Tomislav Miletic/PIXSELL

MARCEL HOLJEVAC: ‘Antikatoličke medijske orgije’

Autor: marcel Holjevac / 7Dnevno / 22. travnja 2016.

Obično su oni koji promoviraju ateizam kao takav najopsjednutiji vjerom i vjernicima.

Lustracija, to je ono o čemu se govori prije izbora

“Složili smo se da je prvi korak u tome sveobuhvatna dekomunizacija i lustracija, koja se najprije mora provesti unutar HDZ-a, a potom u svim hrvatskim institucijama.”

“Lustracija je lijek za bolesni društveni krvotok.”

“Lustracija nije lov na ljude, nego borba za suvremenu hrvatsku državu i distanciranje od vrijednosti iz komunističkog razdoblja.”
Tako je Tomislav Karamarko govorio prije izbora. Sad govori: “Jasni smo u odnosu prema svakom totalitarizmu – fašističkom, nacističkom i komunističkom. Ne želimo s time imati posla i ono što nas zanima jest budućnost naše djece”.

Možda je trebao, onako usput, i čestitati 96. rođendan Joži Manoliću. Što znači “ne želimo s tim imati posla”? Lustracija je nešto s čim i te kako treba imati posla, iako je velik dio javnosti u Hrvatskoj ne odobrava. A ne odobrava je upravo zato jer ih nelustrirani kadrovi koji su ispuzali ispod kamena pod kojeg su se devedesete sakrili godinama uvjeravaju kako je lustracija nešto fuj, bekino. To njima nije uklanjanje ljudi kojima je u demokraciji mjesto koliko i Göbelsu, nego čistka i lov na vještice. Kao da je nisu provele Njemačka, Češka, Poljska, Mađarska! A nisu je provele Srbija i Albanija. I BiH. To su njima valjda kulturne i napredne države.

Lijepo je da Karamarka zanima budućnost naše malobrojne djece, no ona će je tražiti u Njemačkoj, gdje je lustracija provedena. Da nije, Nijemci bi sad imali i te kakvih problema, a i ovako ih imaju na istoku s komunistima iz “Die Linke”! Budućnost nije samo dva ili tri posto rasta BDP-a, budućnost nije malo bolji auto i novi mobitel. Budućnost oni neće ovdje imati bude li zemlja i dalje ideološki talac raznih radmana, rakićki, dežulovića i frljića. Ako netko misli da problem nije ozbiljan, samo se sjetite trakavice oko Perkovića, kad su sudstvo, mediji i politika stali u njegovu obranu revolucionarnim žarom kakav nisu pokazali još otkad su im preci došli iz šume i krenuli u zaposjedanje zagrebačkih gornjogradskih stanova. Da su entuzijazam kakav su pokazali u obrani Perkovića od njemačkog, a Manolića od hrvatskog pravosuđa, pokazali u obrani Hrvatske, rat bi svakako puno kraće trajao. Ako bi ga uopće i bilo.

Naravno, uvijek možete reći, Rakićka je smijenjena, kao i Radman, i brojni drugi kadrovi koji potiču iz KOS-a, UDBE, CK SKH, pa čemu onda stvarati problem oko toga? Zato jer će ih SDP kad ponovno dođe na vlast vratiti na mjesta s kojih će manipulirati javnim mišljenjem, korumpirati sudstvo i DORH, razmiliti se po sustavu kao žohari.




Dakle, ništa od objavljivanja arhiva UDBE, moralne i zakonske osude režima, slanja poruke mladima o neprihvatljivosti diktatura, ništa od svega toga. Maknuti će nekoliko činovnika koji će se vratiti već na sljedećim izborima. A onda ćemo opet malo pričati o zločinima UDBE. U međuvremenu njeni šefovi mogu dočekati stoti rođendan u kakvoj vili na moru. A možda stignu za života čestitati i Vesni Pusić na izboru za glavnog tajnika! – UN-a.

Dva Hrvata, tri mišljenja

Hrvatima je teško, ako ne i nemoguće, udovoljiti. De Gaulle se davne 1962. zapitao, “kako vladati zemljom koja ima 236 vrsta sireva?” Time je htio poručiti da svaki Francuz ima svoje mišljenje o tome kako treba napraviti i najjednostavniju stvar.




Kod Hrvata je još kompliciranije, jer jedan Hrvat često ima barem dva različita mišljenja o istoj stvari, ako ne i više njih. I izriče ih po potrebi, ili kako je već oportuno u tom trenutku. Pa i o naknadi za novorođenčad od 1000 eura.

Tako je, kad je potpredsjednik Vlade Tomislav Karamarko rekao da će se naknada isplaćivati “na način da reformu osjete oni koji su zaslužili, a ne oni koji su potrebiti i siromašni”, krenula paljba: Pa valjda novac treba dati siromašnima, a ne bogatima!

Što je zapravo Karamarko time htio reći vjerojatno ne zna ni on sam. Ali moram primijetiti da su, kad je taj potez najavljen, najglasnije kritike išle za tim da će to pomoći samo tome da će Romi u prosjeku imati po dvadesetero djece, umjesto dosadašnjih deset, dok onima koji rade i zarađuju, naročito dobro, to ne znači baš ništa. I da će to teško opteretiti inače prazan državni proračun, iz kojeg inače dajemo milijarde za gluposti koje nikome ne trebaju. A onda je opet došlo do preokreta, pa je ministrica Bernardica Juretić pokušala pojasniti nesuvislu Karamarkovu izjavu: “Poanta jest da se daje za svako novorođeno dijete, ali mislim da bi bio apsurd da se mi idemo razbacivati jer netko tko ima možda milijune njemu će 1000 eura doći da počasti prijatelje kad mu se rodi dijete. Za razliku od drugih kojima će tih 1000 eura i te kako dobro doći da nekoliko mjeseci žive ili kupe svu opremu koja im je potrebna za novorođenče“. Ukratko – zakon će predvidjeti imovinski cenzus, pa bogati neće dobiti tisuću eura.

To je, pak, opet potaknulo negativne reakcije. Pa valjda treba davati svima? Ona diskriminira djecu! Na nju se osvrnuo i Ivan Vilibor Sinčić, zapitavši se tko može mjesecima živjeti od tisuću eura, iako nije objasnio zašto je bolje ne dobiti ništa nego dobiti tisuću eura. Pa neće nitko zbog tih tisuću eura valjda ostati bez posla! Ili bi Vlada trebala novcem od poreza uzdržavati roditelje i djecu do punoljetnosti, da ne moraju raditi? Moram priznati da uopće ne razumijem što je time Sinčić htio reći, još manje nego što razumijem što je Karamarko htio reći. Poanta je: ako se daje svima to ne valja, jer nema toliko novca u proračunu, to je rasipanje. Ako se daje siromašnima, to ne valja jer se diskriminira djecu i nitko ne može živjeti mjesecima od tisuću eura. Ako se daje samo zaposlenima ili onima koji su zaslužili, što god to značilo, ne valja. Ako se ne daje nikome ništa, to nije pronatalitetna politika i krše se predizborna obećanja. U svom tom moru kritika sa svih strana nisam čuo nijedan konstruktivan prijedlog, niti sam razumio što kritičari zapravo zastupaju, osim kritiziranja kao takvog.

Ipak, tih tisuću eura je barem simbolična gesta, znak da vlast ipak drži do nataliteta i shvaća da je to najveći problem države koja će do polovice stoljeća praktično ostati bez radno sposobnog stanovništva. Ali zato svi, uključujući Vladu, zaboravljaju najvažnije: nije važno koliko nam se djece rađa, ako ta djeca kad odrastu odu u Irsku i Njemačku trbuhom za kruhom. I nije važno dajemo li tisuću eura za svako novorođeno dijete, kad ulažemo i po stotinjak tisuća eura državnog novca za školovanje svakog tog djeteta do diplome (da, toliko košta 17-18 godina školovanja) da bi taj novac propao kad diplomirani mladi stručnjak ode u inozemstvo. Ulažemo milijarde u školovanje kadrova za EU! A prepiremo se oko tisuću eura za novorođenče, pri čemu očito dobar dio onih koji kritiziraju ni sam ne zna što zapravo hoće.

Big Brother vlada

Vlada se još od formiranja više bavi sama sobom nego vladanjem državom. Ovaj put je stvar zakuhao Bandić, rekavši kako će uskoro imati dvostruko više zastupnika i kako bi moglo doći do “preslagivanja u Vladi”. Pretpostavlja se da računa na HRID i neke nezadovoljne bivše i sadašnje članove Mosta. To je izazvalo reakciju Bože Petrova, koji je to protumačio kao sabotažu – što zapravo i jest. Na to je pak reagirao Karamarko, napisavši: “Više sam puta javno isticao kako imamo povjerenja u MOST kao našeg partnera u Vladi”.

No to nije dojam koji se stječe u javnosti. Partneri koji imaju povjerenja jedni u druge stvari rješavaju u povjerenju, a ova vlada sve više nalikuje na nekakav loš reality show, gdje se svađe i prepirke događaju pred očima auditorija koji pred TV aparatima jede kokice i čeka kako će se sve rasplesti, tko će ispasti, a tko će na kraju biti pobjednik, i tko će s kim otići u krevet, pa ga onda iduću noć prevariti. Iz pozadine pak viri Milanović, koji vlast ne može osvojiti sposobnošću i kvalitetama jer ih nema, ali uvijek može, onako crnogorski, ležati pod stablom i čekati da mu jabuka sama padne u ruke.

“Samo nepovjerenje koje jedan partner javno iskazuje drugome može destabilizirati Vladu i stoga pozivam sve članove Vlade da se usredotoče na posao za koji smo dobili povjerenje građana”, napisao je Karamarko u nastavku. Ali međusobnog povjerenja između Mosta i HDZ-a očito – nema, a malo je vjerojatno da će ga biti i ubuduće. Na taj način se ne može voditi državu. Izlaz bi, naravno, bili novi izbori – ali na njih se nikome ne ide samo nekoliko mjeseci nakon prošlih izbora. Čak ni SDP-u, koji je u oporbi, a tamo bi nakon novih izbora i ostao. Jer, vjerojatno ni na novim izborima nitko ne bi imao stabilnu većinu i morao bi sklapati savezništva s onima u koje – nema povjerenja. Tako je Hrvatska postala talac “trećeg puta”, odnosno rascjepkanosti političke scene.

Čime katolici maltretiraju Marjanovića?

Iskreno, nisam puno pažnje obratio na događanja oko svetog Leopolda Mandića. No, obično su oni koji promoviraju ateizam kao takav najopsjednutiji vjerom i vjernicima. Smetaju ih, oni sami najbolje znaju zašto. Tako je dugogodišnji kolumnist Indexa Hrvoje Marjanović, inače ne baš uspješan glazbenik (pod imenom Sett) napisao tekst naslovljen “Mrtvaci uživo: Katoličke nekrofilske orgije su najluđi show na HRT-u”. Ne znam je li ovo “katoličke nekrofilske orgije” uspio sam smisliti ili mu je Matija Babić pomogao, zvuči kao nešto što je pisao netko ozbiljno nabrijan, ili našmrkan.

Tamo piše: “Dana kada smo na TV-u gledali prijenos nekrofilskih orgija u kojima je sudjelovao vrh katoličke crkve u Hrvata, desetak tisuća vjernika svih uzrasta i jedan odavno mrtvi svetac, a sve je to prenosila nacionalna televizija koja je u ovom prepoznala događaj od velike važnosti … Čak i kad vam mačka pred vrata ponosno donese leš ptice koju je malo prije ulovila i ubila, vjerojatno ćete je potjerati metlom i prekoriti je zbog poremećenosti iako dobro znate da je riječ o životinji koja ne zna bolje. No, kad vam se s lešom pred vratima zaigra crkva – pozovete Sinišu Kovačića da otkaže sve ostalo i tamo hitno pošalje kamere. Količina popustljivosti koju imamo prema katoličkoj crkvi je nevjerojatna i zapravo očaravajuća.”

Dakle, valjda bi Crkvu trebalo zakonom zabraniti. Inače, Marjanović je, osim što je hejter i ima fiksaciju na katolike o kojima piše u jedno 70% svojih kolumni, i notorna budala, jer kad vam mačka donese mrtvu pticu trebate je – pohvaliti. Ona to radi da vas nahrani, jer zna da ste nespretni, ćoravi, gluhi, i nesposobni sami uloviti bilo što, a ne zato “jer ne zna bolje”. Poremećena nije mačka ako vam donese mrtvu pticu, naprotiv, sve mačke to rade, poremećeni su ljudi koji šutaju mačke samo zato jer se ponašaju kao normalne mačke. Normalni ljudi ne žele povrijediti osjećaje svoje mačke. To zna svatko tko je ikad imao mačku, no Marjanović se vjerojatno nikad nije brinuo ni za kakvo živo biće, a očito da to nije ni u stanju. Jer živa bića, bile to mačke ili ljudi, jednostavno ne razumije, niti ih želi razumjeti. Pa kako ne razumije mačke, tako ne razumije niti vjernike. A kad nešto ne razumijete, onda to mrzite i šutate nogom.

No, najnetolerantniji su uvijek oni kojima su puna usta priče o toleranciji i širenju iste. Marjanović se pita i zašto bi bilo tko pri zdravoj pameti čuvao neraspadnuto tijelo bilo koga, bio on svetac ili ruski revolucioner. Možda zato jer tako odaju počast Mandićevim vrlinama, koje su katolicima primjer za ugled. Možda zato jer je nošenje mošti i relikvija svetaca praksa kako u zapadnoj, tako i u istočnoj crkvi već nekih tisuću i više godina, pa ako oni onima kojima je gay pride nakaradan odgovaraju “ne morate ga gledati ako vam se ne dopada”, isti odgovor važi i za njih. Ako ih vrijeđa jedan mrtvi svetac, koji usto izgleda svježije od Marjanovića, imaju i druge TV programe. Ako Marjanovića smeta Crkva, ne mora ići na misu. Ja nisam musliman, ni Židov, ni ateist, pa zato ne izrugujem islamske, židovske ni ateističke vjerske obrede i običaje kao takve.

No je li se ikad itko od te ekipe zapitao zašto su komunisti, koji ne vjeruju u uskrsnuće i zagrobni život, Titov leš šetali i pokazivali po cijeloj zemlji danima, i tjerali ljude s posla i iz škola da se idu pokloniti posmrtnim ostacima mrtvoga diktatora? Uz izravni TV prijenos od 0-24? Nije li ridikulozno da se i danas na rođendan pokojnika skupljaju u njegovom rodnom mjestu da bi mu odali počast, nisu li ridikulozni bili sletovi za Dan mladosti uz štafetu? Ne, to je napredno!

Marjanović, što se mene tiče, ima pravo vrijeđati koga mu drago, no problem je što takvi ljudi, kad se dokopaju vlasti, poput jakobinaca šalju u smrt sve one koji imaju drukčije mišljenje ili ne vjeruju u isto ono u što oni vjeruju. Po njima bi trebalo propisati kako bi ljudi morali razmišljati i ponašati se, čak ako sa svojim “nazadnim” razmišljanjem ne ugrožavaju nikoga. Takva netrpeljivost, prezir i mržnja prema vjeri i vjernicima je u biti fašizam najgore moguće vrste, jadan i bijedan. Usto je i krajnje nepoštovanje prema sugrađanima druge vjere od ateističke. Vrijeđati tuđe samo zato jer je tuđe, a u isto vrijeme zahtijevati toleranciju i snošljivost spram sebe i svojih je najgori oblik licemjerja. A onda će kmečati o “govoru mržnje” kad netko dovede u pitanje „svetu neupitnost prava na, primjerice, pobačaj“, čisto racionalnim argumentima, a ne uvredama.

Uglavnom, Marjanović je od onih koji misle da su superiorni i da “znaju bolje” čisto zato jer ne razumiju druge ljude. Iako nemaju bog zna kaj razuma ni pameti, a reklo bi se ni škole. Takvih se ljudi treba kloniti. Ako niste u stanju razumjeti, pa time ni voljeti, ni jednostavno biće kakva je mačka, kako biste mogli razumjeti i voljeti ljude? Spomenimo ovdje, onako usput, da je Vijeće za elektroničke medije, kojim tada nije predsjedavala Mirjana Rakić, prije pet godina istom autoru naredilo da ukloni jedan sličan tekst o vjernicima s portala, jer vrijeđa dostojanstvo čovjeka.

Mala škola cenzure

Priča je dobila nastavak. Na tekst je reagirao HND – nekim čudom. Saša Leković je, valjda da bi dokazao da je nepristran i dosljedan – izdao priopćene u kojem piše kako su “duboko su uvredljivi i omalovažavajući prema osjećajima građana na temelju njihove vjerske opredijeljenosti. Netrpeljivost i širenje govora mržnje zabranjeno je nizom zakona, pa tako i Zakonom o elektroničkim medijima, ali i Kodeksom časti hrvatskih novinara”. Iskreno, gadi mi se ta priča o “govoru mržnje” – ja više volim slobodu govora, jer iznuđena tolerancija nije tolerancija. Želim da Marjanović ima pravo reći što stvarno misli, ali isto tako želim imati pravo odgovoriti mu istom mjerom.

Pristojnost je pak nešto drugo, i u javnoj komunikaciji bi trebalo usvojiti pristojnost i kulturu komuniciranja kao načelo, a “govor mržnje” izbaciti iz rječnika. Govorom mržnje se danas često smatra i posve argumentirana kritika kakvog masovnog pokreta (ekološkog, gay, feminističkog, kakvog god – svi masovni pokreti su intrinzično fašistoidni zbog svoje unutarnje dinamike), izrečena kulturno i civilizirano, dok se pristojnost ignorira.

No HND svakako ima pravo izdati priopćenje i pozvati da se poštuje elementarna pristojnost u javnoj komunikaciji. To je u redu. No reakcija legendarnog Indexovog Vojislava (ne “balerine”, nego Mazzoca) koji je potom izvrijeđao Lekovića na posve osobnoj razini i pokušao objasniti da je štovanje mrtvih, koje je u temelju kršćanstva, zapravo “nekrofilija”, nije. U kršćanstvu se svecem postaje nakon smrti. U komunizmu, svetac ste za života, a onda vas izbrišu s povijesnih fotografija nakon što vas daju strijeljati.

Mazzoco je ustao u obranu “slobode govora”, rekavši kako su oni uvijek na toj strani. I kako se smije sprdati sa svima, pa i vjernicima – katolicima. A što je s homoseksualcima, ženama, arapima, i pravoslavcima? Onda je to homofobija, seksizam, islamofobija, i ustaštvo. I Mazzocova ekipa je u prvim borbenim redovima cenzure. Postoje tabui koje “borci za slobodu govora” nikad neće prekršiti.

Što smije raditi čistačica?

Mate Rimac je ponovo na udaru Hrvata. Jer se drznuo u oglas za čistačicu navesti da traži da ima razvijene komunikacijske vještine, da je proaktivna, fleksibilna, timski igrač i da zna osnove rada u MS Officeu. Usto piše da će se prema potrebi javljati na telefon, dočekivati stranke i raditi ‘ostale poslove po zahtjevu direktora’. To velik dio javnosti i medija smatra vrhunskom uvredom. Što se čistačica ima javljat na telefon? Još mora i znati napisati dopis na računalu! Sramota, iskorištavanje radnika! Mučko đubre kapitalističko.

No, samo na Balkanu je “osnovno poznavanje officea” vještina koja se stavlja u natječaj. To se inače podrazumijeva, kao i pismenost i završena osnovna škola. Netko od onih koji se nad oglasom zgražaju bi se trebao zapitati i zašto se i od radnika Čistoće koji skupljaju kante za smeće traži završena osnovna škola. A što se tiče “ostalih poslova po zahtjevu direktora”, meni je to stajalo u svim ugovorima o radu. To se isto tako podrazumijeva.

No fascinira me neambicioznost našeg društva. Mnogi Hrvati smatraju da, ako ste čistačica, ne smijete nikad težiti tome da jednog dana napredujete. Ili da radite nešto iznad razine pometanja poda. Jedna od najčešćih rečenica koje sam početkom devedesetih imao prilike čuti na poslu je “to nije moj posao”. Taj socijalistički mentalitet teško izumire.

“Ovo je jadno na toliko razina ali jako dobro prikazuje kakvo smo društvo”, napisao je Rimac u svom odgovoru kritičarima. “ova ‘gospoda’ nisu razmišljala da čistačice, primjerice, trebaju popisati materijal koji im treba i poslati mail u nabavu? “Mi smo firma koja ne podcjenjuje nikoga, što smo toliko strašno tražili? Mi smo firma u kojoj se napreduje i ne podcjenjujemo nikoga – što ova ‘gospoda’ očito radi (iz anonimnosti i tko zna kojih razloga). Zašto ne bi čistačica koristila računalo? Zašto ne bi vremenom napredovala? Zar je biti čistačica sramota?” Ne, ali po nekima je očito sramota znati bilo što, ako vam u opisu radnog mjesta piše čistačica! Možda bi Rimac trebao ubuduće staviti u opis radnog mjesta “Sanitarni tehničar”, ili “Pogonski higijenski inženjer”, kako inače rade poslodavci koji umjesto veće plaće radije dijele – titule koje bolje zvuče. A možda bi jednostavno trebao spakirati kofere, a Hrvatima umjesto računala ostaviti da se bave metlama, jer im je sve ostalo uvredljivo. I otići tamo gdje nije uvreda ljudskog dostojanstva raditi nešto pametnije od metenja poda, i gdje i čistačice imaju malo više ambicije.

Divlja vožnja

Policija se još jednom iskazala inteligencijom, kad je bogatom biznismenu iz susjedne države uručila prekršajnu prijavu nakon što je pijan pomeo pedeset metara nogostupa i umalo zgazio dijete u kolicima. Iako kazneni zakon jasno kaže da se obijesna vožnja, gdje spada i ugrožavanje života ljudi s više od 1,5 promila alkohola, kažnjava zatvorom do tri godine, a ne prekršajno. Mladi alkoholičar koji je nekoliko dana prije toga ubio dvoje ljudi na „Kvatriću“ u sličnim okolnostima nije bio te sreće, jer starci koje je ubio nisu dovoljno brzo odskočili ustranu, pa će robijati desetak godina. Opravdano.

U normalnoj državi, recimo Švicarskoj, bi mu oduzeli vozilo, odrezali zatvorsku kaznu , a potom bi dobio doživotni izgon iz zemlje. Neovisno o spolu, nacionalnosti, boji kože, seksualnoj orijentaciji, i svemu ostalom. Kod nas možete dobiti batine od policije ako prelazite cestu mimo pješačkog kao zadnji kriminalac, a proći lišo za nešto što se drugdje tretira kao pokušaj ubojstva. Ali, selektivna primjena zakona je samo jedan od razloga zašto ovo nije, i nikad neće biti, Švicarska.

Autor:marcel Holjevac / 7Dnevno / 22. travnja 2016.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.