fbpx
Photo: Sanjin Strukic/PIXSELL

Koga bi Tuđman da je živ postavio za prvog čovjeka vlade – Plenkovića ili Karamarka, Hasanbegovića ili možda Brkića?

Autor: Vice Borić/7Dnevno/28. travnja, 2017.

Prgometu zamjeraju da je razgovarao s Milanovićem. Sama ta činjenica dovoljna im je da ga sotoniziraju, proglašavaju izdajnikom i konvertitom i pišu traktate u njegovoj nedosljednosti. Istovremeno, na Saboru HDZ-a (za vrijeme Karamarka) pozdravili su Bandića najvećim pljeskom.

Upravo kada čovjek pomisli da političko sljepilo i nesnalaženje desnice ne može biti veće, osporavatelji nove hrvatske politike pobrinu se to demantirati. Umjesto da onemoguće „ljevičarsku gamad“ i srbočetničke snage u njihovom pokušaju odvraćanja pozornost hrvatskog naroda od najvećih ugroza s kojima se suočava, oni im pomažu da u tome budu što uspješniji. Pod egidom rušenja jasenovačkih dogmi, samoproglašeni čuvari humanističkog identiteta Hrvatske, ponovo upozoravaju na izdaju. Oni još uvijek smatraju da je isključivi smisao hrvatske politike u stalnom i neprestanom odmjeravanju snaga sa postojećim – ali u osnovi marginalnim – mrziteljima svega što je hrvatsko.

Zarobljeni u bespućima vlastitog nesnalaženja, obuzeti potpunim i posvemašnim političkim sljepilom i dalje atakiraju na jedino čvrsto uporište današnje hrvatske politike – Andreja Plenkovića. Tu će bitku, ako treba, voditi do posljednje mlade obitelji koja će, gonjena ne samo ekonomskim razlozima već i perspektivom koju im nude dva zadrta ideološka tabora, napustiti Hrvatsku. A onda će se, kada ostanu nasamo sa svojim vječitim ideološkim protivnicima, vjerojatno početi svađati oko broja onih koju su otišli. Kakav će to trijumf biti!

Plenkovićevo europejstvo je upravo ono što bi Tuđman htio za Hrvatsku

Danas se mnogi osporavatelji Andreja Plenkovića prisjećaju slavnih Tuđmanovih godina s lažnom sjetom. Pri tome su spremni potpuno krivo interpretirati i ljude i događaje tog vremena, na način koji ne može izdržati niti jedan iole ozbiljan kritički test. Recimo, kada danas napadaju Plenkovićevo europejstvo, oni potpuno zanemaruju činjenicu da je današnji hrvatski premijer upravo ono što bi Tuđman htio za Hrvatsku. Baš kao što i sam Plenković govori da želi HDZ tamo gdje ju je htio vidjeti dr. Franjo Tuđman. I nema nikakve dvojbe da bi u ovim okolnostima, kao predsjednik države, Tuđman za prvog čovjeka svoje vlade stavio upravo Plenkovića. Imaju li, njemu neskloni trgovci svojim hrvatstvom, možda neku drugu ideju? Ako imaju, bilo bi ju zanimljivo čuti. Možda misle da bi danas Tuđman na čelo hrvatske vlade stavio Karamarka, Hasanbegovića ili možda Milijana Brkića? Ili da bi čelno mjesto izvršne vlasti dao jednom Andriji Hebrangu, kojega je smijenio s mjesta ministra obrane i koji danas podržava Brunu Esih a ne HDZ-ovog kandidata? Žele li nas uistinu u to uvjeriti? Izgleda da žele. U tolikoj mjeri biti spreman falsificirati Tuđmana da bi se Tuđmanu u usta stavila ovakva rješenja i preferencije, uistinu nije odveć Tuđmanovski čin. Zapravo, zastupati takve ideje potpuno je u konfliktu s Tuđmanom i nevjerojatno je da se ovakva promašena politika uopće može pokušati progurati kao njegova.

Tko je spriječio Milanovićev povratak na vlast – Plenković ili “ćorići”?

U srpnju 2016. godine, nakon što je izabran za predsjednika stranke, Plenković je jasno definirao što želi. „Želim da HDZ u hrvatskom društvu generira političku stabilnost i pravnu sigurnost, stvori uvjete za gospodarski rast te razvija društvenu solidarnost“. S tim je programom dobio većinsku potporu i sastavio vladu. Politički paraziti, utjelovljeni u desničarske ridikulozne strančice, od kojih su neki na prethodnim izborima bili Karamarkovi koalicijski partneri, odbili su njegovi ponudu za postizborne koalicije i obrušili se na njega i njegovu vjerodostojnost. Tko se još sjeća glavnog tajnika, a kasnije i predsjednika HSP dr. Ante Starčević Pere Ćorića koji je, nakon Plenkovićeve odluke o samostalnom izlasku na izbore, podržane od strane stranačkih utemeljitelja, izjavio da njegova stranka raskida suradnju s HDZ-om na lokalnoj i regionalnoj samoupravi „baš kao što je Hrvatska raskinula sve sveze s bivšom SFRJ“? Koji je govorio o njegovoj „zasljepljenosti crvenim bruxelleskim tepisima“? Koji je, na istoj razini uvredljivosti, udarao na Plenkovićevu vjerodostojnost, grubo se poigravajući podacima o njegovoj plaći europarlamentarca, njegovoj namjeri da izgubi izbore i vrati se u Bruxelles itd.? Na temeljima takvog odnosa prema Plenkovićevu HDZ-u taj je, ne samo politički potkapacitiran desničarski lider po mjeri Karamarka – nego i pravi predšasnik i glasnogovornik današnjih Plenkovićevih osporavatelja – odlučio da će stvoriti veliki pravaško-domoljubni savez u kojemu će HSP AS biti “lokomotiva”. Tvrdio je kako jedino on može „zaustavili povratak neokomunista Zorana Milanovića na vlast“. I što se dogodilo? Tko je zaustavio Milanovića? Tko je spriječio povratak SDP-a na vlast? Tko je osigurao pobjedu na izborima i došao u poziciju da može zaustaviti zabrinjavajuće trendove koji su zahvatili sva područja i sve životne djelatnosti u Hrvatskoj, a prije svega tragične demografske trendove i iseljavanja?

Sa istinom se nekad teško suočiti

Tu vjerodostojnost i danas uporno pokušavaju grickati isti oni koji su devedesetih godina nasrtali i na Tuđmana. Koji nisu na miru ostavljali ni Gojka Šuška, čiju godišnjicu smrti obilježavamo upravo ovih dana. Nisu li takvi širili priče o Šuškovoj povezanosti s UDBOM i KOS-om, zamjerali mu tobožnju zaštitu Josipa Perkovića, optuživali jednog od najskromnijih ljudi hrvatske politike za nezakonito bogaćenje, kriminalizirali MORH, pomagali Manoliću i Mesiću da krenu u zahtjev za njegovim svrgavanjem? Jesu, i to se ne može izbrisati, koliko god oni šutjeli o tome. I koliko god bili ridikulozni u svojim zahtjevima i očekivanjima od hrvatske državne politike. Poput onog nedavnog zahtijeva, da hrvatski premijer u svom žaljenju prilikom komemoracije žrtvama Jasenovca odgovori na pitanje koliko je točno tamo kostura, dok se istovremeno protive Plenkovićevoj odluci o osnivanju povjerenstva za suočavanje s istinom. Da, s istinom se ponekad teško suočiti. Pri tome ne mislim na Jasenovac i ono što je svakom Hrvatu do sada više–manje jasno, a to je notorno preuveličavanje tamošnjih žrtava. Pri tome mislim na istinu o stvarnim inspiratorima jednog planiranog, i u zadnje vrijeme sve otvorenijeg rata, protiv čovjeka koji je obećao da će uozbiljiti hrvatski sustav i da neće dopustiti političko lomljenje preko koljena svake situacije i problema u kojem se nađu pogođeni neki podzemni interesi. Ti su interesi, nažalost, hrvatskom puku dosta nevidljivi i neprimjetni. Normalan čovjek najčešće vidi tek njihovu vanjsku manifestaciju kada se pokrenu poluge koje trebaju obraniti neki ugroženi skriveni interes. To ne iznenađuje. Ali iznenađuje koliko neki desničarski krugovi pristaju biti smokvin list takvih interesa i sredstvo preko kojega će kriminal uzvraćati udarce koje od Plenkovića prima.




NIJEDAN DESNIČARSKI GLASNOGOVORNIK NIJE KOMENTIRAO AFERU „ZLATNI RAT“

Pomalo je uvredljivo kada nitko sa desnog političkog centra ne oda priznanje Plenkoviću i njegovoj vladi za ulogu koju je imala u sprječavanju kaosa u državi zbog slučaja Agrokor. Za spašavanje tisuća radnih mjesta, i stotina tvrtki koje je ovaj monstruozni miljenik države pretvorio u svoje robove. Nije normalno kada oni koji su o tom problemu počeli pisati u trenutku kada se Plenković već mjesecima s njim bavio, danas govore što je i kako trebalo napraviti. Čiju politiku oni podržavaju i za koje se interese bore? I po kojoj se logici, ama baš svaki put kada se dirnu neki prikriveni financijski i gospodarski interesi, u središtu pozornosti desnog biračkog tijela nađu razni Frljići i Vučići? Frljić nije zaslužio imati radnu dozvolu u Hrvatskoj, ali taj ljevičarski ekshibicionist nikako ne može, pa da živi sto godina, povrijediti moje nacionalne, vjerske i moralne osjećaje. Naprotiv, više bi me pogodili kada bi netko – to što on čini s lijevih, radio s desnih pozicija. Jer je takvo djelovanje jednostavno degutantno, i više govori o onome tko to radi nego onima koji su mu na meti. Baš kao što svojevremeno djelovanje Zorana Milanovića pravi domoljubi nisu shvaćali ni upola tragično koliko nesnalaženje i potkapacitiranost Tomislava Karamarka, koji je punih pet godina sramotio sve koji se prepoznaju u desnom političkom spektru. Kako je i zašto u desničarskim krugovima naklapanje o tome je li Frljić bliži jugoslavenskoj ili velikosrpskoj poziciju nadjačalo bilo kakvu raspravu koliko su nositelji desne političke misli i gotovo općepriznati šefovi za „kongregaciju vjere“ upetljani u sumnjive poslovne aktivnosti koje se odvijaju u sjeni borbe za stabilnost države i opstanak gospodarstva? I do kada će desnica biti rasadnik glasača Milana Bandića, koji bi, da je desničar, odavno završio u zatvoru?

BANDIĆ SE BORI JER NE SMIJE IZGUBITI

Ovako, okićen svim odorama, premazan svim ideologijama i umrežen sa svim interesnim skupinama – dok istovremeno već godinama predvodi vlastitu, Bandić i njegovi pobornici onemogućuju razvijanje nekoliko bitnih procesa. Kao prvo, bilo kakvu ozbiljnu reviziju svoje dugogodišnje vladavine. Namjerno kažem svoje, jer to nipošto nije samo Bandićeva struktura, baš kao što ni marifetluci u gradu nisu samo njegovi. Jednom kada se revizija napravi, njegovim današnjim zagovornicima, posebice onima u HDZ-u, postati će potpuno jasno što su, koga i s kojim posljedicama podržavali.




Drugi je proces suočavanje tzv. desnog krila HDZ-a koje ga i danas podržava na štetu vlastite stranke ali i interesa grada u kojem žive, sa vlastitom političkom odgovornošću. Blizu je vrijeme kada će se oni koji se danas busaju u svoja autentična HDZ-ovska prsa prepoznati u onoj Tuđmanovoj o Judi i škudima za koje su se prodavali. A nije daleko ni dan kada će te svoje pozicije morati objašnjavati svom biračkom tijelu, a neki i drugim tijelima hrvatske države. Ne treba zaboraviti niti proces nužne katarze koji će nakon odlaska Milana Bandića uslijediti. Poraz Milana Bandića otkrit će sve dugo skrivane tajne, ali i pred licem sunca konačno suočiti njegove današnje apologete sa vlastitom nedosljednošću. Navest ću samo jednu. Prgometu zamjeraju da je razgovarao s Milanovićem. Sama ta činjenica dovoljna im je da ga sotoniziraju, proglašavaju izdajnikom i konvertitom i pišu traktate u njegovoj nedosljednosti. Istovremeno, na Saboru HDZ-a (za vrijeme Karamarka) pozdravili su Bandića najvećim pljeskom. Poltronski mu se bacali pred noge, hrlili mu u zagrljaj i trudili se da mu što jasnije daju do znanja kako mu stoje na raspolaganju. Čovjeku koji ih je namamio u stupicu „preslagivanja“ i u najvećoj mjeri sudjelovao u rušenju HDZ-ove vlade. Koji ima autorsko pravo na taj, danas uvriježeni naziv za političko trgovanje saborskim mandatima. Koji je HDZ-u jamčio da „kontrolira“ desetak zastupnika i da se ne brinu za saborsku većinu. Koji ih je izručio Zoranu Milanoviću. Ili možda nije?

Autor:Vice Borić/7Dnevno/28. travnja, 2017.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.