fbpx

PARTIZANSKE KLAONICE: Oficiri su ga ubili u samici! Pročitajte nikad viđeno pismo koje je prije smrti poslao svojoj obitelji

Autor: Iva Međugorac

Bio je jedan od najboljih studenata i bio bi izabran za asistenta profesora Šidaka da je studij uspio privesti kraju. Ali, u njemu je trajno tinjala želja da pridonese ostvarenju hrvatske slobode, i bio je stoga stalno na oku Udbe, uvijek u opasnosti.

Ivo Mašina jedan je u dugom nizu žrtava jugoslavenskih vlasti na tlu Hrvatske. Ubili su ga stražari u kaznionici u Staroj Gradiškoj, 20. studenoga 1961. Izravni ubojice bili su zapovjednici straže Branko Pavlović i Marko Kozarac, ali likvidacija je sigurno izvršena prema nalogu Partije i Udbe. U trenutku smrti Ivo Mašina imao je 34 godine. Rođen je 21. srpnja 1927. u Preku, na otoku Ugljanu, kao četvrto od devetoro djece roditelja Ive i Marije Mašina rođene Gregov. Obitelj Mašina bila je ugledna prečka obitelj, u kojoj su se njegovale kršćanske i domoljubne vrednote. Ivo je već kao gimnazijalac, u Dubrovniku – ondje je živio kod strica – započeo vjerski i politički djelovati, u Križarskoj udruzi. Bio je vrlo nadaren, pametan i odgovoran, ali i vrlo blag. Već tada, a i uvijek kasnije, vodili su ga kršćanski i nacionalni ideali. U svibnju 1945. kao osamnaestgodišnjak našao se u hrvatskim kolonama na Bleiburgu. Preživio je, ali su mu partizani negdje na Križnome putu ubili brata Melkiora.

 

Ivo je prvi put uhićen 1947., u Preku. Doživio je iscrpljujuća i zastrašujuća preslušavanja, ali je tom prilikom pušten. Sljedeće se godine uputio u Zagreb i na Filozofskom fakultetu upisao studij povijesti. Bio je jedan od najboljih studenata i bio bi izabran za asistenta profesora Šidaka da je studij uspio privesti kraju. Ali, u njemu je trajno tinjala želja da pridonese ostvarenju hrvatske slobode, i bio je stoga stalno na oku Udbe, uvijek u opasnosti. Ivo je puno i rado pisao, godinama je vodio dnevnik. Njegovi zapisi objavljeni su na više mjesta, primjerice u knjizi Ivo Mašina, kršćanski borac za slobodnu i pravednu Hrvatsku (Braća hrvatskog zmaja, Zadar 2002.). Tako možemo pročitati da je 24. lipnja 1952. zapisao: Kad je Zrinski mogao dati život za Hrvatsku, mogu i ja pretrpjeti batine za Zrinskoga. Večerašnja izvedba Nikole Šubića Zrinskog i batine zbog nje – najljepša čestitka za imendan. Dakle bilo je ovako. To vrijedi zapisati. Pođem ja lijepo večeras na premijeru Zrinskoga. To se Zrinski prvi put daje poslije šest godina. Naravno ”obnovljen”, ali ipak Zrinski. Ja sam oduševljen. Plješčem i bubam nogama i vičem bravo. Prvi put gledam Zrinskoga. Zrinski se sprema na juriš. Donose mu zastavu, gledalište ste prelama od pljeska. Pravi urnebes. Srce mi prosto skače u grudima. U boj, u boj…! Zatim opet urnebes. Hrvati jurišaju. Glazba se ne čuje od pljeska. Međutim, stanje je oko mene već otprije bilo napeto. Sumnjivi tipovi su zvjerkali na sve strane. Uopće, sve mjere predostrožnosti su bile poduzete…


Nažalost u srpnju 1959. uhićen je i zadržan, po treći put, skupa s još 15 prijatelja, tada pod teškom optužbom da su se politički udruživali s ciljem stvaranja nacionalne slobodne Hrvatske… te širili ideje o tome da je Hrvatska porobljena… i da je potrebno stvoriti slobodnu hrvatsku s višestranačkim sistemom i društvenim i ekonomskim uređenjem protivnim socijalističkim načelima… Prvooptuženi fra Rudi Jerak osuđen je na 15 godina zatvora, Ivo na 11 godina zatvora, a svi ostali također na višegodišnje kazne. Ivi se na teret osobito stavljalo da je, preko svoje braće Veljka u Rimu i Krune u Parizu, održavao vezu s Hrvatskim narodnim odborom i slao razne podatke i članke o stanju u zemlji radi objavljivanja u emigrantskom tisku…

Pravim čudom, Ivo je nakon presude, krajem svibnja 1960., uspio sa skupinom mladića organizirati bijeg iz istražnog zatvora u Zagrebu, preko rupe i tavana na krovu. Skrivao se u franjevačkom samostanu u Ogulinu i tražio priliku za bijeg preko granice. U rujnu je s vodičem uistinu i stigao do granice kod Kranja, ali se vodič teško ozlijedio i Ivo se odlučio vratiti, kako bi zbrinuo ozlijeđenog čovjeka. Jugoslavenska policija ga je ubrzo pronašla i sud mu je kaznu povisio na 15 godina zatvora.

Postoje brojna svjedočenja o patnjama kojima je Ivo Mašina bio izložen tijekom izdržavanja kazne, opet u Staroj Gradiški. Dostupni su i objavljeni (Politički zatvorenik, časopis Hrvatskog društva političkih zatvorenika, Zagreb, studeni 2005.) čak i dokumenti same kaznionice, o dijelu represivnih mjera protiv Ive. Tako, primjerice, iz rješenja Državnog sekretarijata za unutranje poslove od 23. ožujka 1961., a koje je potpisao sekretar Milan Mišković, čitamo da je za njega određena mjera osamljenja dok se za to ukazuje potreba…. Također možemo čitati kazneni prijavak (”raport”) od 5. lipnja 1961., koji je podnio stražar Branko Pavlović, a u kojemu piše da je slabo ribao svoju ćeliju, samo da se vidi da nešto sa rukama radi. U ovakvim slučajevima dovede do takove situacije da se mora upotrebiti i palica, a sa druge strane mora se i voda proliti po samoj ćeliji da bi ga se prisililo da mora pravilno oribati..

Na koncu su ga i ubili, 20. studenoga 1961. Supatnici su sigurni da ga je tukao stražar Branko Pavlović, u odjelu samica, a da mu je pomagač bio višestruki ubojica, stražar Marko Kozarac, bivši partizanski oficir, koji je i inače izvršavao likvidacije koje je naređivala Udba. Uprava kaznionice, načelnik Drago Pišćević, sljedećih je dana obitelji jednostavno javila da je Ivo umro.

Vijest o Ivinoj mučeničkoj smrti širila se među Hrvatima, osobito u inozemstvu iako su vijesti teško prodirale. Sve iseljeničke novine pisale su da je ubijen. Nakon 1990., u slobodi, pronađeni su Ivini posmrtni ostaci, na kažnjeničkom groblju, u Uskocima kraj Stare Gradiške. Preneseni su u njegov zavičaj, u obiteljski grob u Preko. Na Ivinu rodnu kuću 1944. je postavljena spomen-ploča s tekstom: U ovoj kući se 21. srpnja 1927. rodio Ivo Mašina bakljonoša hrvatske državnosti i slobode. Na samoj obali u Preku postavljena je 1999. i bista, koju je izradio kipar Ante Orlić. Predsjednik Tuđman Ivi je dodijelio odličje Reda Petra Zrinskog i Frane Krste Frankopana. Na kraju evo dijela pisma koje je Ivo pisao svojoj obitelji iz istražnog zatvora u Zagrebu, u noći od 7. na 8. travnja 1960.:

Mili moji! Čini mi se da je danas Veliki četvrtak, a možda i nije, možda se varam. Eto, tako ti je to kad je čovjek bez pravoga kalendara, a uskrsni blagdan je nekako mušičav, pa se ravna po mjesecu umjesto po suncu. Ali sutra ću znati: Ako je Veliki petak, onda se neće čuti zvona s katedrale čija zvonjava svaki dan tako nadmoćno svladava ove jadne željezne rešetke, čiji sonorni glas ispunjava svaki kutak i ove „sobe” kao miris tamjana, kao balzam mira. Željezo, željezo. Zvono s katedrale i rešetke na prozoru. I dok zvono raspjevano raste i biva sve veće, gledam kako se sušičava rešetka svakim danom sve više suši….




Autor:Iva Međugorac
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.