Povratak iz logora – znao sam da ćemo se vratiti u Vukovar

Mene nitko nije čekao, jer majka nije znala da će biti razmjena. Izašao sam iz autobusa i imao sam silnu želju nekoga zagrliti, suze su same tekle, emocije su bile prejake i presnažne, jer nakon 9. mjeseci i sveg pakla polako shvaćaš da si na slobodi i da si živ.

Razmjena u Nemetinu 14.08.1992 i ono što je slijedilo je jedna od stvari koje nikad neću zaboraviti dok sam živ. One starice i onu djecu u svakom selu kroz koje smo prolazili, onu toplinu i one riječi koje su nam upućivali, ma da me je u Zagrebu primio osobno predsjednik RH, to mi ne može zamijeniti niti nadomjestiti.

Sjećam se kad smo stigli na Osječki trg, bilo je užasno puno ljudi, tisuće ljudi. Tolika gužva da jednostavno nismo mogli izaći iz autobusa, pa je vojska i policija napravila kordon kako bismo mogli izaći iz autobusa. Svi su se naguravali kako bi dočekali svoga; obitelji, suborci, prijatelji, poznanici….

Mene nitko nije čekao, jer majka nije znala da će biti razmjena. Izašao sam iz autobusa i imao sam silnu želju nekoga zagrliti, suze su same tekle, emocije su bile prejake i presnažne, jer nakon 9. mjeseci i sveg pakla polako shvaćaš da si na slobodi i da si živ.

Okretao sam se oko sebe, neki su me gurali kako bi prošli do svojih, a ja sam odlučio; zaletio sam se u kordon i zagrlio jednog gardistu iz osiguranja. Obojica smo pali na tlo i tu je pukao kordon.

Čovjek je prihvatio zagrljaj i plakao više nego ja. To su trenuci i sjećanje koje nitko ne može izbrisati.

Bili smo bez novaca, a nismo znali da je Glavaš dao upute u svim okolnim dućanima i lokalima da je za nas sve besplatno odnosno da će grad platiti. Premda je na trgu bilo obilje svega; hrane, kolača, sokova, sendviča, cigareta… nisi imao potrebu ulaziti u neki dućan.

Uživao sam u cigaretama i kavi nakon 9. mjeseci.

S jednim kolegom uputio sam se u nekakav ured-biro na trgu (nemam pojma što je to točno bilo) nešto poput mjenjačnice, agencije, dosta usko, pult i djevojka za pultom. Htio sam nazvati majku u Zagreb kako bih joj rekao da sam razmijenjen i da iz Osijeka krećemo oko 22h za Zagreb.

Ušavši u biro zamolili smo djevojku da se poslužimo telefonom. Odgovorila nam je da što nam pada na pamet, ima telefon samo za službene potrebe. Kada smo joj rekli da smo mi s razmjene i da nemamo novaca za govornicu, djevojka se ispričala i na pult stavila telefona uz riječi “dečki zovite gdje god želite, gazda je rekao da je za zarobljenike sve što god treba”. Na izlasku nam je dala svakom po nešto novaca. Nismo znali ni koliko to vrijedi ni što s njima.

Nakon toga uputili smo se u jedan kafić u suterenu, nasuprot današnje zgrade županije, mislim da se zove Splendid ili tako nekako. Ušli smo unutra, bilo je dosta gardista koji su sjedili, pili piće, igrali bilijar ili lupkali po onim poker aparatima. Sjeli smo za šank i pitali da li možemo popiti kavu, konobar nas je gledao u čudu i negdje si mislio “ko su ova dva papka”. Odgovorio nam je “naravno da možete ako imate novaca za platiti”.

Rekli smo mu da smo s razmjene i da imamo nešto, ali ne znamo da li je to dovoljno. Čovjek se isti tren ispričao i u nekoliko sekundi je po lokalu proširio da smo mi iz logora. Ispred nas se odjednom stvorila gomila pića, piva, sokova… Uporno smo im objašnjavali da su nam liječnici strogo zabranili, ali nitko nas nije slušao. Najveća želja tog trenutka osim kave, bila mi je odigrati onaj fliper aparat. Konobar mi je donio žetone, a ja sam tek s tim fliperom postao svjestan da sam stvarno na slobodi.

Dečki gardisti su nas pozdravljali, grlili, davali nam svoje kape, nudili novac. To su trenuci koji se ne zaboravljaju. To mi nitko ne može niti uzeti niti nadomjestiti.

No moram reći da nema sela kroz koje smo kasnije prolazili, a gdje nas ljudi nisu čekali vani uz cestu, u ponoć, u 01h, u 02h… Ljudi su mahali zastavama, pokušavali zaustaviti autobuse koji su bili u pratnji policije i vozila prve pomoći. U par navrata su i uspjeli pa su nam u autobuse unosili kolače, sokove… starice su nosile košare s kolačima, savijačama, pecivima, kruhom… Bilo je to jedan predivan osjećaj, jedna toplina, ljubav i ponos koji je teško zaboraviti.

Jedna starica, negdje 70-tak godina prišla mi je i dala krunicu uz riječi “neka te čuva dragi Bog”. I danas imam tu krunicu, a njenih toplih očiju sjećat ću se dok sam živ.

Premda nismo smjeli gotovo ništa jesti jer su nam liječnici rekli da strogo pazimo, budući su nam želuci bili valjda veličine jajeta.

Negdje, ne mogu se točno sjetiti gdje, ali mislim da je Virovitica jer se radilo o autobusnom kolodvoru, kolona je stala na parkiralište gdje su došli pekarski kamioni puni vrućeg kruha, peciva, pereca…. jogurti, bureci, kolači… tamburaši su čekali i svirali. Bilo je užasno puno ljudi, djece…

Jednostavno jednom riječi, jedan osjećaj koji se pamti do kraja života i svim tim ljudima mogu reći samo jedno veliko HVALA.

Po izlasku iz logora doživio sam novi “šok” kada mi je na recepciji hotela gdje je bila smještena moja obitelj, koju sam jedva čekao vidjeti i spojiti se s njima, rečeno “vi ne možete u hotel”. Istu stvar su mi rekli i u regionalnom uredu za prognanike i izbjeglice.

Obitelj mi je bila u prognanstvu (osim oca koji je ubijen) i bili su smješteni u jednom zagrebačkom hotelu. Šok za nas koji smo razmijenjeni je bio taj što je Vlada RH početkom 92. donijela Uredbu o zabrani smještaja prognanika i izbjeglica u hotele na području Zagreba.

Možeš zamisliti čovjeka koji jedva čeka da se spoji sa svojom obitelji po izlasku iz logora koja je npr. nakon okupacije Vukovara bila smještena u hotelu “Laguna” i onda doživi šok kad mu na recepciji hotela kažu “žao nam je, ali vi ne možete” ili mu to kažu u regionalnom Uredu za prognanike i izbjeglice. Bio sam užasno razočaran takvom odlukom vlade koja mi je onemogućila da budem sa svojom obitelji. Ja sam ipak bio u jednoj hotelskoj sobi sa svojom obitelji (nas 4 u trokrevetnoj sobi) i to kao ilegalac. Nisam mogao dobiti prognanički karton na tu adresu, niti sam imao pravo na prehranu u hotelskom restoranu s ostalim prognanicima, već mi je majka kuhala na rešou u sobi ili bi kupovali u dućanu. Bila su to teška vremena, ali čovjek je sretan jer je živ i nakon onih 9 mjeseci shvati da su neke stvari beznačajne. Jer ako sam mogao spavati na betonu na -15, mogu i na podu hotelske sobe.

No niti jednog trenutka nisam dvojio da ćemo se vratiti u Vukovar i da će se Hrvatska obraniti od agresije. Jedan od razloga je međunarodno priznanje kojim je Hrvatskoj bila zajamčena njena suverenost, a drugi je bio moral naših ljudi u to vrijeme koji nisu pristajali na ništa manje nego su naše granice. Bila su to teška vremena, ali opet vremena puna optimizma i nade. Ono čega danas jako nedostaje premda imamo puno više nego tada.

Nas zarobljenike su odmah stavili na bolovanje odnosno tzv. skrb, pa smo imali neko mjesečno primanje i dobili smo jednokratnu novčanu pomoć. S tim sam tada mogao kupiti jedne cipele, traperice, jaknu i par gaća. Obzirom da nisam imao ništa, to mi je bilo tek da ne hodam gol i bos. Ali čovjek je sretan i s malim stvarima, posebno kad konačno nakon tog vremena ugleda svoje najmilije. To mi je bila najveća sreća. Uslijedilo je ishođenje osobnih dokumenata (osobna,putovnica,domovnica,vozačka….), liječničke pretrage i odlazak na rehabilitaciju u toplice. Čim sam završio rehabilitaciju, bacio sam se u potragu za poslom, premda nisam morao, jer mogao sam biti na tom bolovanju, znam ljude koji su na tom bolovanju bili godinama, međutim ja sam osoba koja je naučila raditi i procijenio sam da je radna terapija najbolja terapija. Paralelno sam upisao studij i studirao i u konačnici diplomirao.

Danas su iz tog vremena ostale mnoge slike, neke tužne, neke sretne na samo meni razumljiv način, jer „normalni“ ljudi koji to nisu proživjeli ne mogu razumjeti da je netko u toj slici našao nešto sretno. Ali eto ja ih imam. Imam i uokvirenu majicu koju mi je naslikao Marijofil u logoru, imam krunicu koju mi je dala bakica nakon razmjene i još nekoliko stvari koje za mene imaju ogromno značenje.

No ima nešto što mi i danas zauzima posebno mjesto na polici, a to je kip Sv. Ante koji mi je na Antunovo poklonila moja baka 1980. godine.

Naime on je inače stajao na polici u dnevnom boravku. U 10.mjesecu je granata udarila u zid dnevnog boravka i doslovno sve rasturila. Pok. otac je čisteći dnevni boravak ispod cigli i sve one šute pronašao kip koji je bio netaknut i spremio ga je u podrum.

Nakon povratka kuća je bila potpuno opljačkana, iz zidova su izvučene i elektro instalacije, a parketi kao i stolarija nestali…..

Jedino u podrumu ispod hrpe smeća našao sam naš mali kip koji i danas čuvam u svom dnevnom boravku.

Nema toga za što bih ga dao, to je nešto što nas povezuje s prošlošću, ali nam daje i nadu u budućnost. Uvijek kad se u obitelji okupimo netko pogleda u tak kipić i uvijek vidim onu iskru koju on izazove, podsjeti nas i na pok. oca i na rat, patnju i bol, ali i na to da mogu uzeti sve, ali neke stvari ipak ne mogu. To je ono što leži u srcu i duši. To je ono što nas je cijelo vrijeme držalo i ono što nas je vodilo. Taj put ću slijediti, a nadam se uspjeti usaditi i svojoj djeci da ga i ona slijede.

***

Priča ‘Povratak iz logora – znao sam da ćemo se vratiti u Vukovar’ sedmi je dio feljtona Vukovarske neispričane priče kojeg portal Dnevno objavljuje povodom 20. godišnjice okupacije Grada heroja. Autor je vukovarski branitelja, koji nije pisac ni novinar, ali njegove priče više su od mnogih zaslužile objavu na našem portalu. Na nevjerojatno iskren i jednostavan način opisao je sav ponos, snagu i bol proživljenu u Vukovaru i u srpskim logorima. I ovim putem mu zahvaljujemo što nam je omogućio objavu ovih priča.

***

FELJTON – VUKOVARSKE NEISPRIČANE PRIČE (I):

Iz školske klupe u neispričanu legendu – Osuđen na strijeljanje

FELJTON – VUKOVARSKE NEISPRIČANE PRIČE (II):

Je li ikad itko od ‘normalnih’ ljudi razmišljao o sitnicama koje su nama život značile u logoru?

FELJTON – VUKOVARSKE NEISPRIČANE PRIČE (III):

Naši i njihovi Generali

FELJTON – VUKOVARSKE NEISPRIČANE PRIČE (IV):

Tko je u Vukovaru ubijao civile?

FELJTON – VUKOVARSKE NEISPRIČANE PRIČE (V):

Zadnji dani prije okupacije: Mrtve više nismo sahranjivali

FELJTON – VUKOVARSKE NEISPRIČANE PRIČE (VI):

Ubijte nas, samo pustite da iznesemo ranjenike, zar ne vidite da će živi izgorjeti