Ne zna tko mu više ide na jetru: Poruka Holjevca za ‘ekipu moglo se dogoditi svakome’

Tjedni pregled Marcela Holjevca čitajte samo na portalu Dnevno.hr

Slučaj Banožić: Može se dogoditi samo njemu

Ne znam tko mi više ide na jetra u slučaju Banožić: oni koji tvrde da se to moglo “svakom dogoditi” i da “možda uopće nije on kriv” ili oni koji smatraju da ga sustav štiti jer je optužen za izazivanje prometne nesreće sa smrtnim posljedicama iz nehata, za što se dobiva najviše osam godina zatvora, a ne iz neizravne namjere, za što je po zakonu moguće dobiti do 15 godina.

Izgleda da nikog danas ne zanimaju nikakvi argumenti – svatko unaprijed formira svoj stav prema političkim preferencijama i nije ga spreman promijeniti pa je svaka smislena rasprava o bilo čemu besmislena.
No budimo malo realni pa krenimo od “moglo se svakom dogoditi” ekipe. Banožić je nedvojbeno kriv, samim time što je bio na suprotnoj strani ceste, na kojoj nije smio biti ako se nije prethodno uvjerio da nema nikog iz suprotnog smjera i da može sigurno završiti manevar koji je započeo, koji god bio. Pretjecao, obilazio, poskliznuo se, što god. Bilo kamiona, ne bilo kamiona. Čak i da je onaj iz suprotnog smjera vozio 200, Bane je i dalje primarni krivac. On je, kako je utvrđeno očevidom, i u što nema potrebe sumnjati, pretjecao kamion koji je vozio gotovo 80 km/h po magli, starim terencem koji, ni kad je bio nov, nije ubrzavao bolje od Zastave 101, a njegov 20 godina star vjerojatno treba duljinu piste da bi nekog pretekao.

Da, svakom se može dogoditi nesreća. Svakom se može dogoditi da mu iz magle iskrsne nekakav Banožić, ali ne može se svakom dogoditi da bude Banožić. Da ide pretjecati naslijepo, po magli, bez pojasa, i autom koji ne vuče, ne koči i ne skreće. Reći da se to može svakom dogoditi isto je kao reći da se svakom može dogoditi da zapuca iz kalaša na svadbi pa slučajno ubije mladu i kumu, da mazne nekom novčanik ili sjedne u auto s dva promila. Ali kad to kažete, naći će se onih koji kažu “moglo bi se jednog dana dogoditi i tebi”, koji će vam reći da ste bahati. Nisam, prešao sam oko milijun kilometara u životu, bez prometne. I znam što mi se može dogoditi, trenutak nepažnje stvarno se može dogoditi svakom, ali i što mi se nikad i nikako ne može dogoditi. Jedna od tih stvari je da krenem pretjecati naslijepo, po logici “pa neće valjda baš sad naletjeti šleper iza krivine”. Pa možda neće sad, ali kad-tad hoće.

To se događa posebnoj vrsti ljudi – a Banožić je od onih koji su se cijeli život švercali i ispitivali koliko daleko mogu ići s nečim da ne stradaju, koliko mogu rastegnuti pravila i propise i koliko će im dugo nešto prolaziti. I s dužnosničkim stanom, i POS kreditom, i lažnim doktoratom, pa i sa svojom ministarskom funkcijom kojoj, budimo iskreni, nije bio dorastao, Bane je uvijek ispitivao svoje granice i nikad mu nije ozbiljnije stradalo ništa osim reputacije. Sreća ga je uvijek služila. Dosad. Ono što je učinio toliko je glupo da se morate zapitati je li možda i vozačku stekao na jednak način kao i doktorat.

Namjera ili nehat: Imamo mi rekordera

No biti kreten ne znači biti ubojica. I kao što Banožića ništa ne amnestira od krivnje za nesreću, tako ga baš ništa ne kvalificira za ubojicu s predumišljajem. Dakle, ako baš ne možete smisliti HDZ, ako ste među HDZ-fobima, a nije da je ta fobija baš posve iracionalna, vjerojatno ste među onima koji se pitaju zašto nije optužen za izazivanje nesreće iz neizravne namjere, za što se dobiva do 15 godina, a ne iz nehata, za što se dobiva “samo” do osam godina?

Pa, nebitno je. Možda će vas začuditi, ali u Hrvatskoj nikad nitko nije dobio više od osam godina zatvora za prometnu nesreću – a i taj jedan jedini slučaj dogodio se prije više od 20 godina, tako da ne bi ni Banožić dobio više da ga optuže po ne znam kojem članku jer bi se za to morao puno više potruditi. Čast da bude rekorder s osam godina zatvora pripala je tada 28-godišnjoj učiteljici Renati Pataran koja je 2001. vozila, potpuno pijana i velikom brzinom, BMW pješačkom zonom na Jarunu i ubila stariji bračni par.

Drugoplasirani je Miljenko Stričak, vozač tegljača koji je skrivio nesreću u tunelu Ledenik, ubivši dvije majke i njihovo dvoje djece 2009. Stričak je od vrlo rijetkih kojima je suđeno po neizravnoj namjeri, a kao otežavajuće okolnosti uzete su mu brzina od 120 na sat na ulazu u tunel, gdje je ograničenje 60, te slanje SMS-ova u vožnji, ali najteža otežavajuća okolnost je bila što se prema obiteljima stradalih ponio vrlo ružno, bez imalo suosjećanja i pijeteta. Dobio je više od sedam godina.

Ostali, treće mjesto i iza? Uglavnom pet do šest godina za višestruke smrti nakon divljanja u pijanom stanju: Nikola Kovačević je s 2,2 promila Audijem u širem centru Zagreba s više od 100 na sat pokosio dvoje umirovljenika na tramvajskoj stanici i ozlijedio još nekoliko ljudi, dobio je četiri i pol godine. Optužen je i za nepružanje pomoći. Čak je i Obersnelova pročelnica, SDP-ovka Vera Begić Blečić koja je totalno pijana vozila u suprotnom smjeru po istarskom ipsilonu i ubila čovjeka te mu ozlijedila ženu i dijete prošla s četiri godine, kasnije su joj digli na šest. Mogao bih ih izvući još desetak i svi ti slučajevi podrazumijevaju puno gore stvari od onog što je Bane učinio. A to su najstrože ikad izrečene kazne u RH za smrt u prometu.

Pitanje razgraničenja nehata i namjere muči pravne stručnjake već desetljećima i teoretski je vrlo složeno, no u praksi je vrlo jednostavno. A u Hrvatskoj se u tom pogledu pravosuđe ravna upravo sudskom praksom: za težu optužbu morate imati više od 1,5 promila, a ni ona vam neće donijeti više od 5-6 godina, čak i da promile kombinirate s bezobzirnom vožnjom, pretjecanjem preko dvostruke pune crte, ili jurišem 150 na sat kroz naseljeno mjesto.

Čekanje presude: Nitko neće biti zadovoljan

Usto, u Hrvatskoj su optužnice za usmrćivanje nekog iz neizravne namjere iznimno rijetke. I lako padnu na sudu jer namjeru treba i dokazati, pa je Vrhovni sud svojevremeno odbacio presudu splitskog suda protiv vozača koji je prešao dvostruku punu crtu ispred tunela i ubio motociklista koji je dolazio iz suprotnog smjera. Tako da je svaka rasprava o tome da bi Bane mogao dobiti i više od osam godina, možda čak do 15, ako se djelo prekvalificira, posve akademska. Banožić će vjerojatno dobiti koliko su dobili i svi drugi kojima je suđeno za takvo nešto kao što je neoprezno pretjecanje, ako baš nisu bili mrtvi pijani – a sudska je praksa godinu do dvije, najčešće preinačeno u uvjetnu kaznu ako niste recidivist, odnosno ako vam je prvi put da ste nekog pokosili na cesti.

Za više od toga morate biti propisno ubijeni drogom i/ili alkoholom, dakle ovaj sitniš koji je eventualno imao ne broji se, voziti bezobzirno ili obijesno, dvostruko ili trostruko brže od ograničenja, juriti po pješačkoj zoni, pretjecati preko dvostruke pune crte, i to po mogućnosti u kombinaciji. Kvragu, čak je i Čačić, koji je na sličan način ubio dvoje Mađara, dobio manje od dvije godine – u Mađarskoj. Takvom presudom, naravno, nitko neće biti zadovoljan, svi će se buniti dobije li manje od deset godina robije i svatko će imati svoju teoriju. No, kako rekoh, budimo realni. Kazne za prometne nesreće u Hrvatskoj možda jesu smiješno niske, naročito u praksi, ali Banožiću treba suditi kao i svakom drugom građaninu. Što znači da ga baš ne možemo javno objesiti, kastrirati, raščetvoriti i onda dijelove tijela poslati u četiri kuta zemlje, kao u srednjem vijeku, samo zato što je uhljeb koji je u životu dospio daleko iznad razine svoje nesposobnosti. Iako bi to možda neki htjeli. Bane je kreten, a opasni kretenizam jest i treba biti kažnjiv, ali izmišljotine, zloba i zloća nikad mi ne legnu dobro, čak ni kad je riječ o HDZ-ovu poslušniku iz drugog ešalona, ograničenih kognitivnih kapaciteta.

Holjevac ima neugodno pitanje za Pupovca: ‘Bi li se žalio da to urade u Jasenovcu?’

Milanovićev čovjek:  Premijeru učinio uslugu

Mnogi smatraju da je Banožić Plenkoviću zapravo učinio uslugu uklonivši samog sebe s mjesta ministra obrane. Bio je načet brojnim aferama i afericama, od kojih ni jedna sama za sebe očito nije bila dovoljno velika da bi zbog nje ostao bez funkcije, ali su sve zajedno predstavljale određen teret Vladi, i bio je na glasu kao ne baš najoštriji nož u ladici. Jednom sam ovdje napisao da je vjerojatno jedini razlog zbog kojega ga Plenković drži u Vladi da ide na živce Milanoviću. Milanović je isto tako imao svog Čačića, kojeg nije smijenio s ministarskog mjesta nakon što se doznalo da je ubio dvoje ljudi autom u Mađarskoj. Odnosno, smijenio ga je tek kad je ovaj pravomoćno osuđen.

“Okolnosti kod Čačića puno su drugačije. Krivnja je dugo utvrđivana i nikad nije bilo jasno što se tu dogodilo. I svejedno je odgovarao i onda je morao otići. U ovom groznom slučaju sve je jasno. Jasno je tko je kriv”, poručuje Milanović. Što točno kod Čačića nije bilo jasno? Jasno je bilo da je pokušao sakriti od javnosti da mu se uopće dogodila prometna u Mađarskoj, za početak, i da je završila s dvoje mrtvih! A već samo to je posve dovoljno za političku smjenu – političar o takvim stvarima ne smije lagati niti ih prikrivati! Kamoli tri dana nakon nesreće slaviti sa šampanjcem u ruci pobjedu Ive Josipovića na izborima, usput prijetiti političkim oponentima, kao da se ništa nije dogodilo!

Isto tako je bilo jasno da je on kriv za nesreću, da nije Škoda onih nesretnih Mađara krenula u rikverc po autocesti pa naletjela na Čačića! Kao što je Bane kriv samim tim što je bio na suprotnom kolničkom traku, tako je i Čačić kriv samim tim što je na nekog na autocesti naletio odostraga. A javio se i sam Čačić: “Ne može se usporediti Plenković i odluka o razrješenju Banožića i to da Milanović mene nije razriješio”, rekao je, i potom još jednom dokazao koliki je ljigavac:

“Izrazio sam žaljenje, vozio sam sporijim trakom, bez alkohola u krvi, ispod maksimalno dopuštene brzine, u vozilu ispred mene ljudi nisu bili vezani, gospođa koja je vozila nije imala povredu jer je bila vezana, nisu imali svjetla za maglu i ključno, vozili su dvaput niže od brzine dopuštene na autoputu, što je protuzakonito.” Očito, na mađarskom sudu mu to nije prošlo. A kad smo kod toga, vezani nisu bili ni Banožić, a ni Goran Šarić, koji je poginuo.

A ni Banožić nije bio pijan, i da se potvrdi onaj 0,21 promil uzet metodom koja se ne priznaje na sudu (relevantan je samo nalaz u Zagrebu), jer je to posve beznačajna količina alkohola, daleko ispod zakonom dopuštenih 0,5 i stoga na sudu ne može poslužiti ničem – država vas ne može teretiti za nešto što je zakonom države dopušteno. Ove ostale Čačićeve nebuloze ne treba ni komentirati. Banožić bi se isto mogao vaditi na to da vozač kombija nije imao upaljena svjetla ili da je vozio prebrzo – što bi mu eventualno bila olakšavajuća okolnost, ali ga ne bi amnestirala od krivnje, kao što ni Čačića ništa od onog što je nadrobio ne amnestira. A žaljenje je izrazio nakon jedno dva tjedna, kad je sve izašlo u javnost, pa je morao. Zanimljivo je kako je toj ekipi najjači argument, kad im kažete “pa i vi to radite”, “E, to je drugo. To nije isto.” Nije. Čačić je ubio dvoje ljudi, Bane samo jednog. Ostale razlike su manje.

Novi ministar: Kum iz Banskih dvora

Što je ponukalo Plenkovića da na naglo upražnjeno mjesto ministra obrane postavi župana Ivana Anušića, svoga najopasnijeg kritičara unutar HDZ-a? Anušić je od danas vrlo rijetkih HDZ-ovaca koji imaju politički kredibilitet, od rijetkih koji nisu rukopoloženi od Plenkovića, već ima vlastitu, o stranačkom šefu neovisnu političku karijeru – ali i vlastitu bazu birača, koja za njega glasa zbog njega, a ne zbog stranke. A znamo da takve “neovisne” središnjice baš ne vole. Jer takvi se mogu buniti. I to i rade.

Anušić je upravo svoju specifičnu poziciju, tu da ga se Plenković ne može riješiti i na liste postaviti nekog drugog a da ne izgubi županiju, koristio da bi kritizirao poteze Vlade i Plenkovića, ponekad i vrlo oštro. No činjenica je da HDZ-u itekako nedostaje ljudi poput Anušića – ljudi čije ime nešto znači na terenu. Inače, i Anušić i Plenković došli su u HDZ iste 2011. godine – Anušić, maloljetni dragovoljac Domovinskog rata, iz HSP-a, a Plenković iz Bruxellesa. Obojica su se brzo uspinjala unutar stranke pa joj je sad jedan potpredsjednik, a drugi predsjednik.

Obojica su odlično prolazila na svim izborima. A ipak su tako različiti. No zašto trošiti jak adut sad, niti pola godine do izbora? Neki spekuliraju da će se Plenković Anušića riješiti nakon formiranja nove vlade, no to bi za njega samo značilo povratak na mjesto župana, ako mu nešto ne smjeste. Neki pak smatraju da mu treba smokvin list kako bi HDZ zahvatio birače koji mu izmiču, desnicu i branitelje. Neki pak da preko njega namjerava ponovno uspostaviti narušeni utjecaj HDZ-a u Slavoniji. No za ono prvo već ima Medveda, Đakića, i Deura. Ja smatram da se Plenković samo drži one čuvene izreke iz Kuma “prijatelje drži blizu, a neprijatelje još bliže” (izreka se pripisuje Sun Tzuu, izvorno). Anušić u Slavoniji opasniji mu je nego Anušić u njegovu kabinetu, mogućnosti da kritizira poteze Vlade sad su mu nikakve i mora ići ukorak sa stranačkom politikom. Plenković je lukav političar, valja mu priznati.

Plenković i Anušić predstavljaju dva janusovska lica HDZ-a, a Anušić ima rijetku kvalitetu koju bi trebao imati svaki hrvatski političar koji je imao 18 ili više godina 1991: sudjelovanje u Domovinskom ratu, naravno na našoj strani. Usto se za njim, iako je jako dugo u politici i javno eksponiran te okružen neprijateljima u stranci i izvan nje, ne vuku repovi afera, a u vođenju županije se pokazao kao vrlo kompetentan. Ne kažem da su samo oni koji su stvarali Hrvatsku, koji su bili spremni položiti svoj život za nju, dostojni njome i vladati, no u drugim zemljama oduvijek je bilo nezgodno graditi političku karijeru ako ste izbjegli novačenje. U Hrvatskoj je to prednost, a Anušić, nažalost, iznimka, a ne pravilo. Treba nam više ljudi s takvim pedigreom pa bi možda i neke vrijednosti bile bolje posložene.

Jako su se iskazali:  Smeće je naše

Tko se ne sjeća kad su aktivisti iz Možemo na vrhu Bandićeva brda smeća na Jakuševcu izvjesili svoju zastavu s natpisom “Zagreb je naš”? Efektan PR. Ali brdo im se, sad kad je njihovo, srušilo zbog nepoštivanja propisa i miješanja biootpada s općim otpadom, smrad je nesnosan, a grad danima ne reagira. Da su ove subote bili na vrhu tog brda s tom zastavom, smrtno bi stradali. U četiri dana od odrona grad nije poduzeo ništa. Nije obavijestio javnost, nije se oglasio priopćenjem, nije pokrenuo sanaciju. Tek kada su snimke odrona došle u javnost i kad su novinari počeli postavljati pitanja, izašli su s uobičajenim idiotskim priopćenjem kako “rezultati mjerenja odlagališnih plinova nisu pokazali povećane koncentracije te zdravlje građana ni u jednom trenutku nije bilo ugroženo”.

Moj nos, međutim, pokazuje ozbiljno povećanu koncentraciju tih plinova, a ne prolazim baš blizu Jakuševca, ali ga mogu nanjušiti na kilometre. A da, poslali su i inspektorat. I nema ozlijeđenih pa je sve OK. Nema razloga da se građani sekiraju. U međuvremenu, u ta četiri dana, otvorili su “novi” vrtić u unajmljenoj prenamijenjenoj zgradi. I pohvalili se kak će sagradit 26 novih vrtića, od toga šest do kraja godine. Dosad nisu počeli graditi ni jedan, a na vlasti su dvije i pol godine. E da i pohvalili su se proširenjem biciklističke staze, negdje u Sesvetama. To je svakako puno važnije od odrona. Kako iz Holdinga neslužbeno doznaju Kronike Velike Gorice, nešto slično se dogodilo i 2006. godine. Bandić je tada, kaže izvor iz Holdinga, doslovce preko noći angažirao građevinsku tvrtku za brzi projekt sanacije, koja je smjesta odrađena, pa građani nisu nikad ni saznali za odron.

I to je jedina stvarno bitna razlika između njih i Bandića. On bi problem, ako je ikako mogao, riješio odmah, prije nego što bi itko saznao da postoji. Tomašević danima šuti nadajući se da će se problem riješiti sam od sebe i da nikad nitko neće primijetiti odron veličine mamutice. Kladio bih se da će taj odron biti tamo i kad im istekne mandat. U međuvremenu će ga ofarbati u dugine boje, i to ekološke. I oko njega napraviti biciklističku stazu i pješačku zonu. Možda ga proglase i umjetničkom instalacijom. Ili ustvrde da su ispunili obećanje da na Jakuševcu više neće biti brdo smeća, sad je odron. Izbore su dobili, između ostalog i na kritikama prethodnika za gospodarenje otpadom i zbrinjavanje smeća, da ne spominjemo obećanje da će u dvije godine zatvoriti Jakuševac. Tomašević je već u trećoj godini mandata i za to vrijeme se u gradu apsolutno ništa nije napravilo niti popravilo, a gospodarenje otpadom je tri lige ispod Bandićeva. Jedino što znaju je zatvarati ulice za promet, a da ih pritom ne urede pa izgledaju kao još veće ruglo. Oni jednostavno ne mogu, ne znaju, ne razumiju i ne rade ništa. Vrijeme je da se vrate svom starom poslu, udaranju po loncima i ležanju po cesti.

Potpuno nesuvislo:  Majice iz Bangladeša

Sandra Benčić održala je neopisiv govor u Saboru. Jednostavno ga ne mogu prepričati. Morat ćete pogledati video jer nitko nije razumio što je zapravo natrkeljala. Ako sam je dobro shvatio, mi bismo trebali puštati u zemlju imigrante bez dokumenata jer su u Bangladešu plaće jako male pa oni tamo šivaju majice za 100 dolara mjesečne plaće da bi bogati Zapad imao jeftine majice, ali mi nismo bogati Zapad pa nam majice nisu jeftine, pa onda bogati saborski zastupici pozivaju siromašne Hrvate da napadaju još siromašnije ljude iz Bangladeša, da bi bogati bili bogatiji… ma, ok. Nije važno. Roman toka svijesti. Ili nesvijesti. Bizarno, glupo, neprobavljivo, nesuvislo.

Benčić bi željela biti mislilac, a na kraju ispadne ona zločesta, nabrundana Zagorka iz viceva. Važno je da je govor završila s “ma, koji vrag s vama ne valja”. Pri čemu se nije pogledala u ogledalo. A prije toga je ustvrdila, probajte ovo povezati, da “dolazimo do paradoksa desnice što je da desni političari u ovom Saboru koji imaju plaću 2000+ eura pozivaju građana svoje zemlje, koji imaju do tri puta manje prihode i jedva spajaju kraj s kraje da se naoružaju i napadaju one koji od njih još pet puta manje, da bi u svojoj sigurnosti živjeli oni koji trećinu svog BDP-a temelje na činjenici da taj mladić iz Bangladeša voljan šivati majice za par eura. A kad više nije, onda će ga zaustavljati ekipa na Balkanu da najbogatiji ovog svijeta ne bi morali preraspodijeliti svoje bogatstvo…

Holjevac o Mesiću i Tuđmanovu sefu: ‘Kamo je nestao ključ, nije teško zaključiti’

“Naravno, svi su se zapitali: ‘Čuj, curo, a što s tobom ne valja? Je l’ tebi dobro?'” Jedino što se iz te papazajanije moglo zaključiti jest da bi ili saborski zastupnici sami trebali zaustavljati one iz Bangladeša na granicama ako stižu bez papira – iako ti iz Bangladeša obično stižu s papirima, oni bez papira obično dolaze iz Maroka i sličnih država – jer imaju para, ili podijeliti svoj novac s onima iz Bangladeša. Pri čemu joj je promaklo da je i ona saborska zastupnica s plaćom od debelo preko 2000 eura. Nije desna, ali joj je plaća ista kao i desnima. Ili bi ih trebalo pustiti u zemlju bez papira jer će oni tako uništiti bogati Zapad, onaj zapadnije od nas, pa mi više nećemo biti tako siromašni jer će zapad osiromašiti kad se u njega preseli cijeli Bangladeš?

Ili bismo trebali prihvatiti trkeljanje “da bi i on umjesto za 100 dolara mjesečno radio primjerice za 1300 eura. Možete li to osuđivati, možete li reći da je njegova želja ili potreba nelegalna, nezakonita ili da je treba satrti?” Naravno da je nezakonita, ako bismo, kako sama kaže, dopustili i ilegalne migracije, što smatra potrebnim. Nije nelegalna ni želja pljačkaša banke da bude bogat, ali je nelegalno opljačkati banku, kao što je nelegalno prijeći granicu bez dokumenata. No kad već voli pričati o preraspodjeli bogatstva, slobodna je podijeliti svoju saborsku plaću s ilegalnim imigrantima. Problem sa socijalistima je, naime, što bi uvijek dijelili tuđe, nikad svoje. Jer oni nisu baš tako jako bogati, uvijek ima netko bogatiji, pa neka on da. Ili nek skuplje plaća majicu. S tim da ona misli da ona ne bi skuplje platila majicu. Najjače od svega je što je ona sve to istrkeljala u majici iz Bangladeša ili neke slične države, i starkama. Iz nekakvog Bangladeša. Uglavnom, njezin “trash talk” treba uvrstiti u udžbenike kao primjer opasnog “woke” kretenizma, pa onda učenicima dati da analiziraju što tu sve ne valja, sa svih mogućih aspekata.

*Stavovi koje autori iznose u svojim kolumnama njihovi su osobni stavovi, nisu nužno i stavovi redakcije portala Dnevno.hr