fbpx
višnja ljubičić

NASILJE U OBITELJI RASTE!: Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova kaže: Počinitelje nasilja treba izložiti najstrožim kaznama! Poslala bi se puno jasnija društvena poruka

Autor: Ana Lonjak

U četvrtak je u svijetu obilježen Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama uz u znak sjećanja na sestre Mirabal koje je 1960. godine u Dominikanskoj Republici brutalno dao ubiti diktator Rafael Trujillo.  Zbog svojih revolucionarnih aktivnosti i borbe za demokraciju i pravdu više su puta uhićene, a 25. studenog, 1960. Minervu, Patriu i Mariu Teresu likvidirala je Trujillova tajna policija dok su se vraćale iz posjeta zatvoru u kojima su bili njihovi supruzi. Sestre su zadavljene, a tijela su pronađena polomljenih kostiju. Sestre Mirabal postale su simbolom nacionalnog i feminističkog otpora, a 1999. godine Ujedinjeni narodi su i službeno potvrdili 25. studeni kao Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama.

Kakva je situacija s nasiljem nad ženama u Hrvatskoj,  o ravnopravnosti žena u našoj zemlji razgovarali smo s pravobraniteljicom za ravnopravnost spolova Višnjom Ljubičić.

Koliko je  nasilje u obitelji i nasilje nad ženama poraslo u razdoblju ove pandemije koronavirusa? Podaci govore da u Hrvatskoj kazneno djelo nasilja u obitelji – u porastu za 21 posto kada govorimo o ženama? Koji su točni podaci?

Službeni podaci Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske (MUP-a) za 2020. godinu, navode da je zbog prekršaja nasilja u obitelji prijavljeno 11,3 posto osoba manje nego u istom razdoblju 2019. godine, a od čega 77,3 posto muškaraca i 22,7 posto žena. Istovremeno je vidljiv nastavak rasta broja počinjenih kaznenih djela u obitelji i među bliskim osobama. Prema službenim podacima MUP-a, počinjeno je 5.747 navedenih kaznenih djela što predstavlja porast od čak 28,8% u odnosu na 2019. godinu. Među svim evidentiranim kaznenim djelima nasilja u obitelji i među bliskim osobama, najveći skok je evidentiran u broju počinjenih kaznenih djela „Nasilja u obitelji“ s porastom od 39%. Od ukupnog broja stradalih žrtava u 2020. godini, 4.506 su žene (ukupno 75,6% ili 23,7% više nego u 2019.). Podaci ukazuju na značajan i zabrinjavajući rast kaznenih djela po svim ključnim parametrima – ukupno i po spolu. Također prema statističkim podacima MUP-a, 2020. godine evidentirano je ukupno 168 kaznenih djela silovanja, od kojih je njih 79 (udio od 47%) počinjeno na štetu članova obitelji i bliskih osoba pri čemu je svih 79 žrtava (100%) bilo ženskog spola.

Koliko je pandemija utjecala na vaš posao, odnosno koliko su se promijenile stvari u vezi prijava?

Vezano za krizu uzrokovanu pandemijom virusa COVID-19, prilagođavali smo naš rad na način da održimo razinu kvalitete rada i budemo na usluzi građanima i građankama sukladno epidemiološkim mjerama. Kontinuirano smo upozoravali da pandemija ne smije postati izlika za ignoriranje ili marginaliziranje društvenih problema te da moramo biti svjesni da bi upravo ovakvo krizno razdoblje moglo biti plodno tlo za njihovo produbljivanje ili širenje. Jedan od tih društvenih problema je upravo rodno utemeljeno nasilje. Isticali smo da ljudi koji inače nisu nasilni neće to odjednom postati zato što su u izolaciji, ali da ondje gdje je do sada nasilje bilo prisutno u ostalim oblicima (kao emocionalno, verbalno, ekonomsko, psihičko i sl.) moguće je da u ovim okolnostima preraste i u fizičko nasilje ili da, u situacijama gdje je postojao neki oblik fizičkog nasilja, njegovi oblici eskaliraju. U uvjetima u kojima su obitelji bile prinuđene da cijelo vrijeme borave u istom prostoru bez mogućnosti izlaska, odnosno pod posebnim mjerama ograničenja izlazaka, mnoge žrtve nasilja u obitelji trpjele su dvostruki strah – strah od partnerovog nasilja i strah od zaraze. U takvim uvjetima moglo se očekivati da mnoge žrtve rodno utemeljenog nasilja nisu ni prijavljivale nasilje iz straha od zaraze ili čak iz straha da će ih društvo osuđivati više nego inače.

Photo: Dalibor Urukalovic/PIXSELL

Prema statistici u proteklih pet godina, od ukupnog broja ubijenih žena, njih skoro 50%, ubile su njima bliske osobe.  Vjerujete li da će ove izmjene Kaznenog zakona i Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji promijeniti nešto po tom pitanju?

Godine 2017. osnovali smo Promatračko tijelo za sveobuhvatno nadgledanje, prikupljanje podataka, analizu slučajeva ubojstava žena i izvještavanje – „Femicide Watch“. Radnu skupinu ovog tijela, uz predstavnika Pravobraniteljice, čine predstavnici/e Ravnateljstva policije, Ministarstva pravosuđa, Visokog prekršajnog suda, Pravnog fakulteta, te nadležnog Ministarstva. Prema podacima MUP-a, koji su usklađeni s podacima Pravobraniteljice, u 2020. godini evidentirano je ukupno 36 ubojstava, od čega su 14 žena ubile bliske osobe. Brojka ubijenih žena ponovo je u porastu te već petu godinu za redom bilježimo da je preko 50% ubijenih žena, ubijeno od strane muškaraca s kojima su bile u intimnim vezama. Smatramo da su izmjene Kaznenog zakona dobre te smo ih kao institucija i zagovarali i podržali. No, da bi se doista postigla promjena te preokrenuli negativni trendovi, svi bi dionici, a posebice sva stručna tijela koja se bave prevencijom nasilja i resocijalizacijom počinitelja, državno odvjetništvo, pravosuđe, ali i mediji, političari/političarke te obrazovni sustav, svoja postupanja i djelovanja trebali prilagoditi najboljim međunarodnim praksama suzbijanja nasilja prema ženama i nasilja u obitelji. To prvenstveno znači osiguranje učinkovitih preventivnih mehanizama, nultu toleranciju na nasilje, posebice kroz penalnu politiku i pravosuđe, osiguranje kontinuirane i sustavne izobrazbe na svim društvenim razinama, kao i uvođenje redovitih treninga i edukacija, posebice za profesionalce u ovom području, te uvođenje dugotrajne i obvezatne resocijalizacije počinitelja.




Koji je najčešći okidač ubojstva žena od strane njima bliskih osoba? Zašto žrtve nasilja nemaju povjerenja u institucije?

Uzroci rodno utemeljenog nasilja prije svega leže u društvenim odnosima moći i patrijarhalnim rodnim ulogama. Ako govorimo o samim okidačima za ubojstva, prikupljeni podaci i detaljna analiza slučajeva ubojstava i teških ubojstava žena od strane njima bliskih muškaraca, za razdoblje 2016.-2018. pokazuju da je okidač za ubojstvo bila odluka supruge/partnerice da napusti supruga/partnera te neadekvatna ili spora reakcija nadležnih tijela, a jedan od okidača je i ljubomora. Možemo govoriti o više razloga zbog kojih žene ne prijavljuju nasilje – sama dinamika partnerskog i obiteljskog nasilja koja se temelji na izolaciji žrtve, uvjeravanju žrtve da je nesposobna išta učiniti sama, prijetnjama gubitkom djece, zatim je česta ekonomska ovisnost o nasilniku, kao i društveno uvjerenje da je žrtva na neki način sama kriva za nasilje i da treba „šutiti i trpiti“. Sve je to dio uzroka neprijavljivanja nasilja, a tu svakako i veliku ulogu igra nepovjerenje u sustav, kao i njegove neadekvatne reakcije u slučajevima prijavljenog nasilja koje šalju poruku svim drugim žrtvama da ih sustav neće zaštititi te time odvraćaju žrtve od prijave nasilja dok ono ne postane neizdrživo te dok ne dovede do teških ozljeda ili smrti žrtve.

Koliko je problem tu i pravosuđe, jesu li kazne za počinitelje preblage? Hrvatska se već dugi niz godina određuje kako društvo nulte stope tolerancije na bilo koji oblik nasilja. Međutim zašto sve to ostaje samo na papiru a u praksi baš i ne funkcionira?

Već godinama ističemo stajalište da počinitelje nasilja treba izložiti najstrožim kaznama, tzv. zakonskim maksimumima, čime bi se slala puno jasnija društvena poruka o nultoj toleranciji na nasilje u obitelji, a počinitelje učinkovitije odvraćalo od ponovnog počinjenja nasilja. Pravosuđe na bezuvjetne zatvorske kazne osuđuje ispod 10 posto ukupne brojke svih počinitelja nasilja, svi ostali osuđeni su relativno blagim novčanim kaznama, odnosno uvjetnim zatvorskim kaznama. Osim navedenog, razlog za ovakvu blagu penalnu politiku nedostatak je i sustavne edukacije sudaca/sutkinja i državnih odvjetnika/ca te kroničan deficit ranog stručnog i preventivnog rada s obiteljima u problemima i počiniteljima nasilja. Ako je nesporno utvrđeno da se kod raskida nasilničkih veza, odlučnog protivljenja nasilnim muškarcima, izloženosti prijetnjama ubojstvom, radi o rizičnim faktorima najvišeg stupnja, nadležna tijela i pravosuđe, pa čak i najbliža obiteljska okolina, vrlo rijetko ove signale shvaćaju kao ključne alarme za učinkovitu zaštitu žrtve, brz progon i strogo kažnjavanje počinitelja, odnosno sprečavanje femicida.




Kakva je situacija što se tiče skloništa za žrtve nasilja u obitelji, ima li ih dovoljno kada usporedite situaciju  u drugim europskim zemljama?

FOTO: Pixabay

Osnivanjem novih 6 skloništa na području Krapinsko-zagorske, Koprivničko-križevačke, Ličko-senjske, Virovitičko-podravske, Požeško-slavonske i Dubrovačko-neretvanske županije od kraja 2020., u Hrvatskoj djeluje ukupno 25 skloništa za žrtve nasilja. Dio skloništa vode različiti pružatelji usluga temeljem ugovornog odnosa s Ministarstvom, a 8 skloništa za žene i djecu žrtve nasilja u obitelji, vode organizacije civilnog društva, i ona se financiraju putem javnog natječaja i iz lokalnih proračuna. Za sva nova skloništa financijska potpora uređenju i radu osigurana je iz EU fondova. Smatramo da je prioritet uvesti sustavno, sigurno i pravovremeno financiranje svih postojećih skloništa za žrtve nasilja te osigurati dostupnost skloništa za žene s invaliditetom.

Često se može čuti kako se to nasilje moglo prevenirati, da su zakazale su institucije. Što  točno po vama treba mijenjati? Koji je ključ rješenja problema nasilja nad ženama?

Kao institucija vidimo tri temeljne stvari koje treba učiniti za poboljšanje ovakvog stanja. Prije svega, potreban je rani preventivni, stručni i dugotrajni psihoterapijski rad s obiteljima u konfliktnim situacijama, i to prije eskalacije rodno utemeljenog ili obiteljskog nasilja, te prije nego što dođe do raspada obitelji i/ili raspada partnerskih odnosa i često posljedičnog nasilja. Zatim, društvena reintegracija počinitelja nasilja u obitelji kroz dugotrajni psihosocijalni tretman. I na kaju, sveobuhvatna edukacija pravosuđa i drugih stručnih službi o rodno utemeljenom nasilju i kao i sustavna edukacija o nenasilnim metodama rješavanja sukoba koja mora biti integrirana u obrazovni sustav na svim razinama. Samo kroz rodno osjetljiv pristup problemu obiteljskog nasilja može se osigurati adekvatno postupanje nadležnih službi, a samim time i vratiti povjerenje u sustav.

Na što se najčešće odnose pritužbe koje zaprimate?

U 2020. godini, našoj se instituciji, a vezano uz različite oblike diskriminacije, pritužilo više od 500 građana i građanki, a godišnje radimo i na 2000 predmeta koje pokrećemo, kako temeljem pritužbi, tako i na vlastitu inicijativu. Kao osnova diskriminacije u najvećem broju pritužbi, njih više od 80%, je spol. 25,4% od svih slučajeva koje smo imali u 2020. godini, odnosio se upravo na područje rada i radnih uvjeta; mogućnost obavljanja samostalne ili nesamostalne djelatnosti, uključujući kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju te napredovanju; pristup svim vrstama profesionalnog usmjeravanja, stručnog osposobljavanja i usavršavanja te prekvalifikacije. Ovaj porast povezan je i s krizom uzrokovanom pandemijom COVID-19 koja je značajno utjecala na tržište rada, a posebno na žene koje su dominantno zaposlene u najugroženijim prekarnim poslovima. Drugo područje iz kojeg kontinuirano imamo velik broj pritužbi, a u 2020. godini iznosio je 22,9%, odnosi se na područje socijalne sigurnosti, uključujući i područje socijalne skrbi, mirovinskog i zdravstvenog osiguranja te osiguranja za slučaj nezaposlenosti.

Kako ocjenjujete zakonodavstvo i sudsku praksu u vezi spolnog uznemiravanja žena na poslu u Hrvatskoj? Je li ono u zadnje vrijeme poraslo i ako jeste za koliko?

Već nekoliko godina za redom registriramo povećanje broja prijava slučajeva spolnog uznemiravanja, posebice u području zapošljavanja i rada, dok je značajan skok u broju pritužbi, više od 50%, uočen tijekom 2021. godine kada su putem javne platforme #nisamtražila brojne žrtve javno progovorile o svojim iskustvima vezano uz spolno uznemiravanje i diskriminaciju. Osim navedenog trenda povećanog broja pritužbi, bilježimo i trend anonimnog prijavljivanja spolnog uznemiravanja te činjenicu da u strukturi pritužitelja ovoga djela, žene čine 99%.  Nažalost, veliki broj žrtava nema povjerenja u sustav zaštite i učinkovitost progona te u pravednost brze osude počinitelja pa pritužbe podnose anonimno ili ih u pojedinim slučajevima umjesto njih podnose treće osobe, anonimno prijavljujući ovu vrst prijestupa, ponekad i bez informacija o svom identitetu i identitetima žrtava što otežava postupanje u tim slučajevima. Kao institucija podržavamo način na koji je izmijenjen Kazneni zakon, a vezano uz članak 156. koji se tiče spolnog uznemiravanja, prema kojem će se osigurati kazneni progon počinitelja toga kaznenog djela po službenoj dužnosti te smatramo da će to doprinijeti boljoj zaštiti žrtava spolnog uznemiravanja.

U Hrvatskoj žene rade više za manju plaću, imaju niže mirovine, a izložene su obiteljskom i seksualnom nasilju. Koji su uzroci nejednakih plaća i je li u Hrvatskoj i dalje teško biti žena?

Kada je riječ generalno o ravnopravnosti spolova, svakako se vidi napredak hrvatskog društva po pitanju ravnopravnosti spolova iako su i dalje brojna područja života u kojima žene nemaju jednake mogućnosti, nisu jednako prisutne, nemaju jednak status niti jednake koristi od ostvarenih rezultata. Naša institucija kroz svoj rad, analize i istraživanja, kampanje, javne istupe, uključenost u različite projekte, kontinuirano ukazuje na probleme diskriminacije i rodne neravnopravnosti. I broj pritužbi građana i građanki iz godine u godinu raste što ukazuje na činjenicu da su građani i građanke sve su senzibiliziraniji za pitanja ravnopravnosti spolova te kada uoče kršenje tog načela pritužuju se i nama kao instituciji.

Kada govorimo o rodnom jazu u plaćama, prema podacima DZS-a ukazuju na prosječni jaz u plaćama od 13,3%. Posebno izraženi rodni jaz u plaćama od 24,6% prisutan je u području financijske djelatnosti i djelatnosti osiguranja te djelatnosti zdravstvene zaštite i socijalne skrbi, a u kojima su žene izrazito dominantne u spolnoj strukturi zaposlenih, što indicira njihovu slabiju zastupljenost na bolje plaćenim i rukovodećim položajima. Uzroci nejednakih plaća su višestruki, a uključuju činjenicu da žene češće rade u nepunom radnom vremenu, da rade u slabije plaćenim sektorima i na slabije plaćenim poslovima unutar pojedinog sektora, da se pri napredovanju suočavaju sa staklenim stropom i plaćene su manje za jednaki rad ili rad jednake vrijednosti te da češće moraju preuzimati odgovornost za obiteljske i kućanske obveze. U Hrvatskoj je jednako tako izražena rodno uvjetovana segregacija tržišta rada te je nizak udio žena u djelatnostima poput poljoprivrede, šumarstva i ribarstva (28,4%), rudarstva i vađenja (12,9%), građevinarstva (10,3%) dok je s druge strane, izrazito je nizak udio muškaraca prisutan u djelatnostima obrazovanja (21,1%), zdravstvene zaštite i socijalne skrbi (21,9%) te financijskoj djelatnosti i djelatnosti osiguranja (30,9%). Dugoročna posljedica jaza u plaćama je produbljenje jaza u mirovinama. Prema podacima DZS-a prosječna mirovina iznosila je 2.724,78 HRK. Analiza odnosa prosječne mirovine muškaraca (3.074,72 HRK) i prosječne mirovine žene (2.426,63 HRK) ukazuje na rodni jaz od 21,08%, što predstavlja pad od 0,46% spram jaza u mirovinama prema podacima iz 2018.

Koliko na lošu situaciju  i odnos prema ženama utječu i izjave osoba iz javnog i političkog života?

Svake godine nailazimo na nove primjere izjava javnih osoba, reklame i druge sadržaje koji sadrže seksističke konotacije, izravni seksizam, rodne stereotipe i direktno ili indirektno omalovažavanje žena temeljem spola, i to preneseno kroz različite medije. Kontinuirano upozoravamo i izdajemo preporuke vezano uz takve sadržaje, no još uvijek postoji veliko nerazumijevanje o tome što je seksizam i zašto je njegov učinak štetan za društvo u cjelini.

Prije nekoliko godina provedeno je istraživanje o nasilju u partnerskim vezama među mladima, one je provedeno u 12 srednjih škola diljem Hrvatske, uglavnom među 16-godišnjacima. Rezultati su bili šokantni Čak 47% mladih izjavilo je da dečko smije udariti curu, a trećina da poznaje parove u nasilnoj vezi. Na koji način promijeniti razmišljanje mladih, što je po vama rezultat ovakvog razmišljanja mladih i odgajamo li generacije koji nimalo neće biti osjetljive na ove teme?

Rad s djecom i mladima ima presudnu ulogu u suzbijanju rodno utemeljenog nasilja. Posebno ako znamo da postoji i transgeneracijski prijenos nasilja i da djeca koja gledaju nasilje u vlastitoj obitelji imaju veći rizik postati počinitelji ili žrtve u odrasloj dobi. Neke organizacije civilnog društva, poput CESI – Centra za edukaciju, savjetovanje i istraživanje, uspješno provode programe vezano uz prevenciju nasilja u vezama mladih, ali potreban je sustavni pristup kroz koji će se eliminirati rodni stereotipi od najranije dobi te programi suzbijanja nasilja koji se provode kroz odgojno obrazovne ustanove moraju imati rodnu dimenziju.

Autor:
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.