fbpx
Patrik Macek/PIXSELL

Kad se već prisililo Hasanbegovića da se javno pospe pepelom antifašizma, hoće li se tražiti od apologeta komunizma da se javno odreknu antifašizma?

Autor: Marcel Holjevac / 7Dnevno / 19. veljače 2016.

Angažirane su jake snage antifašista da bi se utvrdilo kakvu je kapu nosio Hasanbegović, da bi se utvrdilo je li to kapa "antifašističkog" HOS-a ili klerofašistička, prava ustaška kapa. Čak su ispitivani i bivši HOS-ovci kakve su se kape tada nosile.

Kakvu ste kapu nosili ’91?

Zorana Milanovića je uvijek strahovito smetalo pitanje gdje je tko bio ’91. I kompletnu ljevicu u Hrvata. Jer takva pitanja, jelte, nije pristojno postavljati. Što koga briga tko je branio domovinu, a tko je bio četnik, što koga briga tko je zbrisao u Brisel ili Minhen a tko čmrljio u Sunji pod granatama. Nećemo valjda diskriminirati ljude po takvim kriterijima.

Ali je zato uvijek jako važno bilo gdje je kome djed bio ’41., a još važnije tko je kakvu kapu nosio ’93. Tako je istraživačko novinarstvo u Hrvatskoj, kojem su promicala gubljenja čekova i multimilijunske afere, došlo do nevjerojatnog skandala: Hasanbegović je na jednoj staroj fotografiji iz rata nosio kapu koja, zamislite, nije ona lijepa partizanska antifašistička s petokrakom, kakvu je nosio Šljivančanin kad je na Ovčari dao strijeljati civile, i kakvu su nosile horde antifašista koje su opustošile Hrvatsku i BiH. Ne, kapa je čudna, sumnjiva, nalikuje na ustašku, kakve su nosili u HOS-u, u klerofašističkoj bojni koja se zvala po Rafaelu Bobanu i koja slavi 10. travnja. Zbog koje je prozivan i Baldasar.


Angažirane su jake snage antifašista da bi se utvrdilo kakvu je kapu nosio Hasanbegović, da bi se utvrdilo je li to kapa “antifašističkog” HOS-a ili klerofašistička, prava ustaška kapa. Čak su ispitivani i bivši HOS-ovci kakve su se kape tada nosile.

Na kraju je Hasanbegović morao priznati da je antifašist, izmislivši drveno željezo, odnosno “demokratski antifašizam”, iako se u zapadnom demokratskom svijetu nikad nije koristio izraz “antifašizam” – zna se što taj termin znači i tko ga je jedini koristio, a to sigurno nisu bile zapadne demokracije koje su se borile protiv nacizma, jer je njima i Staljinov “antifašizam” bio podjednako neprijatelj.

No ono što je posebno zanimljivo i zbog čega je ova priča u ovotjednom pregledu je da hajku vode srpske “Novosti”, obilno financirane od “ustaške države” sredstvima Ministarstva kulture kojem je na čelu em musliman, em ustaša, makar folklorni – a teško je reći što Pupovčeva ekipa mrzi više.

Jedan od problema je što se folklorno ustaštvo osuđuje kao da se radi u najmanju ruku o genocidu nad nejači, a sudjelovanje u stvarnom genocidu devedesetih pod antifašističkim obilježjima tretira kao nešto o čemu nije pristojno ratne zločince pitati, nešto što treba zaboraviti, kamoli da bi dezertere pitali što ih je omelo: Milanović je to lijepo objasnio, čovjek je ponosan što nije sudjelovao u mračnim zbivanjima devedesetih, i njegovo biračko tijelo je ponosno na njega što nije bio ustaša poput Gotovine, Glogoškog, ili bilo koga od 13.000 u ratu poginulih Hrvata.

Ali drugi problem je veći, a to je što je udarni Pupovčev novinar koji je aferu i pokrenuo, Đikić, devedesetih bio veliki ustaša. Potpisivao je pisma sa “Za dom spremni”, a upravo se pokazalo i da je za tomislavgradske ratne novine, kao mladi HOS-ovac, udbaško-ustaške provenijencije kako bi rekao bivši nam predsjednik, napisao kako svi “moramo zbiti redove držeći se one rečenice velikog hrvatskog vojskovođe Maksa Luburića da sinovi hrvatskih ustaša i partizana moraju stati rame uz rame u svetoj borbi za hrvatsku neovisnu državu”.

Đikić je kasnije, od rata naovamo, prešao put od ustaše, preko antifašista i feralovca, do punokrvnog Srbina. A biti glavnim urednikom glasila Srpskog nacionalnog vijeća je vrhunsko dostignuće antifašizma u Hrvata, naime kruna djelovanja i krajnji cilj svakog antifašizma u Hrvata je postati punopravnim, pravoslavnim Srbinom.




 Naravno, Đikić nije jedini ustaša – pokajnik, tu su i Drago Pilsel i brojni drugi kandidati za antifašističke svece koji su u mladosti bili malo ustašni. I sam vođa antifašista u Hrvatskoj, Stjepan Mesić, je zabilježen svojevremeno kako pjeva Juru i Bobana, ali njima se to kao iskrenim preobraćenicima na antifašizam, kandidatima za kanonizaciju koja je kod antifašista, kako znamo iz primjera spomenika živima iz SFRJ, moguća i prije smrti, ne zamjera.

Svi oni danas tvrde da su se “na vrijeme odrekli” mladenačkih zabluda, što je samo ljepši način da se kaže “mi smo hrpa besprizornih oportunista koja mijenja svjetonazor onako kako politički vjetar puše, nemamo morala ni vlastitog stava, licemjeri smo jer prozivamo druge za ono što smo sami radili, i nije fašizam kad mi to radimo”.

No ono što mene muči je, kad se već prisililo Hasanbegovića da se javno pospe pepelom antifašizma, hoće li itko tražiti od apologeta komunizma – čije je odbacivanje navedeno u Ustavu, za razliku od antifašizma koji se ne spominje – i onih koji su paradirali s antifašizmom u čije se ime napadalo i razaralo Hrvatsku, tražiti da se javno odreknu antifašizma? Jer, svi znamo tko je bio najveći antifašist devedesetih, i borac protiv povampirenog ustaštva. Milošević.




Poljska u mome srcu


Hasanbegovića se dotaknuo i Milanović, osoba čija bi gotovo svaka izjava u ovom tjednu zaslužila mjesto u ovom pregledu. Iako se njegove izjave polako odmiču od gluposti i kreću u smjeru čistog, nepatvorenog ludila.

Uglavnom, i Milanović smatra da nije bitna kapa, nego ono ispod nje. Ali reklo bi se da je to “ispod” kod njega ipak problematičnije nego u Hasanbegovića.
“Neće biti primljen nigdje u Europi, potpuno je nebitno je li to ustaška kapa ili nije”, rekao je o Hasanbegoviću. “Bitno je što je ispod kape i što je napisano. Takvi ljudi ne prolaze nigdje u Europi, to je teret za Hrvatsku i nikada nije trebao biti ministar… taj čovjek radi štetu Hrvatskoj, on nigdje ne može biti ministar, čak ni u Poljskoj, samo u sadašnjoj Hrvatskoj.”

Poljska je za ljevičara Milanovića pojam nečega zaostalog, slavenski i katolički zatucanog i desničarskog. Jer, kao i svaki zagrebački malograđanski snob koji odlazi u Pepermint, pije viski, fura se na gay i gender i lijevoliberalnu ideologiju, on zna da su ti dečki glupi i zaostali.

Ali kad već povlači Poljsku, ja bih mu skrenuo pažnju da je, otkad je on postao premijerom Hrvatske pa do zadnjih izbora, BDP narastao za nekih 10%, a u Hrvatskoj je pao za oko 4%. Poljska je 2011. i 2012. imala rast BDP-a između 4 i 5% godišnje, 2013. pala na nulu, a zatim opet bilježila rast od 3-4%, a ove godine će vjerojatno imati i više. Usto, Poljska je smanjila javni dug s 56 na 51% BDP-a, a Milanovićeva vlada ga povećala s oko 60 na skoro 90% BDP-a u isto vrijeme. Dakle, poljska vlada, desničarska, zatucana i katolibanska, kakvom je Milanović smatra, je za njega Google, Apple, Space Shuttle. Svemir. Nešto nedostižno, izvan dosega njegovih kapaciteta. Poljska vlada ima rezultate kakve je Milanovićeva mogla samo sanjati, i kakve ni Grčić nije mogao izmisliti. Poljska u mome srcu, pjevao je Johnny Štulić. A Hrvatska je nakon Milanovića u nečem drugom, što se rimuje s gore navedenim.

Što bi Židovi uradili?

“Došlo je upozorenje Vladi, pismo iz Centra Simon Wiesenthal, poznatog centra lovca na ratne zločince. Pisao je Efraim Zuroff, on je izravno upozorio, to su njegove riječi, maknite iz Vlade tog fašista. Nemojte se sramotiti pred Europom. Tu je bio i Pascal Bruckner, osvjedočeni prijatelj Hrvatske. On se zalagao za Hrvatsku kod priznanja. On je bio taj koji je tvrdio u svijetu, u Francuskoj, da vodimo pravedan i oslobodilački rat. I taj Pascal Bruckner nas upozorava, maknite tog čovjeka iz Vlade, sramotite se. “Premijeru, upozorio sam vas kod potvrđivanja vaše Vlade, sada vas s ove govornice upozoravam opet. Ili smijenite ministra kulture Zlatka Hasanbegovića ili vi tu ustašku kapu stavljate na svoju glavu”, rekao je brijunski turist Nenad Stazić na sjednici Sabora.

Na stranu što niti jedna zemlja koja imalo drži do sebe i svog digniteta neće smjenjivati ministre kako se Zuroffu svidi, ali proglašavati Zuroffa lovcem na ratne zločince je jednostavno pola istine, oliti cijela laž. On je lovac na ratne zločince koji su se ogriješili o njegov narod, na nacističke ratne zločince, ali i Židov koji toliko mrzi muslimane da je išao negirati da se u Srebrenici dogodio genocid, po njemu se tamo zapravo ništa spomena vrijednog nije dogodilo. Po njemu, genocid je samo kad se ubija Židove. Da, realno, Zuroff je izraelski nacionalist. To je u redu, čovjek štiti interese svojih, svog naroda. Zato je zanimljiv drugi dio Stazićeve izjave: “Pitam premijera jesu li se u Tevi u kojoj je bio menadžer tako oblačili uvjereni antifašisti? I što bi napravio kao jedan od menadžera Teve da mu je u ured u tu tvrtku židovskog kapitala došao netko s ustaškom kapom? Bi li i za njega tvrdio da je uvjereni antifašist?”

E pa ovo nije Teva, ovo je Republika Hrvatska, i ne bi bilo zgorega da se počnemo ponašati kao Židovi. Dakle, kad nam dođe netko s partizanskom kapom, pod kojom se genocidiralo Hrvate, da ga lijepo otpratimo do izlaza. Da počnemo ganjati sve ratne zločince i bivše naciste, odnosno, naš balkanski pandan, Slobine socijaliste i pridružene četnike. Jer Staziću valja postaviti i pitanje, bi li se predsjednik Izraela ljubio s kancelarom Njemačke koji bi bio bivši nacist koji je zagovarao genocid i huškao na ubijanja, kao što je Vučić radio? I tako dalje. Uglavnom, ne bi bilo loše, stvarno, da se Hrvati malo ugledaju na Židove. I da provedu lustraciju i čišćenje ne samo u Hrvatskoj, nego, kako su Židovi proveli denacifikaciju, po cijelom svijetu.

Opa, počeli smo se šamarat

“Hoćemo govoriti o zajedništvu, a kopati podjele, širiti strah? Je li to HDZ, stranka koja je teškom mukom čuvala odnose među ljudima, a sada smo na rubu ne samo da šaljemo verbalne metke jedni prema drugima nego da se počnemo tući, samo je pitanje tko će to prvi napraviti. Za mene je antifašizam temelj društva”.

Izjavio je to Pupovac, čovjek koji je više nego itko – osim možda Milanovića osobno – pridonio širenju podjela u Hrvatskoj. Tko je prošli put prvo odašiljao verbalne metke, a potom i prave, nije neka tajna, Pupovac se o tome može slobodno raspitati kod svojih sunarodnjaka. Iako će to oni, naravno, elegantno negirati.

On čak nije bio ni najradikalniji u Saboru, laburist Jaroslav (Jaro) Pecnik, koji je rekao da za “fašistički korov poput Hasanbegovića tu nema mjesta”, što je govor ljubavi i tolerancije, a ne mržnje. No upravo taj Pupovac, čije su Novosti postale izrazito uvredljive (a ne satiričke ili duhovite, kako pokušava predstaviti) i uglavnom se više bave Hrvatima i Katoličkom crkvom nego što gledaju svoja posla, se žali Predsjednici u pisamcu da ga ljudi – vrijeđaju.

Radi se, svakako, o bezobrazluku. On se u tom pismu žali na porast netolerancije i mržnje, naročito prema manjinama, žali se da ga pljuju i vrijeđaju. Žali se da to nije doživio ni u ratnim godinama. Istina, vjerujem mu, no u ratnim godinama Pupovac se nije isticao srbovanjem. Ako vas ljudi vrijeđaju i prijete vam, a inače osim rijetkih iznimaka ne vrijeđaju druge Srbe u politici, od Lalovca do Grčića, onda je problem u vama, ne u onima koji vas vrijeđaju. Ako grubo ljude provocirate, morate očekivati da će vam se provokacije i vratiti u vidu neprijateljskog stava.
No sve je to dio načina funkcioniranja jugodesnice / hrvatske ljevice: munuti mrskog neprijatelja nogom ispod stola, pa kad vas pošalje u materinu iščuđavati se kako je takav, pa on mrzi, grozno.
Pupovac je dobio posve zaslužen odgovor od Predsjednice, gdje mu je lijepo objašnjeno da svi mi svojim ponašanjem utječemo na stav okoline o nama, a najbolji od ministra Hasanbegovića, koji mu je također poručio da i on prima masu prijetnji i uvreda, sve u ime ljubavi, tolerancije i antifašizma.

Osobno, smatram malo ljigavim baviti se politikom ili kakvim javnim poslom, uključujući novinarski, pa se žaliti na uvrede i prijetnje. To je dio posla, ide s teritorijem. Brojni novinari zabranjuju komentare ispod svojih tekstova kako ih ne bi vrijeđali. No kad napišete nešto, kad nešto kažete javno, morate biti u stanju to braniti i iza toga stajati, i ako znate da će nešto što govorite rezultirati uvredama i prijetnjama, možete to ili prešutjeti, ili se s prijetnjama pomiriti i ignorirati ih. Sve ostalo, ispričavam se tankoćutnim čitateljicama feminističke provenijencije na seksizmu, jednostavno nije muški.

UDBA je i dalje naša sudba

Samo se sad zove SOA. Na čelu joj je Dragan Lozančić, čovjek kojeg Predsjednica želi ukloniti jer smatra, a ima dobrih razloga, da ju je snimao i te razgovore davao Milanoviću kako bi našli nešto čime bi ju kompromitirali.

Ako itko i dalje nije siguran zašto Milanović i ekipa ne daju Lozančića ni pod razno, možda je odgovor u tome što je SOA zabranila Karamarku da svjedoči na suđenju Perkoviću u Münchenu!
Radi se o nastavku sage poznate kao “spašavanje vojnika Perkovića”, odnosno operacije “ne damo naše udbaše”. Karamarko bi trebao tamo biti svjedokom optužbe, ali to se neće dogoditi. Možda zato što postoje indicije da se upravo preko SOA-e financira obrana Josipa Perkovića? Ali kad je trebalo čuvati Tuđmanov arhiv od britanske tajne službe, i generale u Haagu, onda nije bilo zabrana! Onda se Mesić osobno pobrinuo da svi podaci budu svima dostupni, naravno ako mogu difamirati Tuđmana i RH.

Ono što je tragično je da će o ostanku Lozančića odlučivati Ranko Ostojić, iz istog šešira. A samo zato što je Most odlučio samom sebi i vladi u kojoj sjedi pucati u nogu, Ostojićevim izborom na čelo saborskog Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost, koji je zadužen za kontrolu rada tajnih službi.

U međuvremenu, sudac Dauster u Njemačkoj se ne može načuditi situaciji u Hrvatskoj: „Imamo dopis Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske u kojem stoji da Musiću i Karamarku SOA ne dopušta svjedočenje. To me iskreno čudi jer su mnogi djelatnici SOA-e već svjedočili u ovom procesu. Čini mi se da u ovoj agenciji lijeva ruka ne zna što čini desna“, rekao je predsjednik Sudskog vijeća nakon čitanja dopisa hrvatskog Ministarstva pravosuđa. On, međutim, ne zna da ovdje ne postoje desna i lijeva, već samo dvije lijeve ruke u obavještajnoj službi.

Milanović odbio propustiti kola Hitne pomoći

Ne, ne na taj način. Kad je SDP izgubio izbore, novinari krenuše smišljati afere gdje ih nema i praviti velike slučajeve od stvari koje su do tada bile normalne. Pa je tako izbila “afera” kad je novoizabrani predsjednik Sabora, akademik Željko Reiner, otišao na skijanje uz pratnju dva vozila iz osiguranja, koje kao štićena osoba prve kategorije nije smio odbiti. Frka je izbila prvo oko toga zašto se “mučko đubre” bahato vozi s policijskom zaštitom, zašto se pravi važan, seljačina balkanska. Onda, kad je ispalo da je za njegovu funkciju zaštita obavezna, prešlo se na lamentiranje o tome je li baš u redu da štićena kolona koristi rotirke da bi skratila čekanje na granici. Mišljenja stručnjaka se oko toga razlikuju, no nije bitno za ovu situaciju. Uglavnom, na kraju je ispalo da je Reiner ipak đubre jer uopće ide na skijanje. Jer to je skupo. I šta on ima ić’ tamo na skijanje, nek’ se primi posla prek vikenda. A ima skijališta i u Hrvatskoj.

A kad je prije dva dana Milanovićeva štićena kolona odbila propustiti kola Hitne pomoći, medije to baš nije zanimalo, najmanje antifašistički HRT. Istina, glasnogovornica stranke koja se zove partija je rekla kako bi propustili vozilo Hitne da je imalo rotirke, i stoji da po zakonu nisu dužni propuštati Hitnu ako nema rotirki. Ali stoji i to da po zakonu štićena osoba može preko reda na granicu i drugdje, jer se čekanje u koloni smatra sigurnosnim rizikom. Kvaka je u tome što se Reiner držao zakona, ali svejedno se digla ogromna frka. Ovaj put frke nema. Ni moralističkog zgražanja. Nitko ne pita ni za kog vraga se Zoran Milanović vozi u štićenoj koloni o državnom trošku na stranački skup? Istina, ima pravo na to šest mjeseci po prestanku obnašanja dužnosti – no zanimljivo je kako njemu nitko ne osporava to pravo kojeg se iskreno mogao slobodno odreći, jer ga nitko zasigurno ne želi ubiti osim možda žene, ako je istina što se priča. S druge strane, Reineru je stavljano pod nos to što je koristio zaštitu na koju ne da ima pravo, nego je obavezan koristiti je gdje god išao, privatno ili ne, kao grijeh vapijući do neba.

Usto, za razliku od Reinera, koji spada u prvu kategoriju, Milanović je štićena osoba treće kategorije – a dok je Reiner imao dva auta u pratnji, minimum za tu kategoriju, Milanović je imao tri, o trošku poreznih obveznika, što je posve neshvatljivo jer za njegovu kategoriju ima samo pravo na službeni auto i vozača, eventualno na jedno vozilo u pratnji ako ima izravnih spoznaja da je ugrožen. U Hrvatskoj je očito posve normalno da bivši premijer koristi novac iz proračuna u kampanji za predsjednika – stranke.
Smijemo li si ipak probati zamisliti kako bi to bilo popraćeno u medijima da je to bila Karamarkova štićena kolona?

Šok na ljevici: novi ministar znanosti ne odbacuje Boga

Jedna od osnovnih dogmi leftarda (retardiranih ljevičara) je da je znanost nespojiva s religijom, pa mladi geniji zatražiše smjenu ministra znanosti jer se drznuo ustvrditi da je svemir “inteligentni dizajn”, odnosno Božja kreacija.

Svi oni znaju da su to gluposti i da Bog nije stvorio svijet, već su to učinili Tito i antifašisti 1941. – i od tada počinje povijest.
Šalu na stranu, kad bi hrvatski “znanstvenici” koji traže smjenu ministra išta znali o bilo čemu, znali bi da su očevi kvantne fizike od Maxa Plancka nadalje – dotični je bio ujedno i protestantski pastor – u pravilu bili vjernici, neki i svećenici. Autor teorije “Big Banga” i Einsteinov suradnik Lemaitre bio je katolički svećenik, i profesor fizike na katoličkom sveučilištu u Leuvenu. A čitavu stvar je najbolje zaključio Werner Heisenberg, Nobelovac iz fizike, danas poznatiji po tome što je televizijski zločinački i znanstveni genij Walter White uzeo nadimak po njemu. “Prvi gutljaj iz čaše prirodnih znanosti će vas pretvoriti u ateista, no na dnu čaše vas čeka Bog”. Uostalom, i sam Einstein je bio vrlo ambivalentan u odnosu prema vjeri i u raznim razdobljima života se kretao od odmjerenog ateizma do umjerene religioznosti i natrag, te bi ga najpreciznije bilo opisati kao “skeptika”.

No vjerovanje u znanost kao put do spasenja je svakako jedna od primitivnijih religija 20. stoljeća. Znanost nije nešto u što se vjeruje, znanstvene tvrdnje podliježu dokazivanju. Ali fascinantno je da ateisti kao krunske dokaze da Bog ne postoji i da je vjera isključivo za primitivan i neuk svijet uvijek ističu Darwinovu teoriju evolucije, Lemaitreovu teoriju velikog praska, i Einsteinovu teoriju relativnosti, od kojih niti jedna nema baš ništa s ateizmom, niti je tvorac ijedne od njih bio ateist. Einstein se naime deklarirao kao agnostik, Lemaitre je bio svećenik, a Darwin je jasno napisao potkraj svog života, 1879., da “nikad nije bio ateist u smislu negiranja postojanja Boga.”

Autor:Marcel Holjevac / 7Dnevno / 19. veljače 2016.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.