Boris Scitar/Vecernji list

KRVAVI UDBAŠKI POHODI: Djevojčici su pucali u glavu, tri ubijena Hrvata imala su 10 godina

Autor: Iva Međugorac

Agent Udbe Josip Perković, danas je stigao u Hrvatsku, a doživotna zatvorska kazna koju mu je izreklo njemačko pravosuđe u našoj je zemlji preinačena na 30 godina zatvora. Dok se Perković vraća u Hrvatsku, ovdje se na političkoj pozornici talasa Zoran Milanović, predsjednik s karakterom, koji je, štiteći udbaša Perkovića, Hrvatsku osramotio na europskoj razini donoseći skandalozni “lex Perković”, no usprkos tome, pravda je Perkovića ipak stigla, a kazna mu je dosuđena zbog ubojstva Đurekovića, uspješnog direktora INA-e koji se zamjerio jugoslavenskim vlastima. Đurekovića su ubili hicima iz pištolja, udarali su ga tupim predmetom dok je ovaj pripremao zločin, a njegova smrt tek je jedan u nizu monstruoznih udbaških zločina. Prema istraživanjima niza povjesničara u periodu od 1946. pa sve do 1990. Hrvati su ubijani širom svijeta, pa i u Aziji. Govorimo o 67 Hrvata, od kojih je troje imalo manje od deset godina, a tijekom likvidacija ubojice su koristile pištolje, noževe, toljage, sjekire. Imotski imigrant Marijan Šimundić jedan je od onih koje je Udba bešćutno smaknula u Stuttgaru 1967. godine. Ovaj hrvatski nacionalist smetao je jugoslavenskim vlastima pa je njegova likvidacija pomno i prepredeno planirana. Na zadatak je poslan Jozo Cvitanović, udbaš iz Prološca Donjeg nedaleko od Imotskog. On je nagovorio mladu Njemicu Brunhildu Koblenz da mu pomogne u realizaciji zlokobnog plana pa je ona svakodnevno dolazila u Šimundićev restoran te ga šarmirala, a 13. rujna te ’67-e godine nesretni je Šimundić s Koblenz vodio ljubav na jednom parkirališu, u svojem automobilu, kada im je prišao Cvitanović te kroz otvoren prozor ubio Šimundića, nakon čega je s Brunhildom pobjegao u Jugoslaviju te dobio stan u Splitu. Na koncu, u pokušaju da se vrati u Njemačku, Brunhilda je uhićena jer je posjedovala lažni pasoš te je osuđena na devet godina zatvora. Posebno je potresna priča s obitelji Ševo. Josip Ševo iz okolice Čitluka sa ženom Tatjanom i pokćerkom Rosemarijom živio je u Stuttgartu, ali 1972. godine obitelj se zaputila na odmor u Italiju. S njihovim je planovima bio upoznati i Vinko Sindičić, koji im se pridružuje. Prema tvrdnjama svjedoka 18. kolovoza ’72-e doputovali su u San Dona di Piave, gradić nedaleko od Venecije te se smjestili u pansionu Bar Ristorante Centrale, gdje je Sindičić prespavao jednu noć. Idućeg dana vlakom odlazi u Trst, zbog navodnog sastanka s roditeljima, a tjedan dana kasnije obitelj Ševo dolazi na željezničku stanicu u navedenom gradiću kako bi dočekali budućeg ubojicu koji je doputovao vlakom. Po povratku s kolodvora obitelj se zaustavlja na obližnoj tržnici u večernjim satima, a prema izjavi žene koja ih je srela Antonije Mazaletto, u njihovu je autu bio i muškarac s crnim naočalama. Obitelj Ševo i njihov ubojica s tog mjesta sporednom cestom kreću prema Veneciji. Ševo na vozačkom mjestu, do njega supruga Tatjana, a iza ubojica i devetogodišnja djevojčica Rosemarija. U jednom zavoju, kad Ševo usporava, ubojica mu ispaljuje tri hica u zatiljak, ovaj na mjestu umire i slijeće u jarak. Tatjana, premda vezana pojasom, uspijeva od ubojice zgrabiti revolver te mu otima prigušivač zvuka, nakon čega monstrum ispaljuje više hitaca prema njoj i ranjava je te na koncu s dva hica u glavu ubija djevojčicu od devet godina.  Odlazeći iz auta, ubojica uviđa da je Tatjana još živa, stavlja novi šaržer u revolver i cijeloga ga ispuca u nju, nakon čega nestaje u pravcu Trsta. Blizu zločina nalazila se talijanska vojarna, a dočasnik Francesco Lombardi i vojnik Salvatore di Garbo koji su čuli pucnjeve dotrčali su do mjesta zločina te se šokirali viđenim. Nakon ubojstva obitelji Ševo, Sindičić bježi u Jugoslaviju i pod pseudonimom Pitagora nastavlja raditi za Udbu. O udbaškom zločinu na australskom tlu svojedobno je govorio diplomat Antun Babić, čije svjedočanstvo prenosimo u cijelosti:

”U nedjelju 4. prosinca 1988. godine zrakoplovom JAT-a, i pod zaštitom policije, Australiju su napustili djelatnici jugoslavenskog konzulata u Sydneyu, na čelu s generalnim konzulom Stanojlom Glišićem, koje je australska federalna vlada proglasila nepoželjnim osobama tj. protjerala iz ove zemlje. Protjerivanje je uslijedilo nakon što je jugoslavenska vlada u Beogradu odbila australskoj policiji predati čuvara konzulata koji je u nedjelju 27. studenoga 1988. godine, pucajući na hrvatske demonstrante ispred jugoslavenskog konzulata, teško ranio hrvatskog dječaka Josipa Tokića. Odlazak jugoslavenskih ‘diplomata’ noću u nedjelju 4. prosinca bio je kulminacija povijesnog i presudnog događaja, koji je kao malo koji drugi slučaj nakon Drugog svjetskog rata bio tjedan dana u centru pozornosti cijele australske javnosti…

Vijest o teškom ranjavanju mladog Josipa Tokića proširila se munjevitom brzinom diljem Australije. Sve australske radiopostaje javljale su svakih sat vremena o tom jugoslavenskom zločinu, a u TV dnevnicima navečer to je bila glavna vijest, s prikazom mirnih hrvatskih demonstracija ispred konzulata u Sydneyu. Za bolji pregled događaja koji su uslijedili nakon oružanog napada na Hrvate iz jugoslavenskog konzulata najprije donosimo reakciju Vlade Australije i australskih sredstava za priopćavanje, a iza toga reakciju Hrvata u Australiji.

Odmah nakon što je doznao za pucanje iz jugoslavenskog konzulata u Sydneyu na hrvatske demonstrante, ministar vanjskih poslova Australije, senator Gareth Evans, osudio je taj jugoslavenski zločin i zatražio od jugoslavenskog konzulata u Sydneyu i ambasade u Canberri da u potpunosti surađuju s australskom policijom u istrazi cijelog slučaja, s namjerom da se utvrdi tko je pucao, da bi se nakon toga, po australskom zakonu, tu osobu moglo izvesti pred sud, kako bi joj se sudilo za pokušaj ubojstva. Jugoslavenska ambasada u Canberri, na čelu s ambasadorom Borisom Cizeljom (Slovenac), najprije je obećala tu suradnju, da bi već sljedećeg dana, nakon poruke iz Beograda, počela odugovlačiti s pružanjem suradnje australskim vlastima. Bio je to prvi znak da će se Jugoslavija pozvati na Bečku konvenciju, prema kojoj se diplomatsko osoblje može pozvati na diplomatski imunitet u slučaju kršenja zakona u zemljama u kojima se nalaze. U međuvremenu se uspostavilo da je mladog Hrvata ranio čuvar konzulata Zoran Matijaš, koji je bio na popisu diplomatskog osoblja i australske su vlasti odmah zatražile da ga jugoslavenski konzulat preda policiji New South Walesa. Taj je zahtjev Australije odbijen i nastalo je natezanje u iduća tri dana, kad je, u četvrtak 1. prosinca 1988. godine ministar vanjskih poslova Australije, senator Gareth Evans, dao ultimatum Jugoslaviji da preda osobu koja je pucala u Hrvata ili će Australija poduzeti najoštrije mjere protiv konzulata u Sydneyu.

U petak navečer 2. prosinca Jugoslavija je dobila šest sati da odgovori na australski ultimatum. U međuvremenu u australskom se tisku razvila živa rasprava o cijelom događaju. Sve najvažnije australske novine najoštrije su osudile jugoslavenski zločin, dok su vodeći radio i TV komentatori već od ponedjeljka 28. studenoga počeli tražiti da se zatvori jugoslavenski konzulat i protjera njegovo osoblje. U brojnim TV i radio postajama intervjuirani su predstavnici hrvatske zajednice u Australiji.

Budući da se jugoslavenski zločin dogodio u Sydneyu, gđica Barbara Zaher i urednik Spremnosti g. Lovoković bili su intervjuirani u najvažnijim TV i radio emisijama, u kojima su vrlo razumno, djelotvorno i s velikom mjerom uvjerljivosti upoznali australsku javnost s pozadinom zločina u Sydneyu: progonom hrvatskog naroda u Jugoslaviji od 1918. godine., Udbinim ubojstvima hrvatskih emigranata diljem svijeta poslije Drugog svjetskog rata i zahtjevom Hrvata za svojom slobodnom i demokratskom hrvatskom državom….

Istodobno su svi australski dnevnici bili puni članaka o Jugoslaviji i Hrvatima u Australiji… Najznačajniji je bio komentar bivšeg šefa australske tajne policije g. Harveya Barnetta, koji na toj dužnosti bio od 1981. do 1985. godine. U vlastitom članku za visokotiražni dnevnik The Herald iz Melbournea od 5. prosinca 1988. godine Barnett je među ostalim napisao:

‘Finoća nije nikada bila sastavni dio diplomacije jugoslavenske vlade. Od konca Drugoga svjetskog rata Beograd karakterizira superosjetljivo ponašanje prema bilo kome tko kritizira njegovu vlast. Beograd posebno nastoji neutralizirati sve dijelove hrvatske manjine u prekomorskim zemljama koji su se usudili kritizirati Jugoslaviju…

Jugoslavija se redovno žali onim zemljama, kao što je Australija, u kojima njihovi hrvatski građani prosvjeduju protiv svoje bivše domovine. Beograd traži da se ušutka svaka njihova opozicija. Kad se to ne dogodi, protivnici beogradskog režima bivaju podvrgnuti oštrim mjerama…

Postoje dokumentirani dokazi o jugoslavenskim zastrašivanjima (i ubojstvima) hrvatskih emigranata diljem svijeta. Jugoslavenska vlada troši ogroman novac za ušutkivanje svojih protivnika. Glavna djelatnost jugoslavenske obavještajne službe je infiltracija raznih hrvatskih disidentskih organizacija u namjeri da kontrolira njihovo djelovanje. U posebno teškim slučajevima istaknute Hrvate ubili su profesionalni agent…

Tajne službe u zapadnim zemljama, uključujući i Australiju, svjesne su opasnosti ubojica jugoslavenske tajne službe koje tragaju za svojim hrvatskim žrtvama i poduzimaju potrebne mjere da ih neutraliziraju…’

Kao što se očekivalo, Jugoslavija nije do šest sati navečer u petak 2. prosinca predala jugoslavenskog državnog terorista Zorana Matijaša australskoj policiji, a ona to nije imala namjeru učiniti ni u jednom trenutku, jer je osoblje konzulata počelo pakirati svoje kovčege odmah nakon što je Jugoslaviji uručen ultimatum… Zatvaranje jugoslavenskog konzulata u Sydneyu i protjerivanje njegova osoblja iz Australije bio je za Jugoslaviju bolje rješenje nego da je Matijaš izveden pred australski sud, na kojem bi se najvjerojatnije otkrile mnoge druge stvari povezane sa zločinom pred konzulatom i djelovanju Udbe u Australiji…

Jugoslavenski zločin u Sydneyu izazvao je veliko ogorčenje među Hrvatima diljem Australije. U Melbourneu su održane, samo sat vremena nakon što se čulo o oružanom napadu na Hrvate u Sydneyu, spontane demonstracije ispred parlamenta za državu Viktoriju, u kojima je sudjelovalo više od tisuću Hrvata, uglavnom mladeži.

Istu večer su predstavnici hrvatskih političkih organizacija, koje se nalaze u Hrvatskom međudruštvenom odboru za Viktoriju, odlučili da se sljedeću subotu, 3. prosinca, ispred zgrade parlamenta u Viktoriji također održe mirne demonstracije. I zaista, usprkos tomu što je za mnoge Hrvate, koji rade u tvornicama i gradilištima, subota radni dan, već u 10 sati ujutro u centru Melbournea okupilo se više od 5000 Hrvata svih dobi.

Na trgu u centru grada održano je nekoliko kraćih govora, a onda je preko dva kilometra duga kolona prosvjednika, noseći oko stotinu hrvatskih i australskih barjaka i bezbroj slika ranjenog mladog Josipa Tokića i drugih Udbinih žrtava, krenula prema zgradi parlamenta. Prema priznanju policije, bio je to do sada najveći etnički skup u centru grada Melbournea poslije Drugog svjetskog rata. Kad je nakon gotovo pola sata kolona stigla pred zgradu parlamenta, predstavnici Hrvatskog međudruštvenog odbora održali su nekoliko govora na engleskom i hrvatskom jeziku, koje je nazočno mnoštvo burno, ali i dostojanstveno pozdravljalo. Govore su držali: Josip Pavlović, Josip Čuk, Ivan Čorić, Ivan Butković, Stjepan Zdelar, Mimi Perak (koja je održala izvrstan govor na engleskom jeziku) i Ante Babić. Na kraju demonstracija koje su trajale od 10 sati ujutro do 1 sat popodne otpjevane su hrvatska i australska himna, a nakon toga se okupljeno mnoštvo mirno razišlo i krenulo svojim domovima.

Hrvatski prosvjed u Melbourneu izazvao je nezapamćenu reakciju australskih medija, koji su tri dana ranije počeli najavljivati da se organizira prosvjed. Već sat vremena prije prosvjeda, u 9 sati ujutro, na mjestu okupljanja, na glavnom trgu Melbournea, došao je najveći broj TV, radio i novinskih izvjestitelja otkako Hrvati demonstriraju u ovoj zemlji.

Urednika Hrvatske slobode, Antu Babića, intervjuiralo je svih pet australskih TV kanala, koji su kasnije navečer u glavnim vijestima donijeli dosad nezamislivo objektivne i za nas Hrvate pozitivne osvrte o hrvatskom prosvjedu. Svi su kanali prenijeli i intervju s urednikom Hrvatske slobode, koji je naglasio kako Hrvati pozdravljaju odluku australske vlade o istjerivanju jugoslavenskih diplomata iz Sydneya i zatvaranju konzulata, ali je i dodao kako to nije dovoljno. Naglasio je da Australija treba prekinuti sve diplomatske odnose s Jugoslavijom i da treba također zatvoriti konzulat u Melbourneu i ambasadu u Canberri, jer se iza odluke o oružanom napadu na hrvatske demonstrante nalazi vlada u Beogradu.

Urednik Hrvatske slobode upozorio je i na djelovanje jugoslavenske tajne službe, koja stoji iza raznih nasilnih akcija u ovoj zemlji, a koja su kasnije pripisane Hrvatima. On je također skrenuo pozornost na ozbiljnu mogućnost da jugoslavenski agenti u Australiji krenu s novom serijom nasilja, kako bi diskreditirali hrvatsku zajednicu…

Jedan od sudionika na prosvjedu u Melbourneu u subotu 3. prosinca rekao je da nakon jugoslavenskog zločina u Sydneyu počinje novi, bolji i uspješniji život Hrvata ne samo u Australiji nego i diljem svijeta. To je do sada najbolji znak da su kraj Jugoslavije i uspostava samostalne i demokratske hrvatske države na pomolu… Prije odlaska novina u tiskaru dobili smo obavijest da su u bolnici u kojoj se nalazi Josip Tokić primijećene tri sumnjive i nepoznate osobe za koje se pretpostavlja da su htjele doći do Josipa Tokića sa zlim namjerama. Josipa sada danonoćno čuvaju detektivi.

U zaključku članka ostaje nam samo reći da će Jugoslavija nastaviti ubijati nas Hrvate i našu djecu ma gdje na svijetu bili. Za nas Hrvate nema sigurnog mjesta, sve dok Hrvatska ne bude slobodna i samostalna država”.

Jugoslavenske teroriste iz Sydneya u Beogradu kao heroje dočekao je Budimir Lončar.

Uz moj uvodnik o teškom ranjavanju Josipa Tokića vrijedno je prenijeti i vijest iz uglednog australskog dnevnika The Age iz tog vremena, kako su po dolasku u Beograd terorist Zoran Matijaš i drugi protjerani djelatnici jugoslavenskog konzulata u Sydneyu bili dočekani kao heroji. Izvjestitelj australskih novina iz Beograda javio je da je atentatora na maloljetnika Josipa Tokića, Zorana Matijaša, i druge udbaške agente iz konzulata u Sydneyu osobno dočekao i ministar vanjskih poslova Jugoslavije Hrvat Budimir Lončar. Da, to je taj isti Lončar koji je bio glavni savjetnik za vanjsku politiku bivšem predsjedniku Stipi Mesiću, a sada je glavni savjetnik odlazećem predsjedniku Hrvatske Ivi Josipoviću. Zar je onda čudno što udbaške strukture u Hrvatskoj i djeca komunista, koja danas vladaju Hrvatskom, poduzimaju sve moguće kako se ne bi otkrile brojne tajne o zločinima jugoslavenskih tajnih službi u svijetu, ali i u Hrvatskoj?

Krvavo ubojstvo Stjepana Đurekovića samo je vrh sante leda o brojnim ubojstvima hrvatskih emigranata i iseljenika koja je diljem svijeta izvršavala tajna služba zločinačkog komunističkog režima u Jugoslaviji i SR Hrvatskoj. Sve dok se ne otkriju i sankcioniraju zločini jedne od najokrutnijih tajnih obavještajnih službi u svijetu u Hrvatskoj, neće nikada biti društvenog mira i stabilnosti niti će se Hrvatska moći razviti u gospodarski razvijenu zemlju i demokratski uspješno društvo. Dapače, ako se to pitanje ne riješi na zadovoljavajući i pravedan način, Hrvatskoj prijeti opasnost od totalnog urušavanja ono malo poveznica koje nas drže zajedno kao jedan narod.

Autor:Iva Međugorac
loading...
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.