fbpx
Davor Visnjic/PIXSELL

Pa to je za zatvor! Umjesto 500 eura, Grad će ‘uljaru’ kupiti za 4500 eura po ‘kvadratu’!

Autor: Krešimir Turčin/7Dnevno/15. srpnja 2016.

Dvojac bez kormilara Milan Bandić i Ivica Lovrić spremni su Tehnici d.d. za zgradu stare uljare platiti dva milijuna eura iz gradskog proračuna, a tamo su nakanili na inicijativu oskarovca Branka Lustiga smjestiti Muzej tolerancije i holokausta.

U Bandićgradu malo koji posao gradonačelnika u posljednjih desetak godina, otkako je Milan Bandić uz pomoć rođoljuba zacementirao svoju apsolutnu vlast u Zagrebu, prolazi bez sumnji i repova, kaznenih prijava, pa i Uskokovih istraga, ili barem javnih polemika. Bandić je već odavno izrastao u prvorazrednu mjernu jedinicu za samovolju, nepotizam, netransparentnost te korupciju, i mnogo prije negoli su pokrenute istrage i podignute prve optužnica protiv njega, njegovih suradnika i partnera teške barem 20 milijuna kuna.

Premda mu je nakon bezbrojnih afera, istraga, remetinečkoga pritvora i optužnica kredibilitet nepovratno uništen, očito da nijedna inkriminacija nije toliko teška koliko je debel Bandićev obraz, pa je on, sveudilj zapravo zloupotrebljavajući presumpciju nevinosti, i dalje nastavio na svoj specifičan način gospodariti Zagrebom, ne odričući se ni načina, ni alata ni ljudi koji su ga dva puta već odveli s one strane brave. Osim svega, opet je poželio biti i gradonačelnikom Hrvatske, kako on sebe vidi i zove na premijerskoj funkciji. U ime svoje nezajažljive ambicije odmah po izlasku iz Remetinca osnovao je i svoju političku stranku Milan Bandić 365 – stranka rada i solidarnosti. Zagrebački gradonačelnik, tjeran i na pogon raznih psihostimulansa, a jedan od dražih mu je kokain, uvjeren je da je veći udarnik od Alije Sirotanovića i predaniji milosrdnik od Majke Tereze te je siguran da će to i građani Hrvatske napokon prepoznati i honorirati na skorim izvanrednim parlamentarnim izborima.

I s crnim vragom, a kamoli ne s Milanovićem


No, nije samo gola ambicija ta koja Bandića goni u nove političke iskorake i savezništva. Prije svega, u njegovu se slučaju radi o borbi za osobni opstanak i vlastitu slobodu za koju je spreman trgovati, kako se nedavno razotkrio, i s crnim vragom, a kamoli ne sa Zoranom Milanovićem. Istina, Bandić je to podebljao rečenicom „sve za dobrobit hrvatskog naroda“, ali da je iskren, priznao bi: „sve za spas vlastite guzice“.

I, tako, dok se zidaju nove fontane, a za četvrtinu smanjuju dotacije dječjim vrtićima, dok se neumorno podiže stari i postavlja novi asfalt na uvijek jednim te istim prometicama, usput se puni i gradonačelnikov fond za vruću predizbornu kampanju. Bandić, javna je tajna, zna iz svakog posla izvući konkretnu korist za sebe. Jedna od najnovijih akrobacija, a za koju se nadao da će proći ispod javnoga radara, jest priprema Grada da kupi od svog stalnog građevinskog partnera Tehnike d.d. staru zgradu uljare u Branimirovoj ulici. Bandić je svom u posljednje dvije tri godine velikom fanu, slavnom oskarovcu, glumcu i producentu, a negda stradalniku u zloglasnom koncentracijskom logoru Auschwitz, Branku Lustigu, obećao da će u zgradi stare Uljare urediti Muzej tolerancije i holokausta.

Uljara je nekad bila vlasništvo jedne židovske obitelji, a već godinama ju se neuspješno pokušava pretvoriti u kulturni ili mutlimedijalni centar, no Grad sve donedavno nije bio spreman kupiti i obnoviti zaštićeni spomenik kulture u vlasništvu Tehnike. Zagrebačkom građevinskom divu taj sablasno napušteni objekt ne treba, niti zna što bi s njime, a ne smije ga rušiti. U jednom se trenu, neposredno nakon što je postao predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza, Davor Šuker zanimao da kupi zgradu uljare i u nju smjesti nogometne urede. No, osim dva milijuna eura koliko je Tehnika tražila za zgradu koja ima 450 četvornih metara, HNS-u bi dodatne troškove nabila nužna obnova zapuštenog prostora, koji opet nikad ne bi mogao biti primjereno funkcionalan za uredske poslove. Pa su se Šuker i društvo odlučili za dva milijuna eura useliti se u 900 „kvadrata“ u srcu novog zagrebačkog Cityja, u prostore luksuznog hotela Hilton.

Lustig razvija divno prijateljstvo s Bandićem

A „uljara“ je, poput ukletoga Holanzeda, nastavila svoj samotan život na rubu gradske vreve. Sve dok se, gotovo poput prizora iz Casablance, nije rodilo, pa razbuktalo divno prijateljstvo između zagrebačkog gradonačelnika i danas 84-godišnjeg Branka Lustiga. I to u tolikoj mjeri da je u jednom času veliki Lustig gotovo zanijekao samoga sebe kada je, ustavši u obranu Milana Bandića, posve neumjesno usporedio kazneni progon ZG-gradonačelnika s holokaustom. No, kao i svaki civilizirani čovjek, Lustig je odmah shvatio da ga je na tren pamet prebacila, pa se ubrzo javnosti ispričao i vrlo iskreno otvoreno se pokajao: „Moja usporedba određenih društvenih događanja današnje političke situacije u Hrvatskoj i progona Židova bila je ishitrena izjava koju moja obitelj i ja smatramo potpuno neprimjerenom, i zbog toga mi je iskreno žao. Nije mi bila namjera ni na koji način umanjiti, povrijediti ili uvrijediti žrtve Holokausta, mračnog perioda ljudske povijesti o kojem previše znam, i zbog kojeg sam svoj život posvetio širenju riječi oprosta i tolerancije. Moji suradnici u Hrvatskoj i svijetu znaju da sve što sam radio i postigao tijekom cijelog života radio sam isključivo iz srca i bio vječni borac za prava onih koji su u datoj situaciji najugroženiji, bez obzira tko oni bili. I premda nikad u životu nisam požalio što sam slijedio svoje srce, sada u ovom za mene turbulentnom razdoblju, obuzet emocijama potpuno sam neprimjereno reagirao. Nadam se da ćete uvažiti moju ispriku i molbu da se povučem u tišinu, jer je cjelokupna situacija za mene bila izuzetno traumatična.“

Netom prije te Lustigove sablažnjive usporedbe Bandićeva progona i holokausta, iz Grada su objavili da će oživjeti Lustigovu ideju i san, te da će budući Muzej tolerancije i holokausta smjestiti u prostor stare zagrebačke uljare, pa je vjerojatno iz želje da iskaže i zahvalu i lojalnost Bandiću, Lustig zastranio sa skandaloznom izjavom.




Bandić je za realizaciju inicijative bio odredio svog dugovječnog partnera, Ivicu Lovrića, pročelnika zagrebačkog Gradskog ureda za kulturu, obrazovanje i sport. On je bio dužan osigurati Muzeju prostor, uređenje te stavljanje prostora u funkciju. Prostor će se, kazao je Lovrić, financirati iz gradskog proračuna, a uređenje stalnog postava i koncepcije iz sredstava Europske unije, te je dodao da se otvorenje Muzeja može očekivati u idućih godinu do dvije.

Određivanje cijene po „kvadratu“

Posljednjih mjeseci u zagrebačkom Gradskom poglavarstvu predstavnici Tehnike, vlasnici stare uljare, i Ivica Lovrić održali su nekoliko sastanaka na temu prodaje ruševnog objekta spomeničke vrijednosti. U kombinaciji je i dalje 2.000.000 eura za 450 „kvadrata“ prostora, što ispada vrtoglavih 4444 eura po četvornom metru. Poznavatelji materije kažu da bi realna cijena objekta u sadašnjem stanju, pa i kao spomenika kulture, bila između 400 i 500 eura po kvadratu, odnosno oko 225.000 eura za zgradu. Zemljište oko „uljare“ je javni park tako da nema cijenu i ne može se privesti drugoj svrsi osim da ostane parkom.




Stoga se otvoreno može postaviti pitanje Bandiću i njegovom izvršitelju Lovriću: Gospodo, zašto ćete novcem građana deset puta preplatiti zgradu stare uljare? I zidovi u Poglavarstvu imaju uši, a osim toga i da nemaju, pa dobro se zna kako se to s preplaćivanjem poslova, zemljišta ili objekata radi. Bandić i njegovi kompanjoni bez grižnje savjesti posežu u vreću koju suludo visokim režijama, najvišim u gotovo cijeloj Europi, pune građani Zagreba, pa onda našim novcem plaćaju nerealnu cijenu svega i svačega, sve da bi se zapravo višak novca od realne do nabildane cijene nakraju podijelio među vinovnicima posla. A u poslu sa kupovinom i desetorostrukim preplaćivanjem stare uljare Bandiću i Lovriću ime, žrtva i sudbina Branka Lustiga dolaze kao naručen, idealan paravan kako bi se cijela operacija izvela u magli i bez puno pitanja. Bandić u ljudima iz Tehnike ima partnere od povjerenja jer surađuju i surađivali su na brojnim projektima. Jedan od najvećih bila je izgradnja Muzeja suvremene umjetnosti koji je prema ugovoru Grada s Tehnikom trebao stajati 210 milijuna kuna, a na kraju se njegova cijena nakon šest godina gradnje popela na vrtoglavih 430 milijuna kuna! A samo godinu i pol nakon otvaranja već je moralo biti sanirano krovište zbog prokišnjavanja!

Bilo kuda, Bandić i Tehnika svuda

Tehnika je svojedobno gradila i Bandićeve stanove na bivšoj svinjogojskoj farmi u Sesvetama za 760 milijuna kuna, dobivši na Holdingovom natječaju svoj zasad najveći posao s Gradom. Tehnika je tada dobila izgradnju dvije trećine od ukupno 2773 stana. Ostalih 10 izvođača radilo je na ostatku stambenih objekata u vrijednosti od 300 milijuna kuna. Usto Tehnika je za Grad radila i dvije podzemne garaže, na Tuškancu za 44 milijuna kuna te na Kvatriću za 43 milijuna. Bilo je u planu da Tehnika bude i glavni izvođač radova na budućem zagrebačkom Kongresnom centru nadomak hotela Westin, te na potpunoj rekonstrukciji Zagrebačkog velesajma koji je trebao postati poduzetnički inkubator i zabavni centar. No, od tih se projekata zasad odustalo.

Kako god, bilo kuda, Bandić i Tehnika svuda. Poslovna simbioza s kojom su i Tehnika i gradonačelnik zadovoljni i namireni. Jedino građani jauču, jer šišaju ih kao ovce, a oni bleje i trpe. Pogledajte samo koliko mjesečno izdvajate za Hodlingove namete! Odmah će vam biti jasnije kao je moguće da Bandić dopusti da se neka tamo zgrada, pa bio to i zaštićeni spomenik kulture, preplati 10 puta! Ej, 10 puta! Za zatvor!

Autor:Krešimir Turčin/7Dnevno/15. srpnja 2016.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.