Slavko Midzor/PIXSELL

MARCEL HOLJEVAC: Život damo, Agrokor ne damo!

Autor: Marcel HOLJEVAC

O Agrokoru, antifašistima, porezima i drugim političkim glupostima.....

Još arbitraža ni propala…

Plenković i Petrov mudro šute o propasti još jednog njihovog lukavog plana. Pa tako novinari od njih nisu uspjeli doznati, jesu li troškovi izgubljenog arbitražnog postupka protiv MOL-a već podmireni s obzirom na to da se po ovotjednoj odluci suda moraju podmiriti bez odgode.

Naime, nakon što je Hrvatska izgubila arbitražni postupak protiv mađarske kompanije koji je pokrenula Milanovićeva vlada za unutarnjepolitičke potrebe, znajući da nema izgleda dobiti ga, Plenković je pokušao iskontrolirati štetu, rekavši da će se žaliti švicarskom sudu na rješenje. I da će ionako kupiti INA-u od Mađara, pa nema veze što smo izgubili arbitražu. O kupovini INA-e je manje-više sve poznato, Mađari bi je rado prodali jer ne žele više imati posla s Hrvatima, kad bi Hrvati imali novca da je kupe, za barem onoliko novca pošto su je prodali Mađarima. Uostalom, Mađarima smo ionako prodali samo benzinske pumpe, a sve što vrijedi – Plinacro, JANAF, naftna polja u Sibiru – izdvojili smo prije privatizacije i upropastili ili prodali u bescjenje. Da bi danas Vlada i mediji upirali prstom u Mađare i govorili kako su od INA-e pod Mađarima ostale samo benzinske pumpe. I dvije rafinerije u koje nije gotovo ništa ulagano tamo negdje od Franje Josipa, koji je onu riječku i otvorio.

Na kraju su se ipak oglasili službenim priopćenjem. U kojem tvrde kako im je sud samo naložio da plate troškove postupka kojeg su izgubili, ali se nije izjasnio o osnovanosti podnesene hrvatke žalbe. “Odluka povodom tužbe za poništaj arbitražnog pravorijeka se očekuje naknadno”, poručili su iz Vlade. Pitanje za milijun dolara, ili bolje rečeno, 20 milijuna dolara – koliko će izmučeni porezni obveznici bespogovorno platiti našim i mađarskim odvjetnicima, te sudu – kakve su šanse da švicarski sud poništi presudu arbitražnog suda, a temelj za našu žalbu je još slabiji od temelja za tužbu protiv MOL-a?

Naime, niti jedan sudac arbitražnog suda niti po jednoj točki nije dao za pravo Hrvatskoj. I ne, to nije zato jer je “Ustavni sud poništio presudu Sanaderu”, što je samo jedna od bezbroj laži kojima mediji i Vlada šopaju narod, jer ne možete doći ni na jedan sud u Ženevi ili Washingtonu i reći sucima: “Čujte, mi smo već presudili Sanaderu kod sebe doma, on je kriv, znači ugovor nije pravovaljan”. Jer će vam suci reći: “Znate, ovaj Sud je po svom statutu neovisan, što znači da ga ne obavezuje odluka nekog drugog suda, i da morate činjenice iznijeti ovdje. A da, usput, to što je ugovor s MOL-om eventualno plod koruptivnih radnji u vašoj Vladi ne znači da je ugovor kao takav ništetan”. Usput će vas pitati: “Digli ste tužbu protiv Mađara jer je vaš bivši premijer navodno korumpiran, a sad se žalite na arbitražnu presudu jer je arbitar kojeg ste vi imenovali, navodno, korumpiran. Kakva ste vi to zapravo država?”

Uglavnom, arbitraža je postigla cilj, Karamarko je smijenjen, Hasanbegović više nije ministar, antifašizam ide dalje, i Bruxelles je opet jako zadovoljan našom Vladom, “izbjegnuta je Orbanizacija Hrvatske”. Račun za sve to će platiti onaj tko ga inače uvijek plaća – porezni obveznici.

Ali ipak ima jedna utješna stvar u ovoj priči. Šteta od ove arbitraže je samo dvadeset milijuna dolara. Uskoro ćemo, početkom ljeta, izgubiti još jednu arbitražu protiv MOL-a, onu koju je pokrenuo MOL. Pa će spram toga ovaj trošak izgledati sitan. A izgubit ćemo je, jer nismo ispoštivali ugovor s Mađarima. A taj ugovor naše pravosuđe nikad nije proglasilo ništetnim, pa se Mađari imaju pravo na njega pozivati. A nije, jer nije imalo zakonskog temelja za to (neovisno o pravomoćnosti ili ne presude Sanaderu, jer ni u jednom slučaju nema temelja za poništenje ugovora). Ali zato iz nekog razloga očekujemo da arbitražni sud u Washingtonu proglasi ugovor ništetnim.




A to će nas koštati puno više. MOL-ov zahtjev iznosi oko 3 milijarde kuna, s kamatama, no Milanovićeva vlada je donijela još dvije odluke – o režimu regulacije na plinskom tržištu, te o povećanju rudnih renti, kojima je INA-i nanesena dodatna šteta, pa bi se odšteta mogla popeti i na desetak milijardi.

Najgore za Plenkovića je što je izgubio arbitražu koju je Milanović pokrenuo, ali sam si je kriv što nije povukao zahtjev za arbitražom odmah kad je preuzeo vlast. Eh, ali onda bi se postavilo pitanje: “A zašto ste ti i Petrov uopće micali Karamarka?”

Sve naše laži




U medijima su se proteklog tjedna pojavljivale razne informacije, koje bi onda stvarnost idući dan demantirala. Recimo, da će banke dati Agrokoru 300 milijardi kuna. Pa 150. Pa je to na kraju izašlo na osamdeset, jer su Rusi, kako sam i najavio, uredno odbili Vladu koja im je otela Agrokor ispred nosa, a sad ne zna što bi s njim i mora moliti te iste Ruse da joj posude novac. Kako Agrokor ne bi završio u ruskim rukama.

“Osvrćući se na situaciju sa Sberbankom i dodatno sufinanciranje koncerna, Ramljak je kazao da su oni vjerovnik za golema sredstva od milijardu i 300 milijuna eura u Agrokoru, te dodao da se u budućnosti ‘bez svakog može’”, moglo se pročitati u medijima. Teško je smisliti tako crni humor!

Pa smo čitali da će strani fondovi uložiti milijarde i milijarde u Agrokor. Kao, gotova stvar. Da bi onda isti ti mediji dan-dva kasnije, ipak pisali kako će država, ako misli spašavati Agrokor, morati uložiti oko dvije milijarde kuna u restrukturiranje u najoptimističnijem scenariju, a prema manje optimističnom – još dodatnih nekoliko milijardi.

Što otprilike odgovara onom što sam pisao, ne napamet, naravno, da će Vlada morati, ne samo svaki mjesec negdje pronaći stotinjak ili više milijuna eura, skoro milijardu kuna, samo kako bi održala sistem Agrokora na nogama i nastavila isplaćivati plaće i dobavljače za novu robu, nego i u idućih godinu dana pronaći i silne milijarde za restrukturiranje. Tu, naravno, ne spada vraćanje starih dugova bankama i dobavljačima od oko 50 milijardi kuna, jer u idućih 15 mjeseci – koliko traje lex Agrokor – Agrokoru na naplatu ne dolazi ionako niti jedna rata kredita!

Istovremeno, s napisima kako neimenovani zapadni fondovi jedva čekaju s novcem koji će uložiti u propali Agrokor, javljaju se – u istim medijima – napisi kako će vjerovnici ipak morati otpisati oko 70 posto potraživanja! Mala škola novinarstva – ako su ti fondovi koji žele ulagati neimenovani, onda znači da ne postoje.

No, laž svih laži je izrekao premijer Plenković, prije oko dva tjedna, kad je donošenje zakona o nacionalizaciji imovine narodnih neprijatelja i okupatora (Rusa), pravdao riječima kako “porezni obveznici neće davati novac za tekuću likvidnost Agrokora”. “U svijetu imate koliko god želite kreditnih institucija i banaka, novca imate na pretek, potrebno je samo povjerenje i sigurnost da će uloženi novac biti vraćen. To je ključ”, rekao je Plenković.

Da, u svijetu ima kreditnih institucija i novca koliko hoćete, ali im zakoni uglavnom brane da ulažu u kompanije na aparatima za održavanje života. Plenkoviću treba novac, a bude li morao birati između održavanja političke stabilnosti i položaja našim novcem i zaštite novca poreznih obveznika, nije sporno što će izabrati.

Ali, sve je to samo nastavak iste politike širenja optimizma po Grčićevom modelu. Sjetite se, u medijima ste mogli čitati kako Josipović nadmoćno pobjeđuje na predsjedničkim izborima već u prvom krugu, kako Hillary Clinton ima 98 posto šanse za pobjedu na američkim izborima, kako Milanović sigurno pobjeđuje Karamarka na parlamentarnim izborima, kako Thompson nije platio porez, a HDZ mu je platio pola miljuna eura da ne pjeva, kako od Brexita nema ništa. Pa zašto onda ne biste čitali i da će Agrokor biti spašen i saniran, a da to porezne obveznike neće koštati ni kunu. Doduše, ako u to vjerujete, onda vjerojatno vjerujete i da su Petar Pan, Frankenstein i Superman stvarne osobe.

Gdje si bio kad je grmilo?

Ivana Šojat, HDZ-ova kandidatkinja za gradonačelicu Osijeka i bivša HOS-ova dragovoljka, u razgovoru za jedan, inače, “ustašama” izrazito nesklon portal, napala je Zlatka Hasanbegovića – zasad još uvijek člana HDZ-a – rekavši da se razmeće domoljubljem, a kad je trebalo ići u rat, nije ga bilo nigdje.

Gdje se to točno Hasanbegović kao ministar razmetao domoljubljem, nije baš jasno, ako “razmetanjem domoljubljem” ne smatramo skidanje Sorosevih udruga s državne sise, razotkrivanje kriminala u HAVC-u i tome slično. Fotografijama s ustaškim kapama se ionako nije razmetao on, već vrijedni pregaoci koji su prekopali sve arhive fotografija unatrag do AVNOJ-a, ne bi li mu našli štogod kompromitirajućeg.

No, istina je da Hasanbegović nije bio dragovoljac u ratu, ali istina je isto tako da barem nije pobjegao iz zemlje i da je uredno odslužio vojni rok kad su ga pozvali, neposredno nakon rata. Za razliku od premijera, recimo. I od bivšeg premijera, Milanovića. I Sanadera. Jedan je rat proveo u Bruxellesu, drugi u Londonu, treći u Beču. Gdje su obavljali jako važne poslove za Hrvatsku. Dok su nevažan posao obrane domovine na prvoj crti, obavljali danas očito nevažni ljudi.

Zapravo, tragedija je da Hrvatska nikad nije imala premijera koji je sudjelovao aktivno u Domovinskom ratu. Šarinić, Manolić, Mesić, Gregurić, Račan – u redu, bili su političari već tada i bili su prestari za ići u rat. Ali, oni koji se danas bave politikom redom su izbjegli rat sklonivši se negdje daleko od Hrvatske. I to je jedan od brojnih uzroka današnjih nedaća Hrvatske: njome vladaju ljudi kojima se ona dogodila slučajno, mimo njihove volje. Milanović je to lijepo definirao u sintagmi – “slučajna država”. U SAD-u je do nedavno kandidatima za visoke funkcije uvijek bio veliki minus ako su izbjegli služenje u Vijetnamu sedamdesetih. Iako se Amerika u Vijetnamu nije branila ni od koga, nego je nekog napala. Ali, tamo ipak postoje druga mjerila patriotizma. Valjda su zato i bili toliko uspješniji u zadnjih dvjestotinjak godina.

Bernardić se probudio

Iz zimskog sna. Iako se izbori bliže, on je neprimjetan. Ali ovaj put je uspio, za divno čudo, uočiti očito. Pa je rekao kako mu je drago da su radnici Agrokora dobili plaću, no kako će kredit od 80 milijuna kuna potrajati samo do lokalnih izbora. “Očito se kupuje vrijeme – ili što bi narod rekao, ‘drži vodu dok majstori odu’ (…) Očito je da se cijeli problem odgađa do iza lokalnih izbora”, ustvrdio je. “To je kap u moru, ne može riješiti problem i direktno ugrožavaju Agrokorovu budućnost i budućnost svih povezanih kompanija”.

I taman kad čovjek pomisli da je počeo pokazivati znakove umjerene inteligencije, mali Bero ode u Canjuga-mod. On želi da na policama svih trgovačkih lanaca budu proizvodi malih proizvođača koji će na taj način imati gdje plasirati robu, a hrvatska poljoprivreda će biti spašena. “To je naša dužnost i zadatak. Kad već Vlada ne može, mi moramo”, poručuje.

Problem je što je domaća roba malih proizvođača i do sad bila na policama svih trgovačkih lanaca. A kupci su uglavnom birali onu jeftiniju, uvoznu. Berine ideje o spasu hrvatske poljoprivrede su prilično socijalističke, čime se zapravo ne razlikuje od HDZ-a. Spasiti hrvatsku poljoprivredu nije moguće tako što ćete posvuda nuditi nekonkurentnu robu malih proizvođača, u pravilu dva puta skuplju od uvozne. Spasiti ju je moguće jedino tako da ju se učini – konkurentnom, da roba tih proizvođača bude cijenom i kvalitetom na razini uvozne. Jer, ako netko prodaje skuplju domaću robu koju mora na kraju rasprodati ispod nabavne cijene ili je baciti nakon što joj istekne rok, to ga ne čini naročito dobrim domoljubom, jer time nikom nije, zapravo, napravio uslugu, ali ga čini lošim trgovcem. Amaterom.

O Agrokoru u Beogradu, bez Hrvata

Kad mo već kod Bernardića, on upozorava i na problem mogućeg donošenja “lex Mercatora” u Sloveniji i Srbiji, nakon što je Hrvatska usvojila “lex Agrokor”. “Ono što je jasno, ako Slovenija donese ‘lex Mercator’, a to poslije napravi i Srbija i na taj način otuđi hrvatsku imovinu tamo, ‘lex Agrokor’ će se smatrati nacionalnom veleizdajom (…) Ako nam uzmu imovinu u Sloveniji, a potom i Srbiji, to će se smatrati nacionalnom veleizdajom”.

Stvar je u tome što to nije hrvatska imovina, već imovina jedne privatne kompanije. Koje su vlasnici, de facto, u ovom trenutku, ruske banke, samo ne mogu zasad do svoje imovine. Koje spram te kompanije imaju potraživanja koja višestruko prelaze temeljni kapital kompanije i vrijednost njene imovine. A i priče o veleizdaji su promašene, ma koliko zakon bio kretenski i banditski, usto očito neustavan. Problem nije samo to što će Srbi i Slovenci svakako donijeti zakone kojima će zaštititi svoje interese i spriječiti da se efekti “lex Agrokora” preliju na njihove države. Problem su i tužbe do kojih će zbog “lex Agrokora” svakako doći. A to bi moglo rezultirati multimilijunskim odštetama prema inozemnim dobavljačima i vjerovnicima Agrokora, s čijom se imovinom Hrvatska neodgovorno poigrava, dajući pod hipoteku za zajmove Agrokoru kompanije koje nisu u sto postotnom vlasništvu istog. Poput Vupika.

“Očekujemo da se vlasništvo Agrokora u regiji respektira”, kaže sad ministrica Martina Dalić. A je li Hrvatska respektirala imovinu dobavljača donošenjem lex Agrokora kojim su oni ostali bez mogućnosti da sudski, iz stečajne mase naplate svoja potraživanja? Jer, i potraživanja su imovina! Je li Hrvatska respektirala vlasništvo ruskih i domaćih banaka, najmanje 24 milijarde kuna, koje im je otela? Je li Vlada respektirala interese zemalja u kojima Agrokor posluje donošenjem lex Agrokora? Konzultirala ih? Ne, naravno, pa s kojim onda pravom očekuje da drugi u “regiji” poštuju “hrvatsko” vlasništvo?

A o tome na kakvim je granama hrvatska politika, kakav nam je ugled kao države, i koliko nas ozbiljno doživljavaju, govori i to da na razgovore u Beogradu, gdje se razgovara o sudbini Agrokora i s njim povezanih poduzeća u Sloveniji, Srbiji, BiH i Crnoj gori, i o tome kako će se te države postaviti spram problema, Hrvatska uopće nije pozvana. Što jasno govori u kojem će smjeru ići rješenje.

Novi napadi na antifašizam

Poznato je da u kulturi novac i nagrade smiju dobivati samo antifašisti. Svaka dodjela kakve nagrade nekom tko nije antifašist je izdaja i zaslužuje strijeljanje. Zato su se pred starom gradskom vijećnicom okupili aktivisti iz pet-šest organizacija, među kojima, Zagreb je naš, Nova ljevica, Radnička fronta. Tih pet-šest organizacija je uspjelo okupiti pet-šest prosvjednika koji su prosvjedovali protiv prijedloga da Nagradu Grada Zagreba dobije režiser Jakov Sedlar. Jer on “falsificira istinu”, kaže Rada Borić, Afežeovka.

Poznato je, naime, da jedino antifašisti imaju isključivo pravo na falsificiranje činjenica. I uopće na utvrđivanje istine. Sve činjenice koje nisu u skladu s doktrinom antifašizma su krivotvorene činjenice.

No, zanimljivo je da su prosvjednici protiv nagrade Sedlaru rekli novinarima da ih se nije okupilo više jer bi brojniji skup trebali prijaviti policiji. Inače bi, valjda, došlo još dvoje ili troje njih. A možda i ne bi. Zima je vani ovih dana. Nije još sezona prosvjeda. To obično kreće od svibnja, pa traje negdje do godišnjih u srpnju.

A da stvar bude zanimljivija, pobrinuli su se protuprosvjednici, predvođeni Zoricom Gregurić. U ime te skupine ona je izjavila da su došli spontano kada su čuli da će taj prijedlog biti na dnevnom redu skupštinske sjednice. Gregurić je rekla kako je “vidjela jednu malu skupinicu građana s nekim čudnim transparentima”. “Mi živimo u slobodnoj, suverenoj, neovisnoj Republici Hrvatskoj koju su izborili hrvatski branitelji zajedno i uz potporu hrvatskog naroda, zemlji koja je Ustavom zajamčila prava hrvatskim državljanima i svim etničkim zajednicama”, rekla je. “Tako da mi je čudno kada se pojave određene opskurne skupine koje su zaglavile u prošlim vremenima, totalitarnim režimima i koje se ne mogu iščupati iz te prošlosti.”

Svakako, demokratsko pravo na mirni prosvjed apsolutno podržavam. Pa i za antifašiste. Ono što naravno ne podržavam, njihovi su zahtjevi.

Porezom na porez

Vlada je obećala da će novi porez na vlasništvo nad nekretninama, koji se uvodi od iduće godine, tek zamijeniti dosadašnju komunalnu naknadu, koju više nećemo plaćati, i da neće biti skuplji od nje, za početak. Kasnije će možda poskupjeti.

Istina je jedino da će porez s godinama biti sve veći. Naime, komunalnu naknadu više nećete plaćati, nego ćete plaćati – prema nacrtu zakona – građevinsku rentu. Po prijedlogu zakona, “građevinska renta je novčano javno davanje koje se plaća za korištenje već izgrađene komunalne infrastrukture … za već izgrađenu građevinu”.

Dakle, u Hrvatskoj ćete od sada plaćati tri poreza na nekretninu. Prvi u vidu poreza na nekretninu, po novom zakonu, drugi u vidu komunalne naknade, odnosno po novom “građevinske rente” i treći u vidu poreza na promet nekretninama u iznosu od 5 posto vrijednosti transakcije, odlučite li nekretninu prodati. Po tome ćemo biti jedinstveni u svijetu. Cinično je pritom što je svrha takvog poreza na promet nekretninama posve suprotna svrsi poreza na vlasništvo nad njima: porez na promet nekretninama je uveden u komunizmu, kako bi se spriječilo da se ljudi “bogate bez rada”, odnosno da mešetare nekretninama. No, time je uništena i mobilnost radne snage, što se katastrofalno odrazilo na ekonomiju. A ljudi, najčešće povratnici iz Njemačke, su pak najradije štedjeli “u betonu”, jer je to bilo – najsigurnije ulaganje.

Sve se to sad promijenilo: na tržištu će se naći ogroman broj nekretnina za koje neće biti kupaca, a brojne će zbog neplaćanja poreza opet doći u ruke države, koja pak neće imati što s njima, osim ih pustiti da propadnu. Prodati ih neće imati kome, neće ih imati kome ni pokloniti jer nema ljudi, svi sele van, sela su prazna iako se nekretnine nude u bescjenje i ovako. No, hrvatskoj Vladi još uvijek nije došlo do pameti da se više poreza ubere kad se porezne stope spuste na razinu koja omogućava ljudima da dišu, da zarađuju i da ulažu, nego kad im se porezima doslovce dere kožu s leđa. Na kraju će od zemlje ostati samo bezvrijedne nekretnine, bezvrijedne jer i one vrijede samo ako ima ljudi koji ih žele kupiti. A svatko pokretan će odseliti tamo gdje su manji porezi.

Autor:Marcel HOLJEVAC
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.