fbpx
Zarko Basic/PIXSELL

MARCEL HOLJEVAC: Plenković otkrio najveći horizontalni problem Hrvatske: populizam

Autor: Marcel Holjevac/7Dnevno 7. travnja, 2017.

Narod, dakle, nije bitan, nego je bitno slijediti puteve elita i ljudi iz Davosa.

Andrija Jarak pred Agrokorom, uskoro Pernar ped Kulmerovim dvorima?

To što ispred sjedišta Agrokora izvješćuje Andrija Jarak govori o stanju kompanije više nego išta drugo. U Hrvatskoj danas “dabgoda ti Andrija Jarak izvješćivao ispred kuće” ima slično značenje kao i “Dabogda ti kuća bila na CNN-u” u vrijeme rata: to znači da vjerojatno gori.

I dok Hrvati uglavnom priželjkuju da Todorić bude osuđen na 39.99 godina zatvora (s K plus karticom 34.99), i da ga se izbaci iz Kulmerovih dvora, a isti prodaju za namirenje dugova (iako ne bi pokrili ni jedan postotak od tridesetak ili četrdesetak milijardi kuna, koliko bi u konačnici mogle biti dubioze najveće domaće korporacije), sve više ljudi postaje svjesno da padom Todorića za njih ne nastupaju bolji dani. Naprotiv.

I tako je još jedan ustaljeni mit među Hrvatima otišao Bogu na istinu, onaj o tome da će hrvatska poljoprivreda procvasti kad ne bude više velikog zlog Todorića. Hrvatska je sad suočena s činjenicom da bi naglim nestankom Agrokora s lica zemlje nestala praktički u trenutku i sva hrvatska poljoprivreda. Godinama neučinkovita i u osnovi nekonkurentna, ona je u Agrokoru našla kanal za distribuciju proizvoda koje drugi trgovački lanci nisu htjeli otkupljivati, bar ne po tim cijenama, jer na njima ne zarađuju onoliko koliko mogu zaraditi na daleko jeftinijem, i, budimo iskreni, često nimalo lošijem njemačkom mesu, nizozemskim paprikama, čileanskim vinima i kanadskom grahu.

Da, Todorić je od seljaka otkupljivao plaćajući mjenicama sumnjive naplativosti, odgađajući plaćanje po godinu i više dana, ali kad god sam koga pitao “pa zašto mu uopće prodajete kad vam ne plaća”, odgovor je bio “pa, nemamo kome drugom”.

Ekonomisti sad kažu kako će padom Agrokora ne samo doći do sistemske krize u Hrvatskoj, što god se dalje dogodilo, uz vjerojatno povećanje nezaposlenosti i pad standarda, već će hrvatski dobavljači poljoprivrednih proizvoda morati ili znatno sniziti svoje cijene, ili tražiti sebi drugi posao.

Pitanje je međutim mogu li oni to. Hrvatska poljoprivredna imanja su uglavnom malena, rascjepkana, tehnološki i organizacijski zaostala. Seljaci nemaju običaj udruživati se, poput Nijemaca, u zadruge i clustere kako bi pojeftinili proizvodnju i olakšali si pregovore s trgovcima. Cijena umjetnih gnojiva i svega ostalog potrebnog je u pravilu osjetno viša nego u Europi, i seljaku je teško biti konkurentan. Porezi su nesuvisli i ogromni, kuna precijenjena, poticaji ipak nisu onako veliki kao u Francuskoj jer država toliko novca jednostavno nema, i sve to ruši seljaku konkurentnost, zajedno s često lošom organizacijom samih OPG-ova i nedostatkom stručnosti. Ja im vjerujem da se njima ne isplati uzgajati grah za manje od 50-60 kuna po kili, ali uz tu cijenu ljudi će i dalje kupovati onaj kineski po 15 kuna, ma kako bio lošiji. Ja im vjerujem da se više isplati svinje kupiti u Mađarskoj nego ih toviti u Hrvatskoj, no i vlada i seljaci moraju vidjeti zašto je tome tako.

Uvijek je bilo najjednostavnije za sve probleme hrvatskog agrara okriviti Ivicu Todorića koji živi u dvorcu i ima jahtu i helikopter. Da, Todorić je tajkun, Todorić je muljator, Todorić je kupovao firme po kunu, slijedeći socijalističko-feudalni model – ali kao što njemu dobavljači prodaju jer zapravo nemaju kome drugom, bar ne po ni približnom tim cijenama koje su sad, tako je država prodavala firme njemu jer nije imala kome drugom. I zato sad imamo reprizu Babe Abdića i slučaja Agrokomerc. I tada su mjenice došle na naplatu, novca nije bilo. Babo je završio na robiji, ali to privredu Bihaća i Cazinske krajine nije spasilo. A mnogi tamo i danas plaču za njim i vremenom dok je Agrokomerc vrtio iz šupljeg u prazno i natrag, ali se ipak nekakav novac vrtio. Hoće li u Baranji i Vrbovcu žaliti za pet godina za Todorićem, vidjet ćemo. Ono što je posve sigurno je da ovakav način privređivanja kao do sad više neće biti moguć. Što god se desilo, hrvatskim dobavljačima će život samo biti teži – bar u idućih nekoliko godina. S filozofijom domaće poljoprivrede “proizvodit ću malo i prodavati skupo”, je gotovo. Hrvatska je na zajedničkom tržištu EU, konkurencija je strahovita, bez lanca poput Agrokora hrvatski proizvođači teško da mogu i prodavati u Hrvatskoj, kamoli izvoziti. Lidl se neće trgati da otkupi kulen po 250 kuna. Reći će “smanjite cijenu na 50 kuna”. Kad je Konzum prestao biti praktički u monopolističkom položaju, stvari su krenule nizbrdo. Povratka na staro nema.




Hoće li to dovesti do velikog čišćenja u poljoprivredi, povećanja konkurentnosti, pa uostalom preko ruskog preuzimanja i većeg prodora hrvatskih proizvoda na rusko tržište ili Konzuma preko Rusa u Europu (jer sa svojim tvrtkama to ne mogu, ali preko Konzuma koji je firma registrirana u EU to i te kako mogu!) ili će jednostavno polja prekriti šaš, vidjet ćemo. Ali sad je najmanje bitno tko je kriv. Bitno je samo što i kako dalje. A o tome nitko u ovom trenutku, osim vjerovnika Agrokora – banaka i Rusa – ne brine. Država najmanje.

Lex Agrokor ide dalje, zdravoj pameti unatoč

Dok ljudi zbijaju viceve da će, nakon što je Antonio Alvarez III, poznat i kao DJ A3 preuzeo upravljanje Agrokorom, Avicii pruzeti upravljanje Atlantic Grupom, a David Guetta Zagrebačkim holdingom s njegovih 11.000 zaposlenih, s Nicki Minaj kao posebnom savjetnicom, situacija je ipak ozbiljna.

Koja normalna država, u kritičnom trenutku za kompaniju koja je na rubu smrti a od koje ovisi pola drugih tvrtki u Hrvatskoj, ide istu blokirati naplatom poreza? To je više nego očita sabotaža pokušaja onih kojima je Agrokor dužan novac da izvuku kompaniju iz gliba. Zašto su Orbico i neke druge firme poslale zadužnice i mjenice na naplatu, jasno je. Šef Orbica je ionako špekulant i prekupac i svejedno mu je što će biti s Agrokorom. Vladi ne bi smjelo biti. A ispada da im je jedino stalo do toga da sabotiraju napore onih koji imaju interesa da spase Agrokor. I da posave svog povjerenika na čeko kompanije, vjerojatno po direktivi iz Buzina, kako Rusi ne bi ušli na tržište EU preko njega.




U prilog toj “teoriji zavjera” govori nenedan posjet američke veleposlanice imenovane još od Obame, Juliet Valls Noyes, vladi. I to upravo kad se na Vladi raspravljalo o Lex Todoriću, koji je napisan, usvojen na vladi, i poslan u Sabor brže nego ikad i jedan zakon u povijesti Hrvatske. Ispada da je gospođa došla vazalima nametnuti rješenje koje će platiti oni sami, jer američke banke sigurno neće Rusima isplatiti Agrokorov dug preuzme li ga država. To će morati uraditi hrvatski porezni obveznici.

Proteklog tjedna sam pisao o tome zašto je donošenje zakona o sistemskim kompanijama štetno, naročito ne za one kojima Todorićeva korporacija duguje novac. Njima je zapravo jedini spas da vlada odustane od imbecilnog i neustavnog, često od stručnih osoba kritiziranog zakona. U međuvremenu su taj zakon žestoko iskritizirali i svi drugi koji se imalo razumiju u pravo, ekonomiju, ili bilo što. No Vlada je taj zakon odlučila progurati pod svaku cijenu, iako to od nje nitko ne traži, najmanje Rusi i banke koje su postigle sporazum s vjerovnicima preduhitrivši tako pokušaj Plenkovića da pošalje svog povjerenika u propalu kompaniju. Time bi, naravno, Hrvatska preuzela obveze Agrokora koje nema jednostavno odakle namiriti, iako Plenković uvjerava Sabor u suprotno. I umjesto da kao regulator tržišta pomogne onima koji imaju novac i znanje da izvuku Agrokor iz ponora, pazeći pritom da pravila igre budu jednaka za sve, pokušava se kao igrač uključiti u utakmicu u kojoj je ujedno i sudac.

Koliko smo i dalje zapravo duboko u socijalizmu, svjedoče tri stvari. Prva, da su od deset kompanija s više od 5.000 zaposlenih samo dvije zapravo privatne. Pošta, HŽ, HEP, Zagreb Holding, Hrvatske šume, sve su to državne tvrtke! Druga je sam Todorić, koji je zapravo bio nastavak kaste socijalističkih direktora koji su poslovali više po diktatu politike nego tržišta, kako bi se “spasila radna mjesta” koja se vjerojatno nisu mogla spasiti i tvrtke koje su možda ipak trebale propasti. Te su tvrtke Todoriću davane za kunu, jer država nije znala što bi s njima, a stvarnih kupaca s novcem u torbi nije imala.

I treća, najočitija, je ovo zapomaganje oko toga da upravljanje Agrokorom preuzimaju “bezdušni manageri koje zanima samo profit i novac”. A tko bi ga trebao preuzeti? Ivan Pernar koji ima veliko srce za male ljude, ali nema pojma o poslovanju korporacija, banaka, niti ičem drugom? Ili povjerenik vlade koja nema novca, ali ima želju spasiti radna mjesta? Čime? Kreditom koje banke? Kojim to novcem?

Ako banke mogu izvući Agrokor, naravno bez Todorića koji je ionako već otpisan u svakoj varijanti, dobro. Treba im pomoći, to je u interesu Hrvatske, dobavljača, vjerovnika, seoskih gospodarstava, ekonomije, poreznih obveznika, svih nas. Ako ne mogu, onda vlada treba jednostavno potpisati smrtovnicu te korporacije. Jer ako je ne mogu spasiti ruske banke sa svim svojim milijardama, onda to sigurno ne može ni vlada prezadužene države.

Vučićeva čokolada

Nakon što je Vučić dobio izbore u Srbiji – utješno je ipak znati da je susjed još jadniji od vas i da tamo izbore dobivaju još gori – pohitao je u Mostar naći se s Plenkovićem. Tamo je našem premijeru poklonio paket proizvoda tvrtke Pionir iz Subotice. Plenković je zahvalio na poklonu, naglasivši da će “bez problema” probati Pionirove čokoladice.

Ovo je Vučićeva šamarčina zbog “skandala” sa srpskim čokoladicama, kad su se neki roditelji bunili zašto Predsjednica dijeli srpske čokoladice, a ona se ispričala i rekla kako nije znala što je u paketima za djecu i kako nije primjereno da predsjednik jedne države ne promovira proizvode te države, već neke druge. Mediji su priču izvrnuli, jasno, pa je i Stanković postavljao pitanja tipa “jedete li vi srpske čokoladice”. Nije stvar u tome tko jede srpske čokoladice, nego je li primjereno da Predsjednica, kao predstavnik svoje države, ne promovira proizvode te iste države.

Plenković se pak ponio kao budala. Naime, trebao je Vučiću reći da je lijepo od njega da kao predsjednik Srbije dijeli srpske proizvode, i da isto tako očekuje da Predsjednica Hrvatske slijedi Vučićev primjer i dijeli hrvatske. Ili, obrnuti stvar, pa reći da je, kad već Predsjednica RH dijeli srpske čokoladice, očekuje jednaku prijateljsku gestu s druge strane, odnosno da mu Vučić pokloni paket hrvastkih, recimo Kraševih čokoladica.

Ali veliki diplomat je ponovo ispao mutav, i to pred jednim Vučićem. Koji baš nije najoštriji nož u ladici. I rekao da će pojesti čokoadice. Pitanje je što bi sve Vučićevo pojeo da mu je ovaj to servirao.

Cenzura se vraća

S facebooka je netragom nestala stranica portala “narod.hr”. Banirani su. Trajno. Obaviješteni su samo kako “stranica nije u skladu s jednim uvjetom ili više uvjeta upotrebe Facebook stranica”. Nisu naveli kojim uvjetom ili uvjetima. Kao u Kafkinom “Procesu” – ne znate za što ste zapravo optuženi, presuda je donesena bez da vam je dana mogućnost da se branite, obrazloženja što ste zapravo skrivili nema.

Stvar je tim čudnija jer “Narod.hr” ne donosi senzacionalističke tekstove, u pravilu se klone neprovjerenih vijesti, izgleda da im je jedina mana što nisu dio lijevo-liberalne agende.

Stupiti u kontakt s facebookom je gotovo nemoguće, iako već danima pokušavaju. Tamo pretpostavljaju da je to jednostavno stvar gomile lažnih prijava.

Oni takve poteze obično obrazlažu time da su privatna kompanija i da imaju pravo, prema svojim smjernicama, zabraniti bilo kome i bilo kad objavljivanje na facebooku. Naravno, to nije u skladu s pravom na slobodu govora. Kako bi izgledalo da vlasnik privatnog kafića ili restorana zabrani ulaz Židovima, Srbima ili crncima pravdajući to time da je to privatna kompanija i da on određuje tko smije tamo dolaziti, a tko ne, iako taj netko nije prekršio nikakav zakon?

No hrvatsku politiku cenzura slabo zanima. Kao i naše društvo. Da je facebook banirao pupovčeve Novosti, koje za razliku od Naroda stvarno često koriste grube uvrede na račun određene nacije, prosvjedi za slobodu govora bi bili posvuda!

Reporteri bez moralnih granica

Što dolikuje Bogu, ne dolikuje volu, kaže stara latinska. Priča o cenzuri ima i nastavak, ili ako hoćete prethodnu priču. U “narodu” sumnjaju kako je njihovo brisanje s facebooka rezultat niza lažnih pritužbi od strane krugova oko Pupovčevih Novosti, koje su inače za antihrvatski šovinistički pamfletizam obilno poduprte proračunskim novcem, za razliku od naroda.hr.

Naime, skupina branitelja je svojevremeno podignula tužbu protiv novinara Novosti Borisa Dežulovića, Viktora Ivančića i Milorada Krstulovića. Svatko tko je ikad pročitao išta od Ivančića, uostalom, zna koja je to količina bijesne mržnje i nacional-šovinističkog zanosa. Taj čovjek jednostavno nikad neće probaviti što postoji stanoviti narod poznat kao Hrvati, i ono što on piše o nama nije bitno različito od metoda difamacije kojima se služio Goebelsov tisak.

U kaznenoj prijavi terete ih za poticanje na mržnju a također su pozvali vladu da tjedniku Novosti uskrati financiranje. Tome se zahtjevu pridružila udruga “U ime obitelji”, koja je održala tiskovnu konferenciju ispred Sabora na kojoj je optužila Novosti za poticanje na netoleranciju protiv hrvatskog naroda i pozvala je Savjet za nacionalne manjine da mu uskrate financiranje. Kako u tom savjetu sjedi Milorad Pupovac, koji odlučuje o tome kako će se financirati tjednik Milorada Pupovca, koji novcem Hrvata vodi antihrvatsku propagandu.

A kako je Pupovac vješt u promociji “srpske stvari” i uvijek spreman sebe prikazati kao žrtvu, tako su “Reporteri bez granica”, umjesto da osude cenzuru jednog neovisnog portala koji se financira donacijama, osudili “ultrakonzervativnu nacionalističku udrugu ‘U ime obitelji’” i kampanju koju vode protiv državnog financiranja “Novosti”, navodeći da su “Novosti tjednik poznat po profesionalnom izvještavanju i da pridonosi medijskom pluralizmu.”

“Članci tih novinara ne predstavljaju prijetnju hrvatskoj naciji, u što nas žele uvjeriti te skupine”, izjavila je Pauline Ades-Mevel, čelnica RSF-ovog deska EU-Balkan. “Baš naprotiv, upravo kampanja za ušutkavanje novinara ugrožava demokraciju u Hrvatskoj. Ova kampanja zastrašivanja i stigmatizacije nanosi veliku štetu slobodi informiranja i medijskom pluralizmu”.

Hrvatski političari o svemu, naravno, briselski šute. Jer znaju kome nije pametno zamjerati se. Tražiti od Hrvata da financiraju tjednik koji se bavi reviktimizacijom žrtava agresije prikazujući ih kao ustaše koje su to i zaslužile, koji srknavi i sprda hrvatske nacionalne simbole, je kao tražiti od Židova da financiraju Hitlerove tiskovine. A onda ih proglasiti nacionalistima ako oni to ne žele. I podržati cenzuru židovskih glasila.
Galeb još nije potonuo, a kad će ne zna se

Doživotni gradonočalenik Rijeke je slavodobitno objavio da je grad nadomak toga da dobije 69 milijuna kuna od EU za obnovu simbola neprežaljenog diktatora, broda “Galeb”, i Upravne zgrade u “Benčiću”. Sredstva bi bila bespovratna.

Olupina koja je iz nekog neshvatljivog razloga zaštićeno kulturno dobro RH preuredit će se, kaže popularni riječki Obi va konobi, u muzej čiji će program korespondirati s linijom Europska prijestolnica kulture Rijeka 2020 “Doba moći”, koja se bavi kritičkim preispitivanjem svih totalitarizama. Koliko je kritički Obersnel raspoložen prema Titovom totalitarizmu je opće poznato.

Brod će se, kažu, uklopiti u niz događanja povezanih s projektom Rijeka – europska prijestolnica kulture 2020 . Posjetitelji će moći razgledati najluksuznije i u potpunosti restaurirane rezidencijalne dijelove, kao što su Titov i Jovankin apartman, saloni, apartmani za goste, blagovaonica, garderoba i spavaonice. Obnovit će se, kažu, i prostor pekarnice i slastičarnice, valjda po starom srpskom običaju da se mrtvacima stavlja hrana uz grob. Da ne gladuju na onom svijetu.

Nekako sumnjam da će biti neke velike navale turista na taj spomenik “kulture”. Bar što se tiče stranaca. Za Fiumane nisam siguran. No svakako je zanimljivo da Hrvatska nije od EU u stanju izvući ni kune za brojne projekte u poljoprivredi, građevini, industriji, komunalne projekte, ali su naši političari očito jako kompetentni kad treba izvući milijune za obnovu naslijeđa neprežaljenog diktatora i salona u kojima je ručao s ljudožderima tipa Idi Amina i Bokasse i ratnim zločincima tipa Saddama Husseina. Što kažu, čega se pametan stidi, time se budala ponosi. Važi za sve one koji pokojne diktatore bilo koje fele smatraju “dijelom naše povijesti” koje se ne treba sramiti. Možda ju je ipak bolje zaboraviti.

Plenković otkrio najveći horizontalni problem Hrvatske: populizam

“Samo se zajedno možemo oduprijeti populizmu i demagogiji što je horizontalan problem, a postoji naravno i u Hrvatskoj”, rekao je prošlog četvrtak premijer Andrej Plenković na Malti u završnoj ocjeni kongresa EPP-a. Znate, to je ona stranka Angele Merkel i Andreja Plenkovića, koja iz nekog razloga za sebe tvrdi da je desni centar, iako je zapravo lijevi centar. Nisu baš totalne munjare ni komunjare kao Radnička fronta, ali po čemu su desno, uopće nije jasno. Neka nova desnica koja se zalaže za veću preraspodjelu i veći udio države a manji tržišta, za pobačaj, za istospolne brakove, za dovlačenje milijuna imigranata, i koja je protiv “nacionalizma” a za internacionalu.

Problemi oko bankrota najveće korporacije u državi i gubitka arbitraže valjda nisu horizontalni, pa i nisu tako važni, kao ni vrlo izgledan bankrot Hrvatske u idućih pet godina, krenu li po zlu stvari oko Agrokora i nastavi li se ubrzano iseljavanje. Jedna manja svjetska ekonomska kriza, kojoj je već vrijeme jer u pravilu izbijaju svakih desetak godina po logici tržišta a nije je bilo od 2008., je posve dovoljna da odvuče Hrvatsku u grčki scenarij.

Narod, dakle, nije bitan, nego je bitno slijediti puteve elita i ljudi iz Davosa. Kojima je problem populizam, odnosno ono što narod želi i od demokracije i očekuje. Ne dao bog kakvog Hasanbegovića ili Brune Esih, treba slušati Brisel, a ne da narod nešto radi na svoju ruku mimo mudrog vodstva elita!

A da, usput, na Malti je rekao Orbanu da bi on kupio INA-u, a Orban mu je reko da će mu je prodati ako pokaže pare. Onda je Plenković rekao da nema para, i na tome je završilo. Kad bolje razmislim, ni Franjo Tahi i Khuen Hedervary nisu bili zapravo tako loši, a ni Branko Mikulić i Milka Planinc nisu bili skroz za baciti. Kad pogledate kako se danas vodi politika.

Autor:Marcel Holjevac/7Dnevno 7. travnja, 2017.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.