Ljevica može pobijediti HDZ samo ako se okrene nacionalizmu

I posljednja istraživanja javnog mnijenja potvrdila su trendove koji su na hrvatskoj političkoj sceni konstantni već određeno vrijeme. Tako je rejting vladajućeg HDZ-a 29,8 posto, SDP je na 13,4 posto, Most, kojemu je očito pridodan i rejting Suverenista, na 9,2 posto, Možemo bira 8,2 ispitanih, a Domovinski pokret 7,7 posto (prema još aktualnijem CroDemoskopu Domovinski pokret pretekao je Most!) . Ovdje treba imati na umu kako je istraživanje rađeno na principu da je cijela država jedna izborna jedinica.

Budući da se izbori organiziraju u 11 izbornih jedinica, konačni rezultat stranaka može bitno odstupati od rejtinga koji postižu na ispitivanjima javnog mnijenja. Već smo ranije pisali kako moguća MMS koalicija, Most-Možemo-SDP u mehaničkom zbroju rejtinga ima bolji rezultat od vladajućeg HDZ-a te bi, kada bi država bila jedna izborna jedinica, bila u boljoj startnoj poziciji za trijumf na predstojećim parlamentarnim izborima. Također, obrazložili smo i razloge zbog kojih je teško izvediva koalicija HDZ-a i Domovinskog pokreta. Posljednji govor Andreja Plenkovića u Saboru, u kojem je de facto optužio DP za terorizam, potvrdio je tezu koju smo ranije iznijeli o nepremostivim preprekama za koaliciju HDZ-a i DP-a.

Promjena taktike

Ključ za sastavljanje buduće saborske većine treba tražiti u manjim, pa čak i regionalnim strankama u pojedinim izbornim jedinicama, koje će u konačnici donijeti prijeko potrebne mandate u jedan od tabora. Ostvare li se najave brojnih političkih analitičara, buduću vladu ponovno bi moglo odrediti tek nekoliko mandata. Saborska većina, koja god bila, bit će dosta tanka. Ovdje treba imati na umu da će se zastupnici manjina, njih osam, svrstati uz onaj blok koji bude imao više mandata pa na njih u startu poslijeizbornih izračuna mogu računati i jedni i drugi.

Dakle, ako u startu polazimo od pretpostavke zasnovane na rezultatima anketa, oba tabora, Most-Možemo-SDP i onaj okupljen oko HDZ-a, vrlo lako mogu doći u priliku sastaviti saborsku većinu. Odlučivat će nijanse ili možda bolja taktika. Plenković i HDZ dosad su pokazali kako su bitno bolji taktičari jer su učinili ono što svaka stranka nastoji učiniti svojim protivnicima – ušli su u njegovo biračko tijelo. Plenković je od dolaska na čelo HDZ-a trasirao ovu stranku prema centru i lijevom centru. Nije se ustručavao uvesti HDZ u projekte kao što su Istanbulska konvencija i Marakeški sporazum ni ustvrditi kako ova stranka “poštuje sve zajednice obiteljskog života ako je temelj ljubav”. Tim potezima Plenković je debelo ušao u biračko tijelo ne samo SDP-a nego i platforme Možemo. Potom su uslijedili obračuni s “neoustaškim elementima” unutar države, ali i izvan granica Lijepe Naše. Navedenim potezima osvojio je srca svakog liberala i ljevičara koji drži do sebe.

Nema lidera

U tim Plenkovićevim potezima treba tražiti glavni razlog zbog kojeg Možemo i SDP već dulje vrijeme ne mogu zabilježiti značajniji rast. HDZ-ovi ministri redali su ozbiljne afere. Ne postoji sektor koji nije zahvaćen nekim ozbiljnijim skandalom. Unatoč tomu, lijeva opozicija nije uspjela okrenuti javno mnijenje u svoju korist. Jedan od glavnih razloga koji su spriječili poentiranje lijeve opozicije na HDZ-ovim skandalima jest činjenica da ljevica od odlaska Zorana Milanovića na Pantovčak praktički nema lidera. Niti je Davor Bernardić imao kapaciteta da bude lider opozicije niti je Peđa Grbin taj kalibar. Stoga nije nimalo čudno što je Zoran Milanović s pozicije predsjednika Republike preuzeo i ulogu neformalnog šefa opozicije Plenkoviću i njegovoj vladi.

Poznajući mentalitet prosječnog Hrvata lijevih, neoliberalnih i centrističkih uvjerenja, Plenković može mirno spavati. Navedenoj društvenoj skupini najvažniji je životni standard i tzv. izbjegavanje radikalizacije društva, a neće naodmet biti ni neka liberalna “reforma” koju smo već ranije spomenuli. Dakle, ako vlast već provodi sve ono što prosječan liberal i ljevičar traži od svake vlasti, postavlja se pitanje – zbog čega bi tražio neku drugu politiku za provođenje programa koji se već odvijaju? Prednost HDZ-a u izbornoj godini je činjenica da su oni već na vlasti te da imaju instrumente za upravljanje izbornim procesom.

SDP i Možemo rade kardinalnu pogrešku u izbornoj godini i natječu se s HDZ-om novim liberalnim i socijalnim programima. Pritom ne shvaćaju kako su u startu u podređenom položaju jer sve ono što HDZ već provodi oni tek predlažu. Žele li promijeniti aktualne trendove, onda moraju koristiti taktiku HDZ-a kojom ih je prikovao za dno ljestvica stranačkih rejtinga. Trebaju ući u “fajt” s HDZ-om, ali na potpuno drugom terenu. Budući da je Plenović HDZ odveo u lijevi centar, oni ga moraju tući na potpuno drugoj strani – na desnom spektru. Jedino na taj način mogu poljuljati aktualne trendove i destabilizirati HDZ.

Odvajanje glasova

Međutim, za realizaciju ovog plana postoji nekoliko problema. Prvi je vrijeme. Ulazimo u izbornu godinu i nitko neće povjerovati Peđi Grbinu ili Tomaševiću ako počnu mahati zastavama HOS-a na svojim skupovima. Potencijalno bi takav potez mogao do kraja uništiti i onako destabiliziranu ljevicu. Izvorno je Zoran Milanović zamislio da Most pokuša odvojiti dio glasova desnice i potom ih prevesti u tabor ljevice. Međutim, nakon posljednjih vrludanja, svakomu je jasno kako Most nema apsolutno nikakve veze s desnicom. Stoga bi Grbin i društvo trebali formulirati nešto što bi najviše moglo sličiti na – gospodarski nacionalizam.

Bila bi to protuteža neoliberalnoj gospodarskoj politici Andreja Plenkovića i politici potpuno otvorenih vrata u gospodarstvu. Gospodarski nacionalizam u biti je politika protekcije domaćeg tržišta, od poljoprivrednog sektora do trgovine i industrije. U samoj biti čak bi ga se moglo poistovjetiti s državnom planskom privredom iz nekih prošlih vremena. Bit je da ljevica mora pokazati kako na određenom području vodi više računa o nacionalnim interesima od HDZ-a. Gospodarstvo, posebno poljoprivreda, devastirano je proteklih godina i ne može konkurirati uređenim europskim proizvođačima. Ovaj sektor vapi za protekcijom i zaštitom, a poljoprivrednici za novom politikom koja ne vodi računa samo o tome što kaže Bruxelles. HDZ ovdje nama previše manevarskog prostora i mora se držati europskih direktiva i prethodno potpisanih sporazuma. Stoga neće moći adekvatno reagirati na eventualni manevar ljevice.

Ako prvi, eventualni, koraci ljevice urode plodom, priča se vrlo lako može proširiti i na monetarnu politiku i posljedice koje nam je uvođenje eura ostavilo na životni standard. Mogućim manevrima u ovome smjeru ljevica bi konačno sebi priskrbila ono za čim već godinama čezne – status zaštitnika nacionalnih interesa. O navedenim temama već dulje vrijeme govori i Zoran Milanović pa je eventualno njihovo otvaranje s lijevog spektra lako povezati s ranijom retorikom predsjednika.

Nisu stali na HOS-u, pronašli novu metu: Hrvatska obilježja smetaju i u udaljenim kutovima svijeta

Mnoštvo neodlučnih

Dakle, spomenuli smo dva tabora koja su se ukopala u svojim startnim pozicijama i oko kojih se formiraju frontovi mogućih poslijeizbornih koalicija. U cijeloj priči samo jedna stranka odlučila je graditi vlastiti put i vlastitu politiku, a to je Domovinski pokret. Posljednji događaji vezani uz Vukovar i snažan Penavin ulazak u sada već evidentnu izbornu kampanju jasno sugeriraju kako Domovinski pokret gradi samostalan izborni put na vlastitim nacionalnim politikama. Potez Domovinskog pokreta, koji ne želi ni u jedan tabor, mogao bi se pokazati kao pun pogodak. Bazen neodlučnih birača je ogroman, a većina njih s prezirom govori i o taboru HDZ-a i MMS-a. Promišljena kampanja s jasnim porukama prema biračima mogla bi od DP-a napraviti najveće iznenađenje izbora. Potvrde za ovu tezu mogu se pronaći i u istraživanjima javnog mnijenja prema kojima je upravo DP stranka koja bilježi najveći rast u posljednjih godinu dana.