Pomirenje će doći kada sazrije demokracija

Autor: Andrija Kačić-Karlin / 7Dnevno / 8. siječnja 2016.

'Svaka demokracija u svojim temeljnim odrednicama pretpostavlja - pomirenje. Što znači pomirenje? Pomirenje je suradnja ljudi različitih mišljenja i nazora. Danas se želi postići pomirenje tako da se prenesu kosti Mačeka, Pavelića i Tita u Hrvatsku. Tko je vidio mrtve pomirivati? Hoće li se graditi mauzoleji? Ne, to nam ne treba. Očito je da nam je svima cilj Hrvatska, pa prema tome mislim da žive ljude treba miriti', kazao je još 1997. godine Pavao Tijan, istaknuti hrvatski intelektualac i politički emigrant, poznat po svestranom kulturnom djelovanju za vrijeme NDH, ali i kao urednik hrvatskog radio-programa na Španjolskom državnom radiju, koji je uređivao punih 20 godina

Naš novinar Andrija Kačić-Karlin, nekadašnji izvjestitelj ugaslog “Vjesnika”, 1997. godine boravio je službeno u Španjolskoj, prateći Europsko rukometno prvenstvo. Vrijeme između utakmica iskoristio je i za razgovor s čuvenim hrvatskim enciklopedistom u emigraciji, Pavlom Tijanom i njegovom suprugom, radijskom spikericom na Hrvatskom radiju Madridu kojim je Tijan 20-ak godina toliko zdušno ravnao.

Tijan je pohađao Sveučilište u Zagrebu, gdje je diplomirao kroatistiku i slavistiku 1930. godine. Kasnije je bio i gimnazijski profesor. Uređivao je “Hrvatski jezik” i bio član projekta Hrvatska enciklopedija. Bio je član Hrvatskog izdavalačkog bibliografskog zavoda, gdje je uređivao njegovu publikaciju “Književni tjednik”. Za vrijeme rata uređivao je dvomjesečnik “Croatiju”. Nakon pada Nezavisne Države Hrvatske 1945. godine, morao se skloniti pred nadolazećom vojskom jugoslavenskih partizana, zbog straha od odmazde. Tako je s članovima obitelji otputovao u Austriju, te preko nje u Rim, gdje je ostao do 1947. godine. Tamo je 1946. godine objavio knjigu “Martyrium Croatiae” (Hrvatsko mučeništvo). Iz Rima je otišao u Madrid, gdje je ostao do kraja svog života.

Tijan je u Španjolskoj bio sveučilišni profesor u Madridu, znan kao don Pablo Tijan Roncevic. Nositelj je je bio prestižne kolajne španjolskog kralja – Cruz de Alfonso X el Sabio (Encomienda con Place de Alfonso X El Sabio del Estado español por sus meritos en el campo de la cultura (Kolajna Alfonsa X. ‘Mudraca’, od španjolske države, za njegove doprinose na polju kulture).

Tijan je bio veliki prijatelj i suradnik u pisanju Hrvatske enciklopedije s Josipom Milkovićem – političarem, sugrađaninom i političkim istomišljenikom na čiji je nagovor 1945. i otišao u emigraciju. Iako stranac, Tijan je bio tehnički urednik Enciklopedije španjolske kulture (Encyclopedia de la Cultura Espanola, 1-5, Madrid, 1963-1968), bliski suradnik glavnog urednika biografske enciklopedije “Forjadores del Mundo Contemporaneo” (Krivotvoritelji suvremenog svijeta), 1-4, Madrid, 1959.-1961., suradnik djela “Las grandes corrientes del pensamiento contemporaneo” (Veliki vjesnici suvremene misli), Madrid, 1959, I-II, te suradnik djela Geografia Universal (Opći zemljopis), Barcelona 1952.

Pavao Tijan se 1993. vratio u Zagreb i Senj za svog prvoga posjeta Hrvatskoj nakon 48 godina. Tada je postao počasnim građaninom Senja. Umro je u Madridu 1997. godine. Hrvatska Vlada prenijela je 2007. godine njegova pisana djela iz Madrida u Zagreb.

Naš je novinar u Madridu prije 20 godina razgovarao s Tijanom i njegovom suprugom Nedjeljkom o ideji nacionalnog pomirenja. Tekst objavljen u “Vjesniku” prenosimo u cijelosti:

“Ideja o nacionalnom pomirenju nije samo posebnost Hrvatske. Mnoge su se zemlje, pa čak i najveća sjevernoamerička zemlja, susretale s tim izazovom koji je nerijetko prijetio jedinstvu države. Neki taj jaz nikada nisu premostili, a drugi se tek s njim susreću. Hrvatska, dakako, nije iznimka. Stoljeća nemirne povijesti često su Hrvate razdvajala na dvije sukobljene strane. Nacionalni raskol dosegao je kulminaciju u ovom stoljeću: posebno, jer je Drugi svjetski rat podijelio Hrvate kao nikada.




Povijesni splet okolnosti koji Hrvatima nikada nije dao državu pridonosio je, k tome, posvemašnjoj razjedinjenosti. Nakon 1945. godine, dakle nakon propasti NDH i utemeljenja FNRJ i Hrvatske kao federalne jedinice unutar te tvorevine, ideja o nacionalnom pomirenju samo naizgled je zamrla. Uskrsnula je, nikad glasnije, neposredno prije prvih demokratskih izbora u Hrvatskoj 1991. godine, uostalom program Hrvatske demokratske zajednice jasno je sadržavao sve bitne odrednice nacionalnog pomirenja.

Cilj je bio jasan, u želji za stvaranjem hrvatske države, za ostvarenje tog cilja dvojbe nije bilo. Trebalo je pomiriti djecu nekadašnjih neprijatelja, kako god se oni zvali – partizani, ustaše, domobrani… Domovinski rat zorno je potvrdio pomirenje mlađih generacija, hrvatski mladići složno su stali u obranu domovine. Međutim, pomirenje očito nije bilo potpuno, repovi prošlosti još su se i te kako osjećali u nastupima starijih. Bilo je očito da se do sveopćeg pomirenja nije moglo stići preko noći.

Stajališta koja je teško pomiriti




Stoga je tadašnja inicijativa Predsjednika Republike, dr. Franje Tuđmana, pobudila neskriveno zanimanje. Bilo da se jedan dio javnosti složio s njom, ili se pak oštro suprotstavio. Javno istaknuvši kako je Hrvatskoj potrebno sveopće pomirenje, predsjednik Tuđman izložio je u jednom od svojih nastupa namjeru da se u Hrvatskoj pokopaju posmrtni ostaci Vladka Mačeka, Josipa Broza i Ante Pavelića. Rekosmo, dio javnosti je dao potporu toj ideji, a dio se oštro suprotstavio i u takvoj podijeljenosti dočekan je nedavni premještaj posmrtnih ostataka Vladka Mačeka iz grobnice kraj Washingtona u arkade zagrebačkog Mirogoja. O premještaju posmrtnih ostataka Josipa Broza i Ante Pavelića, sukobi mišljenja još su žešći.

Ali, kakva su razmišljanja o toj ideji Hrvatske malo se dosad znalo. U Srbiji mnogi glasno ističu kako je vrijeme da se Josipa Broza premjesti iz ‘svete srpske zemlje na tlo kojemu i pripada’. Iako ima i političkih razmišljanja koja ističu kako je mrtav Broz i dalje potreban Jugoslaviji zbog pokazivanja kontinuiteta za koji se u Srbiji zbog znanih razloga, toliko bore.

Grobnica Josipa Broza još uvijek je u ‘Kući cvijeća’ koja je nekoliko godina mjesto hodočašća jugoslavenskih zaljubljenika. Nakon raspada Jugoslavije hodočašća su prestala na Dedinju, posjetitelja i Brozovih poštivatelja više nema. Tek, zanimljive su informacije o osnivanju Društva poklonika ‘lika i djela’ Josipa Broza Tita u Zagrebu, kojeg sačinjavaju bivši partizani, komunisti i ljevičari. No, ‘Kuća cvijeća’ i dalje zjapi prazna.

A što je s grobom Ante Pavelića? Ime vođe ustaškog pokreta i Poglavnika NDH također sadrži kontroverzne karakteristike. Slično kao i s Brozom, Pavelića jedni slave, drugi kude. Je li zbog nedostatka valjanih povijesnih prosudbi ili jednostavnije rečeno zbog dugogodišnjih netrpeljivosti niklih na našoj krvavoj povijesti, imena Broza i Pavelića teško se i danas, nakon uspostave neovisne hrvatske države, stavljaju u zajednički kontekst.

Skroman grob na San Isidoru

Grobnica Ante Pavelića nalazi se u Madridu, na gradskom groblju San Isidoro, na proplanku nedaleko rijeke Mansanares. Obitelj Pavelić se nakon 1945. godine sklonila najprije u Austriju, potom u Italiju i napokon u Argentinu. Kada je zaprijetila opasnost da Ante Pavelić bude izručen iz Argentine u bivšu Jugoslaviju, cijela obitelj se preselila u Španjolsku, u Madrid. Tamo i danas žive djeca Ante Pavelića, Višnja i Velimir. Živa je i Pavelićeva kćer Mirjana koja zbog obiteljskih nesuglasica ne kontaktira s bratom i sestrom u Madridu.

Dugo vremena hrvatska javnost nije znala gdje je počivalište Ante Pavelića, tek poneko bi znao za njegovu madridsku grobnicu. Na jednom od službenih ‘Vjesnikovih’ putovanja u Španjolsku odlučili smo posjetiti Pavelićevu grobnicu i razgovarati s nekim iz hrvatske emigracije tko bi mjerodavno mogao govoriti o ideji nacionalnog pomirenja. Dakako, gledajući iz kuta političkog emigranta. Na preporuku prof. Vinka Nikolića obratili smo se Pavlu Tijanu, a u njegovom pronalaženju svesrdno nam je pomogao i ataše za kulturu i šport hrvatskog veleposlanstva u Madridu, Ivo Klarić.

Pavao Tijan, enciklopedist i prevoditelj cijeli je svoj život posvetio borbi za Hrvatsku, iako u Hrvatskoj nije bio gotovo 50 godina. Tek nedavno bio je u posjetu domovini koju je 1945. godine napustio. Supruga Nedjeljka, njegov prvi suradnik, nakon završetka Drugog svjetskoga rata ostala je deset godina u bivšoj Jugoslaviji i nakon proživljene torture o kojoj je napisala i knjigu, priključila se svom suprugu u Madridu.

Groblje San Isidoro počivalište je mnogih poznatih Španjolaca. Prostire se na nekoliko hektara zemljišta i impresivno je uređeno. Zaokruženo je arkadama, a središte groblja prepuno je kapelica i bazilika koje su ujedno i grobnice poznatih madridskih obitelji. U sjeni debelog hlada mnogobrojnih visokih čempresa i tornjeva sazdanih kapelica-grobnica, nalazi se skromno uređen grob Ante Pavelića. Djeluje više nego skromno među sitnim građevinama zbog kojih središte groblja nalikuje na mali grad. Naime, kapelica i bazilike građene su po redovima, tako da vam se čini da ne prolazite grobljem, već širim ulicama koje su urešene zelenilom.

Između nekoliko kapelica nalazi se počivalište Ante Pavelića, s nadgrobnom pločom na kojoj je veliki brončani križ urešen hrvatskim pleterom. Ispod križa je, također izljeven u bronci, hrvatski grob uokviren vijencem na kojem se nalazi slovo ”U”.

Na nadgrobnoj ploči stoji ime pokojnika: Ante Pavelić, 14.-VII-1889., a ispod toga s malim križem datum smrti, 18.-XII-1959.. U istoj grobnici pokopana je i Pavelićeva supruga, što je i istaknuto – Maria Pavelić, rodj. Lovrenčević 8.-II-1897., 15.-XI-1984.. Na dnu nadgrobne ploče, naposljetku stoji: Počivaj u miru, R.I.P.

Grobnica je ukrašena s nekoliko stručaka cvijeća. Čuvar groblja San Isidoro spomenuo nam je da ovu grobnicu sada posjećuju članovi obitelji, no dobro se sjeća kada je i nekoliko ljudi dnevno dolazilo na grob. To dobro zna, jer je često odgovarao na upite posjetitelja, koji bi zalutali na groblju, gdje se nalazi grob Hrvata Pavelića.

Enciklopedist posvetio život hrvatskoj ideji

Naš sugovornik, 88-godišnji Pavao Tijan osoba je koja mjerodavno može izreći razmišljanja hrvatske emigracije o ideji vraćanja posmrtnih ostataka hrvatskih političara u domovinu. Tek puko nabrajanje činjenica o radu Pavla Tijana svjedoče o bogatstvu njegovog znanja. Rođen 1906. godine u Senju, poslije završene gimnazije u Zagrebu je diplomirao slavistiku na Filozofskom fakultetu. Bio je pomoćnik urednika Hrvatskog književnog društva sv. Jeronim, te privatni učitelj Jakoba grofa Eltza, Gabriele Habsburg, unuke nadvojvode Leopolda Savatora i baruna Nikolića, te 1941. i 1942. Velimira i Mirjane, djece Ante Pavelića. Od jeseni 1941. upućen je na rad u HIBZ. S ravnateljem HIBZ-a Matom Ujevićem jedan je iz grupe prvih suradnika na Hrvatskoj enciklopediji, a još od 1938. godine član središnjeg uredništva. Kao književni tajnik u HIBZ-u ostaje do kraja proljeća 1944. godine. Od tada na tome mjestu radi Dragutin Tadijanović, a Tijan je preuzeo mjesto pročelnika za visoko školstvo i znanstvene ustanove u Ministarstvu prosvjete NDH. Na toj dužnosti ostaje do 6. svibnja 1945., kada odlazi preko Italije u Madrid, gdje svoje organizatorske sposobnosti, bogato znanje i iskustva prenosi u Španjolsku. Pokretač je i stalni urednik španjolske kulturne enciklopedije. Tijan je u vrijeme NDH radio i djelovao u više područja… S Ujevićem i Štefanićem izradio je u nekoliko mjeseci udžbenike za srednje škole. Uređivao je mnogo izdanja i serije – Tekstovi i pregledi, Hrvatska misao i riječ kroz stoljeća, Vedra knjiga, Svjetski klasici, te časopis Književni tjednik i izdanje Croatia na njemačkom i francuskom jeziku. Rad na hrvatskoj promidžbi vrlo uspješno nastavio je neposredno nakon izlaska iz zemlje, već u Italiji, a napose u Španjolskoj, gdje je godinama bio urednik hrvatskog radio-programa. Hrvatsku emisiju na španjolskom državnom radiju, koju je uređivao u razdoblju od 20 godina (1955.-1975.) zajedno sa svojom suprugom Nedjeljkom Luetić-Tijan, slušali su mnogi i u ovim krajevima, te je njome stekao još veći ugled u svijetu hrvatske emigracije.

Danas, nakon nekoliko godina opstojanja hrvatske države, o ideji nacionalnog pomirenja kaže:

‘Svaka demokracija u svojim temeljnim odrednicama pretpostavlja pomirenje. Što znači pomirenje? Pomirenje je suradnja ljudi različitih mišljenja i nazora. Danas se želi postići pomirenje tako da se prenesu kosti Mačeka, Pavelića i Tita u Hrvatsku. Tko je vidio mrtve pomirivati? Hoće li se graditi mauzoleji? Ne, to nam ne treba, mi imamo svoje nacionalne mauzoleje,’ veli Tijan i nastavlja:

‘To je danas suvišan posao. Jačanjem demokratskih procesa, što podrazumijeva i suradnju ljudi i stranaka različitih mišljenja, pomirenje dozrijeva. Očito je da nam je svima cilj Hrvatska, pa prema tome mislim da žive ljude treba miriti.’

Još nije vrijeme

Na pitanje, je li Paveliću mjesto u Hrvatskoj?, Tijan kaže: ‘Paveliću je svakako mjesto u Hrvatskoj, on je uostalom privremeno pokopan u Španjolskoj. Ali, mislim da za povratak njegovih posmrtnih ostataka još uvijek nije vrijeme, pogotovo ne zajedno s Mačekom i Titom. Jedan dio hrvatske javnosti bio bi izričito protiv tog povratka, ne bi bio spreman prihvatiti tu činjenicu. Bilo bi pogrda, oskvrnuća groba.’

U razgovor se uključila i Tijanova supruga, Nedjeljka, njegov dugogodišnji suradnik: ‘Pazite, za tako nešto se mora konzultirati i njegova obitelj, a ona se zasad ne izjašnjava o povratku njegovih posmrtnih ostataka.’

Što pak drži o povratku Brozovih posmrtnih ostataka, kaže: ‘Ako baš žele, neka ga vrate, ali kažem ne mogu svi zajedno biti na jednom groblju. Možda bi se mogle njegove kosti prenesti u Kumrovec.’

Na pitanje, kakvo je njihovo mišljenje o razdoblju NDH, Nedjeljka Luetić – Tijan spremno odgovara: ‘Hrvatska je i tada bila država. Ostvarili smo je, narod nije odlazio, a onaj tko nije htio hrvatsku državu išao je u partizane koji su htjeli novu Jugoslaviju. Pavelić? On je bio važan za našu povijest čim je uspio proglasiti hrvatsku državu. Velika je stvar tada bila imati i živjeti u svojoj državi. Mi smo imali tu čast.’

Jednako razmišlja i Pavao Tijan, te kaže: ‘Nestankom NDH nije u našim ljudima nestala želja za državom. Mnogi danas ne vjeruju ili nam ne žele priznati s koliko je zanosa hrvatska emigracija nakon 1945. godine radila za Hrvatsku. A njen glavni motiv bila je svijest da ima državu. Osobno, nisam bio član ustaškog pokreta, obavljao sam odgovorne dužnosti na izradi Hrvatske enciklopedije i mnoge druge poslove od bitnosti za kulturu te države. Nije u toj državi sve bilo pod cenzurom i terorom kako se danas to ističe. Kažem vam, nisam bio ustaša, a dobijao sam pozive za obavljanje odgovornih dužnosti.’

Emigraciju mnogi pogrešno cijene

Nedjeljka Tijan osvrnula se i na današnji odnos prema hrvatskoj emigraciji: ‘Čini mi se da nismo i suviše važni odgovornima u domovini. Štoviše, čini mi se da nam se ponekad i rugaju. Kao da im više nismo nimalo bitni. Pazite, naša je generacija mnogo učinila za hrvatsku državu, mnogi su u tome nestali, jednostavno su maknuti, ubijeni. Poput mog brata i tisuće drugih u emigraciji koje je šutke ubijala bivša jugoslavenska tajna služba. Poštovanje prema nama također je važno za pomirenje.’

Pavao Tijan nacionalno pomirenje ponajprije vidi u sazrijevanju demokracije za što je potrebno određeno vrijeme. Sa sličnim pitanjima, neslaganjima i sukobima mišljenja susretao se i ranije. U svojoj knjizi ‘Dvadeset godina u eteru’ on je u povodu smrti Ante Pavelića, nakon nekrologa objavljenog na hrvatskoj emisiji koje je on bio urednik, zabilježio:

‘Bilo je dosta nezadovoljstva među našim slušaocima nakon smrti Poglavnika Ante Pavelića. U emisiji od 30. prosinca 1959. godine pročitan je nekrolog o njemu i taj tekst je izazvao mnoge komentare u hrvatskoj javnosti. Doduše, iz domovine nismo primili nikakav komentar, ali je zato među izbjeglim i iseljenim Hrvatima naš nekrolog primljen na različite načine. Većina naših vanjskih slušalaca nije nam dostavila nikakvih primjedbi. Nekima je bilo krivo što smo tako malo govorili o Poglavniku, dok su drugi prigovarali što smo uopće govorili o njemu, a bilo je i takvih koji su nam zamjerili da je naš nekrolog bio pristran i da je previše veličao njegov lik i njegovo političko djelo. Štoviše, neki su nas tužili Ravnateljstvu Španjolskog državnog radija. Nekrolog sam ja sam napisao, pošto sam odbio tekst koji mi je o tome uručio naš Informativni Bilten, jer ga nisam smatrao pogodnim. Ja sam nastojao pisati objektivno, bez prihvaćanja ni strastvenog hvaljenja, ni kuđenja, shvativši pokojnika kao historijsku ličnost o kojoj se još ne može stvoriti konačan i mjerodavan sud. Nekrolog je bio preveden na španjolski i predan Ravnateljstvu radija, afera je svršila bez ikakvih posljedica po nas i naskoro je bila zaboravljena’.

Sjećanja zabilježena na vrpci

U daljnjem razgovoru Tijan nam je predočio svoje dosadašnje djelovanje i namjere. Požalio se kako sve svoje spise i radove nema kome ostaviti. Mnogi materijali, bit će, samo se nada, ostavljeni španjolskim studentima kroatistima i hrvatskim hispanistima..

‘Želio bih da sačuvanu povijest hrvatske emigracije i cijelu korespondenciju ostavim Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci u Zagrebu, a najviše mi je žao što za pisanje sjećanja jednostavno nemam vremena. Mislim da bi i takvi dokumenti koji bi dokazali našu iskrenu želju za Hrvatskom pridonijeli nacionalnom pomirenju. Kada se sve zna, tada se i lakše razgovara’, kaže Tijan dodajući: ‘Nemam pomoćnika, nemam vremena pisati, godine su me umorile. Tako da svoja sjećanja jednostavno diktiram u kazetofon. A hoće li to itko ikada objaviti?’

Pavao Tijan i danas surađuje s intelektualcima u domovini; ovih dana dopisuje se s kardinalom Kuharićem kako bi svojom inicijativom pomogao Senjskoj biskupiji koja je na izdisaju.

Pripadnik Tomislavove generacije, kako Tijan sam sebe naziva (na tisućitu godišnjicu krunidbe kralja Tomislava 1925. – pojavio se u Hrvatskoj naraštaj intelektualaca u čijim je nastupima uvijek bila izražena hrvatska državotvorna misao, a čiji je Tijan bio pripadnik) i danas vrijedno i marljivo radi na svojoj arhivi. Još uvijek čuva materijale prve Hrvatske enciklopedije, a posebno se ponosi knjigom koju je posljednju izdao i koju nam je poklonio na rastanku i iz koje smo uzeli prethodni citat.

‘Dvadeset godina u eteru’, Tijanov je osvrt na djelovanje hrvatskih radio-emisija iz Madrida u kojima je svakodnevno za tisuće slušatelja bio, kako je napisao prof. Vinko Nikolić u pogovoru knjige – ‘jedini glas slobodnih Hrvata u slobodnom svijetu, namijenjen ljudima u domovini’.

Možda će i ovaj susret s jednim od najistaknutijih članova hrvatske političke emigracije pripomoći u boljem shvaćanju naše političke emigracije, a time potaknuti razmišljanja o nacionalnom pomirenju.”

(‘Vjesnik’, 30. lipnja 1996.)

Autor:Andrija Kačić-Karlin / 7Dnevno / 8. siječnja 2016.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.