POLITIČARI S PRESUDAMA I ZATVORSKIM ISKUSTVOM: Ako su Tuđman i Mesić bili zatvarani, je li to uopće problem?

Andro Vlahušić i Željko Sabo zadnjih su dana u fokusu javnosti. Nekadašnji gradonačelnici Dubrovnika i Vukovara najavili su svoj veliki povratak na političku scenu i ambiciju da se vrate u svoje stare fotelje.

I jednom i drugom politička karijera je naprasno prekinuta zbog pravomoćnih presuda, Vlahušiću za zlouporabu položaja i ovlasti zbog pogodovanja svom tadašnjem koalicijskom partneru Peru Vićanu, Sabi za pokušaj mita HDZ-ove gradske vijećnice Marija Budimir. Vukovarac je čak iskusio i život u zatvoru, za razliku od Dubrovčana kojemu je osuda bila uvjetna.

No, unatoč svemu obojica i dalje dobro kotiraju, čak dapače, naći će se među favoritima u svojim sredinama premda su u međuvremenu ostali bez stranačke podrške. Dakle, ići će kao nezavisni kandidati.

U cijeloj priči je zanimljivo što lokalni izbori imaju najstroža pravila, sam Andro Vlahušić je lijepo objasnio da ga njegova presuda ne sprječava da bude predsjednik, saborski zastupnik ili europarlamentarac, samo ne može biti gradonačelnik. Jasno, aluzija je bila na izmjene zakona – upravo zbog njega nazvanog ‘lex Vlahušić’ – koji otprije pet godina priječi kandidaturu za gradonačelnika svima koji imaju pravomoćnu presudu dulju od šest mjeseci (ali ne za sva djela!).

Međutim, pravno gledajući, danas su i Vlahušić i Sabo potpuno ‘čisti’ ljudi. Prema Zakonu o pravnim posljedicama osude, kaznenoj evidenciji i rehabilitaciji oni se imaju pravo smatrati “osobama koja nije počinila kazneno djelo”.

“Rehabilitirana osoba ima pravo nijekati prijašnju osuđivanost i zbog toga ne smije biti pozvana na odgovornost, niti imati bilo kakve pravne posljedice. Njezina prava i slobode ne mogu se razlikovati od prava i sloboda osoba koje nisu počinile kazneno djelo”, pravna je formulacija koja im ide u prilog.

No, kako u politici vrijede drukčija pravila, mnogi će im (čitaj: stranke) to uvijek uzeti za zlo, za razliku od birača. Uostalom, birači nisu kaznili i neke druge političare s iskustvom života iza rešetaka (Radimir Čačić), a na vlasti su i oni s pravomoćnim presudama (ludbreški gradonačelnik Dubravko Bilić osuđen je uvjetno na pet mjeseci zatvora zbog zlouporabe položaja), i oni s nepravomoćnim presudama (Ivan Čehok), i oni koji su remetinački pritvor s ‘krive strane’ upoznali a još im se sudi (Milan Bandić).

Kreši Beljaku, samoborskom gradonačelniku, također će oponenti izvući pravomoćnu presudu zbog provale koja je, kao i u Sabovom i Vlahušićevom slučaju, danas rehabilitirana. Željko Kerum je također ‘stari poznanik sudova’, no tek bi ga nepravomoćna presuda za prijetnju – ukoliko na vrijeme uslijedi pravomoćnosti – mogla biti diskvalificirajuća za kandidaturu za splitskog ‘poteštata’. I Alojz Tomašević još uvijek ima šanse za reizbor s presudom za obiteljsko nasilje, ako se zakon ne izmjeni  na vrijeme i doda ovaj krimen kao diskvalificirajući.

Dakle, čitava je lepeza prekršenih zakona koje naši još uvijek aktualni političari imaju iza sebe, a jedno je zajedničko. To ih nije diskvalificiralo iz političke utrke. Naprotiv, većina je prilično popularna u svojim sredinama.

“Vlahušić i Sabo su dva ‘nesretna’ slučaja. Budući da zastupam nultu toleranciju prema bilo kakvom obliku korupcije i kršenja načela vladavina prava, moram reći da se ti ljudi više ne bi smjeli baviti politikom. Kod obojice se radi o dosta specifičnoj situaciji. I jedan i drugi su akteri koji nisu neozbiljni, koji ‘nekog boga’ znaju. Konkretno, mislim da je Sabo bio pristojan gradonačelnik, čovjek koji nije ideološki zadrt, koji je prošao stravičnu torturu u logoru i da iz tog njegovog logoraškog ‘backgrounda’ proizlazi njegovo neortodoksno ponašanje koja ga je dovelo do toga da se glupošću kompromitira. Međutim, kad se tako kompromitirate slijedi – ‘doviđenja’. Nakon toga morate biti pristojni i maknuti se iz javnog života.

Kod Vlahušića je čisti politički krimen, pogodovao je svom koalicijskom partneru , ali za njega vrijedi isto kao kod Saba – ‘sorry, osuđeni si za djelo koje se te na neki način diskreditira i moraš otići iz političkog života’. Ono što je veliki problem u hrvatskoj politici je negativna selekcija, pa vam 90 posto ljudi koji su njima skloni kažu ‘tako rade svi, a samo njih su ulovili’, čime se relativizira priča i svaka sustavna akcija protiv korupcije“, kaže nam naš politički analitičar Davor Gjenero.

Čačića pak stavlja u potpuno drugi kontekst.

“Dogodilo mu se nešto što se može dogoditi svakom od nas. On nije s namjerom vozio prebrzo, to je nesreća, nije zločin, nigdje za takva djela ljude ne isključuju iz javnog života. To se dogodilo i Tedu Kennedyju. Istina, nije se kandidirao za predsjednika, ali je uredno odradio svoje mandate u senatu.”

Ipak, valjda nas može malo utješiti da sve nije hrvatska specifičnost. Gjereno upozorava na situaciju u Ljubljani gdje je Zoran Janković unatoč sličnim sumnjama poput onih na Bandića zadržao popularnost.

“On ni u jednom slučaju nije osuđen, ali kao i kod Bandića, u većini slučajeva je potpuno jasno da je optužnica utemeljena. A unatoč tome, on je na prošlim izborima pobrao većinu u Ljubljani, puno uvjerljiviju nego Bandić ikada.”

“Kad jednom dođete na vlast, stvara se jedna jako opasna veza između međuovisnosti biračkog tijela i nosioca vlasti, pogotovo u većim gradovima, koji raspolažu većom količinom novca. Stvaraju se klijentelističke mreže koje okupljaju velik broj građana koji su na neki način ovisni o trenutnom vladaru, duguju mu zahvalnost i boje se – ako izgubi političku igru – da oni ostaju bez svojih zaštitnika. To je tajna Milana Bandića. Tajna Čehoka je čisti populizam, to se vidjelo u sukobu s vladom i Čačićem oko mjera, i taj populizam se, mišljenja sam, potrošio. Čini mi se da nema šanse za reizbor.

Kod nas se sve stvari vole relativizirati pa se onda pojednostavljeno kaže da su nam i predsjednici, mislimo na Tuđmana i Mesića, bili u zatvoru. U čemu je onda problem ako i ovi suvremeniji političari zaglibe…

“To je sasvim drugo, oni su u komunizmu bili disidenti, protivnici režima. To što je netko u starom režimu bio iz političkih razloga u zatvoru nije bilo difamatorno u novim ok0lnostima, upravo suprotno, bio je to dokaz da netko nije promijenio političke pozicije, nego da ustraje. Doduše, nama se dogodilo da su neki ljudi koji su bili u zatvoru zbog ekonomskih kaznenih djela definirali to kao politički progon i ‘ušlepali’ se kao žrtve komunizma… No, jednu stvar treba naglasiti, a ta je da u politici ljudi načelno ne pamte stvari koje su starije od godinu dana. Zbog toga se i može preživjeti četverogodišnji mandat. To što su ljudi nakon godinu dana bili nezadovoljni, oni to, ako ste polučili neke rezultate, potpuno zaboraviti. Isto tako zaboravit će da su vas u prvoj obožavali. To je mehanizam koji omogućuje da vlast bude racionalna”, zaključuje Gjenero.