Davor Javorovic/PIXSELL

‘Ministar Kujundžić ide ravno u pakao!’ Evo i zašto…

Autor: Marin Vlahović

Statistički gledano, ljudi izbjegavaju slušati o teškim sudbinama. Tekstovi o djeci, koja čekaju spasonosni lijek „Spinrazu“, nisu zanimljivi velikom broju čitatelja. Doduše, na društvenim mrežama, rado lajkaju životne priče i objave, ali ne ulaze u tekst, i ne čitaju ga. Ne treba ih zato osuđivati, jer uistinu nije lako ući u ovaj svijet, makar s velike distance, i samo na trenutak. Teško je to vidjeti i čuti. Ipak, trebamo se usuditi zapitati, kako je takvim životom živjeti?

Nakon subotnjeg prosvjeda u Sisku, otišli smo u jednu gradsku kavanu s Anom Alapić i njenim društvom, roditeljima djece s posebnim potrebama, prijateljima koji joj pomažu u borbi za život devetogodišnjeg sina, Mate Bešlića. U jednom trenutku, čulo se nekakvo pištanje. Ana se ustala i vrlo smireno počela obavljati, za nas laike, vrlo složen medicinski postupak. Čovjek, kada to prvi puta vidi, ne zna je li pristojno promatrati prizor. S druge strane, ne smije, ili ne može okrenuti glavu. Možda nam se učinilo, ali izgleda da su Mati potekle suze. Svjestan je svega. Prema svim testovima, Mate je intelektualno na razini svojih vršnjaka. Prvi razred, završio je s odličnim uspjehom. U devet godina, na svom križnom putu, Ana Alapić, ostvarila je brojne pobjede.

Dnevno

Do javnosti dopiru isključivo inspirativne i motivacijske priče o teškim životnim sudbinama i herojskim bitkama, koje vode neki roditelji, ali u stvarnosti, mnogi nakon godina iscrpljujuće borbe pokleknu, napuste djecu, predaju se, što je u nekim, naizgled nemogućim situacijama, razumljiv ljudski postupak. Za Anu Alapić, nemoguće, vrlo vjerojatno, nikada nije niti postojalo. Od prvog dana, pa sve do danas, predaja nije opcija.

Dnevno

Jedna je od najzaslužnijih za odobravanje lijeka „Spinraze“, koji prema netransparentnim i sumnjivim kriterijima, tajanstvenog povjerenstva, njen sin, Mate Bešlić, ne može dobiti. Argumentacija države, odnosno Ministarstva zdravstva, nema nikakvih znanstvenih temelja. Naime, ako u drugim državama, među kojima je i Srbija, sva djeca oboljela od SMA, mogu dobiti Spinrazu, tada je sasvim jasno da se radi o čistoj diskriminaciji. Dakle, nekakvo povjerenstvo, po naputku ministra Milana Kujundžića i Vlade Republike Hrvatske, kojoj je na čelu Andrej Plenković, odlučuje tko će živjeti, a tko umrijeti. Tko zaslužuje nadu, a od čijeg se života dižu ruke. Sve se svodi na štednju, isplativost, dok istodobno isti ti političari rasipaju stostruko veći novac. Životima djece, koji su neprocjenjivi, Vlada Republike Hrvatske, utvrdila je cijenu, i ona je za ovu Vladu- previsoka.

Tjedan dana prije prosvjeda „Spinraza za sve“, Milan Kujundžić, ponovno je bio u fokusu javnosti. Izgubio je sudski spor s Andrijom Hebrangom. Ispada, kako je Kujundžić lažirao svoj ratni put. Po svemu sudeći, Kujundžić više ni sam ne zna gdje se to borio za Domovinu, a što je dodao, uljepšao ili preuveličao, da ne kažemo izmislio,  kako bi pojačao državotvornu biografiju. Bez obzira na zbunjenost samim sobom,  smatra da je zaslužio sadašnji društveni položaj, političku funkciju i sve povlastice, koje iz takvog statusa proizlaze.

Kada to ne bi mislio, odavno bi dao ostavku. U jakoj konkurenciji, radi se o vjerojatno najgorem ministru u ovoj Vladi. Za djecu vrijeme istječe, i svaki dan bez lijeka,  može biti presudan za uspješnost liječenja Spinrazom. Možemo se nadati, vjerovati i moliti, ali mi ne znamo kako će završiti priča o Mati Bešliću i drugoj djeci koja čekaju spasonosni lijek. O tome se ne razmišlja, još manje govori. Ali kamo ide, i kako će završiti ministar, jasno je svima.

Ne morate biti vjernik, da biste vjerovali u pakao. Naravno, ne daj Bože, da nas netko krivo shvati. Mi želimo ministru Kujundžiću da živi što duže. Neka dosegne godine vječnog i neuništivog Jože Manolića. Vjerovali ili ne, pakao postoji i za vjernike, i za nevjernike. U metafizičkom smislu, ako ne vjerujete u kasnije oblike življenja, to su oni trenutci, kada nam se bliži smrt, a mi se nismo pomirili, niti više postoje šanse da se izmirimo s ovim svijetom. Tada proživljavamo pakao i sekunde nam se čine poput vječnosti. Taj nemir, nespokoj u duši, strašniji je od svega što eventualno kasnije slijedi.

Čovjekova duša, može mirno napustiti zemaljski život, nakon puno životnih grijeha, ali postoje djela i nedjela, koja su neoprostiva. Ako imaš moć, da spasiš živote djece, potpisom na komad papira, i pečatom ministarstva zdravstva, a ti, umjesto toga čekaš dok ta ista djeca ne umru, onda ti stvarno nema spasa. U svačijem životu, prije ili kasnije, pojavi se trenutak kada zavisi od tuđe milosti. Onaj, koji nema milosti prema djeci, ne može očekivati milost, ni od samog Boga.

Autor:Marin Vlahović
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.