FaH

Palitelji svijeća za žrtve HVO-a nikada nisu upalili jednu svijeću za poginule Hrvate

Autor: Marin Vlahović

 

Ključ političkog dijaloga je u spremnosti da razumijemo one koji misle suprotno od nas tako što se pokušamo staviti u njihovu poziciju i sagledamo problem tuđim očima, onako kako ga oni vide. U ponedjeljak navečer portali su počeli objavljivati vijesti o Zagrepčanima koji na Trgu Francuske Republike u Zagrebu pale svijeće žrtvama HVO-a i HV-a. Iza riječi građani, koja je uistinu širok pojam, kriju se članovi nekakve civilne udruge,  koja se tobože bori za ljudska prava. Ta udruga je toliko mala i nevažna da joj ne treba spomenuti ni ime. Ipak, ono što je problematično u ovom performansu je javni odjek. Dvadesetak ljudi zauzet će medijski prostor koji pripada stotinama tisuća. Ali, i to je demokracija. Svatko ima pravo izraziti svoje mišljenje. Nego vratimo se na politički dijalog i pokušajmo se staviti u kožu tih palitelja svijeća za žrtve HVO-a i HV-a.

Selektivne žrtve

Pretpostavimo kako to ne čine samo zbog žicanja love iz raznih programa, već iz uvjerenja, znači zato što misle kako je to ispravno i humano. Taj argument je prihvatljiv pod uvjetom da se prakticira kao univerzalan odnos prema svim žrtvama. Na žalost, takve individue ne pale svijeće za žrtve Vukovara i Škabrnje, da o masakriranim i ubijenim Hrvatima iz Bosne i Hercegovine i ne govorimo. Dakle, pristupaju selektivnom komemoriranju žrtava. Njihova navodna humanost ograničena je i isključiva, kao i njihov pacifizam, zbog patološke mržnje prema samoj ideji hrvatske države i Hrvatima kao narodu. Zato je ovo paljenje svijeća najobičnije izrugivanje svim žrtvama, a pogotovo Bošnjacima, koje se koristi kao sredstvo blaćenja pokojnog generala Praljka, ali i Hrvata općenito. I to je ono što ponajviše zamjeram zagovornicima „tko nas bre zavadi“ politike koja se oslanja na floskule, poluistine i krajnje paušalne ocjene i analize kompleksnog razdoblja devedesetih. Nisu dosljedni u svom pacifizmu i humanizmu.

Također, potpuni su ignorantni i nije ih briga za činjenice. Ne zanima ih što je Praljak osuđen zbog optužbe o sudjelovanju u takozvanom udruženom zločinačkom pothvatu, a ne zbog toga što je zapovjedio konkretan zločin. Takvih zapovijedi, ili odgovornosti za zločine, u njegovoj ratnoj biografiji nema i baš zato je toliko veliki broj Hrvata javno izrazio tugu i žaljenje zbog njegove smrti. Svjedočanstvo Ljubomira Hercigonje Fenixa, o kojem je pisao kolega Robert Valdec, najvrijedniji je dokaz Praljkove vojničke časti i ljudske veličine. Imati na nišanu skupinu opuštenih i zaigranih neprijatelja, a ne povuči obarač, nego zabraniti svojim vojnicima da pucaju, divovsko je djelo mirotvorstva i čovjekoljublja, izvedeno u nezamislivim okolnostima.

S takvim pričama i svjedočanstvima mora se upoznati cijela Hrvatska, jer te životne epizode predstavljaju istinu o čovjeku koji nas je sve zadužio, ali i obvezao za budućnost. Laž i nepravda ne smiju pobijediti. Zaborav i malodušnost odvest će nas sve u propast. Pa ljudi moji, usred rata s Bošnjacima, general Slobodan Praljak je puštao ne samo humanitarne konvoje, nego i kamione s oružjem koji su išli za opkoljeno Sarajevo. Ti palitelji svijeća sve te stvari ne znaju, ili ne žele znati. Za njih Praljak mora biti zločinac, jer jedino tako oni mogu biti veliki i humani borci za ljudska prava i slobode. Ne pale oni svijeće radi uspomene na žrtve, već da bi ugasili svako pozitivno sjećanje na generala Praljka, koji s navedenim zločinima nema nikakve veze. Nije sporno da su neki pripadnici HVO-a počinili zločine nad Bošnjacima. Ali statistički gledano, Bošnjaci su ubili, protjerali i zatvorili u logore mnogo veći broj Hrvata. Naravno, nijedan zločin se ne može opravdati zločinima suprotne strane i zato bi trebali odgovarati svi počinitelji zločina. Haag je odlučio amnestirati Bošnjake, jer su najviše stradali tijekom rata u Bosni i Hercegovini. Međunarodna zajednica mogla je spriječiti genocid u Srebrenici. Naknadni popustljiv odnos prema Bošnjacima ne može međunarodne čimbenike amnestirati od pasivnog promatranja najvećeg masovnog zločina u Europi nakon Drugog svjetskog rata.

Nacionalna stigma

U krvavim ratovima ispada kako su Hrvati počinili najmanje zločina, ali zato snose najveću kolektivnu odgovornost. Svaki normalan građanin se ograđuje od zločina i naravno s gnušanjem odbija kvalifikaciju udruženog zločinačkog pothvata. Nitko zdrave pameti i zdravog duha ne pristaje na takvu nacionalnu stigmu, jer ona i njega osobno vrijeđa. S psihološke strane, ako promatramo sve koji su likovali zbog generalove smrti, kao i ove nesretne palitelje svijeća, koji se žrtava sjećaju samo kada ih žele iskoristiti za svoje političke poruke, onda moramo postaviti jedno logično pitanje. Što te ljude motivira na ovakvo ponašanje?  Razlog je zapravo krajnje banalan. Te osobe su sitne duše, neostvareni i neuspjeli ljudi s velikim ambicijama, koji se nikada neće ostvariti. Zato se trude postati veliki time što čine svoju zemlju mnogo manjom, nego što ona stvarno jest. Tako stvaraju privid kako je Hrvatska malena, a oni veliki. Na njihovu žalost, riječ je o optičkoj varci, jer Hrvatska se ne smanjuje. Oni su ti koji svojim udaljavanjem postaju manji, sve dok jednog dana, za Hrvatsku i Hrvate, ne postanu nevidljivi. To će im biti najbolja kazna i potvrda njihove stvarne veličine.

Autor:Marin Vlahović
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.