24.05.2014., Kumrovec - Proslava Dana Mladosti u Kumrovcu na kojoj se skupilo oko 5000 stovatelja Josipa Broza Tita. Photo: Matija Topolovec/PIXSELL

Kult ličnosti simptom je bolesti društva, i primitivni supstitut religije

Autor:

Kult ličnosti je uvijek povezan s diktaturama i totalitarnim režimima. U pravilu, kad diktator umre, s njim umre i njegov kult. No kad kult ličnosti živi i 35 godina nakon smrti diktatora, moramo se zapitati što je to trulo i bolesno u našem društvu? Jesmo li uopće u stanju prihvatiti demokraciju i ljudska prava, ili smo ipak Balkanci koji ne mogu bez gazde s bičem u ruci?

Svake godine rijeke ljudi slijevaju se u Kumrovec na Titov rođendan, koji je on prigodno pomaknuo za par tjedana od stvarnog datuma – ako je uopće i sam znao kad je stvarno rođen. Iza sebe je ostavio propalu i prezaduženu državu, opterećenu unutarnjim nacionalnim i ekonomskim tenzijama, nerentabilnom socijalističkom industrijom i totalitarnim režimom, koja ga nije nadživjela. Počela se raspadati netom nakon njegove smrti, prvi čavao u njen lijes bila je devalvacija dinara od 30% proglašena tek nekoliko dana nakon njegove smrti – dok je bio živ nisu mu se usudili reći da je privreda zapravo propala i da novca za otplatu dugova jednostavno nema – a posljednji je zabio njegov samoproglašeni nasljednik na prijestolju SFRJ, Slobodan Milošević. Za raspad Jugoslavije, nakaradnog projekta od samog početka i nesretnog čeda Prvog svjetskog rata, nitko od njegovih pobornika ne krivi Tita, već one poslije njega.

Njegove pobornike nikakvi racionalni argumenti, brojke – koje sam iznio u tekstu “Bolji život? Jugoslavija u brojkama”, niti bilo kakvi objektivni povijesni podaci iz stranih izvora, pa i onih iz država njemu vrlo sklonih, poput SAD ili Velike Britanije, neće razuvjeriti u to da je bio Bog koji je hodao zemljom, nahranio gladne, usrećio milijune koji su mu skandirali u predstavama na stadionu povodom njegovog rođendana dostojnim Kim Il Sunga, sagradio zemlju bogatiju od Švicarske, socijalno pravedniju od Švedske, uspješniju od SAD, zemlju kojoj su se svi divili. Za Tita su svi imali stan, posao, nije bilo siromašnih, i sve je predivno funkcioniralo. Mi koji nismo toliko skloni poganskim kultovima se pak sjećamo i sveprisutnog siromaštva (osim ako ne smatrate bogatstvom život u socijalnom stanu, koji je mnogima ostao nedosanjani san, i poluraspadnutog jugića), i nezaposlenosti (posao se u pravilu dobivao preko veze ili odlaskom u Njemačku), i sirotinje, a sjećamo se i brojnih tvornica, doduše uglavnom pokrenutih za Austro Ugarske, čiji su visoki dimnjaci, te katedrale komunizma i zvonici socijalne pravednosti, obasipali gradove ako ne baš blagostanjem a ono svakako zagađenjem, i koje su proizvodile više gubitaka nego što su turizam i doznake iz Münchena mogle pokriti.

Uspješan diktator neuspješne države

Govoriti o Jugoslaviji kao o uspješnoj zemlji je, jasno, deplasirano: da je bila uspješna ne bi propala nedugo nakon Titove smrti. Uspjeh je vrlo mjerljiva kategorija: reći za neku osobu, tvrtku, ili državu da je bila uspješna ali je nekim čudom propala, je samo ljepši način da kažete da zapravo nije uspješna. No, govoriti o Titu kao uspješnom diktatoru je i te kako moguće, jer on nije propao. Smrt je dočekao kao najbogatiji predsjednik u Europi, vjerojatno i u svijetu, iako njegova država nije baš bila među bogatijima i uspješnijima. Uostalom, grafikon koji je izradio Predrag Rajšić najzornije demantira mit o tome kako je Jugoslavija pod Titom bilježila nevjerojatan napredak: da, napredovala je, ali sporije od bilo koje nekomunističke države Europe, od gotovo svake nekomunističke države svijeta, i ne brže od komunističkih Mađarske ili Bugarske. Usto, on je izračunao i da bi, da smo se nastavili zaduživati progresijom kojom se Jugoslavija zaduživala zadnjih 20 godina Titova života, od 1960. do 1980., danas države bivše SFRJ bile dužne 14 tisuća milijardi dolara (dug je rastao eksponencijalno, i svake godine je bio u prosjeku 17.6% veći nego prethodne, u promatranom periodu, dok BDP, izvoz, i industrija gotovo i da nisu rasli – novac je jednostavno nestajao u vjetar, na potrošnju)

U očima njegovih apologeta, Jugoslavija je bila upravo onakvom kakvom su je, sprdajući se s njom, opisali dečki iz “Top liste nadrealista” u skeču poznatom kao “U Švedskoj problemi, zdravo”: taj legendarni skeč opisuje Jugoslaviju neposredne budućnosti kao nevjerojatno bogatu zemlju od koje novac žicaju prezadužene Njemačka i SAD, a Japan nas moli da smanjimo proizvodnju televizora EI Niš kako Sony i Toshiba ne bi propali. I dok u Jugoslaviji vlada mir, blagostanje i napredak, u Švedskoj – problemi i neredi. Naravno, bila je to izvrnuta stvarnost jedne zemlje opterećene osamdesetih brojnim štrajkovima, neredima, dramatičnim padom standarda i isfrustriranu neuspjesima na svim poljima, pa nije teško “Švedsku” zamijeniti s “Jugoslavijom”, koja se raspadala. No kako inače bude s iracionalnim kultovima, sprdačina je nekako u glavama Jugoslavena postala bolja prošlost koja se nije dogodila.


No kako je taj kult uopće nastao i kako se održao? ‘Istok, Zapad i Jug su se klanjali pred grobom jednog od najvećih masovnih ubojica 20. stoljeća’, navodi ovih dana ugledni njemački FAZ, te podsjeća da je ‘mit o Titu nadživio kraj Hladnog rata i krvavi raspad Jugoslavije’. Kult ličnosti nastaje korištenjem mas medija, propagande, i drugih metoda ispiranja mozga kako bi se stvorila idealizirana, herojska, lažna slika o vođi vrijednom divljenja i poštovanja, uz posve nekritičko laskanje i ulizivanje. Čuveni sociolog Max Weber u svojoj klasifikaciji autoretita smješta kult ličnosti pod “karizmatski autoritet”. On je nalik divinizaciji, davanju osobi od krvi i mesa božanskih osobina, jedino što se ne provodi kroz religijske sadržaje nego kroz mas medije, a naročito se povezuje s totalitarnim državama. Kult ličnosti, mit o nepogrešivom vođi većem od života, vođenom božanskim nadahnućem, je bio temelj vladavine Hitlera, Musolinija, Staljina, pa i Tita. No, dok su kultovi ličnosti navedenih diktatora, pa i onih poput Ceaussescua ili Enver Hoxhe umrli s njima, Titov odbija umrijeti.

jugoslavija_grafovi19

Sekularne religije i kult ličnosti

Da bismo to razumjeli, treba znati kako se kultovi stvaraju, i zašto. Oni u pravilu nastaju u diktaturama. Sam pojam “kult ličnosti” pojavio se u Europi u 19. stoljeću i isprva nije imao političkih konotacija – bio je vezan na starorimski  “kult genija”. Bilo je to vrijeme prosvjetiteljstva u Europi, kad se ona ubrzano dekristijanizira i mjesto svetaca zauzimaju “mučenici za znanost” ili jednostavno popularne osobe čiji se rad zapravo trivijalizirao uzdizanjem njih osobno. No ubrzo se termin seli u politiku, a za to je zaslužan Karl Marx koji 1877. piše: “Nitko od nas ne mari ni najmanje za popularnost. Da vam citiram jedan dokaz toga: takva je moja odbojnost spram kulta ličnosti (“Personenkultus“, izvorno) da u vrijeme osnivanja Internacionale, kad su pokrenute brojne inicijative […] kako bi mi se odala javna počast, nikad nisam dozvolio da i jedna od njih postane javna”

Naravno, “odbojnost” je bila neiskrena, jer je upravo oko Marxa stvoren kult ličnosti kao proroka “novog pravednijeg svijeta”, iako je Marks, sudeći po sudbini socijalizma i rezultatima koje je postigao i još postiže na Kubi, u Koreji ili u Venezueli, bio u najmanju ruku vrlo loš prorok. A ako je marksizam bio, kako je on tvrdio, “znanost”, onda loš znanstvenik. Kult ličnosti je postojao i prije u starim poganskim, predkršćanskim civilizacijama, gdje su vladari smatrani potomcima ili poslanicima bogova – naročito je to bilo izraženo među Indijancima (Inke), Egipćanima (Faraoni), antičkim Grcima i Rimljanima. No s dolaskom kršćanstva se to mijenja. Kršćanstvo za razliku od poganskih religija, pa i judaizma iz kog je izraslo, ne poznaje odabrane ljude niti odabrane narode: pred Bogom su svi jednaki. No razvoj mas medija, filma, kao i javnog obrazovanja (koje služi i za indoktrinaciju) i tehnika komercijalnog oglašavanja i reklamiranja omogućio je u 20. stoljeću političkim liderima, naročito tamo gdje su imali monopol nad medijima, da projiciraju umjetno stvorenu pozitivnu sliku o sebi. Upravo to je dovelo do toga da je u 20 stoljeću ponovo procvao kult ličnosti, koji se štitio i zatvaranjem granica za sve informacije izvana. Često je taj kult, kao i u slučaju Tita, oblik “političke religije”.

Nacizam i komumizam kao bliski rođaci

A dvije najpoznatije političke religije su nacizam i komunizam. Iako suprotstavljene, dijele brojne sličnosti u mehanizmima kojima se služe. “Sekularna religija” je termin koji se u pravilu veže uz komunizam, ali i druge ne-teističke sustave vjerovanja. 1936. jedan protestantski svećenik je izravno označio komunizam kao “novu sekularnu religiju”: svega nekoliko godina kasnije, u zoru Drugog svjetskog rata, F. A. Voigt, slavni novinar i autor, protivnik svih totalitarizama, okarakterizirao je kako Marksizam tako i nacizam kao “sekularne religije”, srodne na temeljnoj razini u njihovoj autoritarnosti i mesijanskim uvjerenjima – kao i u njihovom eshatološkom viđenju povijesti čovječanstva. Oba su, smatrao je on, pokrenula sveti vjerski rat protiv liberalne demokracije, ali i protiv europskog (uglavnom kršćanskog) civilizacijskog naslijeđa. I tu treba tražiti razloge zašto među komunistima nema vjernika: ne možete vjerovati u dva posve različita sustava, u dva Boga. Ako je vaš Bog drug Tito, onda drugi bogovi jednostavno nisu pravi bogovi.

Nakon rata, filozof Raymond Aron je proširio istraživanje komunizma kao religije, dok ga je A. J. P. Taylor okarakterizirao kao “veliku sekularnu religiju… Komunistički manifest se mora promatrati kao sveta knjiga istog ranga kao i Biblija” (s tim bih se osobno teško složio, jer je “manifest” unatoč velikom utjecaju ipak tek mali i loše sročeni pamfletić: više kao katekizam komunističkih kamikaza). Drugim riječima, za poklonike kulta ličnosti Tito je jedini Bog, i nema drugog Boga osim njega. Svi njegovi protivnici su moralno nakaradni, neprijatelji svega na čemu su oni odgojeni i socijalizirani, i na čemu im je sustavno ispiran mozak. A ispiranje mozga je, dokazano, nepovratan proces.

Kult ličnosti je lako prepoznati: karakterizira ga pretjerana pokornost i apsolutnu nekritičnost prema svemu što vođa radi, na prvom mjestu. Nestanci kritičara velikog vođe i disidenata također uvijek prate kult ličnosti: ne zaboravite, u Jugoslaviji ste smjeli govoriti protiv manje više svega, pa čak i samog socijalizma – ali ne i protiv Tita osobno (tabu teme su bile hrvatski nacionalizam i Tito osobno, sve drugo je moglo proći). Tu je uvijek i pretjerana prisutnost slika i kipova vođe na svim javnim mjestima, pa je s te strane čišćenje Pantovčaka od relikta kulta ličnosti dobar vid nacionalne mentalne higijene. A prate ga i mitovi o vođi, najizraženiji u Sjevernoj Koreji, gdje se dinastiji Kim daju apsolutno nevjerojatna svojstva, spram kojih Superman djeluje malo slabašno a Einstein blentavo. Iako se, jasno, radi tek o dinastiji pijanih i priglupih silnika. Sve smo to viđali u Jugoslaviji, najviše na poganskim ritualima gdje se Titu pred punim stadionom nosila štafeta, kao ultimativni znak pokoravanja. A danas to gledamo preko Jakovininih nemuštih objašnjenja masovnih ubojstava time da su to “svi radili” i da je to bila “pravedna osveta”.

Kako se riješiti kulta?

No Rusija je s kultom ličnosti raščistila još pedesetih, za Hruščova.  On je u izvještaju na zatvorenoj sjednici 20. kongresa Komunističke stranke Sovjetskog Saveza (1956.), kult Josifa Visarionoviča Staljina i cijeli sustav političkih, propagandnih i represivnih mjera koji se tim kultom služio označio kao kult ličnosti. Naveo je zloupotrebu vlasti, ubojstva i represiju protiv političkih protivnika, partijske čistke, masovno deportiranje “narodnih neprijatelja” u Sibir, često i građana koji s politikom veze nisu imali ali ih je netko otcinkao da su govorili protiv “Kobe”. Sve te zlouporabe, golemih razmjera i posljedica, trebale su, uz falsifikate o povijesnim događajima i Staljinovoj ulozi u njima, osigurati nesmetano provođenje Staljinove samovolje. A upravo je provođenje samovolje diktatora krajnji cilj kulta ličnosti.

I dok su sa Staljinovim kultom ličnosti raščistili sami Rusi, s Hitlerovim saveznici radikalnom denacifikacijom Njemačke, a sa Ceaussescuovim narod koji ga je 1989. izveo pred zid i strijeljao kao psa zajedno sa suprugom, s Titovim kultom nije imao tko raščistiti. Nije poražen u ratu, nije doživio devedesetu da bi ga tko izveo pred zid. Naprotiv, nakon Titove smrti kult je i pojačan kroz medije i propagandu: lansirana je parola “I poslije Tita – Tito”. Pojačana je ideološka indoktrinacija u školama, organizirani programi  vjeronaučkog tipa poput “Titovim stazama revolucije” pri čemu su pobjednicima osiguravane nagrade i prednost pri upisima na fakultete – kao da je poznavanje Titova života presudno za to je li netko kvalificiran za studij medicine ili elektrotehnike! U medijima i na javnim priredbama isticana je zakletva “Druže Tito, mi ti se kunemo”. 25. svibnja slavljen je i dalje kao “dan mladosti” s raznim poganskim ritualima iskazivanja obožavanja. Onaj tko bi pokazao više odanosti “liku i djelu” mogao je računati na lukrativna mjesta u državnom aparatu. Trend titoizma prepoznali su i lokalni karijeristi koji su hodočastili na njegov grob da bi na povratku od mjesnih komiteta tražili pravo na posao ili neku drugu vrstu prava odnosno nagrade za pravovjernost, navodi Ivo Lučić u svojoj knjizi.

A i nakon rata, kult se nastavio, u vidu reakcionarnog djelovanja nakon antikomunističke revolucije i osamostaljenja. On se i danas perpetuira kroz medije poput Jutarnjeg, Novog Lista ili Slobodne Dalmacije, koji bar jednom tjedno posvete članak Titu. Tu bude i monstruoznih “zabuna”, pa je tako “mockumentary” (“lažni dokumentarac”) Žige Virca, slovenskog autora tog specifičnog humorističnog žanra, u kom je on naveo da je Tito bio “autor američkog svemirskog programa” u očima pravih vjernika postao istina (otprilike kao da prenesete vijest s “news bara” kao ozbiljnu). Zašto? Prvo, oko kulta ličnosti Tita je stvoren velik krug ljudi koji su iz štovanja tog kulta crpili svoje društvene položaje i sinekure: u Jugoslaviji se nagrađivana odanost Titu, i jasno da su tim ljudima ugrožene pozicije (tko bi Jakovinu uzeo za ozbiljno pobogu da nema kulta ličnosti kojeg podržava?) A drugo, kult Tita je povezan s idejom Jugoslavenstva, koja se danas prodaje kao “antifašizam”, zapravo riječ bez sadržaja koja služi tek kao mimikrija za nešto što s antifašizmom nema veze, ali ima s kroatofobijom. Generacije su odgajane na tome da je hrvatski nacionalizam loš i zaostao, a jugoslavenski napredan i dobar. Te ljude nikad nećete uvjeriti da kroatocentrično orijentirani Hrvati nisu redom jednostavno ustaški koljači, pa takva uvjeravanja nemaju niti smisla.

No činjenica je da bi taj kult ličnosti umro sam od sebe kad ne bi imao pokriće u medijima koje kontroliraju ljudi koji imaju svoje sasvim konkretne, ovozemaljske interese, koji s mrtvim Titom veze nemaju, ali imaju veze s Beogradom koji je bio i ostao njihov Jeruzalem. A što s onim da je Tito gradio tvornice, dao ljudima posao, sagradio uspješnu državu? Da su osamdesete bile zlatne godine kad se divno živjelo? Pa, za razbijanje tog mita je dovoljno pogledati bilo koji TV dnevnik iz onog vremena… (svakako pogledajte od pete minute, izvješće iz nevjerojatno uspješnog “socijalističkog giganta” Agrokora…)

 

 

Autor:
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.