en.wikipedia.org/Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL

KREŠIMIR MIŠAK: I prije izbora znalo se tko će biti na čelu Hrvatske!

Autor: 7Dnevno/19. prosinca, 2014./Krešimir Mišak

Podsjećamo vas na tekst Krešimira Mišaka koji opisuje zakulisne centre prave moći zbog kojih je i prije izbora "izabrana" Kolinda Grabar Kitarović!

Vrijeme je kad temu predsjedničkih izbora ne možete izbjeći gdje god da se okrenete – ona je u novinama, na tržnici, u kafiću, u tramvaju… U skladu sa starom izrekom i savjetom narodne mudrosti – da se čovjek treba pridružiti onom što ne može nadvladati – a kao prilog sveopćoj kakofoniji po tom pitanju, dat ću i ja svoj neambiciozni prilog tržištu ideja, što suvremeno društvo zapravo i jest. Drugo je pitanje radi li se o slobodnom tržištu ideja ili pak usmjeravanom, baš kao što isto pitanje vrijedi i za tržište roba i usluga, na kome se prečesto ideja slobodnog poduzetništva i poštene konkurencije otkriva tek kao dimna zavjesa za korporatističku inačicu kapitalizma, koja po svojoj monopolističkoj naravi prezire ideju konkurencije i pravog slobodnog poduzetništva. Slično je i s izborima, koji u temelju nisu ništa drugo nego – prodavanje proizvoda.

Osobno, već neko vrijeme ne vjerujem u politiku u smislu predodžbe da se tamo događa išta vezano uz raspravu o tome kako na najbolji način upravljati nekom zajednicom prema interesima ljudi. Rekao bih da je riječ o istoj staroj težnji vladavine nad ljudima kako bi ih se iskoristilo za interese onih najbogatijih ili najmoćnijih, koji vječno igraju neke globalne partije šaha u kojima su ljudi samo pijuni za žrtvovanje. Iz iste perspektive slijedi da niti demokracija u njenom suvremenom obliku nije ono za što se predstavlja. Sve se više otkriva kao igra upravljanja percepcijom i pribavljanja pristanka od tzv. “masa” za mnoge neprihvatljive mjere. U toj igri, zakulisni centri prave moći, o kojima nećete čitati u novinama jer ih oni nadziru na razne suptilne načine (programiranost na određenu verziju stvarnosti je glavna poluga), daju ljudima da biraju između nekoliko “frontmena” od kojih su svi, na ovaj ili onaj način, njihovi predstavnici.

Kako je, zapravo, ustrojena moć u svijetu?

Općenito sam, promatrajući svijet generalno, zaključio da se vodeće političare u svakoj zemlji na svijetu u grubo može podijeliti u tri generalne kategorije. No, te kategorije, o kojima malo kasnije, nemaju puno smisla ako se ne sagleda širi kontekst načina kako je ustrojena moć u svijetu – prema mojem viđenju stvari, bitno različito od uobičajene predodžbe koju apsorbiramo tijekom obrazovanja ili kroz medije.

Ono što obično smatramo vrhom piramide moći (predsjednici, premijeri, ministri) u stvari je dno piramide, a navodni demokratski procesi kojima se bira ta navodna “vlast iz naroda” u stvari predstavljaju – društveni inženjering na nekoliko razina. Temeljna razina društvenog inženjeringa jest uvjeriti ljude da žive u demokraciji i da biraju “svoje” kandidate koji imaju programe koje neka grupacija stanovništa želi podržati, jer ih smatra ispravnima, ili izrazom svojih interesa. Kad se slika tako postavi, onda su druge razine društvenog inženjeringa jednostavne. Takva se slika održava kroz medije, stvaraju se “napete” situacije i neizvjesni ishodi izbora, ljudi se vežu uz ovog ili onog kandidata i svađaju zbog njih, a piramidalna vlasnička struktura medija (koja je uglavnom – to je važno reći – nadnacionalna i korporatistička, što svatko može lako provjeriti i nije nikakva tajna!) omogućava da se u prvi plan ističu razni “kandidati” od kojih svaki pojedini predstavlja izraz interesa ISTE nadnacionalne korporatističke interesne grupacije.

No, jednog se predstavlja kao “lijevog”, drugog kao “desnog”, a rasprave se vode oko krajnje nebitnih pitanja koja ni na što ne utječu. Ako je to teško prihvatiti, promotrite samo politička događanja u Hrvatskoj od 1991. godine i usporedite ih s općim smjerom događanja.

I vlade i stranke i predsjednici su se smjenjivali i smjenjuju se, ali lako je uočiti da je cijelo vrijeme, bez obzira tko je na “vlasti”, prisutan isti trend – oduzimanje ili smanjivanje monetarnog suvereniteta, zaduživanje, prodaja dobara svjetskim korporacijama, ulazak u NATO, ulazak u EU, uvođenje GMO-a, smanjenje socijalnih prava…

Kako vlasti reagiraju na referendume?

Sve navedene točke dogodile su se bez pristanka ljudi. Štoviše, većina ljudi bi glasovala upravo za suprotno. Razmjeri u kojima se želje i interesi ljudi po pravilu ne podudraju s postupcima tzv. “vlasti”, vidljivi su iz činjenice da su svi referendumi (kao zadnji izraz demokacije) svojim rezultatima uvijek (i kod nas i u drugim zemljama) bili suprotstavljeni težnjama vladajućih strukutra. Ako je stvar bila prevažna (kao ulazak Hrvatske u EU), onda se uz propagandu pribjeglo i direktnim zastrašivanjima, kao onda kad je ministrica vanjskih poslova prijetila umirovljenicima da će ostati bez mirovina ako ne glasaju za EU, što je djelo utjecanja na ishod, kažnjivo zakonom.

Kako vlasti reagiraju na referendume? Sportski baš i ne – ili ih žele izigrati ili otežati ili skroz onemogućiti. U tome im pomažu spinovi poput onoga koji se mogao pročitati na web-situ http://europskaunija.yolasite.com, koji je agitirao protiv EU-a. Citiran je Davor Božinović (za kojeg je pisalo da je “ministar obrane u euroatlantskim integracijama i da je još kao veleposlanik pri NATO-u, gdje je za potrebe i u korist bruxelleske elite odradio propagandnu kampanju” ulaska Hrvatske u taj Savez), koji je izjavio za Novi list 12. veljače 2007: “Referendum je pitanje izražavanja mišljenja građana. S jedne je strane ono sučeljeno s elementima predstavničke demokracije. Treba li nam predstavnička demokracija ako ćemo za sva važna pitanja sazivati referendum? Neke su stvari prekomplicirane da bi bile široko shvaćene. Tako je europski Ustav pao na referendumu, jer tko može očekivati da će prosječni građanin pročitati, proučiti i shvatiti njegovih 1600 stranica?”.

Sve razine piramide svjetske moći i vlasti

I tada, kao i sada, imam isto pitanje: Tko može očekivati da je prosječni parlamentarni zastupnik ikada pročitao tih 1600 stranica? A što vi mislite, je l’ je, ili nije? Koliko je samo Sabor usvojio zakona bez čitanja, ponekad desetke na dan, pa bih rekao da su možda i za parlamentarce “te stvari prekomplicirane da bi bile shvaćene”. Ako ih uopće i žele shvatiti. A u konačnici vjerujem da su one namjerno napravljene takvima, teško shvatljivima, ali to je već druga priča.

Kako je, dakle, moguće da su želje vlasti i ljudi suprotstavljene i o čemu to govori? One teme koje nisu bile predmet referenduma, vlast provodi bez pristanka ljudi, a ipak su svi ti ljudi (građani-glasači) navedeni i izmanipulirani kroz usmjeravanje percepcije da kroz izbore daju svoj pristanak da razne grupacije, koje provode ljudima neprihvatljive stvari (i koje na nevidljivi način predstavljaju interese iste nadnacionalne grupacije), dođu na “vlast” i imaju navodni legitimitet za svoje postupke tijekom onih godina kad su na vlasti i kad zapravo nikome ne odgovaraju za svoje postupke. Čak i u situaciji da tek nekoliko ljudi izađe na izbore. Tek su sljedeći “izbori” mjesto gdje ih se može – “kazniti”. Ali samo tako da se izabere navodna opozicija, koja po svim temeljnim planovima to nije i koja će nastaviti po istim tračnicama. A oni iz prethodnog kruga bit će nagrađeni za svoja (ne)djela na razne načine – položajima, dobro plaćenim apstraktnim poslovima “savjetnika” u raznim naddržavnim institucijama i korporacijama i sl.

To su činjenice, ali rasprave se rijetko kada vode oko činjenica. Uglavnom se vode oko interpretacija činjenica.

Što se tiče piramide moći i vlasti, ako se krene odozdola (gdje su premijeri i predsjednici države) prema gore, uočljivo je nekoliko stupnjeva. Prva razina su legitimne i svima poznate nadnacionalne institucije – sve od reda stvorene iz korporatističkih interesa ili od strane njih: UN, MMF, Svjetska banka, EU i njene institucije, NATO… Njihovo djelovanje je javno, svi znaju da postoje i što rade. Iznad njih se već ulazi u sivu zonu u kojoj ćete naći razne institucije koje također javno postoje, ali nije potpuno otvoreno javnosti što sve zapravo rade. Samo se jasno vidi da se iz njihovih krugova regrutira većina upravljačkih struktura.

Primjer je američko Vijeće za vanjske odnose (CFR) od čijih se dvjestotinjak članova regrutira većina administracije svih američkih predsjednika, a izdaje i vrlo utjecajan časopis, dok u Velikoj Britaniji ima pandan pod nazivom – Kraljevsko vijeće za vanjske odnose. Na toj razini nalaze se i drugi tzv. “think-tankovi”, poput Rimskog kluba, koji je kao zadatak imao stvaranje pokreta Zelenih i oblikovanje ideje globalnog zatopljenja i ideje o čovjekovoj odgovornosti za to.

Iznad tih institucija, čije je djelovanje djelomično javno, nalaze se one o čijem se djelovanju ništa ne zna, mada postoje kao entiteti. Primjer je Trilateralna komisija koja ima svoje web-stranice s popisom članova i organizacijskom strukturom. O čemu se dogovaraju svi ti ljudi – to se ne zna precizno! Negdje na toj razini nalazi se i grupa Bilderberg, za koju se do nedavno nije ni znalo da se svake godine sastaje, ali i dalje se ne obznanjuje o čemu se tamo raspravlja i nastoji se te sastanke održati u tajnosti (sve više neuspješno).

U prirodi stvari je da prava moć bude nevidljiva

Iznad takvih grupacija postoje one o kojima se nikad ništa ne čuje, poput Malteških vitezova. Oni, ako me sjećanje ne vara, čak imaju svoje promatračko mjesto u UN-u, a u nekim knjigama sam čitao (ne znam je l’ točno) da imaju važnu ulogu u upravljanju MMF-om.

Još iznad se nalaze institucije, grupe i društva za koja nikad ne čujemo, poput grupacije Okrugli stol (nazvane po njihovom časopisu Round Table) koju je još davno stvorio Cecil Rhodes. Vjerujem da piramida tu ne završava, samo postaje nevidljiva u oblacima Olimpa. Mrežu upravljačke strukture svijeta čine i neki akademski centri, poput sveučilišta Columbia, London School of Economics i još dosta drugih, koje su važne za plasiranje “objektivnih znanstvenih istina” potrebnih kao temelj inženjeringa i obrađivanja javnog mnijenja.

Većina ljudi uvučenih u iluziju izbora, politike i medija takve moje poglede na politiku ne shvaćaju ozbiljno, ali nema veze – ja ih shvaćam ozbiljno, to mi je dovoljno. No, prihvaćalo ih se ili ne, nedavno sam u rubrici Vremeplov pročitao podatak da je John D. Rockefeller nakon smrti ostavio 1,4 milijarde dolara, a prema procjeni časopisa Forbes to je iznos ekvivalentan 660 milijardi današnjih dolara. Ako uzmete u obzir da se američki državni proračun kreće oko 4000 milijardi dolara, a da je Rockefeller umro 1937., možemo samo zamisliti što se od tada događalo s tolikom lovom. Riječ je o bogatstvima koja se ne mogu “proćerdati”, propiti ili izgubiti lošim transakcijama. A opet – mislite li da ih oni koji ih posjeduju neće koristiti za igre moći? To bi već bilo naivno gledanje na stvari!

Zato vjerujem da je u prirodi stvari da prava moć bude nevidljiva, da se akumulira stoljećima i da se ne ispušta lako iz ruku, te da iz pozadine upravlja događanjima koje kroz svoje medije predstavlja na koji god želi način. Drugim riječima, za nas ljude tu – nema ničega!

Zato je niže političke “vođe” moguće u grubo podijeliti u tri kategorije. U prvoj su oni koji znaju da njihova lojalnost pripada zakulisnim centrima moći (mada su vrlo nisko u njima). U drugoj su oni koji su ucijenjeni ili pak imaju neku upotrebljivu karakternu manu (pohlepa, težnja za moći i sl.). Doduše, ponekad se događa da se nekome interesi i ciljevi slučajno u neko vrijeme poklapaju s nekom fazom šireg plana. Takvi, kad postanu “zastarjeli” i dalje tjeraju svoje, obično budu uništeni medijskom hajkom, iznenada umru od neke bolesti ili poginu u nesreći. U trećoj kategoriji su oni potpuno programirani, a prepoznaje ih se prema velikoj uvjerenosti kojom hipnotizirano, poput mantri, izgovaraju razne slogane. Kad sam tu formulu primijenio na sve naše dosadašnje premijere, predsjednike i bitne ministre, lako ih je bilo podijeliti.

Bitne stvari se događaju daleko od očiju ljudi

U biti, jedina osoba koja mi se nije uklapala niti u jednu od tih grupacija, bila je premijerka Jadranka Kosor, što nije neka optimistička misao jer sam bio dojma da je ona tu ionako zalutala bez dubljeg razumijevanja ili vlastite ideologije i zapravo joj je za sve bilo svejedno, osim toga što je – premijerka. Tako da nije ni bila smetnja širem planu – radila je sama po sebi sve što treba.

Predsjednici i premijeri više su u pravoj strukturi moći nalik službenicima na šalterima neke velike kompanije. Bitne stvari se događaju daleko od očiju ljudi, u privatnosti nekih ureda.

Iz takve moje perspektive, na ovim predsjedničkim izborima događa se sljedeće – jedan “performer” je potrošen i treba na pozornicu staviti drugoga. Nije to ništa novo – pogledajte opet nedavnu prošlost iz te perspektive lažnih promjena i “zaokreta”: nakon krutog predsjednika, bivšeg generala, došao je predsjednik-šaljivac i narodski tip, što su mnogi doživjeli kao ugodnu promjenu. Kad su se vicevi potrošili, došao je predsjednik intelektualac, pravnik, skladatelj… Ogromna promjena, zar ne? Sad kad je i on potrošen, što preostaje? Za razliku od SAD-a, mi imamo tek nekoliko crnaca, stoga će možda žena biti dobar izbor za sljedeću “promjenu”.

Iz perspektive koju sam naveo, uključit ću se i u pogađanje ishoda predsjedničkih izbora, a moja prognoza potječe još iz vremena kada se Kolinda Grabar Kitarović nije ni kandidirala. Ona će biti sljedeći predsjednik, ali ne zato jer će biti izabrana na izborima, već zato jer je to već prije učinjeno na nekim sasvim drugim mjestima, mada ne znam točno gdje. Negdje u onoj gore opisanoj piramidi. Vidjet ćemo. Dosad su se takve ideje u vezi toga kako funkcionira svijet, pokazale dobrim temeljem za točne prognoze. Zato se, zaključio sam, i sustavno etiketiraju kao “teorija urote” – ta je etiketa znak zabrane “razumnim” ili konformistički raspoloženim ljudima (a to je većina nas), da krenu u smjeru razumijevanja svijeta.

No, ako se neka teorija dokazuje u svojoj moći predviđanja, onda se za mene, da upotrijebim tu etiketu, “teorija urote” već puno puta dokazala. A ključni i središnji dio te “teorije” (koja se ne bavi grupicom ljudi s kapuljačama okupljenoj oko globusa, nego metodama društvenog inženjeringa), vezan je za razumijevanje načina kako se oblikuje javno mnijenje i odvlači pažnja od tema bitnih za život, da se nesmetano može centralizirati moć. “Javno mnijenje” i ljudske umove zamislite kao tlo u koje želite saditi. Prvo ga kultivirate, pa sijete, pa – žanjete plodove. Bez razumijevanja društvenog inženjeringa nemoguće je ispravno promatrati bilo koji politički ili medijski događaj.

Pojam “Kolinda” lako se povezao s pojmom “predsjednik”

Da će K. G. Kitarović biti predsjednica saznao sam one sekunde kad je u novinama prvi put napisano da će se ona MOŽDA kandidirati. U “Umijeću ratovanja” Sun Tzua, već tisućama godina piše da se bitka dobiva ili gubi prije nego što počne – ostalo je samo odrađivanje. Ta “vijest” je bila napisana kao – “čuli smo” – ali otkud je stigla? Zapravo je lansirana kao dio propagande. Pogotovo zato jer je buduća predsjednica na upite odgovarala da ona ne razmišlja još o tome ili da još nije odlučila, itd., što je sve apsolutno teško za povjerovati.

Zamislite da se jednog dana probudite, kupite novine i u njima pročitate – da ćete se kandidirati za predsjednika! Ali već u toj embrionalnoj fazi predsjedničke “utrke”, dok je teren još bio čist, u svijesti ljudi povezani su pojmovi “Kolinda” i “predsjednik”. Podsvijest je to apsorbirala i stvar se kasnije samo – nadograđivala. Svejedno je hoće li se ideja napisati kao pozitivna tvrdnja ili negacija, važno ju je plasirati. Moglo se u toj predfazi reći i: “Kolinda neće biti predsjednica” – učinak bi bio isti. Važno je tu ideju ugraditi u umove ljudi i pustiti neka raste, dok ne stvori pasivno prihvaćanje u smislu – “pa da, to je logičan spontani tijek događaja i tu se ništa ne može i ne mora”.

Nema tu ničeg spontanoga, ni u tragovima.

Dakle, odlučeno je da će neka osoba biti predsjednik, pa se to najavi kroz biltene-medije. Važno je da se o tom priča. Ona “ništa ne zna o tome”, nije još razmislila, ali priča se počinje “koturati” baš zato. Njenog oponenta, aktualnog predsjednika se pita što misli o tome – on ne želi komentirati, ali zbog tog, gotovo automatskog “ping-ponga”, o tome se stalno piše. Nije više potrebno ulagati veliki napor. Prostor u umovima za tu temu još je bio čist, pa se pojam “Kolinda” lako povezao s pojmom “predsjednik”. Zaborav će učiniti svoje, pa će se kroz novine nešto kasnije predstavljati da se osoba odlučila kandidirati zato jer su je potaknuli prijatelji i obitelj ili je dobila ideju iz – medija. Ili – kao što je sama rekla – zbog ljubavi prema narodu i brige za njegovu dobrobit. Aha. Da, moš’mislit!

Stavite u taj kontekst i činjenicu da je u međuvremenu prethodni službenik na mjestu predsjednika (dobitnik odličja Malteških vitezova) već potrošen. Ime mu se povezivalo s nekim aferama, svima je jasno da nije izvor ne-znam-kakvih-akcija ili uzor poduzetnosti i šarma. Ili je, pak, ljude počela iritirati njegova bezličnost ili pak shvaćanje da, baš kao i Vlada, promovira neoliberalne ekonomske vrijednosti, za ljude pogubne. Kako god da bilo, s te strane nekih iznenađenja više nema, to je svima jasno. Jasno je i da je nadnacionalna grupacija koja upravlja iluzijom to isto shvatila – nije to neka velika mudrost. I naravno da je znala da mora staviti nekog drugog predstavnika na to mjesto. I naravno da su njeni članovi znali kako se to radi, jer tome im i služi nadzor nad medijima i što je još važnije, nadzor nad percepcijom događaja i stvarnosti.

A znaju i da su ljudi željni promjena, koje nikako ne mogu stići kroz politički sustav koji je dio šireg kontrolnog sustava. Zato će ljudima dati iluziju promjene i nevjerojatno je za gledati koliko će se ljudi opet uhvatiti na istu udicu!

Cirkus nije tu zbog nas. Mi smo samo mušterije…

Sve ostalo – objava o kandidaturi, novinski tekstovi, predsjednička kampanja – sve je samo igrokaz. U trenutku koji je debelo prethodio kandidaturi moglo se iščitati za koga je odlučeno da postane sljedeći nositelj te titule. U taj kontekst savršeno su se uklopile informacije da je riječ o osobi koja je članica Trilateralne komisije, jednog o društava iz gore opisane mreže. I ne samo to, riječ je o nekome tko je bio na važnom mjestu u NATO-u, mada doista imam preograničenu maštu da bih mogao zamisliti ikakvo konstruktivno (pa i destruktivno) djelovanje te osobe na NATO, u bilo kojem smislu.

Rekao bih da je sve to bilo samo dio uvlačenja u mrežu, te krojenja i procjenjivanja pojedinca kojeg se nastoji upotrijebiti za neke vlastite ciljeve. Karakterne crte aparatčika i poslušnika bez vlastitog mišljenja, samo s ogromnim egom željnim stjecanja navodne moći, svakako mogu pomoći pri izboru. Da ne govorim da sam u nekim izjavama na televiziji uočio trenutke gubitka kontrole nad držanjem maske dobrote i suosjećajnosti, ali samo na trenutak (kako to obično bude), a tada sam ugledao neko drugo lice koje se inače stalno skriva iza fasade empatičnosti, koje, rekao bih, nema ni u tragovima. Manjak ili odsustvo empatije često je, primijetio sam, gotovo univerzalna karakteristika šefova europskih i većine svjetskih država, a s tim ide i određena količina arogancije i osjećaja da ste bolji od drugih ljudi.

S treće strane, u Hrvatskoj se tzv. “ljevica” malo pogubila jer je na vlasti tzv. “lijeva” stranka koja zapravo promiče ono protiv čega bi se trebala boriti prema klasičnoj kategorizaciji, a to je neoliberalizam. Ljevičari su tradicionalno protiv privatizacije, a za nacionalizaciju, protiv prepuštanja ekonomije samo tržišnim mehanizmima, a za jačanje države kao ekonomskog regulatora. Zato su se ljudi, kojima je zdravoseljački i bez upotrebe ekonomskih pojmova jasno da tu nema ništa za njih, počeli okretati “desnici” – opet shvatite uvjetno. Da bi se to nezadovoljstvo “hakiralo” ili preusmjerilo u sigurne tokove za nadnacionalne grupacije (prije nego postane “ekstremizam”, kako se pak etiketira svaka ideja koja se protivi eurounijskom neoliberalizmu), idealno bi bilo da idući predsjednik dolazi iz navodno “desnog” političkog miljea. To je opet, navodno, aktualna kandidatkinja za predsjednicu.

Zapravo, izborna arena pomalo podsjeća na velike trgovačke centre – puno istih deterdženata koji se tek malo razlikuju ambalažom, mirisom ili reklamom. To su izbori bez pravog izbora, a po naravi – putujući cirkus čija je svrha odvlačenje pažnje bojama, galamom, klaunovima i šećernom vatom – kako se to već u cirkusima događa.

Ovih nekoliko mjeseci cirkus je u našem gradu. Ali nije tu zbog nas. Mi smo samo mušterije…

Autor:7Dnevno/19. prosinca, 2014./Krešimir Mišak
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.