OPROŠTAJNA ISPOVIJEST JOSIPA BROZA TITA: ‘Drugovi za ništa nisam kriv, sve su mi smjestili Hebrang, Kardelj, Bakarić, Stevo i Jovanka!’

Autor: D.Boroš

Prema navodnim njegovim posljednjim riječima, Tito je bio protiv Ustava iz 1974. odnosno davanja državnosti pokrajinama jer je već tada znao da će "to zlo od ustavnih prava pokrajina razbiti Jugoslaviju". Bio je protiv zaduživanja, ali nisu ga slušali, bio je protiv Golog otoka koji je po njemu izmislio Kardelj. Zbog Golog otoka, kako tvrdi, nije dobio ni Nobelovu nagradu za mir, iako je više od stotinu državnika svijeta to predlagalo. U Jasenovac nikada nije došao jer nije imao vremena, a Andriju Hebranga je optužio za ubojstvo svog ratnog nasljednika Ive Lole Ribara. Osim Hebranga druga osoba koja mu je radila o glavi bio je Stevo Krajačić koji je bio povezan sa Jovankom koja je bila KGB-ov špijun.

Jedna od najintrigantnijih knjiga o diktatoru i zločincu Josipu Brozu Titu je ona povjesničara Vjenceslava Cenčića koji je 2000. godine objavio knjigu pod naslovom – “Titova posljednja ispovijest”, točno dvadeset godina nakon smrti Josipa Broza i to kao neku vrstu Titovog političkog testamenta koji je trebao baciti sasvim novo svjetlo na lik i djelo političara koji je ostavio neizbrisiv, krvavi trag na političkoj i povijesnoj sceni bivše zajedničke države.

Knjiga je inače sastavljena od stenogramskih bilješki “čuvenog” Titovog govora u Karađorđevu u prosincu 1979. godine, kada je ostarjeli diktator ozbiljno bolestan “otvorio dušu” svojim generalima navodno im se pravdajući za sve loše poteze koji su napravljeni u 35 godina njegove vladavine. Drugi dio knjige su Titovi posljednji razgovori sa Josipom Kopiničem, koji je bio jedan od najznačajnijih jugoslavenskih obavještajaca i Titov bliski prijatelj kojem je maršal na samrti povjerio svoje najdublje i najintimnije tajne.

Inače dijelovi Titovog posljednjeg govora objavljeni su na blogu Solonov polis. Zanimljivo, čak 35 godina poslije to štivo je zanimljivo mnogima i bez obzira na sve užase koje je proizveo njegov režim i čije posljedice i danas osjećamo, sve vezano uz Tita se još uvijek čita s pozornošću, analizira i komentira. Ako se uz to JBT predstavlja kao nevino stvorenje koje ništa nije znalo, kojeg su svi iznevjerili a on je bio “duša” od čovjeka.

Ukratko, prema navodnim njegovim posljednjim riječima, Tito je bio sam protiv Ustava iz 1974. odnosno davanja državnosti pokrajinama jer je već tada znao da će “to zlo od ustavnih prava pokrajina razbiti Jugoslaviju”. Bio je protiv zaduživanja, ali nisu ga slušali, bio je protiv Golog otoka koji je po njemu izmislio Kardelj. Zbog Golog otoka, kako tvrdi, nije dobio ni Nobelovu nagradu za mir, iako je više od stotinu državnika svijeta to predlagalo. U Jasenovac nikada nije došao jer nije imao vremena, a Andriju Hebranga je optužio za ubojstvo svog ratnog nasljednika Ive Lole Ribara. Osim Hebranga druga osoba koja mu je radila o glavi bio je Stevo Krajačić koji je bio povezan sa Jovankom koja je bila KGB-ov špijun.

KARAĐORĐEVO, 21. XII 1979, 10 SATI (Titov govor generalima JNA)

Drugovi, prvo, čestitam vam Dan armije koji slavimo sutra. Čestitajući vama, čestitke upućujem i svim pripadnicima naše armije. No, drugovi ja s vama, mojim vojnim komandantima, želim da raspravim neka aktuelna pitanja za budućnost naše armije, a i Jugoslavije.
Svi vi znate da sam ja star, da ću za par mjeseci, u maju iduće godine, navršiti 88 godina, a znate i to da sam, posebno nakon Havane, umoran i da mi se pogoršalo zdravlje i da ću morati u bolnicu.
To je i razlog da sam odlučio, da kao vaš vrhovni komandant, s vama, mojim vojnim saradnicima raspravim neka pitanja, a u vezi su sa stanjem u JNA, kao i o nekim političkim pitanjima koja su u vezi sa zadacima koja naša armija ima po Ustavu.
Naime, ja sam prije Havane imao nekoliko višednevnih razgovora sa mojim predratnim i ratnim saradnicima, koji su sada u penziji i od njih sam dobio mnogo informacija o kojima želim da danas i sutra o njima zajedno raspravimo, da zauzmemo jedinstven stav što činiti da o takvim informacijama ne raspravlja ulica, inostrana, a i naša štampa.
Ja ću poslije razgovora s vama imati razgovore s političkim vrhom Jugoslavije, a tu su sada prisutni Vlado i Lazo u ime Predsjedništva partije i SFRJ, a prisutan je i Kosta u ime boraca NOR.
Pitanja o kojima želim razgovarati s vama ima podosta, a među prvim je da ja, kao vaš vrhovni komandant, budem informisan o stanju u JNA.
Od našeg vojnog vrha dobio sam, kao osnovu za ovaj razgovor, opširnu pismenu informaciju, koju mi je dao general LJubičić, a potpisali su je i svi komandanti armijskih oblasti, kao i komandant JRM i JRV. Čitajući tu informaciju bio sam šokiran iznesenim stajalištima o sigurnosnoj situaciji u zemlji. Znao sam da je sigurnosno stanje na Kosovu, a o tome ću govoriti opširnije kasnije, loše, ali nisam znao da su i međurepublički odnosi pali na tako niske grane.
Tako je, u toj informaciji iznesen i podatak da neki hrvatski kadrovi, koji su i za vrijeme oslobodilačkog rata iskazivali takve nacionalističke ambicije, sada u užem krugu istomišljenika, govore da smo pogriješili što je i BiH stvorena kao republika, da ona pripada Hrvatskoj kao i za vrijeme rata kad je bila pod NDH. Osim toga, od drugova koji su bili kod mene prije Havane, čuo sam da i u Sloveniji ne ide kako treba, a da u Srbiji “pate” što su pokrajine dobile, po novom Ustavu, državni status.
To su pitanja o kojima želim govoriti s vama, a to tim prije što je JNA, po Ustavu dobila zadatak da čuva integritet Jugoslavije, da bude nositelj jedinstva u zemlji. Ima i tu još nekih pitanja, kao što su ispravljanje nekih historijskih, do sada objavljenih neistina, a koje su se i zbog pojedinaca stavljale “pod tepih”. No, idemo nekim redom….
… Smatram da bi bilo vrijeme, jer godine prolaze, da još za našeg života te neraščišćene dijelove naše historije ili potvrdimo ili objavimo istinu. Tako dalje, zbog istine, ne možemo ići. Važno pitanje je pogibija Ive Lole Ribara. Prije nego li odgovorim na to pitanje, razjasnit ću još jednom priču kad je u pitanju Lola. Naime, jednom prilikom kad smo razgovarali o Loli, Bevc (Edvard Kradelj) me pitao: “Da li je istina da se Lola bavio obaveštajnim radom u Vrhovnom štabu, odnosno da se ponašao kao moj zamenik i da je imao vezu sa Moskvom?”
Otkuda je potekla ta priča? Od onih koji su mu “skovali” zaveru i koji su krivi za njegovu smrt. Hebrangu i društvu u CKH smetao je Lola i kad su doznali kada leti za Kairo, preko ustaškog agenta, šifranta Čačića, ubačenog u Glavni štab Hrvatske, obavestili su Zagreb kada i sa kog našeg priručnog aerodroma poleće. Bila je to izdaja, pa i tu stvar moramo raščistiti. Ivo Lola Ribar žrtva je Andrijine izdaje. Lola mu je smetao jer sam u njega imao poverenja i odredio ga da nas zastupa kod saveznika, da se bori za priznavanje AVNOJ kao legitimne vlasti u Jugoslaviji….
….Evo još jednog historijskog primjera, a vezan je za Koču Popovića, proslavljenog komandanta Prve proleterske brigade. On se sa radničkim bataljonom borio na Kadinjači. Vidjevši, kao vojnik, da je otpor protiv nadmoćnog njemačkog napada nemoguć, napustio je s još jednim drugom, ne mogu se sada sjetiti njegova imena, Kadinjaču i sam krenuo prema Rogatici, gdje je bio Vrhovni štab. Prije toga, na formiranju I proleterske, ja sam Koču odredio za njezina komandanta. On to nije znao. Na putu za Rogaticu susreo se sa Lolom i Kopiničem, koje sam kao članove Politbiroa CKJ za neoslobođene krajeve pozvao i oni su se vraćali za Zagreb. Koča se dvoumio da li da ide u Rogaticu ili da se priključi nekoj partizanskoj jedinici tog kraja. Kad mu je i Lola, a posebno Valdes (Josip Kopinič), rekao da je postavljen za komandanta tek osnovane partizanske brigade, odlučio je doći u Rogaticu, gdje je preuzeo komandu brigade. On se bojao, zbog napuštanja Kadinjače, da će biti streljan, a vidite da se stvar odigrala drukčije.

Tko je šurovao sa Pavelićem?




Ili, još jedan primjer, kako smo historijski obmanjivali našu javnost. Mi smo, zbog situacije u IV ofanzivi bili prisiljeni na pregovore s Njemcima o razmjeni zarobljenika i to je u historiji registrirano kao “Martovski pregovori”. U isto vrijeme, a bilo je to koncem januara 1943. godine, pojedinci iz rukovodstva KPH, u jeku IV ofanzive, obmanjivanjem, pripovijedali su da se CK KPJ odlučio ići u pregovore s Pavelićem o prekidu neprijateljstva. To su pripovijedali oni koji su “šurovali” sa Zagrebom i to treba jednom jasno reći. Ti isti kadrovi, a o njima ću reći kasnije nešto više, mene su optuživali da se na Sutjesci nije vodila borba za ranjenike, već da se čekalo na engleskog oficira za vezu pri Vrhovnom štabu, što je notorna laž. Mladima, onima koji dolaze, treba reći istinu o svim historijskim događajima, bez obzira o kojima je riječ, pa ako sam i ja u pitanju. Bojimo se istine, ne svi, ali mnogi da.

Hrvatska do Zemuna!

Mene optužuju sada i zbog određivanja granica između republika, a posebno moji Hrvati. Kažu, Tito nam je uzeo “naše”, a tražili su Hebrang i društvo da se Hrvatska proteže do Zemuna. Ja nisam određivao granicu, to je činila komisija, ali, iako to znaju, i dalje sam Hebrangovim istomišljenicima na “nišanu”. Ne znam zašto? Njima nije dovoljno što su i Đilas i Vicko (Krstulović) javno rekli da ja nisam imao nikakvog utjecaja na određivanje granica.
U stranoj štampi, a i u nekim izdanjima historičara na Zapadu, ne znam čijom “zaslugom” i mene su, a to je prava optužba, ugurali u spisak onih koji su imali kontakte za vreme rata sa Pavelićem i sarađivali s njim. Naime, neki historičari naklonjeni Paveliću, a tvrdim da im se pamet pomutila, moju navodnu “popustljivost” prema Hebrangu i neraščišćenost svega što se zbivalo oko njega i zašto mu se nije sudilo, prikrpali su i moje ime nekoj tezi da sam to činio da se ne bi otkrilo da sam i ja bio u dosluhu sa Pavelićem i da sam za to odobravao Andriji sve što radi. Evo, tu je Bakarić, pa neka on kaže tko je inicirao i tražio da se Andriji ne sudi, ja, naš Politbiro ili partijsko rukovodstvo CK Hrvatske na čelu s njim.
Slučaj Andrije Hebranga ima širu pozadinu i mnogo se o tome piše na Zapadu, a i u emigrantskim novinama. Što je Andrija radio u Zagrebu, na robiji i poslije nje, kakav je imao stav prema ustanku u Hrvatskoj i njegova suradnja sa ustaškim pokretom poznata je historičarima, a i užem krugu našeg rukovodstva. No, malo njih zna da sam ja, maja mjeseca 1941. godine sa Lorkovićem i Budakom o stvaranju KP NDH i odvajanju od KPJ, morao bježati iz Zagreba.
Da nije bilo dr Srećka Šilovića, Josipa Kopiniča i Mustafe Golubića, koji su me na vrijeme obavjestili što mi se sprema u Zagrebu, ja bih “zagnojio” u tom gradu. Morao sam bježati u Beograd. Naime, ja sam smetao Andriji da ostvari svoj stari plan i odvoji KPH od KPJ. Za moju sreću “procurila” je informacija da se sprema moja likvidacija. Tu informaciju je kod dr Šilovića, velikog meštra masonske lože, “izlajo” dr.Budak mason, a i Kopinič i Golubić došli su do takvih informacija, pa sam se na vrijeme “sklonio” u Beograd. Mojim “bjegom” iz Zagreba propao je Hebrangov plan o stvaranju KP NDH, jer sam ja u “Proleteru” napisao komentar: “Zašto smo još uvijek u sastavu KPJ?” Sve ovo govorim pred krunskim svjedocima tih zbivanja, Vladom i Kostom, i oni mogu posvjedočiti tu istinu. Da smo 1948. godine, kad je Andrija uhapšen, sudili njemu, danas bi njegov slučaj bio rešen, a zašto nismo, pitajte Bakarića. Osim toga, kad već govorim o Andriji, dobro je tu nešto reći i o drugim političkim potezima koje je, po nalogu “svojih” radio, a u vezi su sa ustankom. On, kao predsjednik Vojne komisije CK KPH, bio je protiv ustanka i za pasivizaciju KPH. To je dokazana istina. Svi oni koji su bili za ustanak, za njega su bili “izdajnici”, a neki, kao Marko Orešković, izgubili su glavu jer su protivno Andrijinim nalozima, bez njegova odobrenja pošli i organizovali ustanak. Takva konfuzna situacija u Hrvatskoj, a posebno u Zagrebu, poticala je Andriju da sabotira i oslobađanje “kerestinečkih zatvorenika”. Zašto je Andrija, mimo znanja i Končara i CK menjao plan bijega “Kerestinca” ne znam. Kasnije je Končara “uvalio” u tu igru, pa je i njegov put u Split prokazao ustaškoj policiji.
Mnogi su skloni, posebno u Hrvatskoj, braniti Andriju, tvrdeći da sam ja taj koji je dao likvidirati Hebranga. Vjerujem da će i Vlado i Kosta takve insinuacije, na moj račun, demantirati. Vidite drugovi, svuda su historičari utvrdili da je po nalogu Hebranga, maja mjeseca 1944. godine napisan “Privremeni ustav Hrvatske” u kojem su autori, po njegovom inzistiranju, napisali i djelove o višestranačju, o poštovanju privatnog vlasništva – kapitaliste, o vjeronauku u školama, o obaveznom sklapanju braka u crkvi. Kasnije sam dobio dokument da su autori bili Andrijini ljudi iz HSS. I još nešto, kad je u pitanju koncept takvog Ustava, istraživači su dokazali da je u tom Ustavu naznačen i konfederalni status Hrvatske u okviru Jugoslavije. Naime, zastupnici iz Hrvatske u AVNOJ morali su dobiti verifikaciju za svoje istupe….
… Kad sam već načeo temu da govorim i o aktivnostima emigrantskih, da li četničkih ili ustaških organizacija, da nešto kažem i o terorističkim aktivnostima emigracije na prostoru Jugoslavije.
Nakon Bugojna i ubačenih terorista koji su pokušali stvoriti pomutnju u tom prostoru u BiH, a dijelom i u Hrvatskoj, odlučili smo da se više angažiramo u sprečavanju upada emigrantskih terorista u našu zemlju. Zašto? Odgovor je jednostavan. Bolje da ih spriječimo kad se pripremaju za napade na njihovom prostoru, nego da dozvolimo da stradaju naši građani u zemlji.
Sa ministarstvom SUP dogovorena je strategija takvih akcija i nadam se da će takvih upada, kao na primjer “Bugojanske grupe” biti mnogo manje, rekao bih nijedna. Sada, kada smo detaljno analizirali “Bugojanski slučaj” utvrdili smo da su svi iz te grupe imali naše originalne pasoše, a prema istrazi i brojeve pasoša, a i serije, bili su u posjedu republičkog SUP u Zagrebu. Kako i tko ih je dao njima, nitko nije do sada, toliko godina istrage, otkrio krivca. Bilo je nekoliko osumnjičenih pod istragom, a koliko znam dokaza za krivnju nije bilo. No, sada kad želimo i radimo, a u tome smo uspjeli da terorizam sa našeg “praga” prenesemo na njihov “prag”, sada nas optužuju za likvidaciju emigranata, za “osvetu” i tome slično. Ne želim polemizirati s njima tko je u krivu, a tko je u pravu, neka prestanu planirati terorističku aktivnost, pa nećemo ni mi biti “osvetnici” za takva njihova dijela. Rekao sam generalu Herljeviću: “Nigdje prvi, a kad ste sigurni da planiraju takve akcije, sprečite, da to osujetimo na vreme.”
….A sada o jednoj temi o kojoj neki ne žele govoriti otvoreno. Pitanje je zaduženje zemlje. Naime, nakon donošenja novog Ustava republike imaju prava da se, uz suglasnost Federacije, i same zadužuju. Evo, opet će mi replicirati Vlado, republike su se za zadnjih godinu i par mjeseci zadužile preko deset milijardi dolara, to je zlo i neoprostivo za zemlju. Ja sam, kao predsjednik države, odbio da potpišem odobrenje o zaduženju zemlje, a Bakarić je kao moj zamjenik to potpisao. Kad sam ga pitao, a on je tu: “Zašto je dozvolio da se država toliko zadužuje, da mu ni praunuci neće oprostiti to zaduženje, jer se kredite dizalo po kamatnoj kliznoj skali i to će se nama osvetiti kad tad”. Znate što mi je odgovorio: “Pa to je po Ustavu. Ja nisam mogao odbiti republikama, i tako u republikama rade što hoće.” Da, tako mi je odgovorio.
A, što se sada događa? Sada dolaze meni i pitaju me kako će se ti krediti vraćati. Mole da otvorimo sef “deviznih rezervi” i vraćamo njihove dugove. Ja sam pre godinu dana rekao, prilikom boravka u Sloveniji i Hrvatskoj: “Pazite ušto ulažete devize, nemojte da Vas proklinju unuci i praunuci”. Meni su odgovorili da paze na svaki cent investicija.
Pitao sam drugove u Zagrebu, a da li je rentabilna investicija i Obrovac? Zašto sam ih pitao? Trebalo je u Obrovac investirati oko 170 miliona dolara. Strani instituti dali su negativno mišljenje o isplativnosti te investicije, pa i naš institut iz Ljubljane. Drugovi iz Hrvatske govorili su da su takva mišljenja data zbog “ljubomore”, da bi na kraju rekli: “Pa, ima dosta takve rudače u Brazilu ili Kini, mi smo odlučili i Obrovac će se izgradit”. Sada imaju Obrovac, ali i tvornicu koja svaki dan proizvodi goleme gubitke. Kako će to rješiti, ja ne znam.
Kad već govorim o zaduženjima spomenut ću i cifre naših dugova. Dok je zemlja 1974. godine bila dužna nešto preko 4 milijarde i 600 miliona dolara, sada kad Vam govorim, dužni smo nešto preko 16 milijardi dolara. Samo za kamate, zbog nepovoljnih kamata, sada godišnje moramo davati 2,5 milijardi dolara, što daleko nadmašuje naše ukupne prihode od turizma. Da smo bolje gospodarili za te dvije milijarde dolara mogli smo otvoriti 250 hiljada novih radnih mjesta.




Titova istina o Jasenovcu

Druga stvar, o kojoj želim govoriti je Jasenovac i zašto se do sada nisam poklonio sjenama tog logora smrti. Da, to je istina i ja se te istine sramim. Pa, ni Stevo Krajačić nije to učinio iako je on 1945. bio u Jasenovcu, ali po drugom zadatku. No, prvo, a tu je Bakarić i on će vam moći dati odgovor, tko je u ljetu 1943. zabranio da naše jedinice oslobode taj logor užasa.
Naime, mene optužuju da sam zabranio da se, na predlog Krstulovića (Vicko) i uz pomoć dalmatinskih brigada ide na oslobađanje logoraša koje je tada čuvalo stotinjak ustaša. Drugovi, taj Vickov predlog nije došao do mene i ja se sada pitam gdje je završio. Kažu historičari, u glavnom štabu Hrvatske i CKH. Zašto su to oni stopirali zna odgovor Vlado, pa će vam on posle podne dati odgovor. Istini za volju, ja sam nekoliko puta planirao ići u Jasenovac, ali sam bio sprečen da idem. To me ne opravdava i odmah posle pregleda i lečenja ići ću obaviti i tu obavezu.
Pa kad je bilo govora i o gradnji spomen kosturnice u Jasenovcu, Hrvatska nije bila oduševljena gradnjom, pa je Gošnjak iz vojnog budžeta dao novac za njegovu gradnju.
Druga stvar je pitanje, šta se sve poduzima u emigrantskim krugovima, a tog su si posla dali i neki historičari iz Hrvatske, da se umanjuje broj žrtava rata, a posebno kad je u pitanju Jasenovac.
Nijemci i njihovi historičari priznaju cifre ubijenih u Jasenovcu i Staroj Gradiški, a naši istraživači se boje priznati broj koliko je u tom logoru strave ubijeno Židova, Srba, Roma, Hrvata, koji se nisu slagali s Pavelićevom politikom. Vidite, Međunarodni komitet Crvenog krsta u Ženevi ima nedodirnutu dokumentaciju logora Jasenovac i Stare Gradiške. Izvještaji fotodokumentacija iz Ženeve govore da je Pavelić još u toku rata obmanjivao međunarodnu javnost o zločinima u tim logorima. Naši historičari imaju sada priliku da se iskupe za dosadašnje propuste. To ističem i zbog poluistina pa i falsifikata koja su dosad objavljena o Jasenovcu, a to je najveće zlo za našu historiju, to se mora znati i ispraviti.
Sada sam se prisjetio i podatka da su i Hebrang (Andrija) i Krajačić (Stevo) bili protiv obilježavanja Jasenovca. Pa istup Stevin prilikom otkrivanja spomenika u Jasenovcu. Nije kao predsjednik Sabora došao na otvaranje, došao je u Lipik, pijan, u lovačkoj uniformi i delegaciju Srbije izvređao, vičući im: “Malo smo Vas potamanili”. O tom skandalu poruku sam dobio od Pucara (Đuro). Bio sam, ne ljut, nego obezglavljen ovim Stevinim ispadom. Puno puta se pitam zašto ne rasvetlimo ove Stevine nebuloze i rasipništvo. Imam utisak da ga se u Hrvatskoj boje. Kad bih htio reagirati, branila ga je Jovanka.

Bez Nobelove nagrade zbog Golog otoka

Pa i Goli otok je bio delo Steve. Naime, Stevo i kipar Augustinčić (Antun) govorili su Kardelju da na Golom otoku ima dobrog mermera za kiparstvo. Kardelj je zdušno slušao tu priču, i kad je donesena odluka da svi koji su se izjasnili za IB budu u jednoj kaznioni, na Kardeljev zahtev prebačeni su na Goli otok. Svi znamo šta se dešavalo na tom otoku strave. Ja zbog Golog otoka nisam dobio ni Nobelovu nagradu za mir, iako je više od stotinu državnika sveta to predlagalo.
Norveški kralj tražio je da se ispričam svetu zbog Golog otoka. Ja sam rekao: “Ako se kome trebam ispričati onda su to oni koji su tamo došli nevini. Ibeovcima se ne želim ispričati”. Nobelovu nagradu nisam dobio i nisam nikoga krivio za takvu odluku. Sam, sam si presudio.

Laži o vezi sa Pavelićem

Kad je u pitanju Pavelić, o tome sam govorio generalima, mnoge se neistine spominju kad sam ja u pitanju. Tako se meni spočitava da sam za vreme rata imao kontakte sa Pavelićem, da sam imao svoje, “pregovarače” za te razgovore.
Tu se spominje i Pavelićeva kćerka Višnja, a najviše se tu pominje HSS-ovci koji su se priklonili NOR-u. Historičari su pomešali naše razgovore s Nemcima, koje je historija prozvala “Martovski pregovori”, a razgovarali smo o razmeni zarobljenika, pa razgovore koje je dva dana prije zasedanja AVNOJ-a Marijan Stilinović imao s nemačkim poslanikom u NDH-a o istoj temi.
Jedini razgovor koji se vodio s generalom fon Horstenauom i Andrijom Hebrangom nije bio vezan za tu tematiku i ja još i danas ne znam o čemu su njih dvoje razgovorali.
I sada, kad je kod nas došlo do nacionalnog previranja 1968. godine, u Hrvatskoj se našao letak u kojem se poziva, Hrvate na “sveopće pomirenje” i predlažu da se Hrvatska odvoji od Jugoslavije. “Čak šta više, u letku su napisana imena nove Hrvatske vlade”.
Ja sam predsjednik republike, Pavelić potpredsjednik, a predsjednik vlade bio bi B. Jelić, ministar vanjskih poslova Mika Tripalo, narodne obrane Ivan Gošnjak, Krleža ministar pravde, a Bakarić, ne znam po kojem kriteriju, ministar poljoprivrede. Evo vam drugovi šta se sve kombinira u emigrantskim krugovima vani.

Pripreme za dan “D”

S druge strane, četnička emigracija i dalje traži od mene da rehabilitiram Dražu Mihailovića jer su se njegovi četnici borili, kako pišu “za domovinu”. Sve je to politička igra za dan “D” kad ja otiđem. Zapamtite to što sam vam sada rekao. Ja se pitam, zašto se o tome ne govori, ne samo na vrhu države, već u republikama? Imam osjećaj da se “mi” nekoga plašimo.
Da plašimo, i otvorimo temu razgovora, zašto se sada u emigrantskoj štampi, pa i u našoj koju štampaju biskupije, puno piše o Stepincu, napada se Blaževića da je Stepinca osudio nevinog i tome slično. Ja sam generalima rekao kakav je njihov plan. Oni žele rehabilitirati Stepinca, da bi preko njega rehabilitirali katoličke svećenike koji su šurovali s ustašama. Mi posjedujemo masu dokumenata da im odgovorimo i da javnost znade istinu. Pa, Stepinac je već sredinom arpila 1941. godine izdao direktivu da se, hrvatski katolički puk odazove, po njemu, na uzvišeni rad oko očuvanja NDH-a. Poručio im je da sada ispune tu dužnost prema mladoj NDH-a….

Autor:D.Boroš
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.