Goran Kovacic/PIXSELL

MARCEL HOLJEVAC: Usudi li se Frljić postaviti svoju predstavu u Sarajevu s muslimanskom zelenom zastavom?

Autor: Marcel Holjevac/7Dnevno/28. travnja 2017.

Dakle, treba postaviti pitanje - ako Thompson ne može i ne smije za svoj novac unajmiti prostor u Puli i održati koncert, zašto onda Frljić kojeg su istjerali iz nekolicine europskih zemalja (što na fin, što na grub način) smije za naš novac održavati predstave u HNK? Sloboda govora treba pripadati svima, ili nikome!

Ako Frljić može u HNK, zašto Thompson ne smije u Arenu u Puli?

Hrvatska je zemlja u kojoj sloboda govora nema granica, ali nažalost, samo za odabrane. Čak je i u SFRJ postojao članak Kaznenog zakona koji je zabranjivao “vrijeđanje vjerskih i nacionalnih osjećaja građana”. A i u Hrvatskoj postoji odredba zakona kojom je zabranjeno izvrgavanje ruglu nacionalnih simbola – zastave i himne. No, na stranu sad, koga sve Frljić vrijeđa. Ne treba nasjedati na Frljićeve provokacije, jer jedini cilj njegovih predstava – ne onih na kazališnim daskama, jer one su samo motiv za prave predstave koje radi u javnosti, pokriće za njegovo jeftino politikantstvo – je isprovocirati reakciju. A upravo na to su nasjeli prosvjednici u Splitu. Jer, cilj Frljića i nije baviti se umjetnošću, već vulgarno izvrijeđati sve i svakoga na najprimitivniji način, opsovati svima majku ustašku, fašističku i katoličku, pa onda kad njemu netko vrati uvredu vikati: “Joj, ovaj me vrijeđa” i “Vidi, oni su protiv umjetnosti, al’ ne bojim se ja njih!” No, nekako ne vjerujem da bi se Frljić usudio u rodnom Travniku ili u Tuzli režirati predstavu gdje glumica vadi iz vagine zelenu zastavu. Pa poslije toga prošetati gradom. Ali, volio bih da me Frljić demantira i to uradi. Ovako, prosvjednici su ispali patetični, iako su nesporno u pravu. Ne kažem da Frljićeve provokacije treba prešutjeti, jer ako ga se pusti i ne reagira, to neće biti dobro. Gay zajednica, manjine, feministice, svi se dignu na stražnje noge na najmanji znak bilo čega što će u svojim glavama protumačiti kao “rasizam”, “seksizam”, “homofobiju”, pa se o bilo čemu ozbiljnom danas uopće više ne može, niti smije razgovarati. Jer se uvijek netko nađe povrijeđen i uvrijeđen, u stilu američkih “pahuljica”. Naravno, kad se netko lako vrijeđa i agresivno reagira, znači da je netolerantan. Ali tražiti bezgraničnu toleranciju za sebe i slobodu grubog vrijeđanja bilo koga, a gledati kako drugima začepiti gubicu kad te samo krivo pogledaju, obično je siledžijstvo. I tog siledžijstva “liberalne ljevice”, koja s liberalizmom nema nikakve veze, svima je već dosta. Uostalom, Ronald Pohl, austrijski kritičar, je tu predstavu, “Naša mržnja i vaša mržnja”, proglasio izrazito antiliberalnom. I u pravu je. Odgovor na Frljićeve provokacije treba biti drukčiji. Obilježje svake diktature i svakog antidemokratskog režima je ograničavanje slobode govora. Najvažnije obilježje svakog slobodnog društva je sloboda govora, pogotovo onog govora koji nekog vrijeđa ili kojeg netko ne želi čuti. Što se mene tiče, sloboda govora treba biti neupitna – pa i kad ta sloboda nekog grubo vrijeđa. A to je ono što Frljić radi: kad god ga netko od kolega kritizira, onda glumci u idućoj predstavi tog režisera ili glumca grubo i primitivno izvrijeđaju, Frljić, nenadaren kakav već jest, zalijepi njihove slike na usrane gaće glumaca. Frljić je jedan frustrirani mali siledžija, njegovo nasilje nije fizičko, već psihološko nasilje nad građanima. Njegova provokacija nije ni inteligentna, ni konstruktivna, već sračunata na izazivanje mržnje i nasilja. Frljić je to što jest, i ne može dalje od sebe. No, treba jasno postaviti pravila ponašanja u javnom prostoru, naročito postaviti pitanje promoviranja Frljićeve nekulture u instituciji koja je jedan od temelja hrvatske kulture koju Frljić toliko mrzi, jer je ipak produkt jedne druge “kulture”. Treba jasno reći da Hrvatska ne može i ne smije svojim novcem, novcem poreznih obveznika, plaćati govor mržnje protiv tih istih poreznih obveznika i da, uostalom, Frljić ima pravo režirati što ga volja – za svoj novac i novac svojih sponzora, i u privatnom, a ne državnom kazalištu. I naravno, treba za sve skupa prozvati na odgovornost Ninu Obuljen i onog tko ju je za ministricu postavio. Usto treba postaviti pitanje, važi li sloboda umjetničkog izražavanja i za jednog Marka Perkovića Thompsona, protiv kojeg, za razliku od Frljića, nitko nigdje izvan Hrvatske nije dizao krivične prijave zbog vrijeđanja nacionalnih i vjerskih osjećaja, i na čijim se koncertima, za razliku od Frljićevih “predstava”, ne vrijeđa baš nikog (a ako nekog vrijeđaju tekstovi pjesama, “zapalit ću dva tri srpska štaba”, ili pozdrav koji je dio te pjesme još od rata i ’91. kad se nitko nije usudio buniti se, to je njegov problem, a Srbi koji nisu bili u štabu Krajine nemaju se zbog čega uvrijediti). Dakle, treba postaviti pitanje – ako Thompson ne može i ne smije za svoj novac unajmiti prostor u Puli i održati koncert, zašto onda Frljić kojeg su istjerali iz nekolicine europskih zemalja (što na fin, što na grub način) smije za naš novac održavati predstave u HNK? Sloboda govora treba pripadati svima, ili nikome! Kao i sloboda vrijeđanja i sloboda da se netko tko se našao uvrijeđenim, to i javno kaže. I da pošalje Frljića gdje mu je mjesto.

Europska zvijezda koju su istjerali iz Europe

Ljudi koji inače skaču kao opareni na “govor mržnje”, krenuše ga braniti, jer je usmjeren protiv onih koji se njima ne sviđaju. Dvostruki kriteriji – hipokrizija – jedan su od temelja liberalne vjere, uz etiketiranje ljudi (“fašist”, “nacist”, “homofob”, “seksist”), kontrolu društva putem demagogije, nametanje osjećaja krivnje, masovnu histeriju i poricanje stvarnosti. Tako je Velimir Visković, prononsirani jugonacionalist i zagovornik toga da hrvatski jezik ubuduće bude srpski jezik, zajedno s ideološkim suborcima krenuo braniti Frljića spinovima. “Da, crknite od hrvatskog jala, Frljić je europska kazališna zvijezda i uglavnom neovisan o hrvatskim proračunskim sredstvima”, kaže Visković. Lijepo, ako je neovisan o njima, neka ih onda ne koristi! Poljska je isto tako Europa, možda ne za Viskovića, ali ona to jest. Odande su Frljića istjerali i digli krivičnu prijavu protiv njega. A prava istina o tome kakva je Frljić “europska zvijezda”, sadržana je u kritikama njegove predstave “Naše nasilje i vaše nasilje”, ove iste koja je sad na Marulićevim danima u Splitu, u bečkima Die Presseu i Der Standardu. “Predstava pršti jednostavnošću i sirovošću, izvedena je amaterski, a u grčevitom nastojanju da šokira gledatelje izaziva dosadu”, napisao je lani Norbert Mayer u tekstu naslovljenom “Glupa prenemaganja o terorizmu Olivera Frljića“.

“Glumci su vrijeđali publiku i kritizirali režisera Alvisa Hermanisa, koji je kritizirao natpis na kazalištu, “Refugees Welcome”. Neprestano se insinuiralo da u Europi opet postoje fašističke tendencije. Jedan musliman je mučen svinjskim mesom i alkoholom … Može li biti prostije? Da. Jedna muslimanka s hidžabom na glavi izvukla je austrijsku zastavu iz vagine i objesila ju. Poslije je silovana: neka vrsta Isusa u crveno-bijelo-crvenim gaćama penje se na ženu i prisiljava ju na seks. Nakon toga si obriše spolovilo njezinom zelenom maramom. Slab aplauz. Klicali su samo lubitelji hard-core pornografije”, piše die Presse. Ronald Pohl iz Der Standarda je pak napisao: “Kad biste starom ljevičarskom šok-umjetniku Johannu Kresniku došli s takvom besmislicom, valjao bi se po podu od smijeha. I tako se bečki festival u 2016. godini mora nositi s ovom idiotskom predstavom”. “Predstava ‘Naše nasilje i vaše nasilje’ traje puno predugačkih 75 minuta, uz neugodan zadah školskog kabarea”, piše Kresnik, te ironično dodaje: “I tako vrijeđanje nacionalnih simbola daje hrabrost u borbi protiv fašizma”.

“Umjesto fašizma glavni je neprijatelj kapitalizam, dok su izbjeglice koje nadiru u EU izrabljena klasa. Može biti. Međutim, inscenaciji je nedostajalo ne samo književne kvalitete, nego i uvjerljive angažiranosti – jedino što smo vidjeli je neprimjeren opći napad na sve i svakoga. Tekst je antizapadno intoniran i potpuno antiliberalan. Kako drukčije objasniti činjenicu, da minutu šutnje za žrtve terorističkih napada u Parizu i Bruxellesu, ne slijedi samo jedna minuta za četiri milijuna žrtava zapadnjačkog terora na Bliskom i Srednjem istoku nego kao huškanje, jer je brojka od četiri milijuna žrtava plod mašte”, kaže kritičar. Nakon ovakvih kritika, teško je ne biti zavidan Frljiću na njegovom “zvjezdanom statusu u Europi”. Činjenica je da je on od svih zemalja svijeta, zvijezda jedino u Hrvatskoj, i to zato jer ima puno budala koje padaju na njegov primitivizam i hejterske provokacije. Svugdje drugdje je dobio ono što svojim talentom zaslužuje: nogom u stražnjicu. A kad smo kod Viskovića, on je također rekao kako kultura mora biti provokativna, prostor slobode, postavljati pitanja. Ja se slažem. Ja sam svim srcem za predstave koje će dovoditi u pitanje liberalne dogme od feminističkih do gay-aktivističkih, o pobačaju i tako dalje. Dogme o partizanima. On još kaže kako treba braniti prostor kulturnih sloboda, čak i onih autora s kojima se politički ne slažemo. Očekujem slijedom toga da se Visković založi da se postavi predstava po kakvom djelu Mile Budaka u Splitu. Ili Ante Pavelića. I naravno, da se založi da se Thompsona konačno pusti u Arenu. Ali, mislim da bi ga on tamo pustio jedino zajedno s lavovima.

Antifašističke tradicije i Židov (I)sus

Ostanimo još trenutak kod skandala s Frljićem. Snježana Banović, redateljica, daje “podršku borbenom Splitu”: “Kada je u proljeće 1944. feldkomandatura Split đacima osnovnih i srednjih škola u zgradi kazališta prikazala antisemitski film ‘Židov Züss’, školarci su u znak protesta (valjda prosvjeda!) zviždali, dovikivali i napustili dvoranu, pa je projekcija prekinuta. Split je konačno oslobođen 26. X 1944., a dva dana nakon oslobođenja dolazi u taj grad Kazalište narodnog oslobođenja Dalmacije čije će djelovanje biti temelj budućeg profesionalnog splitskog kazališta. Večeras, kao da gledamo posljednje trenutke te svijetle tradicije. I zato, podrška borbenom Splitu, gradu čiji će dišpet opet pobijediti, kako god u ovom trenutku bilo teško. Podrška hrabroj ekipi predstave ‘Vaše nasilje i naše nasilje’ i upravi HNK Split, ne dajte se!” Ne znam je li ona svjesna što je uopće rekla. Nakon riječi “podrška borbenom Splitu”, čovjek bi, logično, očekivao podršku onima koji su, kao i partizanska mladež 1944., ustali protiv jedne režimske predstave koja je promovirala tadašnje ćudoređe i mržnju. Mržnja je u tom slučaju išla protiv Židova Züssa i bila antisemitska, išla je za tim da sve Židove označi kao zločince, a Frljićeva ide protiv Isusa, u želji da sve katolike proglasi za silovatelje i zločince i da pripremi teren za njihove otvorene progone i smaknuća. Nevjerojatno da u svom sljepilu oni ne zapažaju kako su upravo oni koji su jučer zviždali na predstavi, pandan onima iz 1944., a ne Frljić. On je, možda, na istoj ideološkoj strani s komunistima, ali je danas s druge strane barikade između režima i naroda. Uostalom, ni u komunizmu ne bi smio ovako vrijeđati vjernike i Hrvate općenito. A biti hrabar i nije teško kad vas brani kordon Orepićeve milicije. Biti hrabar je ipak nešto drugo, ići protiv režima, struje i onog što je društveno prihvatljivo. Frljić, kao i oni koji su postavili “Židova Züssa”, vrijeđa samo one koje se u tom trenutku smije vrijeđati. Za vrijeđati one koje se ne smije vrijeđati, a znamo koji su sve, ipak nema hrabrosti. (Voltaire je inače jednom lijepo rekao: “Provjerite protiv koga ne smijete govoriti i znat ćete tko vam vlada”.)




Jasenovac naš svakogodišnji

Ni ove godine u Jasenovcu nije moglo bez paralelnih komemoracija. Kao i u Vukovaru svake jeseni, kao svakog ljeta u Kninu. Ove godine je izgovor bila ploča u Jasenovcu, ploča postavljena poginulim braniteljima kao provokacija onima koji Jasenovac politički već godinama zloupotrebljavaju. Jasenovac svakako jest stratište – ali i mit koji je i te kako zloupotrebljavan u ratnohuškačkoj kampanji protiv Hrvata, osamdesetih. No, Jasenovac je i mjesto gdje poraženi u zadnjem ratu pokušavaju taj rat na ovaj ili onaj način nekako ipak dobiti, post festum, pokušavaju iz njega izaći kao moralni pobjednici, jer eto, “Hrvati su ustaše”. Vučić je svakako jedan od tih. On je na trećoj komemoraciji – dvije su bile u Hrvatskoj, jedna antifašistička i jedna službena, a ta treća s druge strane Save – rekao, “kako se Bljesak i Oluja nikada više neće ponoviti”. Jer, oni to neće dopustiti. A kao da smo ih i prošli put pitali za dozvolu! Da se Vučića pitalo, on to svakako ne bi dozvolio, naravno. Ali nije. Usto, Bljesak i Oluju nema potrebe ponavljati, jer je prvi put riješeno sve što je trebalo riješiti, to jest, zemlja je oslobođena. On je udario šamar i Predsjednici, rekavši kako “svatko tko hoće Hrvatsku bez srpskih tablica, čokoladica… hoće takvu Hrvatsku”, ustašku. Hrvatska, naravno, danas nije ustaška zemlja, ali Srbija je četnička kao što je bila i devedesetih! On optužuje nas da želimo Hrvatsku bez Srba – čudno, stvarno, zašto bi netko nakon svega što se događalo devedesetih to želio – ali istodobno je on već ostvario san o Srbiji bez Hrvata, naročito u Vojvodini! A što se tablica tiče, pa u Beogradu su prije nekoliko godina nakon rukometne utakmice, hrvatski automobili (s putnicima i djecom u njima!) razbijani i sjekirama! Na stranu sad hrvatski prijepori oko Jasenovca – ali službena politika bi morala Vučiću poslati jasnu poruku da prestane zloupotrebljavati Jasenovac u dnevnopolitičke svrhe. Odati počast poginulima je jedno, a koristiti Jasenovac za dnevno politička razračunavanja je drugo. A isto, u stvari, ide i Pupovca. Ako mu se ne sviđa ploča, neka zatraži njeno micanje sudskim putem, ovo je pravna država.

Ostajemo bez Pirana?




Spor sa Slovenijom oko Piranskog zaljeva, traje od neovisnosti. Zadnje vijesti govore da će arbitraža, na koju je Jadranka Kosor pristala kako bismo nekako ipak upali u EU, završiti tako što će biti udovoljeno svim zahtjevima Slovenaca. Očekivano. Iako smo iz arbitraže izašli, zasad još nije jasno kakve će sve međunarnodne pravne reperkusije imati ta arbitražna presuda. Ona je još jedan u dugom, beskonačnom nizu poraza hrvatske vanjske politike. Tko je odgovoran za to? Najkraći odgovor je – sve bivše vlade, počevši od one Račanove, koja je najodgovornija za to zbog imbecilnog obećanja i posve nepotrebnog, da će dati dio hrvatskog teritorija u zamjenu za zeleno svjetlo za ulazak u EU. Za Tuđmana su Slovenci mogli samo čezutljivo gledati prema otvorenom moru. Da je Tuđman nekim čudom poživio i ostao na vlasti, vjerojatno, ne da ne bi bilo arbitraže, nego bi već i nadvožnjak dosad bio sagrađen preko Slovenije do Trsta! A na sve to se nadovezuje slovensko miniranje sezone gužvama na granici zbog “šengenskih propisa”, a i namjerna neizgradnja ceste koja bi spojila Hrvatsku s Austrijom, odnosno dugogodišnje odugovlačenje gradnje tog cestovnog pravca isto ima političku pozadinu. Odgovor hrvatske politike na sve to je uobičajen: mutav. Doduše, Plenković je ipak, valja priznati, odgovorio Junckeru, koji je rekao da se nada da će Hrvatska i Slovenija poštivati rezultate arbitraže, da je Hrvatska nepovratno istupila iz nje i da su izjave predsjednika Komisije krajnje irelevantne i neprihvatljive za Hrvatsku. I da će Slovenci morati stvar rješavati “drugim sredstvima”, to jest – na sudu. Ipak, i ovom prilikom valja primijetiti da Hrvatska trenutno, zapadno od Mure i Drave, nema saveznika ni prijatelja, a na istoku ih nikad nije ni imala. Imala je priliku da stvori saveznika na istoku, na temeljima interesa, ali ju je Lex Agrokorom prokockala.

Agrokor odlazi lešinarima

Pokazalo se da su moja predviđanja razvoja situacije oko Agrokora, nažalost, bila točna. Predvidio sam da će Rusi prestati odobravati kredite Agrokoru ukoliko donesemo Lex Agrokor i otjeramo Alvareza, procijenio sam da je Agrokoru potrebno oko pola milijarde eura kredita do kraja godine da opstane, ne računajući milijardu eura za restrukturiranje, a i to da su priče o zapadnim ulaganjima u Agrokor bajke za malu djecu. To je sve sada potvrđeno. Za fondove sa zapada, o kojima se govorilo da su spremni ulagati u propalu kompaniju, pokazalo se da su zapravo lešinarski fondovi koji otkupljuju obveznice propalih država poput Argentine i Grčke i propalih banaka i tvrtki poput Lehman Brothersa, i potom svim pravnim sredstvima, bez zadrške, idu u prisilnu naplatu do zadnjeg centa. Ali, stvari bi mogle postati i gore. Rusi su potvrdili da razmišljaju o prodaji 11 milijardi kuna svojih potraživanja spram Agrokora. Kome? Tim istim lešinarima sa zapada, naravno. A Plenković je donio zakon da bi udobrovoljio isti taj zapad i izbacio Ruse iz igre! I ne, nemojte misliti da Agrokor može doći do novca prodajom kompanija iz svog sastava, o čemu se u Hrvatskoj također spekulira, poput Jane. Ona vrijedi oko 350 milijuna kuna. 50 milijuna eura. Prema trenutnoj tržišnoj cijeni dionica. To je manje od 1 posto ukupnog duga Agrokora. Belje vrijedi još i manje. Izgledan je scenarij da će građani ipak morati platiti sve do zadnje kune vjerovnicima. I ne, nemojte za to kriviti Todorića. Njegova privatna tvrka je bankrotirala – ni prva ni zadnja takva. Da je sve ostalo na tome i da se Vlada nije uplela, ništa se ne bi dogodilo. Vjerovnici se ne bi imali odakle naplatiti; njihov je rizik bio što su Agrokoru posudili novac, to čak nisu bile ni hrvatske banke, pa prevelike štete ne bi bilo. Uostalom, oni bi pokušali spasiti svoje ulaganje. Krivite Vladu, jer ona je ta koja je odlučila uplesti se u nešto što ju se ne tiče! Ovako, dogodit će se upravo ono što sam predvidio: Rusi će otpisati dio od deset milijardi kuna, za njih to nije prevelik novac, prodajom obveznica u pola cijene lešinarima, za kaznu Hrvatima što su ih izbacili iz priče. Nije teško shvatiti tko će stradati.

Sinčić ima lukav plan

Živi Zid je uvijek pun živopisnih ideja. Jedna od tih je da država daje 70.000 kuna za svako novorođeno dijete. A novac bi namaknuo tako što bi udario bankama dodatne poreze od 2,5 milijardi kuna. Pohvalno, dobronamjerno, ali naivno. Na stranu što bi Romima naglo porastao životni standard, čak i kad bi to upalilo – a neće i ne može – koja korist od nataliteta kad bi se ti mladi ljudi školovali u Hrvatskoj besplatno do magisterija i doktorata, što košta stotine i stotine tisuća eura za, recimo, jednog liječnika, a onda bi na mantru, “znanje nije roba” nadovezali “ali je kapital” i odnijeli taj kapital van? I ovako školujemo, kao siromašna zemlja, liječnike i inženjere za Nijemce i Engleze! Korisnije bi bilo i poštenije reći da svatko mora platiti troškove svog visokog školovanja (iznad srednje škole) ako ne odradi barem 15 godina nakon studija u Hrvatskoj. Slično rade Skandinavci. No, plan ima i ozbiljnije felere. Kad bi Sinčić znao kako banke funkcioniraju, znao bi da bi time ne samo zaustavio bilo kakav privredni rast, već i da bi se do kredita jako teško dolazilo, da bi banke povukle kapital u inozemstvo i da bi troškove ionako prelile na krajnje korisnike, tj. građane. To je nemoguće izbjeći – svaki porez, bilo kome, se u konačnici uvijek prelijeva na dolje, na onog zadnjeg u hranidbenom lancu. Na sirotinju. To je ekonomija kao znanost davno dokazala. A usto, teško da bi se itko odlučio imati dijete ili dvoje više, samo radi tih novaca, kad bi ih se i moglo pronaći u proračunu. Osim najcrnje sirotinje, a i to je pitanje. Da, nama trebaju demografske mjere, ali osmišljene temeljem znanosti i činjenica, ne temeljem nečije posve proizvoljne procjene da bi taj novac ikoga ponukao da ima više djece. Osim možda najsiromašnijih, ali oni ionako oduvijek imaju puno djece. A onima iz viših društvenih krugova, koji imaju po jedno dijete, ako i toliko, taj novac ne bi ništa značio.

Autor:Marcel Holjevac/7Dnevno/28. travnja 2017.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.