screenshoot

OVAKO SE PLJAČKA I PUSTOŠI HRVATSKA! Donosimo vam velik popis svih aktera

Autor:

Kada bi licemjerne hrvatske institucije i predstavnici istih tretman kakav nude malim poduzetnicima i običnim smrtnicima, ponudili onima čije su glave daleko iznad oblaka, mora da bi se naša mala država za velike političare i poduzetnike upitnih biografija pretvorila u dolinu mlijeka i meda. Miljama je Hrvatska daleko od te idile, a institucije koje su jednima majka, drugima se preko noći i olako pretvaraju u maćehe koje nemaju milost.

Tom licemjerju i oštrenju državnih zubi na onima najmanjima svjedočimo i posljednjih dana otkako se mediji bave zatvaranjima obiteljskih obrta i tvrtki i to zbog pomalo asprudnih situacija i cifri. Tako je prije nekoliko dana zatvorena cvjećarnica u Koprivnici zbog navodnog neizdavanja računa od deset kuna, no tu priča nije stala pa je zapečaćenja i ribarnica u Svetoj Nedelji i to zbog ”basnoslovnog” računa u iznosu od 15 kuna. Lokot na vrata dviju poslovnica stavili su djelatnici carinske inspekcije, a porezna uprava, kako se doznati može zasukala je rukave i odlučila se primiti posla pa u zadnje vrijeme provode ozbiljnu akciju zatvaranja lokala zbog sitnih prekršaja. Logika na hrvatski način jest da logike nema, jer zakon koji bi trebao biti isti prema svima svako se malo prelomi na kičmi kakve prosječne bakice, dok se istodobno vode bitke za spas posrnulih tajkuna preko pleća hrvatske sirotinje.

Ne zatvaraju se zbog propusta veliki trgovački lanci, u kojima su inspektori bilježili viškove i propuste na blagajnama, već se pravda primjenjuje na one kojima poslovi koje vode uistinu znače borbu za život. Vrlo konstruktivno pitanje svojedobno je zbog zatvaranja objekata postavila europarlamentarka Ruža Tomašić. ”Što država dobiva zatvaranjem objekata”, upitala se te uz to predložila kako se propusti uistinu trebaju kažnjavati pod uvjetom da je taj tretman prema svima jednak, no za nju zatvaranje objekta nije rješenje, već kao opciju predlaže opomene i kazne. Kako je sama Tomašić svojedobno konstatirala zatvaranje objekata je kao da želite steak pa ubijete kravu koja vam daje mlijeko, a kroz to postaje jasno kako je država maćeha malim i srednjim poduzetnicima. Isti ovi inspektori i poreznici godinama su zaobilazili objekte posrnulog tajkuna Ivice Todorića čije je carstvo donedavno žustro spašavala svaka državna institucija koja je mogla i smjela jer kako je rečeno propast Agrokora vuče za sobom cijelo gospodarstvo. No, mora da je i to opcija koju je netko žmireći Todoriću dozvolio predajući mu ključeve svega iole značajnoga na hrvatskom tlu, a za to je vrijeme ovaj stasao u tajkuna na visokoj nozi jer kako drugačije okarakterizirati čovjeka koji živi u dvorcu, dok istovremeno za sobom vuče imovinu čiju je težinu gotovo nemoguće oprocjeniti. Za Todorića se po hitnom procesu pisao novi zakon, kojim se spašavao njegov Agrokor, a na koji način i s kojom dozom nemorala se to činilo svjedočili smo u više navrata tijekom ljetnih praznika kada su u javnost curili mailovi skupine Borg.

Taman kada se smirila priča oko Agrokora u fokus je došla ona o spašavanju Uljanika, u što se također uplela država, dok se istovremeno obični smrtnici, odnosno radnici pulskog škvera šetaju ulicama apelirajući na ulogu predsjednika Uprave Giannija Rossande u cijelom procesu. Kako i ne bi, kada je Rossanda u vrijeme dok je pulski škver propadao u elitnom djelu Pule sagradio vilu, smještenu na Pješčanoj vali, a uz to posjeduje i dva stana. Većina Uljanikovih menadžera pohvaliti se može solidnim nekretninama, što ne iznenađuje jer primali su iznadprosječne plaće, a kompaniju doveli pred stečaj. Lani je Uljanik ostvaro 1,8 milijardi kuna gubitka, a gubitke je nastavio gomilati i ove godine, što nije spriječiilo menadžera da si isplate masne plaće. A institucije? One mora da su u to vrijeme negdje drijemale ili pak pečatile drznike s viškovima od desetak kuna u blagajnama jer baš ti mali drznici odgovorni su za slom hrvatskog gospodarstva. Možeš mislit! Nakon gubitaka koji se skladište desetljećima, država je ta koja se svako malo uplete u spašavanje kakve propale tvrtke iako je logika za takvo što potpuno nejasna. Javnost se istovremeno potpuno opravdano zapita je li to potrebno i treba li država nakon Agrokora prste uplesti u spašavanje Uljanika. Prije desetak godina predlagan je otkup i nacionalizacija propalih tvrtki, što bi značilo da država po simboličnoj cijeni preuzme tvrtku pred kolapsom, postavi je na noge, i zatim proda. No, u Hrvatskoj se to nije moglo provesti pa država i danas spašava propale tvrtke, istodobno spašavajući loše uprave izdavanjem državnih jamstava, a milijuni su do sada primjerice otišli za spašavanje Uljanika, slično kao i za spašavanje Petrokemije. Uza sve to, država je u 2016.godini bila jamac za 65.557 milijardi kuna lokalnim vlastima, državnim ustanovama, ali i tvrtkama iz javnog i privatnog sektora. Državna jamstva godišnje bi mogla pokriti troškove za sve mirovine i plaće, pa i dravsto, a apsurd je i taj što u slučaju da dužnosnici koji su podignuli kredite ne mognu plaćati kredit ispunjenje obaveza pada na državni proračum. Prema podacima za spomenutu godinu država je za tvrtke kojima je bila jamac bila primorana isplatiti 250 milijuna kuna dospjelih kreditnih obaveza. Uz to, kada već govorimo o institucijama, valja se dotaknuti i rak rane hrvatskoga društva, odnosno pravosuđa. Jer kada je riječ o moćnicima s društveno-političke scene tada pravosuđe pokaže pravo lice, dok se sudski procesi pretvaraju u dugogodišnje trakavice čiji se konac ne nazire. Kako to izgleda u praksu pokazuje primjer bivšeg premijera Ive Sanadera koji sudski proces oteže godinama, smješeći se naciji sa Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji, dok paralelno s time u parnicama ne može sudjelovati zbog narušenog zdravstvenog stanja.

Kada već govorimo o sudskim procesima protiv političara tada valja sagledati i neke brojke. Primjerice, u vrijeme kada je Srbijom kao premijer upravljao Aleksandar Vučić u toj je zemlji podignuto 117 optužnica, a njih 113 je potvrđeno. Kada se tome dodaju 63 optužnice temeljene na istragama pokrenutima prije njegove ere postaje jasno kako je Srbija od ljeta 2012. Godine do danas podigla oko 180 optužnica za organizirani kriminal.

U tu kvotu ulazi i nekolicina političara i ministara. Bivši ministar životne sredine i prometnog planiranja Oliver Dulić uhićen je zbog pogodovanja slovenskom Nuba Investu, a tu je i bivši ministar gospodarstva Predrag Bubalo koji je pao zbog pogodovanja tajkunima prilikom prodaje Luke Beograd kada je državna blagajna oštećena za preko 5,7 milijuna eura. slično je prošao i Miodrag Đorđević nekadašnji direktor Agencija za privatizaciju, također zbog beogradske Luke. A slobode se uz jamčevinu od 12 milijuna eura domogao poznati srpski tajkun Miroslav Mišković. Korupcijske afere harale su i susjednom Slovenijom.

Ondašnje se pak pravosuđe branilo nekadašnjim premijerskim kandidatom i ljubljanskim gradonačelnikom Zoranom Jankovićem. Zbog mita u aferi Patria Janez Janša svojevremeno je osuđen na dvije godine zatvora. I Bosna i Hercegovina ima svoje kapitalce za ovu priču pa je tako u toj zemlji bilo desetak afera koje su povezane s dugogodišnjim neplaćanjem poreza i davanja radi čega je državna kasa oštećena za oko milijardu eura. Za organizirani kriminal i korupciju njihovo Državno odvjetništvo sumnjičilo je carinike koji su omogućavali uvoz robe i motornih vozila pri čemu je izbjegavano plaćanje obveza. Predsjednik Federacije Živko Budimir jedan je od najpoznatijih dužnosnika uhićenih u toj zemlji.

Uz njega pravosudne i druge institucije bavile su se Petrom Barišićem, nekadašnjim savjetnikom predsjednika Federacije za pitanja branitelja, a tu je i Hidajet Halilović te Saud Kulosman. Ipak, po svemu sudeći Hrvatska je kada je o aferama i korupciji riječ predvodnica ovog dijela Europe. Dakako da neke priče u našoj zemlji nikada nisu istražene poput primjerice glasina o krijumčarenju nafte preko INA-e, ili pak nezakonite pretvorbe i privatizacije TDZ-a, TDR-a, Name, Geotehnike, ne znamo niti ćemo ikada išta znati o aferi Saboli, ali i aferi Zagrebačke banke, ali zato vrlo dobro znamo da je Sanader kapitalac ne samo naše već i europske politike. Kao što je poznato bivši je premijer ranije osuđen za ratno profiterstvo te uzimanje mita za prodaju ine. Sa svojom strankom HDZ-om te nizom stranačkih dužnosnika spominjao se i za izvlačenje milijuna iz državnog proračuna te punjenja HDZ-ova crnog fonda preko Fimi medije. Ukupni iznos štete u svim slučajevima teško je zbrojiti, ali mjeri se u stotinama milijuna.

I vječni predsjednik HGK-a Nadan Vidošević na ovoj je listi kapitalaca, a tereti se za štetu od svega 35 milijuna kuna u aferi Remorker zbog koje je bio pritvaran i u Remetincu. Prvi čovjek Komore Vidošević je bio od 1995.godine, a u biografiji mu stoji i podatak kako je bio predsjednik Hajduka, župan, predsjednički kandidat, ali i predsjednik Uprave Kraša. U aferi Bankomat Josip Protega nekadašnji šef uprave HPB-a optužen je za pronevjeru 225 milijuna kuna, a prema optužnici uprava Banke lažno je prikazivala poslovanje te sebi isplaćivala nepripadajuće bonuse. Nekadašnji šef Diokija i bivši vlasnik Novog lista Robert Ježić osuđen je u slučaju Ina-Mol prema kojem je u državnu blagajnu morao vratiti pet milijuna eura. spominjalo ga se i u slučaju Hep-Dioki jer se sumnjalo da je sa Sanaderom poticao tadašnjeg predsjednika uprave HEP-a Ivana Mravka koji se također našao na optuženičkoj klupi, nakon čega je nedugo potom i preminuo, da njegovim tvrtkama isplati pozajmicu od 15 milijuna kuna te prodaje struju ispod tržišne cijene.

Ukupna šteta procijenjena je na oko 60 milijuna kuna. Bivša sisačka županica Marina Lovrić Merzel osumnjičena je za više kaznenih djela zloporabe položaja i ovlasti, a prema optužnici najsiromašniju hrvatsku županiju oštetila je za oko 10 milijuna kuna. nekadašnji ministar obrane Berislav Rončević koji je ravnao i unutarnjim poslovima prvotno je osuđen za aferu Kamioni u kojoj je nestalo deset milijuna kuna, a zatim je Vrhovni sud proces vratio na početak. Afere kojima je hrvatska javnost svjedočila unazad desetak godina gotovo da je nemoguće pobrojati, od HAC-a i njegovih šefova koji se povlače po sudovima pa sve do HŽ-a i Podravke te afere Spice teške 400 milijuna kuna. Osim toga, tu je i Afera BMW, niz afera u Hrvatskim šumama, Hrvatskom fondu za privatizaciju, potom u Fondu za zaštitu okoliša. Što tek reći za aferu Patrija u kojoj se spominjao bivši predsjednik Mesić? Brodosplit, Core Medija, afere u nogometu, na sveučilištima niz je toliki da se čovjek ne može ne zapitati ima li kraja i gdje je kraj uopće.

Hrvatski političari, ali i dobar dio poduzetnika budućnost su zbrinuli preko leđa običnih malih ljudi, koji su ih, koje li ironije, doveli na pozicije s kojih je imovina njih i članova njihove obitelji nesmetano bujala. Dok je imovina bujala, a vlast opstajala svi su šutjeli. No, kada su se ugodne fotelje poljuljale dobili smo slučajeve Sanader, Vidošević ili Merzel. Imovina hrvatskih političara koji dane krate, ili su kratili iza rešetaka je pozamašna, a možda baš u tom popisu leži odgovor na pitanje zašto se Hrvatska nalazi u bezizlaznoj situaciji.

Bivši šef HDZ-a Ivo Sanader od omiljenog hrvatskog političara preko noći se pretvorio u najvećeg negativca hrvatske politike. Vrijednost imovine obitelji Sanader iznosi oko 23,7 milijuna kuna. Sanader nema nekretnina jer sve one upisane su na članove njegove obitelji. Riječ je o vili u zagrebačkoj Kozarčevoj ulici, stanu u Splitu, zemljištu na Braču te vikendici u Krapju.

Zbirka umjetnina koju posjeduje vrijedna je oko deset milijuna kuna, a novac na tekućim računima u Hrvatskoj i Austriji blokiran je u predmetu Fimi Medija. U Sanaderovom vlasništvu je i Renault 8 iz 1967 godine, a pozamašnu štednju bivši premijer rasporedio je po računima supruge Mirjane Sanader. Osigurao je tako i kćeri Petru i Brunu Sanader.

‘Muž zadnji dozna’, tvrdio je šef Hrvatske gospodarske komore Nadan Vidošević dok se javnost bavila aferama njegove pomoćnice. No, ta obrana kratko mu je trajala jer nakon što je priveden porijeklo imovine morao je objasniti nadležnim institucijama. A kada je riječ o imovini plivanje između gospodarskih i političkih voda Vidoševiću se doista isplatilo. Vila na zagrebačkom Gornjem Prekrižju vrijedna nekoliko milijuna eura i raskošnog imanja od 16.000 kvadrata u Gorskom kotaru samo su dio onoga što bivši šef HGK posjeduje. Tu je i ogromno poljoprivredno i šumsko zemljište u Bratini pored Pisarovine.

Naime, Kraš u kojem je Vidošević godinama bio predsjednik uprave, kupio je nekoliko milijuna kvadrata zemljišta u Pisarovini na kojem je sagradio Krašograd. Uz to zemljište, parcelu je kupio i Vidošević, ali i dio osoba iz vrha Kraša. Ta zemlja kupovana je za sitan novac, a cijenu mu je sada navodno znatno veća. Nije tajna da je Vidošević veliki ljubitelj umjetnike pa je vlasnik zbirke suvremenog hrvatskog slikarstva i kiparstva, a poveću zbirku krije u tajnoj podrumskoj prostoriji svoje vile. Posljednji podatak o njegovoj imovini javnosti je bio dostupan prilikom njegove kandidature za predsjednika države. Za većinu nekretnina naveo je tada da su stečene kreditima, darovanjem, nasljedstvom ili tekućim prihodima. Ipak, vrijedna imovina otkrivena je i nakon službene prijave u imovinsku karticu.

Vidošević je bio vlasnik luksuznog vojnog stana od 153 kvadrata u Zagrebu, a dobio ga je zbog iznimnih zasluga u ratu. Taj stan prodao je za 220.000 eura, a za njegovu parcelu od 4116 kvadrata u Pješčanoj uvali pokraj Medulina upitno je zašto je prenamijenjena u građevinsku, na čemu je opet profitirao. Kupio ju je za oko 35.000 DEM, a prodao za dva milijuna eura.

U imovinsku karticu županice Merzel upisan je stan u središtu Zagreba, u neposrednoj blizini hotela Sheraton. Vrijednost stana procjenjuje se na 170.000 eura. Nadalje, županica je vlasnica kuće s okućnicom u Stremenu pokraj Sunje, a kuća vrijedi oko sto tisuća eura. Unatoč rastrošnom stilu života vladajući Sisačko-moslavačkom županijom uspjela je uštedjeti 30.000 eura. Od prodaje potkrovnog stana u Sisku od 80 četvornih metara zaradila je 450.000 kuna. Također, vlasnica je kuće u Sisku vrijedne 200.000 eura. Posjeduje i Citroen C4 iz 2004. godine. Ukupna vrijednost županičine imovine iznosi oko 560.000 eura. Imovina koja glasi na Mladena Merzela, muža županice koji u poreznoj upravi nema evidentiran prihod, ali posjeduje mnoštvo nekretnina, također je zavidna. Naime, Mladen Merzel vlasnik je trosobnog stana s garažom u Ulici Borisa Brnada.

Također, posjeduje četverosobni stan od 154 četvorna metra u Ulici A. Starčevića, a na popisu njegove imovine je i luksuzno uređena vikendica u Petrinji od 80 četvornih metara. Uz to, posjeduje tri dvorišne zgrade od 39, 46 i 22 četvorna metra te gotovo 300 kvadrata dvorišta. Za razliku od svoje supruge, kada je riječ o automobilima Merzel je nešto skromniji pa se služi Daciom Logan iz 2009. godine, a njegova ušteđevina iznosi 20.000 eura. Kada se zbroji ukupna vrijednost imovine Mladena Merzela, ona iznosi oko 350.000 eura.

Tko kaže da umirovljenici u Hrvatskoj loše žive? Imovina županičine majke, inače umirovljenice svjedoči da to baš i nije tako. Ona posjeduje kuću u Odri od 130 kvadrata s dvorištem i tisućama kvadrata livada i oranica. Stan u Sisku na Trgu hrv. Branitelja od 75 četvornih metara ova umirovljenica kupila je za gotovinu 2011. godine, a na popisu njene imovine je i kuća u Sisku vrijedna 200.000 eura. Sve u svemu, županičina majka posjeduje imovinu vrijednu 300.000 eura. Kada o aferama i procesima govorimo treba spomenuti i Ivicu Todorića koji se posljednjih mjeseci skrasio u Londonu.

Svojedobno je u knjizi Stečajna mafija novinar i publicist Darko Petričić progovorio o dijelu kriminala vezanoga uz stečajne postupke, izjednačivši ga s razdobljem famozne pretvorbe i privatizacije. U stečajnim postupcima, napominje Petričić u knjizi, ne postoji kontrola, a samim time izostaje i transparentnost, a u konačnici nitko ne nadgleda niti rad stečajnih upravitelja i sudaca.

Kriminal koji je učinjen u razdoblju hrvatske ekonomske i političke tranzicije ostavit će dugotrajne posljedice na hrvatsku državu i društvo, jedan je od Petričićevih zaključaka. “Oporavak i povratak na predratne pozicije na kojima je bilo hrvatsko gospodarstvo po pitanju proizvodnje, izvoza i zaposlenosti trajat će desetak godina. U devedesetim godinama, za vrijeme rata u Hrvatskoj, industrija je dodatno uništena, a ratno profiterstvo i brojni ratni zločini ostali su nesankcionirani. U razdoblju pretvorbe i privatizacije došlo je do potpune deindustrijalizacije zemlje. Brojne tvrtke su uništene zbog nekretnina, a radnici su ostali bez posla u zemlji bez proizvodnje. I za to vrijeme država i njene institucije poput nojeva gurale su glave u pijesak.

Autor:
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.