Robert Anic/PIXSELL

Misteriozne milijarde Danka Končara: Kako je postao najbogatiji Hrvat?

Autor:

Danko Končar u hrvatskoj se javnosti i djelu medija spominje kao potencijalni spasitelj hrvatske brodogradnje stoga što bi preko svoje Kermas energije trebao ući u Uljanik, no po svemu sudeći riječ je o procesu koji je prilično složen. Njegovu ulogu u preuzimanju pulskog škvera prilično kritično komentirao je svojevremeno Damir Kajin koji se protivi privatizaciji Uljanika, čime se prema njegovom mišljenju gasi hrvatska brodogranja.  Takvo Kajinovo stajalište ne čudi, budući da bi Končar, kao što je poznato ulaskom u Uljanik dobio i brodogradilište 3.maj, a ujedno postao bi vlasnik i Uljanikovih 30.11 posto Remontnog brodogradilišta Viktor lenac, čime bi s Tankerskom plovidbom ovdje postao većinski vlasnik.

Nije nepoznanica niti da je prema planu kojega su vladajući nedavno poslali u Bruxelles, a kojim se trebao spašavati Uljanik taj pothvat trebao stajati 465 milijuna eura, a jednako tako valja napomenuti kako Europska komisija tome planu nije dala zeleno svijetlo jer je vlada premijera Andreja Plenkovića predložila da Hrvatska pokriva skoro tri četvrtine troškova, dok bi privatni investitor trebao pokriti 30 posto ukupnog troška. No, kako je Končar uopće došao u poziciju da se o njemu raspravlja kao o spasitelju hrvatske brodogradnje, ali i kao o čovjeku koji ima dominantu ulogu u europskoj brodograđevnoj industriji? Podsjetimo, o Končaru u kontekstu brodogradnje u našoj se zemlji počelo govoriti 2008.godine, kada se ondašnja vlast odlučila uhvatiti u koštac s problemima u brodogradilištu. Prije ulaska u Europsku uniju bili smo primorani osposobiti brodogradilišta Brodosplit, Brodotrogir, Uljanik, 3.maj i Kraljevicu da rade bez državne potpore što je zahtjevalo hitnu privatizaciju. U tom procesu pojavljuje se Končar koji je prije toga ulagao uglavnom u turizam i nekretnine.

Planirao je svojevremeno uložiti gotovo 30 milijuna eura u marinu na Lošinju, no ubrzo se povlači zbog neriješenih imovinsko-pravnih pitanja. Hrvatski mediji proglašavali su ga kraljem kroma, a danas se pak govori kako je bogatiji i od samog Todorića. Prema nekim procjenama imovina mu vrijedi minimalno dvije milijarde eura, on sam nikada nije otkrio koliko bogatstvo posjeduje, štoviše u jednoj od svojih izjava kazao je kako nema pojma koliko novaca ima, niti ga je ikada brojao. Prema onome što se o njemu iz medija i vlastitih izjava dade iščitati rođen je na zagrebačkoj Šalati, majka mu je bila učiteljica, a otac profesor na Poljoprivrednom fakultetu. ”Kruh s malo masti i šećera u djetinjstvu bio mi je jedina i najveća poslastica, nije bilo ničega”, ispričao je u jednom od intervjua Končar priznajući da mu obitelj nije imala novca za novu odjeću pa ju je dobivao iz međunarodne pomoći. Nakon gimnazije diplomirao je elektrotehniku, a s prijateljima s arhitekture skupio je novac i kupio iz Njemačke stroj za kopiranje arhitektonskih nacrta kada je zaradio prvi ozbiljan novac i kupio Jaguar. Radio je i kao honorarni asistent na Elektrotehničkom fakultetu, a prije odlaska u vojsku bio je šef održavanja elektronike u Vjesniku. Nakon vojske zapošljava se u Jugoturbina Commercu, kojega je vodio njegov rođak. Ondje odmah postaje direktorom, a tvrtka je posjedovala ovlasti za uvoz i izvoz raznih proizvoda za potrebe jugoslavenskih poduzeća, no 5. studenog 1976.godine odlazi u pritvor.

Mjesecima je trajao sudski proces s vojskom svjedoka, kako iz Jugoslavije tako i iz britanskih, njemačkih te talijanskih tvrtki s kojima je poslovala njegova Jugoturbina. Končar tada biva osuđen na 12 godina zatvora, a krivim je proglašen stoga što je uzimao proviziju od prodane robe koju su jugoslavenske tvrtke izvozile preko Jugoturbine u inozemstvo, premda je to bilo zabranjeno. Končar je u zatvoru proveo osam godina, nakon što mu je presuda naknadno ublažena, a u zatvoru je završio postdiplomski studij te napisao doktorsku disertaciju i naučio engleski jezik. Po izlasku iz zatvora nakratko se zadržava u Jugoturbini da bi potom prešao u zagrebački Tehničar, tvrtka ga šalje u inozemstvo na specijalizaciju, a on pronalazi novi posao u južnokorejskoj firmi Lucky Goldstar.

‘Ondje sam zaradio svoj prvi milijun. Prodavali smo japanske strojeve i imao sam plaću od 10.000 dolara te uz to proviziju od jedan posto bruto prometa koji je 1990. dosegao 150 milijuna dolara’, rekao je Končar u intervjuu za 24 sata. Po raspadu Jugoslavije, Korejci otvaraju podružnicu u Beču, a Končar se jedno vrijeme zadržava u tvrtki, međutim nedugo potom raskida ugovor te s otpremninom odlazi kratko u Njemačku, a kasnije i u Rusiju. Prema vlastitom priznanju u emisiji ‘Nedjeljom u 2’ nakon ulaganja u ruske obveznice, s partnerima preko noći dolazi do 16 milijuna dolara, a u to vrijeme Rusija se oporavljala od raspada SSSR-a, pa je ondašnja mafija odlično surađivala s novim poduzetnicima, međutim Končar s njima problema nije imao zahvaljujući između ostaloga i dobrim odnosima s ruskom tajnom službom FSB-om. Končar je između ostaloga ulagao u rudnike i trgovanje s rudom, a njegov Kerms registriran je jedno vrijeme bio na Djevičanskim otocima, dok danas djeluje na Malti. Početkom 2000-tih ova je tvrtka stekla udjele u nizu ruskih rudnika i tvornica za obradu ruda, a prema njegovom priznanju sasvim je slučajno postao vlasnik 12 rudnika kroma kojima je ravnala tvrtka Samancor Chorme, i to tako što su se dionice te tvrtke pojavile na tržištu, a njemu se učinilo zgodnim da za gotovo pola milijardi investiranih dolara proširi biznis, premda je taj tren posjedovao svega 30-tak milijuna dolara.

No, tvrtke se domagao zahvaljujući kreditama dviju banaka u Južnoafričkoj Republici. Kermas zatim širi rudarski biznis, a nakon izlaska iz Samancora rudarske obacuje prebacuje na finsku tvrtku Afarak koja je prethodno prerađivala drvo. Do unazad nekoliko dana u NO tvrtke sudjelovao je i europarlamentarac Ivan Jakovčić. Končar se nedavno našao na sudu zbog izdašnog investiranja u vile i zemljišta u Istri, a taj dio posla vodila je Vinka Cetinski, majka pjevača Tonija Cetinskog. Protiv nje je Končar prije nekoliko godina podnio kaznenu prijavu jer je otkupljivala nekretnine po višim cijenama od realne te je stoga sud odlučio da Cetinski ovog milijarderu mora vratiti 66 milijuna kuna. Končar je, doduše bezuspješno sa 37, 8 milijuna kuna pokušao spasiti teniski centar Ive Majoli, a danas pak u stečajnom postupku potražuje 63,5 milijuna kuna. Širi interes hrvatske javnosti Končar je izazvao 2009. godine kada se počeo spominjati kao ulagač u posrnulu hrvatsku brodogradnju, nakon čega ga se u medijima predstavilo kao kralja kroma, a u to doba počelo se opsežno progovarati o njegovom bogatstvu i vezama s Rusijom, o čemu je on do tada nevoljko govorio. Je li i interes za hrvatskom brodogradnjom povezan s ruskim interesima ili je posrijedi tek još jedna poduzetnička ambicija, pitanje je koje i danas postavlja dio ne odveć glasne hrvatske javnosti.

Autor:
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.