Photo: Sanjin Strukic/PIXSELL

Kolinda i Andrej, sluge europskih birokrata i loši glumci koji ne vole Hrvatsku

Autor: Marin Vlahović

Većini čitatelja dobro je poznata sljedeća scena. Na povratku s posla, sjediš i čekaš u dugom redu vozila. Raste nervoza, vozači trube, ali automobili praktički stoje na istom mjestu. Ako je krkljanac ozbiljan, ili je došlo do sudara negdje naprijed, onda ova situacija može trajati pola sata pa i više. Naravno, postoje ljudi koji ne moraju čekati s običnim smrtnicima. Kratica za njih glasi „VIP“, odnosno, „very important person“, u prijevodu, vrlo važna osoba.

U Hrvatskoj postoji veliki broj ovih VIP-ovaca. Građani ih nemaju često prilike sresti uživo, ali ih mogu prepoznati u prometnim gužvama kada njihove limuzine uz rotirajuća svjetla projure kroz crveno. Dapače, moraš im se micati s ceste i pod cijenu pogibije vlastite obitelji. Presporim manevrom, izaziva se bijes vozača i tjelohranitelja ovih vrlo važnih osoba. Kroz otvoreni prozor na suvozačevom mjestu tada izviri glava i polovina tijela tjelohranitelja, koji prijeteći maše prometnom palicom kao nekakvom batinom. Poruka je jasna. Marš stoko s puta, zar ne vidiš koga vozimo?! Zapravo i ne vidimo. Najveća zapreka vidljivosti nisu blindirana i zatamnjena stakla. Možda smo glupi, ali građani uglavnom ne razumiju važnost čovjeka zvanog Njonjo i njegovog šefa, stanovitog Plenkija.

Normalno, u Vladi Republike Hrvatske imaju drugačije mišljenje o sebi i zato su MORH i MUP raspisali novi natječaj za nabavu 62 osobna vozila, vrijedan više od 30 milijuna kuna. Među traženim vozilima navodno je i deset limuzina za takozvane VIP osobe, koje trebaju imati minimalno 280 konjskih snaga, a minimalna cijena im je 820.000 kuna. Nove limuzine kojima će se voziti premijer i njegovi suradnici, moraju ispunjavati i čitav niz tehničkih kriterija. Sve mora biti na najvišoj razini, jer se tobože radi o vrlo važnim osobama.

Ali, koliko je premijer Andrej Plenković, uistinu važna i značajna osoba za Hrvatsku? Isto pitanje možemo postaviti i u slučaju predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović. O kakvoj se političkoj i ljudskoj težini ovdje radi, kada je dovoljan jedan bezvezni telefonski poziv iz Bruxellesa ili američkog veleposlanstva, da bi nastupio kopernikanski obrat u hrvatskoj vanjskoj politici? Zar ne bi bilo poštenije da nam ta međunarodna zajednica umjesto ove iluzije demokracije imenuje stranog gubernatora? Privid hrvatske suverenosti postaje neodrživ a političari koji glume državnike, neuvjerljivi su i nepodnošljivo loši glumci.

Ta činjenica dovodi do zaključka da je ova čitava predstava postala preskupa. Napaćeni narod više ne može servisirati sve te lažne veličine i njihovu ogromnu, ali nadasve beskorisnu vojsku uhljeba. Podsjetimo, nakon pada Oreškovićeve Vlade, znači u vrijeme bezvlašća, imali smo najbolje ekonomske pokazatelje. U kratkom periodu bez VIP-ovaca, država se počela oporavljati. Taj oporavak zaustavljen je novom skupom produkcijom i pravom invazijom starih i novih bezličnih figura, bez stvarnog značaja. Što će tim ljudima uopće blindirana i specijalna vozila? Od pljuvačke ogorčenih i prevarenih građana, brani ih i obično staklo. Ti podanici koje europski birokrati štipaju za stražnjicu, ili se poput Kolinde Grabar-Kitarović, laganim pomicanjem i neprimjetnim hodom, pokušavaju približiti svjetskim liderima na zajedničkim fotografijama, nemaju apsolutno nikakvu važnost za ovu zemlju.

Premijer Plenković, nema snage ili ovlasti smijeniti ni notornog Antu Ramljaka. Nema nikakvog utjecaja na energetiku, ali i gospodarstvo u cjelini. U svjetskim, europskim pa čak i regionalnim okvirima te osobe ne predstavljaju nikoga i ništa. Nitko ih ne poštuje, niti prema njima ima ikakav politički respekt. I sad bi nove skupe limuzine trebale nekako sakriti ovu neoborivu istinu. Skromniji političari znali bi prepoznati vrijeme u kojem žive. Shvatili bi da se uštedom na mobitelima, automobila i uhljebama, mogu spasiti brojni životi. Depresija i beznađe vladaju našim društvom. Nije populizam ako se osobnim primjerima demonstrira štedljivost. Ljudi moraju znati kako se teret rasporedio na sve segmente društva. Nacija vapi za solidarnošću.

Ali, vlast za to nije briga jer su sami sebi najvažniji. Andrej i Kolinda, dvije su strane iste kovanice. Predsjednica vazda koristi jeftinu demagogiju, a premijer se lažno prodaje kao ozbiljan i odgovoran političar. Kažu da vole Hrvatsku. U stvarnosti, ne samo da je ne vole, nego je i ne vide i ne čuju. „I dok je srca, bit će i Kroacije“ napisao je Antun Gustav Matoš, ali što ovaj stih znači za Hrvatsku kada je vode ljudi kojima ona nije u srcu?

Autor:Marin Vlahović
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.