fbpx

Kako ući u ‘Titovu dvoranu’ na suđenje Ivi Sanaderu?

Autor: Mladen Prenc

Bivšem premijeru sudac Ivan Turudić pravdu će izreći u istoj sudnici u kojoj je 1928. godine u Bombaškom procesu osuđen Tito, a kasnije i Blaženi Alojzije Stepinac, Andrija Artuković, Mirko Norac i Branimir Glavaš. Dvorana ima kapacitet oko stotinu ljudi, a Županijski sud ima isključivo pravo na odluku koliko će ljudi pustiti na suđenje.

Kada bi zidovi zgrade Županijskog suda u Zagrebu progovorili, bilo bi gotovo nevjerojatno koliko slučajnog smisla zapravo ima uzrečica ‘povijest se ponavlja’.

1928. godine je najpoznatiji bravar na području Jugoslavije, kasnije u povijesti zabilježen kao jedan od najvećih totalitarista, diktator posebno čvrste ruke i u svijetu omiljeni državnik, Josip Broz sjedio u optuženičkoj klupi u glavnoj dvorani Okružnog suda u Zagrebu. Prema povijesnim zapisima, Tito je tada osuđen na pet godina robije u takozvanom Bombaškom procesu koji je proveden protiv njega i nekolicine komunista u čijim su stanovima pronađeni bombe i oružje.

Za nepuna dva tjedna u istoj prostoriji u kojoj je osuđen Josip Broz Tito, ali i mnogi poslije njega, poput blaženog Alojzija Stepinca, ustaškog ministra u vladi NDH Andrije Artukovića, pa sve do umirovljenih i otpisanih generala Mirka Norca i Branimira Glavaša, za nedjela će odgovarati i bivši hrvatski premijer Ivo Sanader. Poput Tita, Stepinca, Artukovića i Glavaša, ni Sanader ne priznaje legitimnost sada već velikog broja optužbi koje su usmjerene protiv njega. Otkad se nalazi u pritvoru, bivši šef hrvatske vlade (iako ne izrijekom već neposredno) prilično jasno naglašava kako je proces protiv njega montiran i režiran u političkoj organizaciji kojoj je donedavno bio na čelu. Kad bi se te tvrdnje pobliže razmotrile, došlo bi se do činjenice da je velika dvorana Županijskog suda u Zgrebu već stotinu godina poprište velikih društveno-političkih borbi i preokreta koji su uvelike utjecali na povijest Hrvatske. Kada bi postojao ormar s kostima, bilo bi jasnije koliko se velikih činova odigralo na toj pozornici.


Pogled iz prvog reda na posrnulog vođu u ‘okovima’

Županijski sud odlučuje i ima isključivo pravo na to, koliko će ljudi pustiti na pojedino suđenje u dvoranu, a sve s obzirom na prethodne sigurnosne i druge procjene. Jednostavno rečeno, kada Županijski sud odluči da je dvorana popunjena prema njihovom planu više sigurno nikoga neće puštati u zgradu
Veljko Miljević

Kako to obično biva, sve velike predstave privlače i veliki interes javnosti. Neupitno je da će proces protiv bivšeg premijera Sanadera (već nazvan ‘suđenjem stoljeća’) pratiti svi domaći, ali i brojni strani mediji. Premda je moderno društvo preraslo ostrakizam, vrstu narodnog suda u antičkoj Grčkoj koji se primjenjivao protiv građana koji su svojim odviše jakim utjecajem ugrozili demokraciju u polisu te su zbog toga bili prognani, za očekivati je kako će brojni građani htjeti iz prvog reda samo promatrati svojeg posrnulog vođu u ‘okovima’. Međutim, kako smo već spomenuli, doba suđenja u golemim arenama i na javnim trgovima odavno je skončalo, a moderna vremena donijela su određene restrikcije za narod, pogotovo kada su u pitanju pravosudni procesi i općenito uloga javnosti u odlukama pravičnosti. Iako je Županijski sud već proglasio kako će suđenje Sanaderu biti otvoreno za javnost, medije, građane, udruge i sve zainteresirane, stvarnost je s tehničke strane uvelike drugačija.

Glasnogovornik suda trebao je istaknuti činjenicu da velika dvorana zagrebačkog Županijskog suda može primiti tek nešto više od stotinu ljudi i time odmah dati građanima do znanja da je na ‘suđenju stoljeća’ gotovo nemoguće rezervirati svoje mjesto, a kamoli stolac. Klupe u glavnoj zagrebačkoj sudnici predodređene su prvenstveno za sudsko vijeće, stranke u postupku, rodbinu optuženika i svjedoka, odvjetnike i tek nekolicinu sretnika koji će se uspjeti tog jutra ‘ugurati’ kroz masivna ulazna vrata na Zrinjevcu. ‘Titova dvorana’ vrvjet će i predstavnicima medija, prije svega snimateljima nacionalnih i drugih televizija kojima će biti odobreno snimanje suđenja, dok će novinari, prema dosadašnjoj proceduri, biti smješteni u izdvojenoj ‘dvorani B’ u kojoj se suđenja prate putem velikog video zida.

Načelo javnosti ograničeno je mogućnostima, odnosno kapacitetom sudnice

Protokole Županijskog suda ukratko nam je objasnio poznati zagrebački odvjetnik Veljko Miljević, čovjek koji je u sudnicama na Zrinjevcu proveo valjda više vremena nego svi suci zajedno.




– Velika dvorana Županijskog suda ima kapacitet negdje oko stotinu ljudi, Nekada sam znao i točan broj mjesta, ali siguran sam da je nešto više od sto. U zakonu prema kojem se ravnaju sudovi jasno je izrečeno kako je načelo javnosti ograničeno mogućnostima, odnosno kapacitetom sudnice. Organizator, u ovom slučaju Županijski sud, odlučuje i ima isključivo pravo na tu odluku, koliko će ljudi pustiti na pojedino suđenje u dvoranu, a sve s obzirom na prethodne sigurnosne i druge procjene. Jednostavno rečeno, kada Županijski sud odluči da je dvorana popunjena prema njihovom planu, sigurno više nikoga neće puštati u zgradu – pojasnio nam je Miljević i dodao kako smatra da će suđenje Ivi Sanaderu privući veliki interes javnosti.

Županijski sud mogao bi u namjeri da zadovolji velik apetit javnosti iskoračiti iz tradicionalnog protokola i krenuti u korak s razvojem i ulogom medija u društvu te po prvi puta dozvoliti prijenos uživo s jednog suđenja u Hrvatskoj. U Sjedinjenim američkim državama takav je obrazac već uobičajen, a ovdje bi suđenje Sanaderu bilo odlično za razbijanje leda.

Do zaključivanja ovog članka nismo uspjeli saznati razmatraju li mjerodavni na sudu uopće takvu mogućnost, kao što nismo dobili ni informacije na koji se način pripremaju za posebno osjetljivo suđenje koje će započeti 28. listopada.




– Puno velikih stvari će se čuti na glavnoj raspravi i ljudi će napokon saznati kuda je sve to otišlo – pomalo proročki je zaključio odvjetnik Miljević, a sukladno njegovom komentaru možemo također zaključiti kako je pred predsjednikom sudskog vijeća, Ivanom Turudićem, koji će u ovom slučaju biti Sanaderov egzekutor, ili ako se optužbe pokažu neopravdanima – spasitelj, jedna od najvećih utakmica koje je u svojoj karijeri odigrao na parketima ocrtanima pravdom.

Bombaški proces

Nakon što je Puniša Račić 20. lipnja 1928. u Narodnoj skupštini u Beogradu ubio Pavla Radića i Đuru Basaričeka te teško ranio Stjepana Radića koji će kasnije umrijeti, KPJ preuzima inicijativu i preko Nezavisnih sindikata te letkom koji potpisuje Josip Broz poziva na masovne prosvjede.
Broz je potom prisiljen prijeći u ilegalu, ali ostaje u Zagrebu i obavlja razne poslove za partiju i sindikate. Biva uhićen 4. kolovoza 1928. ispred jednog stana u Vinogradskoj cesti 46, koji je služio za smještaj ilegalaca. U stanu je pronađeno nekoliko bomba, po čemu je suđenje Brozu i drugovima, održano 6.-14. studenoga 1928. u Zagrebu, dobilo naziv Bombaški proces. Broz je tvrdio da ne zna ništa o bombama i da su vjerojatno podmetnute. Ali priznaje da je član KPJ, da je sedam godina vodio ilegalnu komunističku agitaciju. Kaznu od pet godina služi u kaznionicama u Lepoglavi i u Mariboru.

Stepinac osuđen na 16 godina

U zgradi na zagrebačkom Zrinjevcu osuđen je i Alojzije Stepinac, zagrebački nadbiskup i kardinal, 1998. godine proglašen blaženim. Presuda od 16 godina zatvora donesena je 11. listopada 1946. godine. Stepinac je osuđen po svim točkama optužnice, između ostalog i zbog toga što je pozdravio ustaške vođe dok se jugoslavenska vojska još borila s njemačkim i talijanskim snagama te pozvao svećenstvo da s njima surađuje, pretvorio tradicionalne crkvene svečanosti i procesije u političke manifestacije za Pavelića i služio misu svakog 10. travnja, na godišnjicu osnivanja NDH, a održao je i misu prilikom otvaranja ustaškog Sabora, te općenito podržavao ustaški otpor nakon oslobođenja zemlje.
Pet godina kazne proveo je u zatvoru u Lepoglavi, a od kraja 1951. do svoje smrti 10. veljače 1960. godine bio je u kućnom pritvoru u Krašiću.

Nesvjesni Artuković

U srpnju 1945. godine Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača proglašava Andriju Artukovića, ustaškog političara i ministra u vladi NDH, ratnim zločincem. Vlada FNRJ 29. kolovoza 1951. godine postavlja zahtjev za njegovo izručenje nakon čega dolazi do sedmogodišnjeg sudskog procesa u Los Angelesu. Presuda je bila – odbijanje jugoslavenskog zahtjeva.
Međutim, jugoslavenske vlasti obnavljaju zahtjev za njegovim izručenjem, pa je 14. studenog 1984. godineArtuković uhićen, a nakon sudskog procesa i višemjesečnog zatvora izručen te otpremljen u Zagreb. U doba deportacije bolovao je od Alzheimerove i Parkinsonove bolesti tako da za vrijeme suđenja nije bio svjestan mnogih stvari oko sebe. Na suđenju u Zagrebu koje je počelo 14. travnja 1986. osuđen je na smrt, no presuda zbog njegovog zdravstvenog stanja nije izvršena. Umro je u siječnju 1988. u bolnici Kaznenog doma u Zagrebu.


Nije na domet dodati kako zapravo ne postoji dovljno velika sudnica u Hrvatskoj koja bi mogla primiti veći broj ljudi od spomenutih stotinu koliko ih stane u veliku dvoranu Žapanijskog suda. Sudnice su dupkom pune bile i na suđenjima manje važnosti, kao primjerice u procesu protiv Branimira Glavaša, suđenja za aferu Maestro, pljačku Fine, itd…Zapravo jedino rješenje koje bi zadovoljilo velik interes javnosti bilo bi da se suđenje provede negdje na otvorenom prostoru, ili da se zakupi jedna od većih dvorana u zemlji.

Autor:Mladen Prenc
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.