnosile su se na ukidanje Autonomnih pokrajina Vojvodine i Kosova. Paralelno s tim zahtjevima, započele su pripreme za unutarnji preustroj JNA. Povjesničar Davor Marijan piše: 'Glavni arhitekt bio je admiral flote Branko Mamula' (Davor Marijan: 'Jedinstvo' – posljednji ustroj JNA, Polemos 6, Zagreb 2003.). Preustroj JNA stupio je na snagu 25. prosinca 1988. Njime su republičke jedinice Teritorijalne obrane stavljene pod komandu JNA, a područja novih Vojnih oblasti praktički su slijedila fikcijske SANU-evske granice buduće Velike Srbije.
Konačno, u vrhu JNA odlučeno je 1990. da će se pristupiti osnivanju političke stranke kojoj će vojska pružiti logistiku –kadrovsku, organizacijsku i obavještajnu. Projektom je ponovno upravljao Branko Mamula, u dogovoru s ministrom vojske Veljkom Kadijevićem i šefom KOS-a Acom Vasiljevićem. Stranka je nazvana Savez komunista – Pokret za Jugoslaviju. Mamula: 'Polazilo se od pretpostavke da će JNA odlučno ići svojim putem izvršavanja svojih ustavnih obveza. Bilo je sasvim izvjesno da će se odlučiti na preuzimanje vlasti u zemlji, jer su sve institucije države, posebno predsjedništvo SFRJ kao vrhovna komanda oružanih snaga, bile pred kolapsom'.

Kadijević izravnije tumači tadašnja politička previranja u JNA: 'Naravno, nama je bilo jasno da je u novim uslovima koji su neminovno nastajali, uloga SKJ kao faktora koji će pomoći očuvanje jugoslavenskog karaktera JNA, samo privremena i da bi trebala pomoći lakšem prebrođavanju vakuma do stvaranja nove jugoslavenske države od naroda koji je zaista žele kao zajedničku državu'. U ovakvim stajalištima vodstva JNA, koja ne isključuju pravo na 'samoodređenje naroda', Dejan Jović vidi određen demokratsko politički napredak. No, to JNA-ovsko pravo na „samoodređenja naroda“ bilo je usklađeno s tezama iz Memoranduma SANU-a, prema kojima na njega pravo imaju narodi, a ne republike. Drugim riječima, novu Jugoslaviju činio bi teritorij na kojem su živjeli Srbi bez obzira na republičke granice te etničku, nacionalnu i državnu geopovijest tog prostora. Granice nove Jugoslavije bile su već definirane prije spomenutim preustrojom JNA kojim se Prva vojna oblast na zapadu prostirala do veliko-srpske crte Virovitica-Karlovac-Karlobag.
Davor Marijan piše: 'S promjenama je Armija ušla u završno razdoblje svog postojanja. Od Mamuline zaštite Jugoslavije, završila je na Kadijevićevoj neodlučnosti između Jugoslavije i velike Srbije. Prevagu je odnio koncept velike Srbije“. To na kraju otvoreno priznaje i sam Kadijević. Uporaba oružanih snaga JNA, prema Kadijeviću, konačno je imala sljedeće ciljeve: „1) obranu srpskog naroda u Hrvatskoj i njegova nacionalnog interesa; 2) izvlačenje garnizona JNA iz Hrvatske; 3) puna kontrola Bosne i Hercegovine sa krajnjim ciljem da se obrani srpski narod i njegova nacionalna prava kada to postane aktualno; 4) stvaranje i obrana nove jugoslavenske države onih jugoslavenskih naroda koji to žele, u ovoj fazi srpskog i crnogorskog naroda'. Konkretno, kad je u pitanju Hrvatska, Kadijević otvoreno navodi najvažniji cilj JNA: 'Imajući sve u vidu, cilj JNA u prvoj fazi oružanih sukoba u Hrvatskoj bio je zaštiti srpski narod u Hrvatskoj od napada hrvatskih oružanih formacija i omogućiti mu da konsolidira vojno samoorganiziranje.'

Dejanova kritika JNA

U svom posljednjem razdoblju postojanja, JNA je zapravo imala tri glavna plana očuvanja Jugoslavije, ali nijedan nije uspjela realizirati. Dejan Jović to objašnjava 'konfuzijom unutar Armije'. Prvi plan bio je državni udar, drugi je polagao nadu na pomoć iz SSSR-a, a treći na srpsku supremaciju i ostvarenje 'srpskog nacionalnog programa'. Međutim, kako ni u vrhu JNA nije bilo jedinstva oko prihvaćanja jednog od prijedloga, Dejan Jović sa žalošću konstatira da je 'ta konfuznost unutar Armije bila kasnije glavni razlog njezina strahovitog vojnog, moralnog i političkog poraza'.

Politika vodstva JNA predstavljala je osnovicu za operativno djelovanje KOS-a. O tome je govorio potpukovnik KOS-a Ivan Sabolović, jedan od glavnih 'labradovaca' u Zagrebu, objašnjavajući motive svoga sudjelovanja u toj subverzivno-terorističkoj skupini koja je planirala i izvodila diverzije u Zagrebu: 'Bio sam organ bezbjednosti od 1972. i idejno sam opredijeljen za Jugoslaviju. Ja sam Jugoslaven hrvatskog porijekla i kao takav, u okviru JNA, borio sam se za očuvanje Jugoslavije'.
Dejan Jović također pristupa komunističkoj Jugoslaviji kao državi koju je trebalo braniti, sačuvati i 'demokratizirati'. Ona, tvrdi Jović, 'nije bila izraz nemogućnosti postojanja višenacionalnih država' nego 'rezultat uspjeha ideologije antidržavlja'. U provedbi te politike prednjačio je Milan Kučan, ali da nije bilo pobjede HDZ-a u Hrvatskoj, prema Joviću, Jugoslavija bi vjerojatno opstala. Jović: 'Tek s dolaskom Tuđmana na vlast, Jugoslavija je postala nemoguća'. Jović zaključuje da je Tuđman radio na 'separatističkom projektu' stvaranje neovisne hrvatske države kako bi spriječio stvaranje 'demokratske Jugoslavije'. I, na kraju, kao krunski rezultat svoje analize, Dejan Jović zaključuje: 'Demokratska bi Jugoslavija stvorila jugoslavensku političku naciju i ne bi dopustila postojanje više političkih nacija na ovom prostoru gdje ona postoji.'

Da je Jugoslavija bila gotovo idealna tvorevina, koju je trebalo samo malo demokratizirati, među ostalim i 'jačanjem centralnih funkcija zajedničke države', govore i Mamula i Kadijević. Mamula: 'Socijalizam smo vidjeli u transformaciji u demokratsko pluralno društvo s tržišnom ekonomijom i pravnom državom. Moram biti precizan: o pluralnom društvu imali smo mnogo nedoumica. Vjerovali smo, da pred ulazak u 21. stoljeće, na općem socijalističkom demokratskom kursu moguć pristup promjenama. Da je u demokratsko socijalističko društvo moguće ugraditi različita mišljenja, inicijative, programe i partije općejugoslavenske orijentacije'. Kadijević: 'Dva temeljna segmenta društva koja se moraju transformirati – država i privreda – po našem mišljenju, moraju ići barem paralelno'. A transformacija države, prema Kadijeviću, postigla bi se izgradnjom 'moderne federacije', tj. centralizacijom države.

Labradorovci na Pantovčaku

Dok se za Dejana Jovića može reći da je tek idejno povezan s 'labradovcima', trenutno na Pantovčaku ima i pojedinaca koji su svojedobno bili osumnjičeni za konkretnu subverzivnu aktivnost protiv hrvatske države. Jedan od njih je Milodrag Pralas, pročelnik Odjela za tehničke i pomoćne poslove u uredu Ive Josipovića. Pralas je 1995., tada načelnik Odjela za upravne poslove i državljanstva PU zagrebačke, bio osumnjičen da je pripadao neolabradovskoj obavještajno-subverzivnoj skupini 'Zenit'. Zbog sumnje da je bio član te skupine bio je uhićen Ivan Pernar, suvlasnik zaštitarske tvrtke 'Delta 4' u Zagrebu, odnosno poslovni partner razvikanog 'obavještajnog analitičara' Marijana Kraljevića – Kinga, koji je i sam bio sumnjičen za protudržavnu obavještajno-subverzivnu djelatnost. Dok se u njegovu slučaju sumnje nisu potvrdile, Pernar je istih oslobođen Zakonom o aboliciji pripadnika neprijateljskih postrojbi.

Supruga Milodraga Prelasa, Đurđica Pralas Bezer, kćer je Marka Bezera, rodom iz Hercegovine, nekadašnjeg šefa osječke Udbe i mentora Josipa Perkovića, trenutno je šefica kabineta predsjednika Hrvatskog sabora Josipa Leke, inače jednog od najvažnijih članova hercegovačke partijsko-udbaške grupacije u Zagrebu. Marko Bezer bio je dugogodišnji izvršni sekretar CK SKH zadužen za 'državnu sigurnost', pa je kao takav među ostalim osumnjičen da je 1978. koordinirao između Partije i Udbe pripremama ubojstva Brune Bušića u Parizu.

(U sljedećem nastavku:Kosovci na Pantovčaku i Markovu trgu)

Autor:Bože Vukušić
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.