Kao kad je umro Tito: Svi se vesele, a ne smiju pjevati…

„To nije moja Hrvatska“, viče novinar Indexa, Vojo Mazzocco, u inače vulgarnom („j. vas Thompson“) statusu. „Zasrali ste nam proslavu“, kokodaču instagramuše i sponzoruše, duboko razočarane time što se Thompson ukazao na bini sa srebrnim nogometašima, a ne Bajaga ili Brena, koji su za razliku od Thompsona, koji je hrabrio hrvatske vojnike, tzv. „ustaše“, hrabrili četnike, odnosno kako im se danas tepa – „antifašiste“.

Zato tim „veličinama“ koje nam mediji ovih dana predstavljaju kao „poznate glumice“, iako sam bolju glumu od one u domaćim serijama viđao u njemačkim pornićima, poznate dizajnerice, poznato bilo što, treba jasno poručiti nekoliko stvari.

Prvo, u pravu ste. To nije vaša Hrvatska. To je naša Hrvatska, ponosna i pobjednička, koja se nikom ne ispričava za svoje pobjede i uspjehe. Vaša je neka druga, gubitnička i poslušnička, s kojom mi ne želimo imati ništa, kao ni s vama.

Drugo, zašto baš Marko? Zato, jer vašoj, kmetovskoj Hrvatskoj treba pokazati da nas nije briga što vi mislite i što vaši sponzori misle, i što Vučić i Fefelj i Frljić i ostale antife s obje strane Drine misle – a misle isto, da Thompson ne bi smio nastupati. Kad bismo sad, u trenutku hrvatskog trijumfa, pokazali da nam ratni gubitnici, pijani eurobirokrati,  četnici i ratni zločinci, petokolonaški novinarski denuncijanti, mogu određivati tko u Hrvatskoj smije, a tko ne pjevati, pogriješili bismo.

I na kraju, kad vi budete drugi ili druge u svijetu u bilo čemu, ne samo druga žena u nečijem braku, birajte sebi tko će vam pjevati. Nogometaši su igrali za Hrvatsku, ne za Srbiju i ne za Jugoslaviju, pa zašto se sad neki čude što nisu doveli Milu Kekina, niti Let3, nego Marka Perkovića? Mi vama ne govorimo što smijete slušati u Kumrovcu. Možete i Cecu što se nas tiče. Možete i Titove govore.

‘A kaj ja imam od reprezentacije?’

Pobjeda nad Argentinom, Nigerijom, Islandom, Danskom, Rusima, Englezima, i na kraju nesretan poraz od Francuza. To je epilog. Možemo se tješiti time da smo moralni pobjednici, da sudac nije trebao suditi jedanaestarac, ali ne treba biti Srbin i izvoditi teorije zavjera o tome da je cijeli svijet protiv nas i da je sudac kriv. To treba prepustiti lošim gubitnicima. A mi smo na ovom prvenstvu na neki način, ipak, pobjednici.

Jer, ovo je bio najveći svjetski tulum. A mi smo pobrali ovacije, kao nacija od 4 milijuna ljudi koja se ravnopravno suprotstavila Francuskoj koja je regrutirala nogometaše iz mase od gotovo milijardu ljudi iz svojih nekadašnjih, frankofonskih kolonija. I koliko se god svi u svijetu pravili da ne primjećuju slona u sobi – a to je da za Francusku igraju jedan Francuz, jedan Nijemac, jedan Katalonac i jedno 20  Afrikanaca, uglavnom iz Kameruna, Konga i Čada – vjerujte mi, svi su primijetili. Samo to danas nije pristojno uočiti, ma kako bilo očito. Je li to novi vid kolonijalizma, da se otima vrijedne ljudske resurse pa to prikazuje kao „otvorenost“ i „multikulturalnost“, druga je stvar.

No, nekako mi je teško utješiti se time da smo fantastični drugi. Bit ću iskren, iako je malo tko očekivao u jednom trenutku da će se ova reprezentacija uopće plasirati na SP, i iako smatram drugo mjesto nevjerojatnim i posve neočekivanim uspjehom, teško mi je prežaliti poraz naših u finalu.

Da su bili osjetno lošiji od Francuza, ne bi mi bilo žao. Ali bili su veći dio utakmice – bolji. Baš zato jer je pitanje, hoće li se ikad ovakva prilika i ovakva reprezentacija ponoviti, i baš zato jer je pobjeda bila nadomak ruke i za nju je trebalo tek nešto više sportske sreće i malo drukčije odluke suca u dvije sporne situacije, teško je prežaliti propuštenu priliku kakva se pruža jednom u životu.

No, za nadati se je da će ova pobjeda dati zamah Hrvatima i pomoći da prevladaju svoje komplekse koje im udbašija i susjedi sustavno nabijaju na nos još od smrti Tuđmana, pa i od prije (iako, dok je „krivousti diktator“, kako su ga zvali, bio živ, nisu smjeli biti preglasni). Da će dati Hrvatima novu vjeru u sebe i svoje mogućnosti, novo samopouzdanje. Hoće li se iz toga izroditi nešto, ili ništa, to ne znamo. Ono što znamo je da će se oni koji su se tijekom Prvenstva izautali, izašli iz svojih mišjih rupa prestravljeni uspjehom reprezentacije, svojski potruditi da to novopronađeno samopouzdanje  zatuku u početku. Sačekajte tri – četiri dana, vidjet ćete, sve će se pjeniti od sive Hrvatske i zelene Irske, beznađa, veltšmerca, katastrofičnih prognoza, patetike, jada, ustaša, fašista. I bit će ista pjesma s obje strane Drine.

Jer, kad hoćete čovjeka onemogućiti da ostvari svoje potencijale, trebate mu prvo ubiti samopouzdanje. Sustavno ga omalovažavati. Navesti ga da sumnja u svoje sposobnosti. Isto je s nacijom.

A što se dušebrižnika hrvatskih, koji nas pitaju –  „Što vi imate od pobjeda reprezentacije?“ – i gnoje o tome kako su to sve milijunaši koji ni ne plaćaju porez u Hrvatskoj, zaboravite ih, to su mrzitelji. Promocija i reklama koju je Hrvatska ovim dobila, vrijedna je stotine milijuna i milijarde dolara. U stvari, neprocjenjiva. Procjene su da će Hrvatska od ovog Prvenstva imati oko 600 milijuna eura, uz veliku korist na psihološkom planu koja je i te kako potrebna. Od niškoristi piskarala koja samo šire crnilo i olajavaju i difamiraju domovinu u inozemstvu, nemamo ništa.

Pobjeda pripala francuskoj reprezentaciji i hrvatskoj predsjednici

“Najbolja scena na svjetskom kupu, kiša koja pljušti, nigdje kišobrana, a Kolinda Grabar-Kitarović grli svakog igrača kako Hrvatske tako Francuske, iako je Hrvatska upravo izgubila. Tako čisto emocionalno i toplo!,” piše jedan britanski novinar. „Hrvatska predsjednica zagrljajima osvojila srca“, „Ljudima se sviđa reakcija hrvatske predsjednice na gubitak finala“, „Svjetski kup 2018: Hrvatsku predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović hvale na internetu, unatoč porazu Hrvatske“, samo su neki od naslova u svjetskom tisku.

Predsjednica je odradila vrhunski, apsolutno vrhunski PR za Hrvatsku. Svi hvale to što je putovala na utakmice o svom trošku, ekonomskom klasom. Urednik jednih kongoanskih novina na francuskom je napisao: „Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović je uzela neplaćeni dopust, kupila svojim novcem kartu ekonomske klase da gleda svoj nacionalni tim. U Africi, CIJELA vlada, njihove šire obitelji i prijatelji, uzmu šest čartera i zakupe sedam katova u hotelu s pet zvjezdica o trošku poreznih obveznika!“

U svjetskom tisku, ali ni na tweeteru i društvenim mrežama, teško ćete izvan Hrvatske (i naravno Srbije) naći i jedan negativan komentar na Grabar-Kitarović. Oduševljenje dijele svi – od Brazila do Njemačke i Rusije. Svi smatraju da je Predsjednica RH ispala vrlo cool, emotivna, prirodna, opuštena. Dres reprezentacije, slavlje s igračima u svlačionici u čemu su joj se pridružili Putin i Macron, zagrljaji igračima po kiši koja joj je uništila frizuru, čestitke protivničkom timu, srčano navijanje – sve to nije promaklo društvenim mrežama i medijima. Oduševila je  i rusku javnost govorom na tečnom ruskom. Hrvatska je ovim dobila na ugledu u svijetu –  jednako koliko i samim igranjem u finalu.

Jednom, za promjenu, jedan naš političar ne ispadne u očima svijeta antipatični seronja niti korumpirani lupež, nego cool. Faca. I što se događa?

Hrvati ga poseru. Jer nema metlu u guzici. Jer se „ne ponaša dostojanstveno“, valjda kao Josipović… Svijet ne voli napuhane klaunove, ni paunove, svijet voli političare koji se ponašaju prirodno.  Ali, zato prepametni hrvatski novinari stavljaju naslove poput „Gospođa Kolinda nikako da shvati da nam ne treba ni zabavljačica ni frenetična navijačica, već predsjednica“ ili maliciozno, poput Joška Jeličića, komentiraju kako je „Šteta što je padala kiša, inače bi vjerojatno i sakupljači lopti dobili poljubac“.

Naravno da su svi dobili poljubac! Da je Predsjednica čestitala samo našim nogometašima, ispala bi negativka u očima svjetske javnosti! Uradila je sve bez greške, ali očito je da u Hrvatskoj puno ljudi ne razumije suštinu njene funkcije. „Treba nam predsjednica“? U kom smislu? Ovlasti predsjednika su male, ali njegov utjecaj na sliku svijeta o državi koju predsatvlja može biti jako velik i Grabar-Kitarović je to iskoristila na najbolji mogući način.

Posao Predsjednice je dijelom i show biznis, posao vladara je oduvijek bio, među ostalim, osvojiti simpatije javnosti, a naročito je dobro bilo ako je mogao osvojiti simpatije javnosti i izvan granica svoje zemlje. A što se tiče trolanja o „samopromociji“: Grabar-Kitarović je slika Hrvatske u svijetu, preko nje vide nas i našu državu! Kakva crna samopromocija!

Pa, dok još mogu razumjeti kritičare s antifa-strane, koji će je kritizirati zbog svega onog što bi kod nekog drugog na sva usta hvalili – da je Mrak-Taritaš upala dečkima u svlačionicu i ljubila sve redom, vjerujte, to bi svima na ljevici bilo jako simpatično, samo je pitanje bi li se dečki oporavili od šoka do iduće utakmice; nju bi eventualno pred utakmicu trebalo poslati u protivničku svlačionicu – ne mogu razumjeti one koji kao dišu Hrvatski, a nitko im i ništa ne valja, i svi su im udbaši i ne znam što.