Ilustracija/Screenshot/Youtube

POMAMA ZA RADNICIMA NA JADRANU! Sezonka iz Slavonije: Spavali smo sa štakorima, nećemo više robijati

Autor: Iva Međugorac

Ono što je prije svega nekoliko godina bilo posve nezamislivo, postala je hrvatska realnost, naime, prema procjenama hrvatskom gospodarstvu nedastaje oko sto tisuća radnika a svake godine ta brojka je u porastu. Taj trend posebno se osjeti tijekom ljetne turističke sezone, kada i javni prostor napune podaci o manjku radnika, i posljednja istraživanja koja su nedavno predstavljena, a koja su stigla iz globalne konzultantske tvrtke Manpower ukazuju na to da je Hrvatska preuzela titulu svjetskog rekordera kada je riječ o relativnom manjku radne snage. Naime, prema tom istraživanju provedenom u 44 države, u Hrvatskoj je obuhvaćeno 620 reprezentativnih kompanija, a finalni rezultati pokazali su da hrvatska poduzeća zbog sve većih potreba za radnom snagom u drugom tromjesečju traže 34 posto više radnika, u odnosu na prvo ovogodišnje tromjesečje. Baci li se oko na regije, nestašica radne snage najveća je u onim županijama koje se primarno bave turizmom, primjerice u Primorsko-goranskoj ili pak Istarskog, koje uoči sozone planiraju zaposliti gotovo 50 posto radnika više u odnosu na početak godine. Problem postaje kompleksniji kada se baci oko na Zavod za zapošljavanje na kojem je prijavljeno oko 150 tisuća radnika, od čega je zapravo dvije trećine trajno nezapošljivo, dok je ostatak raspršen po Hrvatskoj i zapravo se može smatrati neraspoloživim, dio riješenja nastojao se pronaći kroz uvoz radne snage, ali na tom polju Hrvatska nije konkurentna a plodom ne urađa niti Vladina akcija Zaposli se u Hrvatskoj, kroz koju se nude prekvalifikacije nezaposlenih osoba i samozapošljavanje mladih ljudi. Uoči turističke sezone povećanje kvota dozvola za uvoz radne snage na više od 65 tisuća također nije dalo pretjerane rezultate, a valja znati da su u sektoru turizma kvote dvostruko povećanje, no usprkos tome smatra se da hrvatskom turizmu manjka 15 tisuća radnika, a u svemu tome ključno je pitanje kako smo se do toga doveli. S jedne strane poslodavci negoduju zbog manjka kadrova, poglavito u ugostiteljstvu, tvrdeći da radnicima nude sve što mogu, ali da ih država dere, s druge strane sezonci nam prepričavaju kako je rad na Jadranu iscrpljujući. Jedna naša sugovornica iz Slavonije prije no što je napustila svoj dom i za boljim životom krenula put Austrije, kaže kako se na Jadran više nikada ne bi vratila, iako je ondje odradila nekoliko sezona. ”Doživjela sam poniženje, znali su me vrijeđati, plaća nije bila onakva kakvu sam na početku sezone dogovorila, a neke moje kolegice bile su čak i seksualno zlostavljane”, tvrdi naša sugovornica.

Neke od njenih kolegice iz rodne Slavonije u Istru su se zaputile kako bi radile kao konobarice, ali tada ih je dočekao opsežan posao pa su umjesto konobarenja u lokalu morale glumiti i čistačicu, šankericu te uskakati kao pomoć u kuhinji. Sve to za 18 kuna po satu, iako im je u startu obećana plaća od 25 kuna po satu.”Znam za slučajeve gdje su ljudi spavali u vlažnim podrumima, nije bilo tople vode, a obećanu plaću nikada nisu dobili”, tvrdi naša sugovornica.

I jedan mladi Zagrepčanin podijelio je s nama svoju priču. Kao konobar u sezoni okušao se sa svega 18 godina. Umjesto smještaja i hrane te plaće od 4000 kuna dobio je smještaj bez kreveta, tuš i poljski zahod, a spavao je u sobi u skladištu koja nije imala prozor, što bi nekako i preživio da nakon desetosatnog radnog dana nije morao spavati u plastičnoj ležaljci. Tuširao se na plaži, a on sam osjećao se prevareno jer osim što je bio konobar, radi dan provodio je u kuhinji, kao pomoćni kuhar te se naslušao šefovih uvreda.

I naš drugi sugovornik iz Zagreba prepričao nam je noćnu moru koju je proživio kao sezonski radnik. Da bi radio u restoranu nedaleko od Zadra, napustio je radno mjesto konobara u Zagrebu.

”Spavao sam sa žoharima i štakorima u zagušljivom prostoru za plaću od 5 tisuća kuna, radio sam preko 13 sati. Slobodni dani na moru ne postoje. Radio bih od osam ujutro pa sve do 16 sati uz kratku pauzu, a nakon toga nastavili bismo s poslom od 18 sati do jedan ujutro. Dobivao sam i napojnice, ali ni jednu nisam smio zadržati. Sve je išlo poslodavcu. U moru sam se okupao dva puta u mjesec dana, a kada više nisam mogao – nakon mjesec dana pukao sam i otišao natrag u Zagreb bježeći iz sobe u koju su se uvukli štakori”, zaključuje naš sugovornik.

Slavonka koja danas živi u Irskoj, također je progovorila za naš portal. Jedna je od onih kroz čiji se životopis prožima nekoliko odrađenih sezona od Istre do Dalmacije.

”Umjesto smještaja i hrane koju su nam obećavali poslodavci, dobila sam horor. Hranu sam sama kupovala, a spavala sam u šatoru. Pola plaće dobivala sam na ruke, a pola na račun. Dan odmora nisam doživjela. Radi se gotovo 90 dana s dnevnom pauzom od sat vremena, a radno vrijeme zna biti od 7 do 2 ujutro”, tvrdi naša sugovornica s irskom adresom. Dakako, napominje kako se pola toga ”kucalo”, ali dobar dio narudžbi ne, no na sve to korumpirani inspektori nisu odveć reagirali. ”Bila sam klinka, šutjela sam i radila, jer sam zarađivala novac za školovanje. Nedavno sam magistrirala i odselila u Irsku. Nas Slavonce na Jadranu očito smatraju kmetovima, mi nismo ljudi. Osjećala sam se tijekom rada kao rob”, zaključuje naša sugovornica.




Autor:
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.