MARCEL HOLJEVAC: Ivo Lola naprijed, Praljak stoj!

Lažni Nijemac iz Turopolja, s još nekoliko lažnih identiteta

Za oduzimanje činova generalu Praljku u Saboru se zauzeo čovjek koji je u svibnju 2015. postao, pored saborskog zastupnika, i zastupnik u Zagrebačkoj županiji – s jednim jedinim glasom birača, svojim vlastitim, kad se lažno prijavio kao kandidat njemačke nacionalne manjine. Tako je, izabravši samog sebe u skupštinu, postavio rekord koji dugo neće biti nadmašen.

Radi se o političaru poznatom kao Goran Beus Richemberg. Dugogodišnji Predsjednik Hrvatsko-turske udruge prijateljstva koja inače promovira autokratski režim sultana Erdogana, dugogodišnji aktivist nevladinih organizacija koje su se borile protiv autokrata Tuđmana, i dugogodišnji profesionalni političar. Od 2007. godine je zastupnik u Hrvatskome saboru, gdje obnaša i dužnosti predsjednika Odbora za turizam. No on nije u politiku ušao 2007: još od 1985. je bio član SKH, kasnije je bio u HNS-u i danas je u Glasu. 1988. je postao član predsjedništva savezne konferencije SSOJ-a, mjesto gdje su dolazili samo ideološki pravovjerni i provjereni kadrovi.

Vjerojatno je to mjesto zaslužio kao srednjoškolac, 1984. kad je u Splitu postavljena opera “Nikola Šubić Zrinski”. Tada su njegovom zaslugom dvije njegove kolegice izbačene iz škole. One su napisale osvrt na operu i istaknule da je najveći pljesak publike izazvala arija “U boj, u boj” i čin ljubljenja hrvatske zastave. Goran Beus, koji tada još nije bio Richemberg, u školskim se novinama obrušio na njih, nazivajući ih ustašama, a napao je i nastavnicu koja je bila urednica školskog lista. Zbog Beusovih optužbi, dvije učenice morale su promijeniti školu, a nastavnica Slobodanka Matijević je završila na bolovanju zbog živčanog sloma i pritisaka. Kasnije ga je opisala kao zmiju od čovjeka. Jedna od učenica, kasnije uspješna poslovna žena, rekla je kako je to vjerojatno učinio kako bi se ulizao svom razredniku, Ognjenu Ignjatoviću, koji je kasnije postao glasnogovornik ratnog zločinca Mile Martića. Turopoljski glasnik je prije desetak godina pisao o tom slučaju i naveo da se tada Richemberg identificirao kao Srbin.

Pored srpskog, koketirao je i s drugim nehrvatskim identitetima. Svojedobno je pokušao postati Židov i uključio se u rad Židovske općine Zagreb, no njegov stvarni identitet je bio vrlo brzo otkriven pa su ga otpilili. Predstavnicima Narodnog saveza Nijemaca u RH su svojevremeno rekli za Nacional da ih je Beus Richemberg “godinama opsjedao pismima u kojima ih je pokušavao uvjeriti da je potomak stare austrijske grofovske obitelji, no oni su i u razgovoru s Beusovom majkom zaključili da je riječ o sinovim fikcijama”. Usto im je palo u oči da ni Goran ni njegova majka “Njemica” uopće ne govore njemački.

No kako je čovjek rođen 31. srpnja 1965. u Splitu od oca Tiro Ethema iz Goražda i majke Marije Beus iz Dugobaba (što je sudski utvrđeno tijekom jedne parnice, ma koliko to on negirao, a razvidno je i prema priloženom dokumentu o promjeni prezimena), prema nekim medijskim navodima kao Emir Tito, postao Nijemac Richemberg? Tako što je što je iz nekog razloga poželio biti županijski zastupnik njemačke manjine. Zašto? Radi 800 kuna naknade? Malo vjerojatno: Vjerojatnije je da mu je to bila rezervna varijanta, da ako u idući saziv Sabora ne uđe kao HNS-ovac, uđe kao predstavnik manjine.

“Na velikogoričkom području 2011. godine bilo je 109 registriranih Nijemaca, ali na izbore za predstavnike njemačke manjine bila su upisana samo dva birača, ostali su Nijemci glasali za regularne stranačke liste. Od tih dvoje birača na izbore je izašao samo jedan – i to Goran Beus Richembergh. On je glasao u Velikoj Gorici i izabrao samog sebe”, potvrdio je za naše novine svojevremeno koordinator za nacionalne manjine Grada Zagreba Imbro Berkeš.

Osim što se lažno predstavljao kao Nijemac, Židov, Srbin, a koketirao je i s “dalmatinskim” identitetom, lažno se u stranačkim dokumentima HNS-a i to kad je već bio saborski zastupnik, predstavljao kao osoba s diplomom. No on studira još od 1985., a nikad nije diplomirao. Vodi se kao apsolvent nečega nebitnog.

Isto tako, nikad nije bio u ratu, a nejasno je gdje je bio 1989.-1992. Neki čak tvrde, poput velikogoričkog gradskog pročelnika Zvonka Kunića, u Beogradu. Spomenuti Berkeš tvrdi da se njegov karton ne nalazi u evidenciji niti pod jednim imenom, pa je možda tu tajna kako je izbjegao novačenje. Uostalom, svejedno je je li rat proveo u Beogradu ili u podrumu. Bitno je da je on zadnji koji se ima što buniti protiv Praljka kao “ratnog zločinca”.

Naime, ime Ethem (Edhem) Tiro navodi se među osumnjičenima za ratni zločin nad civilima u logoru Silos, ustvrdio je svojevremeno portal Hrsvijet.net. Istraga protiv njega i drugih 455 osoba obustavljena je 2013. godine, tvrde Nezavisne novine. Silos je bio koncentracijski logor kojim je upravljala muslimanska Armija BiH od 1992. do 1996. godine.

HDZ suzdržan glede Ive Lole Ribara…

Kao što je poznato, spomenik narodnom heroju Ivi Loli Ribaru ostaje. Za njegovo uklanjanje glasala je i Bandićeva Stranka rada i solidarnost i koalicijski partneri iz Hasanbegovićevih Neovisnih, ali je treći partner u vladajućoj koaliciji u Zagrebu – HDZ – ostao anemično suzdržan.

No zašto je Bandić prije dva mjeseca postavio bistu Ive Lole Ribara, a onda uputio u proceduru prijedlog da se bista skine, da bi na kraju prijedlog minirao HDZ? Najvjerojatnije je bistu postavio s namjerom da isprovocira reakciju neželjenog koalicijskog partnera, Hasanbegovića, kako bi ga prikazao kao čovjeka koji se ionako ne bavi ničim nego preimenovanjem trgova i ulica i općenito prošlošću do koje prosječnom Zagrepčaninu i nije pretjerano stalo. Takav su stav mediji ionako stvorili u javnosti o Hasanbegoviću još kad je uklanjan diktator SFRJ ispred kazališta i Bandić tu nije imao pretežak posao.

Bandić je lisac, dok se Hasanbegović očito nije snašao najbolje u operativnoj politici kakva se vodi u gradu. Na kraju nije došao na Skupštinu, čime je ostao čist prema svojim biračima, a ostao je čist i prema Hasanbegoviću jer je podupro njegov prijedlog, a njegovi su zastupnici glasali za. HDZ je pak ostao – suzdržan, jer su članstvo i birači stranke uglavnom protiv podizanja spomenika komunistima i općenito partizanima s izuzetkom onih poput Hebranga, ubijenih od antifašista te Tuđmana i Bobetka, dok je stranačko vodstvo odano eurocentičnom antifašizmu s natruhama diktature. S druge strane, antifašisti često ističu kako je Tuđman bio partizan, kad god im to odgovara. Ali kad se nešto poput kakvog trga ili zračne luke nazove po Tuđmanu, ili nedajbože ostalima gore spomenutim partizanima, dobiju ospice.

Dok su druge bivše komunističke države dosljedno provele lustraciju, privatizaciju i uklonile sve spomenike komunistima – bili oni antifašisti ili ne. Lustracija je označila politički prekid s komunizmom, privatizacija ekonomski, a uklanjanje insignija duhovnih. Mi nismo napravili ništa od toga. Tu treba tražiti razloge neuspjeha hrvatske tranzicije.

… i suzdržan glede Praljka

HDZ je suzdržano popratio i komemoraciju generalu Slobodanu Praljku. U ime Vlade nije bilo nikog. Dvojica ministara su bili tamo, Medved i Krstičević, ali ne u svojstvu ministara i ispred Vlade RH, nego u svoje osobno ime, kao bivši Praljkovi suborci. Od viđenijih HDZ-ovaca, tamo su bili Milijan Brkić i Vlado Šeks.
Političari su, nakon što su preko stranog tiska dobili par šamara – EU političari se nisu oglasili u vezi Praljka, samo preko tiska je poslana poruka! – odlučili da u ponedjeljak imaju važnija posla. Premijer je, recimo, otišao u Pariz. Tipično je to za njega, ali i za njegovog prethodnika Milanovića i neke druge bivše premijere, poput Sanadera. Čim u Hrvatskoj zagusti, oni se povuku na rezervne položaje, negdje s one strane Alpa. Pariz, London, Beč, Bruxelles. I čekaju da se situacija riješi, kako bi se slavodobitno vratili i prigrabili vlast.

Na kraju, za Praljka bi se moglo reći što i za Tuđmana. Jer, i za njega su često, kad bi ga uspoređivali s Titom, šoveni i kroatofobi znali reći, “pa tko je njemu došao na pogreb, nitko, a Titu su došli i kraljevi, i predsjednici, i premijeri, preko stotinu stranih državnika”.

Istina. Titu su došli stranci, a Tuđmanu njegov narod i vojska. Jer nije radio za strance ni za svijet, nego za svoj narod.

Narodni heroj Drago Pilsel

Poznato je da svaka hulja u Hrvatskoj pokušava sebi, kako bi imala alibi za svoje izdajničko djelovanje, priskrbiti auru ratnog vojnog veterana kako bi mogli “vjerodostojno” hračkati po pravim veteranima. Ljudi koje su za uši vukli iz podruma i koji su prigrabili više povlastica, stanova i lažnih potvrda o trajnoj nesposobnosti za rad i invalidnosti – koju bi onda pompozno vraćali, ali ne i stanove koje su na nju dobili – su postali “dragovoljci”, kradljivci humanitarne pomoći, špijuni pod krinkom snimatelja i aktivisti separatističkih strančica – pučki rečeno, peta kolona, su postali “ratni vojni invalidi” i isposlovali mirovine od Hrvatske, ima toga.

Pa je tako i Drago Vjeran Grkić Carlos i tako dalje, poznatiji kao Pilsel, ustvrdio u Otvorenom kako su on i brat dobrovoljno pristupili 4. brigadi, i to izrekao na način kao da je sam s oružjem u ruci oslobodio pola Dalmacije. To mu je trebao biti glavni argument koji mu daje vjerodostojnost.

Nije to prvi put da se Pilsel razmetao svojim braniteljskim zaslugama: još 2009. je izjavio, ” Pilsel: ‘Kao borac Četvrte brigade, dao sam mali doprinos Domovinskome ratu, ali veliki doprinos ispravnom shvaćanju mojega patriotizma”. O tome koliko Pilsela treba ozbiljno shvaćati govori to što je u istom intervjuu ustvrdio da je Hitler 1945. nakon rata emigrirao u Argentinu i tamo se družio s Pavelićem. A valjda i s malim Carlosom pa tako on sve to zna. No, eto, takav tip je danas neka moralna i intelektuala gromada u Hrvatskoj. Bar ga tako prezentiraju u medijima.

Na njegovo busanje u domoljubna prsa su reagirali pravi veterani, koji su poručili kako je nesporno da je Drago Pilsel bio pripadnik 4. brigade, ali – tijekom svega tri mjeseca, i to kao prevoditelj za španjolski, stacioniran u Splitu! “Dotičnog nitko od pripadnika 4. gardijske brigade ne poznaje s ratišta jer isti nikada s postrojbom nije bio na terenu niti je sudjelovao u borbenim akcijama.
Kao Udruga veterana 4. gardijske brigade neshvatljivo nam je da pojedinci imaju za pravo poistovjetiti se s istinskim ratnicima koji su zaista sudjelovali u obrani Republike Hrvatske”, poručili su.

Što je Pilsela jako naljutilo: on tvrdi da ga omalovažavaju i lažu, on je, tvrdi, bio heroj, pravi ratnik na terenu, a ne neki marginalac! Vozio je, kaže, u par navrata kombi od Splita do Zagreba! U tajnosti! A tvrdi da je imao i oružje, o čemu posjeduje i dokumente! Ovo potonje mu vjerujem, ali posjedovanje oružja nikog ne čini ratnikom niti vojnikom. No najjača od svega u njegovom očitovanju je tvrdnja da je tijekom rata, što god oni iz 4. brigade rekli, bio na terenu. “Manje-više”.

Mislim da bi Pilselu za goleme zasluge “ulaska i izlaska s terena koji je kontrolirala 4. brigada”, vožnje kombija na relaciji Zagreb-Split i brojnih drugih herojskih poduhvata trebalo dodijeliti neko odličje. Recimo “Junak Domovinskog rata s redom Danice i (b)lentom”. No, valja primijetiti: Da Pilsel nije to što jest, politički gledano, do sad bi već sve novine bile pune priča o lažnom branitelju Pilselu i još pola milijuna drugih lažnih branitelja. Ovako, sve mu je oprošteno.

Katolički privatni vrtići i druge nebuloze

Velika afera ponovo je izbila oko par čokoladica i sitnica podijeljenih djeci povodom Svetog Nikole. Državna tajnica u ministarstvu obitelji i mladih Margareta Mađerić je, kako je poznato, s ministricom Nadom Murganić podijelila djeci paketiće na kojima je navodno pisalo da su namijenjeni najpotrebitijima u vrtiću časnih sestara Dominikanki na Krugama, inače relativno sirotinjskom kvartu Zagreba, ili bar ne bogatom.

Stvar je u medijima brzo izokrenuta u napad na crkvu, a Mađerić je pala u drugi plan. “Kako ih nije sram, toliko novca dobivaju iz proračuna” i slične stare priče. Pa je li takav problem da je djeci podijeljeno par sitnica vrijednih par stotina kuna?! Običaj je kad državni dužnosnici dolaze na blagdane u škole, bolnice, vrtiće, da donesu sa sobom kakve sitne darove, znakove pažnje, naročito djeci, bila siromašna ili ne. Jesu li trebale donijeti baš te pakete na kojima piše da su za potrebitu djecu? Ne, trebale su donijeti iste takve pakete iste vrijednosti na kojima to ne piše, ako ćemo iskreno.

No odvratno je koliko je to zloupotrijebljeno da bi se napalo časne, a ne Mađerić! Svi mediji su danima tupili da su pokloni odneseni u “privatni katolički vrtić”, koji pohađaju bogata djeca. Ne postoji privatni katolički vrtić, kao prvo! Vrtić je gradski, “kod časnih” (katolički) ili privatni. Gradski koštaju oko 500-600 kuna mjesečno za prvo dijete, zavisno od primanja roditelja, a katolički otprilike jednako toliko! Privatni su pak gotovo trostruko skuplji.

Jasno da se ne radi o vrtiću za bogatu djecu, uostalom Kruge nisu bogat kvart. A i u skupe privatne vrtiće često idu djeca onih nimalo bogatih – poput autorovog jasličkog djeteta – jer u gradskima nerijetko nema mjesta, a u katoličkim pogotovo. Oni se prvi napune, jer su na glasu kao najbolji vrtići, s daleko najboljim omjerom cijene i ponude. U njima na jednu časnu dolaze tri ili četiri djeteta, u gradskima bude i deset na jednu tetu. Briga je puno temeljitija.

No, sve je poslužilo tek kao povod da bi se pisalo koliko crkva dobije godišnje iz proračuna. Pa je, da ispadne više, zbrojeno za tri godine, i ispaljena cifra od milijardu kuna. Iako je za proteklu godinu to bilo 280 milijuna kuna. Istodobno, te iste godine udruge civilnog društva su samo iz proračuna dobile millijardu i pol kuna, pet puta više nego crkva! A tim novcem nikad nisu osnovali niti jedan vrtić, nisu kupili igračku ni čokoladicu niti jednom djetetu! Ni najpotrebitijem ni kojem drugom. Ateistički kler trpa samo u svoje debele stražnjice. Ali se onda zgražaju kad djeci u katoličkom vrtiću netko odnese paketić pelena. I dižu hajke. Fuj.

Orepić kasno pali

Vlaho Orepić je istupio iz Mosta. Tako je družina rođaka i prijatelja iz doline Neretve koja kadrovira samo po kriterijima stručnosti spala na trijumvirat Bulj – Grmoja – Petrov. Povod su bile Grmojine izjave kako susjednoj, prijateljskoj i nesvrstanoj BIH treba ispostaviti račune za smještaj i liječenje “izbjeglica” i dezertera ukoliko dotična nama ispostavi račun za “agresiju” koju je, po haškoj presudi šestorki, HVO izveo na Ljubuški i Široki Brijeg. Da, stvarno to piše u presudi! HVO je, po presudi, okupirao Ljubuški!

No gdje je do sad bio Orepić, je li prespavao zadnje dvije godine? Sad mu je sinulo da Most vodi konfliktnu politiku? Pa izazivanje konflikata u društvu je jedini smisao postojanja te stranke! Mostovce nikad nije povezivala zajednička ideologija niti svjetonazor, samo puko protivljenje postojećim politikama.

Most tim politikama nikad nije ponudio artikuliranu alternativu, nikad nije ponudio ništa smisleno niti konstruktivno. Do sada su samo kritizirali, širili dezinformacije i bavili se difamacijama, pokretali hajke i lovove na vještice u vidu Karamarka, Todorića, i brojnih drugih. Glume pametnjakoviće, a glavna uzdanica u Saboru im je jedan Bulj spram kojeg Maras djeluje kao intelektualac!

Most počiva na mržnji i destrukciji, jer je tako u Hrvatskoj najlakše steći birače, vikati kako ništa ne valja i kako su svi lopovi (“osim mene”, naravno). To je danas popularno u Hrvatskoj, biti antiprotivan, destruktivan, uništavati, a ne stvarati. Jer za biti konstruktivan treba ipak imati neko znanje i biti bar malo konstruktivan. A Mostovci to, očito, nisu. Sad se, izgleda, ta sila destrukcije počela okretati prema unutra, što je logično obzirom da je Most sišao s vlasti jednako brzo kao što je na nju i došao.

Najgluplja svjetska nacija?

“U Hrvatskoj, tradicionalno smo navikli na odrađivanje tuđih planova, ali ne i na kreiranje svojih, pa malo zapinjemo. Ni krivi ni dužni, od “slavne prošlosti” naslijedili smo mentalitet kmetova i vazala”, napisao je ovih dana, komentirajući kurikularnu reformu, naš trenutno možda najveći živi znanstvenik, Miroslav Radman. “Ovo nije ničiji grijeh pod uvjetom da se sada taj hendikep prepozna kao potencijalna kočnica razvoja”, dodao je.

Mentalitet kmetova i vazala je nešto o čemu sam i sam, pa i ovdje, jako puno toga napisao. Radman je to definirao vrlo jasno i jednostavno. A potvrda tog mentaliteta stiže ovih dana u vidu zluradosti kojom su mediji popratili neku posve bezveznu anketu na nekom posve proizvoljnom siteu na internetu koji se bavi kreiranjem lista ovog ili onog, uglavnom po posve arbitrarnim kriterijima.

Pa su tako Hrvati po nekoj anketi ispali četvrti najgluplji narod. Iza Amerikanaca. Koliko su pak glupi oni koji misle da su Amerikanci glupi? Ako su tako glupi, zašto su onda tako uspješni? A u rangu s nama se našao i Vatikan. Koji kao država uopće nema narod. Što isto govori o inteligenciji kreatora ankete.

O tome tko je poklikao da su Hrvati najgluplji narod ne treba sumnjati: Bošnjaci i Srbi prije svega. Ali zašto hrvatske medije tako raduju takve stvari? Jesu li oni svi totalno retardirani, ili što? Ako jesu, to nas dovodi do paradoksa da u toj anketi – ima istine.

U međuvremenu, u antifašističkoj Švedskoj, čiji su se mediji prošlog tjedna zgražali nad time što “Hrvati slave ratnog zločinca Praljka” – dobro, jedan medij i jedan komentator – zapaljene su dvije sinagoge, nakon što je izbila intifada u Malmöu. Vikalo se “pobit ćemo sve Židove” i slično. Švedska država inače ne reagira na izljeve antisemitizma na svojim ulicama kojih se Hitler ne bi posramio, ali to švedske novinare ne smeta da se šovinistički istresaju na Mađare, Poljake, Hrvate, kad već na “doktore i inženjere” iz kukavičluka ne smiju. A Hrvati, umjesto da primjereno odgovore, raduju se takvim tekstovima i šovinističkim besmislicama.