PRESUDA ČETNIČKOM VOJVODI: Evo što je rekla Vesna Škare Ožbolt

Prenosimo komentar Vesne Škare-Ožbolt, negdašnje ministrice pravosuđa i predsjednice Demokratskog centra o izricanju presude Vojislavu Šešelja.

“Sutra u 14:00 Mehanizam za međunarodne kaznene sudove izreći će pravomoćnu presudu u slučaju Vojislava Šešelja, predsjednika srpske radikalne stranke. Nakon procesa Bosanskoj šestorci ovo je najduži proces – bolje reći farsa – koja se razvukla na gotovo punih 15 godina.

Prva presuda je bila oslobađajuća, uz jedno izdvojeno mišljenje a koncem prošle godine Tužiteljstvo je podiglo žalbu na oslobađajuću prvostupanjsku presudu zbog brojnih propusta suda i zatražilo osuđujuću presudu od 28 godina. Uz navođenje brojnih propusta suda, tužitelji su smatrali kako se, budući da se Šešelj spominje u udruženom zločinačkom poduhvatu u predmetima Karadžić i Plavšić, takvom prvostupanjskom presudom de factoponištavaju navedene presude odnosno do sada utvrđene činjenice.

Nezahvalno je prognozirati kakva će presuda biti no, zbog gore navedenog stava Tužiteljstva, realno bi bilo očekivati barem kaznu koja ne bi premašivala vrijeme od 12 godina koliko je Šešelj proveo u pritvoru. U tom kontekstu,  osuda bi se mogla temeljiti na ‘ratnom huškanju’ i eventualno progonu Hrvata iz Vojvodine. Ako uzmemo u obzir da je haški sud previše toga – zapravo, budimo precizni, SVE  napravio da abolira vrh JNA, Šešelj bi bio idealan da se za to ‘iskupe.’ Zapravo, teško mi je vjerovati da haški suci nisu svjesni kolika je moć manipulacije medijima, koliko to može biti smrtonosno. To je pokazala i expertna studija koju je za potrebe suđenje Miloševiću izradio Renaud de la Brosse sa Sveučilišta u Reimsu (Propaganda and the Plan to Create a ‘State for all Serbs’: Consequences of Using the Media for Ultra-nationalist Ends) i u kojoj je detaljno razotkrivena Miloševićeva medijsko-propagandna mašineriju koja je bila ključna za sustavnu pripremu i provođenje ratova s ciljem stvaranje Velike Srbije. Ako bi smo uzeli sudbinu  Juliusa Streichera političara i antisemitskg propagandista koji je za vrijeme 2. Svjetskog rata uređivao antisemitistički list Der Stürmer i koji je u Nunbergu  osuđen na smrt vješanjem, dakle, nije aktivno sudjelovao u vojnim akcijama, onda bi sudbina Šešelja trebala biti izvjesna. Međutim, mi govorimo o Hagu…..

No, isto tako me ne bi začudilo da ga i oslobode; jer, činjenica je da u razdoblju od 1991. do 1993. kada su se dogodili zločini u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Vojvodini Šešelj nije obnašao nikakvu de iure službenu državnu funkciju, bio je tek član Skupštine Srbije. Zbog toga je bilo teško odrediti njegovu odgovornost u smislu formalne moći i kontrole jer nema direktne poveznice s političarima ili vojnim zapovjednicima iz Srbije. Jedino u vrijeme rata na Kosovu Šešelj je bio član srpske vlade, dakle, dio izvršne vlasti i tada se lako mogla dokazati i de facto i de iure odgovornost. Međutim, rat na Kosovu uopće nije uveden u optužnicu.

Sada je već kristalno jasno kako je Srbija kroz sve ove godine haških suđenja majstorski –  osigurala to da JNA/KOS i vrh tadašnje Srbije bude oslobođen svake krivnje za sustavne zločine koji su se odvijali u Hrvatskoj od početka 91. u BH, od 92. i na kraju na Kosovu od 1998-99. Srbija je  – za razliku od Hrvatske  – od početka shvatila da Haškom tribunalu treba, prije svega, pristupiti politički. A to znači, voditi računa o svojim interesima. O tome je u više navrata govorila i Dr. Nevenka Tromp koja je 12 godina radila kao članica istraživačkog tima haškog suda u predmetu Milošević: ‘Srbija ne bi bila ovakvo uspješna da ne manipulira haškom pravdom i da je u tome nisu svesrdno pomagale sile koje su dijelile Bosnu i osnovale tribunal. Ne da donose pravdu, nego da spriječe vojnu intervenciju protiv Srba 1993. godine koju je tada tražila svjetska javnost. To što Srbija uporno skriva istinu o svojoj ulozi u zločinima je jasno, ali to zašto joj u tome svesrdno pomaže Sud u Haagu tek će se trebati rasvijetliti.’

I ja sam sigurna da ćemo jednog dana saznati istinu, tko je to odredio da se uloga Srbije u  postjugoslavenskim ratovima, gotovo u potpunosti anulira – budimo realni, pa niti presuda za sprječavanje genocida u Srebrenici se više niti ne spominje odnosno još gore, ima onih koji niti ne misle da je u Srebrenici bio genocid (npr. Efraim Zuroff)! kao i to zašto je Hrvatska slala vagone transkripata, dobar dio direktno po narudžbi Carle del Ponte, bivše tužiteljice. Naravno, po logici stvari, to će biti tek kad neki akteri napuste ovaj svijet – konačno saznati pravi razlog. I cijena (ne nužno novčana).

A što se tiče ponovljenog suđenja Stanišiću i Šimatoviću u koje mnogi polažu nadu da bi tu moglo doći do nekog kopernikanskog obrata,  i. e. da bi buduća presuda ovom dvojcu mogla konačno etablirati vezu Beograda s agresijom na RH i na BH, ako znamo da su Stanišić i Šimatović bili obavještajci s izvrsnim kontaktima u međunarodnim tajnim službama od kojih su neke bile involvirane u rat u ex YU na različite načine onda nije razumno ne imati ikakva očekivanja od tog ponovljenog suđenja.”