fbpx

Počasni bleiburški vod podiže spomenike u Južnoj Austriji

Autor: Bruna Esih i Bože Vukušić

Zbog podmetanja iz jugoslavenskog konzulata u Klagenfurtu, u obliku anonimne prijave da se na stijegu PBV-a nalaze zabranjeni simboli, Mirko Karačić i Ilija Abramović pozvani su na informativni razgovor na policiju.

Austrijske su vlasti pod pritiskom Beograda poduzimale sve moguće mjere opreza i pratile su ukupne aktivnosti hrvatskih emigranata na svome tlu, posebice one vezane uz komemoriranje bleiburških žrtava. Usprkos tome članovi Počasnog bleiburškog voda, uz redoviti spomen na žrtve Bleiburške tragedije prilikom komemoracija za blagdana Svih Svetih a potom i Majčina dana, poduzimali su i niz drugih aktivnosti za očuvanje bleiburške uspomene, što je jugoslavenske vlasti i njezinu tajnu službu potaknulo na radikalne poteze i obračun s istima.

Stijeg PBV-a

Godine 1963. izrađen je stijeg Počasnog bleiburškog voda. Blagoslovio ga je vlč. Vilim Cecelja. Kum prilikom blagoslova bio je Petar Miloš, a njegov zamjenik Adem Delić. Petar Hrstić postao je prvi stjegonoša.


Zbog podmetanja iz jugoslavenskog konzulata u Klagenfurtu, u obliku anonimne prijave da se na stijegu PBV-a nalaze zabranjeni simboli, Mirko Karačić i Ilija Abramović pozvani su na informativni razgovor na policiju. Tamo je utvrđeno da se na stijegu od simbola nalazi jedino hrvatski povijesni grb i da se njegovo isticanje ne može zabraniti, ali je ipak zatraženo da se ukloni naziv Počasnog bleiburškog voda zbog njegove „militarističke“ implikacije.

Iz sličnih razloga a pod pritiskom Beograda austrijske vlasti nisu dozvoljavale Hrvatima podizanje bilo kakve nadgrobne ploče ili spomenika uz grob hrvatskih vojnika na groblju u Unter-Loibachu. Međutim, općinske vlasti u Unter-Loibachu dale su 1965. godine o svom trošku urediti vojnički dio groblja u čijoj se sredini nalazio i grob hrvatskih vojnika. Pored grobnog mjesta postavljeno je šest željeznih križeva s kacigama, i to upravo za obljetnicu Bleiburške tragedije 9. svibnja 1965.

Slijedećih godina komemoracije su se počele održavati i svake druge nedjelje u svibnju, pod nužnim izgovorom proslave blagdana Majčinog dana. Program je bio kao i za Sve svete: sveta misa u crkvi na groblju u Unter-Loibachu, molitva kod groba hrvatskih vojnika, procesija do Bleiburškog polja i molitva na polju.

Problemi na groblju

Godinama s komemoracijama i suradnjom s lokalnim vlastima nije bilo većih problema, dok se 1974. nije dogodila nepredviđena situacija. Ilija Abramović svjedoči:
„Jednom zgodom kad smo Niko Martinović i ja 1974. posjetili groblje u Unter-Loibachu, dočekala nas je grozna slika. Groblje je bilo prekopano točno na mjestu gdje je danas spomenik, križevi bačeni uza zid a sve ostalo odnešeno“.

Uskoro su tijekom traženja krivca za devastaciju groba hrvatskih vojnika saznali da se radilo o zajedničkoj akciji Njemačkog saveza za brigu oko ratnih grobova (Volksbund deutsche Kriegsgraberfuersorge) i austrijskog Crnog križa (Oesterreichisches Schwarzes Kreuz). Njihova je namjera bila da se izmjeste samo posmrtni ostaci njemačkih vojnika, ali kako iste bez detaljnije istrage nije bilo moguće razlikovati i posebno izdvojiti, tako su i posmrtni ostaci hrvatskih vojnika preneseni 3. kolovoza 1974. na vojničko groblje u St. Veitu. Nitko od Hrvata u toj odluci nije sudjelovao, niti je za nju unaprijed obaviješten.




Te su se godine, 1. studenog 1974., kao i uvijek na Sve svete, hrvatski hodočasnici ipak okupili na groblju u Unter-Loibachu, ali ovaj put – pred praznim hrvatskim grobom. U međuvremenu je Ilija Abramović mjerodavnim austrijskim vlastima uputio brojne proteste i zahtjev za povratkom posmrtnih ostataka hrvatskih vojnika iz St. Veita, koji je na poslijetku bio odobren. Bleiburški župnik vlč. Alojz Kulmesch 19. studenog 1974. potvrdio je da se posmrtni ostaci mogu ukopati na staro grobno mjesto u Unter-Loibachu, što je učinjeno 4. prosinca 1974.

Budući da su križevi s vojničkim šljemovima bili uklonjeni, potaknuta je ideja da se uz grob podigne dostojan spomenik. Ilija Abramović prepričava:
„Krajem te 1974. godine Ilija Jurić, koji je ranije bio s nama u lageru u Klagenfurtu a kasnije se iselio u SAD, napravio je nacrt za spomenik. U tamošnjoj biskupiji nisu dopustili da na spomenik bude postavljen natpis ‘pomorenoj hrvatskoj vojsci’, već ‘poginuloj hrvatskoj vojsci’. Pokrajinska policija je dugo odbijala dati dozvolu za postavljanje bilo kakvog spomenika, ali su na kraju ipak popustili“.

Ubojstvo Nikice Martinovića




Prije nego što se od stvaranja planova pristupilo realizaciji izrade spomenika na groblju u Unter-Loibachu, dogodio se novi zločin. Udbini agenti ubili su Nikicu Martinovića, glavnog tajnika PBV-a.

Martinović je planirao te 1975. godine, na samu tridesetogodišnjicu Bleiburške tragedije, organizirati komemoraciju na koju bi došlo nekoliko desetaka tisuća Hrvata iz cijeloga svijeta. Beogradski vlastodršci odlučili su to spriječiti. Nakon što je po svakodnevnom običaju oko 18 sati 17. veljače 1975. ušao u svoju trgovinu cvijeća i povrća na Baumbachplatzu u Klagenfurtu, odjeknuli su pucnjevi. Sve se odigralo vrlo brzo. Atentatori su pobjegli, a Martinović je izdahnuo na putu prema bolnici.

Jedini svjedok koji je policiji o događaju mogao nešto reći bila je dvanaestogodišnja djevojčica koja je ulazila u trgovinu upravo u trenutku kad ju je ubojica žurno napuštao. Atentatora je policiji opisala kao otprilike 20-godišnjaka, visokog oko 175 cm, ovalne glave, duže crne kose, u crnim hlačama i crnoj zakopčanoj kožnoj jakni.

Martinović je i godinama prije pogibije dobivao poruke prijetećeg sadržaja zbog čega je zatražio policijsku dozvolu za posjedovanje oružja koju je i dobio. Dana uoči atentata prijetnje su bile učestale i, prema svjedočenju njegove udovice, na njemu se vidjela pojačana zabrinutost i oprez. Međutim, ubojica je svakako bio profesionalno obučavan i nije mu dao priliku za obranu. Pogodio ga je s dva metka, jednim u glavu i drugim u vrat.

Na Martinovićevu pogrebu, 21. veljače 1975. na groblju St. Peter u Klagenfurtu, koji je predvodio vlč. Vilim Cecelja, okupilo se oko tisuću Hrvata iz cijeloga svijeta. Austrijske su novine isti taj dan izvijestile kako je izaslanstvo austrijske vladajuće stranke, Socijaldemokratske partije, otišlo u posjet Titu u Beograd.

Opasna vremena

Ilija Abramović, kao jedan od najboljih prijatelja i najbližih suradnika Nikice Martinovića, preuzeo je i nastavio najveći dio dotadašnjih Martinovićevih aktivnosti, te ga je očekivano Udba izabrala za slijedeću metu. Kako bi i s mogućom Abramovićevom likvidacijom izazvala previše pozornosti i sumnji, pribjegla je njegovu kompromitiranju pred austrijskim vlastima dabi ga na taj način onemogućila u radu. Abramović je vrlo brzo primio anonimno pismo kako u garderobi na željezničkom kolodvoru u Klagenfurtu treba podignuti određenu putnu torbu te čekati nove instrukcije što s njom dalje raditi. Posumnjavši da je riječ o podvali Abramović je odmah otišao kod šefa policije dr. Winklera. Iako na policiji isprva nisu pridavali veću važnost anonimnom pismu, nakon što su zajedno pošli na kolodvor i podigli spornu torbu u kojoj su otkrili inkriminirajući sadržaj – dva samokresa, dva kilograma dinamita te nekoliko vojnih uniformi, Abramoviću se šef policije obratio riječima: 'Ilija, imao si pravo, ovo nije šala“.

Slijedeće 1976. godine u svibnju, neposredno pred komemoraciju za Majčin dan, zaredala je serija ucjena, prijetnji i podvala na račun članova vodstva PBV-a. Redomice su primali prijeteća pisma s porukom da te godine ne dolaze na komemoraciju na Bleiburško polje, jer će u suprotnom završiti kao i Martinović. Pismo je bilo napisano na slovenskom jeziku s istaknutom glavnom porukom: „Dan končnog obračuna z vami“.

Dana prije komemoracije, 8. svibnja 1976., predsjednik PBV-a Mirko Karačić krenuo je uobičajeno rano ujutro prema svojoj gostionici. Nedaleko od gostionice je zastao, susrevši poznanika Austrijanaca, a dok su tako razgovarali odjeknula je eksplozija – bomba je eksplodirala ispred vrata Karačićeve gostionice, skrivena pod šeširom, točno u 08,00 sati kada je trebao početi s radom.

Austrijski povjesničar Florian Rulitz tvrdi da je u tim aktivnostima otkrio blisku suradnju hrvatske i bosanske Udbe sa slovenskom Udbom, te slovenske Udbe s austrijskim komunistima u Bleiburgu.

Spomenik na groblju u Unter-Loibachu

Usprkos svemu, vlč. Vilim Cecelja i Petar Miloš nastavili su s akcijom izgradnje nadgrobnog spomenika na groblju u Unter-Loibachu. Krajem 1976. postavljen je okvir od mramora, a potom je granitni spomenik dopremio Petar Miloš iz Italije, iz kamenoloma u Carari.

Spomenikom dominira, u njegovoj sredini, lik žalosne hrvatske majke. S lijeve strane uklesan je uskrsli Krist, a s desne polumjesec sa zvijezdom. I nadgrobna ploča je također znakovita, jer je podijeljena na tri dijela predstavljajući tako devet hrvatskih pokrajina. Mramor na središnjem dijelu je crn s brončanim lovorovim vijencem, simbolom slave, a zelena mramorna ploča s desne strane predstavlja Bleiburško polje.

Spomenik je svečano otkriven prilikom komemoracije za Majčin dan u svibnju 1977., a blagoslovio ga je vlč. Vilim Cecelja. U tom su događaju prisustvovali brojni Hrvati iz cijeloga svijeta, premda su austrijske vlasti, ponovno pod pritiskom iz Beograda, mnogima zabranile ulazak u Austriju i dolazak u Bleiburg.

Glasilo austrijske komunističke partije Volkswille kritiziralo je austrijske vlasti što su uopće dopustile podizanje takvog spomenika.

U svibnju 1979. umrla je Helena Kosmatsch koja se do zadnjega dana svoga života brinula o grobu hrvatskih vojnika a pokopana je upravo u njegovoj blizini, u obližnju obiteljsku grobnicu na groblju u Unter-Loibachu. Te godine za blagdan Majčinog dana, hrvatski hodočasnici predvođeni vlč. Vilimom Ceceljom posebno su se pomolili na njenom grobu.

(U slijedećem nastavku: Hrvatsko kulturno društvo Bleiburg)

Autor:Bruna Esih i Bože Vukušić
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.