Kako je Rade Šerbedžija na trošak poreznih obveznika Hrvatske ‘posrbio’ Ralpha Fiennesa

Svi mi koji godinama rogoborimo protiv javnog financiranja privatnog teatra Rade Šerbedžije na Brijunima, proglašavani smo nazadnjacima, šovinistima pa i ustašama koje ne razumiju koliko takva kulturna ustanova, znači za promociju Hrvatske u svijetu. Glavni argument za ovakvo viđenje funkcije kazališta „Ulysses“ između ostaloga su i gostovanja mnogobrojnih svjetskih glumačkih zvijezda. Jedna od tih zvijezda, zapravo, najčešći i rado viđeni gost Brijuna britanski je glumac Ralph Fiennes. On je ujedno i bliski prijatelj Rade Šerbedžije. Dakle, tu se ne radi samo o profesionalnoj suradnji, već i o privatnom druženju.

Svaki posjet Ralpha Fiennesa Hrvatskoj mediji su popratili s tekstovima i televizijskim prilozima, punim oduševljenja. Uvjeravali su nas kako Englez obožava Hrvatsku te nam ga predstavljali kao velikog prijatelja naše zemlje. Na vijestima smo mogli vlastitim očima vidjeti koliko je veliko i vjerno to prijateljstvo, kada je objavljen prilog s Aleksandrom Vučićem i Ralphom Fiennesom. Naime, srpski vrhovni vožd, odlučio je britanskom glumcu darovati srpsku putovnicu, što je ovaj rado prihvatio, s širokim osmijehom na licu. Vučić se smijao dosta drugačije, usudio bih se reći podlo i slavodobitno, jer je opet nadmudrio i ponizio naivne Hrvate. Teatar „Ulysses“ bez javnog novca iz proračuna raznih gradova, Ministarstva kulture i projekata hrvatske Vlade, nikada ne bi mogao opstati na slobodnom tržištu. Godišnji troškovi su veliki i privatni sponzori ih ne bi mogli, niti htjeli pokriti.

Poslovna računica ovdje je egzaktna i jasna. Privatne tvrtke, usprkos medijskoj pažnji, nikako ne mogu pronaći dovoljno interesa da samostalno financiraju ovaj teatar i stoga ga plaćamo svi mi, porezni obveznici, bez da nas itko pita za mišljenje. Taj novac, koji dolazi iz više izvora, troši se na osoblje, materijal, honorare glumaca, putne troškove, hranu, piće i sve ostale potrebe. Realno, teško je zamisliti da Ralph Fiennes jede Bandićev grah na Brijunima. Englezovo nepce sigurno je kušalo razne morske delicije, a pretpostavljam i uživalo u našim vinima. Kupao se i plivao u našem moru te uživao u ljepotama naše Domovine. Ali, sav taj novac bačen je u vjetar, jer od ponedjeljka Ralph Fiennes je- Srbin. Sa šiltericom na glavi, to je objavio pred Vučićem, novinarima i svekolikom svjetskom javnosti. Ralph je pročitao prilikom svečanosti „posrbljivanja“ pročitao sljedeće rečenice: „Nikad nisam mislio da ću postati Srbin. Ali izgleda da jesam.“ Nakon toga se glupavo nasmijao. Vučić ga je pogledao i objasnio mu da biti Srbin znači voljeti Srbiju.

Svatko ima pravo biti, ili postati tko god, ili što god, želi biti. Problem je samo u tome što nema interesa da Hrvatska financira i ugošćuje ovakve prebjege u Srbiju. Kakva je korist ove zemlje od takvog oblika negativne promocije? Čitava priča poprilično je tajanstvena i traži dodatne odgovore i pojašnjenja. Kako je došlo do toga da Ralph Fiennes postane Srbin, trebalo bi možda ipak pitati njegovog prijatelja Radu Šerbedžiju. On ga je doveo u Hrvatsku, a ovaj je nekim čudom ne samo završio u Srbiji, već i postao punopravni Srbin. Pa kako se čika Rade to dogodilo?