Kako je propao Kapovićev Facebook-komunizam

Autor: Marcel Holjevac

Nekolicina članova Politbiroa Centralnog komiteta Radničke Fronte - odnosno, "Koordinacijskog odbora", kako je glasio službeni naziv tog najvišeg partijskog tijela - objavilo je da se stranka raspušta jer je Mate Kapović uveo diktaturu u stranku. Time je RF u svega nekoliko mjeseci prošla svoj evolucijski put koji je prije nje prošla svaka komunistička i lijeva opcija, samo što je većini njih trebalo nekoliko desetljeća do samouništenja.

Priopćenje je opširno, no skraćeno: “Kao osnivači, članovi Koordinacijskog odbora i aktivni članovi obraćamo se javnosti s viješću da Radnička fronta od danas, nažalost, više ne postoji. Slabljena višemjesečnim pokušajima gušenja unutarpartijske demokracije i opstrukcijom rada temeljnih i legitimno izabranih partijskih tijela, u konačnici je uništena rascjepom nastalim uslijed pokušaja čistke, odnosno kolektivnog izbacivanja svih onih članova koji su se suprotstavljali takvim tendencijama. Ovaj pokušaj puča i čistke nije uspio, a kao njegova posljedica zbio se potpuni rascjep i Radnička fronta je njime prestala postojati. Kao razlog izbacivanja nepoćudnih naveden je “ozbiljan ideološko-koncepcijski sukob u kojem postoje dvije ‘frakcije'”. No iza onoga što se predstavljalo i potenciralo kao frakcijski sukob zapravo se krio pokušaj klike, predvođene Matom Kapovićem, da zbog želje za neograničenom vlašću u RF-u napravi puč i izbaci sve neistomišljenike.” A pred kraj poduljeg priopćenja koje su potpisala četvorica članova KO, odnosno CK –  Željko Budić, Karlo Jurak, Kristijan Ružman, Zlatan Topalović – navodi se još i kako je “posebno problematično to što su malobrojni pokretači inicijative za kolektivno izbacivanje nepoćudnih potpuno arbitrarno sastavili dvije liste, jednu na koju su uvršteni oni koji su navodno “za samoupravnu partiju” i drugu na kojoj su oni navodno “protiv samoupravne partije” koje treba isključiti. Liste su sastavljene uz obrazloženje da “nažalost, skupa više ne možemo”, bez mogućnosti da se brane. (…) Osim što se ovime očigledno krši pravo na teorijsko-ideološke razlike, ukida pravo na drugačije mišljenje i guši unutarpartijska demokracija, tvrdnje da netko zna tko treba biti na kojoj listi, neovisno o njegovom stavu i glasanju, neodoljivo podsjećaju na instrumentarij identitetskih politika i liste koje su se sastavljale devedesetih. Dakle nije riječ o razlazu, kako su to nevino tumačili, nego o izbacivanju uz samovoljno etiketiranje članstva “tko je na kojoj strani”.

Nažalost, želje za konstruktivnim radom kod Kapovića i još nekolicine članova – usmjerenih isključivo prema medijskoj propagandi i skupljanju lajkova na Facebooku, a ne prema radnicima – nije bilo. Kad nije pomagalo stadionsko shvaćanje demokracije i čista majorizacija, posezalo se za opstrukcijom rada legitimno izabranog Koordinacijskog odbora, a opstrukcijama su se služile i čitave pojedine lokalne organizacije (ponajviše Pula).

U isto vrijeme RF je bio u stanju kaosa, bez ikakve strategije i bez odgovornosti njegovih članova koji su sa zaduženjima bili svuda i nigdje, a sve pod krinkom direktnodemokratskog ustroja. Zbog toga je Kapović i mogao ustoličiti svoju autokraciju i na neformalan način (preko neslužbenih komunikacijskih kanala) vršiti pritisak na članove i utjecati na donošenje političkih odluka štetnih kako za sam RF tako i za rad partije u radničkom pokretu. Pritom se bavio manipulacijama, koristeći fabricirane optužbe i konstrukcije (nazivanje neistomišljenika “autokratima”).

Što je to što jednog komunista čini komunistom?

Zanimljivo kako potpisnici tog priopćenja sve to uspoređuju sa “situacijom devedesetih”, iako sve to s devedesetima veze nema – sve je to doslovan preslik svega onog što smo gledali još za Lenjina, u doba Boljševika, kasnije kod Staljina, kod Tita, u svim kompartijama svijeta! I to, naravno, nije nimalo slučajno: radi se, marksistički rečeno, o povijesnoj nužnosti. Partijske čistke, diferencijacija, zovite to kako hoćete, su jednostavno u samoj srži svake lijeve misli, jer svaka dijeli ljude na one bezvrijedne koji su neprijatelji napretka i progresa i društva jednakih i ravnopravnih – njih treba bilo isključiti iz svih životnih tokova, kao što rade “liberali” u Americi, bilo fizički uništiti, kako su oduvijek radili pravi komunisti.

Kod komunista se posljednjih desetljeća promijenilo dosta toga, od militarističkih mačo-homofoba postali su veliki pacifisti i promicatelji ženskih prava i homoseksualnosti. Od asketa u uniformama “Mao Ce Tung” postali su hipsteri s čudnim dlakama na licu i još čudnijim bojama tenisica, od odbacivanja uz gnušanje zapadne dekadentne kapitalističke tehnologije (osim vojne tehnike) postali su veliki ljubitelji iPhonea, majica s likom Che Guevare, i ostalih simbola liberalnog kapitalizma, brandiranog u SAD, i proizvedenog ropskim radom djece u de facto turbokapitalističkoj, ali nominalno komunističkoj, Kini. Kina je možda jedini primjer evolucije komunista u ordinarne megakapitaliste: gotovo svi najbogatiji tajkuni u Kini su ujedno i članovi tamošnjeg CK, ili bar visoko pozicionirani unutar partije. Privatno vlasništvo je prvo silom revolucije postalo državno, da bi opet postalo privatno vlasništvo revolucionara.

U međuvremenu RF je zabavljala javnost nevjerojatnom političkom i ekonomskom glupošću i nepismenošću svojih lidera, među kojima međutim ima i sveučilišnih profesora. Naravoučenje: to što je netko profesor na FFZG-u ili politologiji, ne znači da nije totalna neznalica izvan čisto teoretskog uskog područja kojim se bavi. Kad sam prvi put vidio Kapovićevu sliku na internetu, povodom jednog intervjua gdje se usprotivio našem ulasku u EU,  mudro zaključivši da će naše selo propasti izloženo konkurenciji, a isto tako i brodogradilišta, bilo mi je jasno da je to jako zanimljiv i iznimno zatucan lik taman po ukusu lumpenprolera, za kog ćemo još svakako čuti. Već je tu pokazao potpuno nerazumijevanje ekonomije: izolacija je uvijek najsigurniji put u propast, a kakve bi štete brodogradnja mogla imati od ulaska u EU nikad nije uspio suvislo niti objasniti. Zašto bi naši brodovi i paradajzi bili jeftiniji, bolji i kvalitetniji ako zatvorimo granice i krenemo sve raditi sami, izmišljajući ponovo toplu vodu, kotač, i sve ono što je davno već izmišljeno, umjesto da to samo implementiramo? No ono što me je zaintrigiralo nisu bile gluposti koje je on izvalio, već mikrookruženje njegova radnog stola i knjiga, Gramsci. Iz neposrednog okruženja se da jako puno zaključiti o čovjeku, a po onom što je okruživalo Kapovića – a to je zapravo bilo gotovo ništa, ali je uključivalo Titovu bistu i Gramscijevu knjigu, dakle on je već tada sanjao o “dugom maršu kroz institucije” – se moglo zaključiti da je on zapravo vrlo opasan čovjek. Psihijatri bi iz njegovog lika i predmeta koji su ga okruživali izvukli svakako više o njegovoj psihopatologiji: ja samo amaterski uočavam očito. A zašto sam smatrao da će postati popularan i da će pokrenuti masovni pokret? Neznalice su uvijek popularne ako su u stanju govoriti ljudima ono što ljudi žele čuti. Naravno, da bi bili uspješni u tome, to nije dovoljno, moraju biti “pravi vjernici”, stvarno vjerovati u ono što pričaju. Ali ne samo to! Ništa nije bolje od obrazovanog glupana, “intelektualca”, da bi se povelo masu neukih u propast.




“Pravi vjernici” i fanatici

To je još pedesetih godina prošlog stoljeća u svojoj knjizi “Pravi vjernik: Razmišljanja o prirodi masovnih pokreta” dobro opisao socijalni filozof Eric Hoffer, za razliku od Kapovića vrlo ozbiljan znanstvenik, koji je proučavao uzroke i korijene fanatizma. On je analizirao motive raznih ljudi koji tvore masovne pokrete, analizirao je kako oni i zašto nastaju, kako rastu, i kako propadaju. Proučavao je sličnosti među religijskim i političkim, radikalno progresivističkim i reakcionarnim masovnim pokretima i zaključio: čak i kad se ciljevi drastično razlikuju, njih uvijek pokreće isti tip ljudi, i sljedbenici su uvijek isti ljudi. Ne samo isti tip ljudi – već isti ljudi. I fašizam i komunizam su, uostalom, svoju tulavu sljedbu vukli iz redova lumpenproletarijata, gradske sirotinje. Dakle, sljedbenici često prelaze iz jednog radikalnog pokreta u drugi, pa tako nije rijetkost da radikalni ljevičari postanu religijski fanatici (nedavno sam spomenuo jednog švedskog radikalnog ljevičara koji je postao imam), da fašisti postaju komunisti i obratno (Mussolini je prešao put od radikalnog ljevičara i socijalista do utemeljitelja fašizma, a slično je bilo i s Hitlerom). Svi masovni pokreti, od islamizma do komunizma, privlače posve isti tip sljedbenika, ponašaju se na isti način, i služe se istom taktikom i retorikom, dokazao je Hoffer.

Masovni pokreti počinju s raširenom “želje za promjenom”, od strane nezadovoljnih ljudi koji smatraju da mogu kontrolirati stvari koje su izvan njihove moći i koji također nemaju povjerenja u postojeću kulturu i tradiciju. Oni smatraju da su njihovi životi nepopravljivo uništeni, i vjeruju da nema nade za napredovanje ili za zadovoljstvo njih kao pojedinaca u postojećem svijetu. Takvi ljudi su zreli za sudjelovanje u pokretu koji nudi mogućnost odbacivanja svog privatnog života u ime pripadanja većem kolektivu unutar kojeg će se moći ostvariti.




Osiromašeni ljudi su prvi izvor obraćenika za masovne pokrete: skloni su kriviti sve druge za svoje trenutne nesreće, samo ne sebe. Potom oni koji su imali velike nade i snove koje nisu realizirali, i općenito gubitnici. U vremenima kriza, uvijek isplivaju mutni likovi poput Hitlera ili Tsiprasa: tamo gdje nadvladaju, odvode narod u propast. Neprilagođeni i manjine (homoseksualci, zadnjih godina) su isto zahvalan materijal za radikalizaciju protiv “neprijateljskih ideologija” i religija. I tu na scenu stupaju “vođe” poput Kapovića. I to je ono što potpisnici ovog pisma ne razumiju: stvari nisu mogle drukčije niti završiti! Kakva “demokracija”, kakvi bakrači, kakav pluralizam – u samoj prirodi radikalnih ideologija je diktatura! U masovnim pokretima, pojedinci, njihovi ciljevi i mišljenja, su nevažni. Umjesto toga, traži se potčinjavanje kolektivitetu i postojanje isključivo kroz njega, a to nužno znači i pokoravanje vođi. Da biste bili član plemena, morate se povinovati pravilima, poštovati plemenske tabue i toteme (u slučaju RF, tabu je privatno vlasništvo i kapitalizam, osim Kapovićevog privatnog vlasništva, a totem je komunizam).

Titovi liberali i druge basne

Početak kraja svakog takvog pokreta je dakle u njemu samom. Hoffer kaže kako postoje tri vrste ljudi kod stvaranja takvih pokreta, tri osnovna psihoprofila: jedno su “ljudi od riječi”, drugi su fanatici, i treći su “praktični ljudi od akcije”. Masovne pokrete uvijek pokreću “ljudi od riječi”, odnosno lažni intelektualci koji svoje zaključke izvode iz pogrešnih premisa ili logičkih pogrešaka – kler, novinari, akademici, filozofi, studenti. Svi oni osuđuju postojeći društveni poredak kao nepravedan. Gandi, Trocki, Muhamed, Lenjin. Oni uvijek zastupaju nepravedno isključene iz društva, potlačene, a kritika je uvijek upućena prema establišmentu, “gospodarima svijeta”  i uvijek  se “neprijatelj” koji priječi stvaranje pravednijeg svijeta materijalizira u onima izvan grupe, dobiva ime i prezime. Za RF ja sam od početka “apologet kapitalizma”, još od vremena kad sam im postavio nekoliko vrlo logičnih pitanja o tome kako misle riješiti neke sasvim konkretne ekonomske probleme,  na koja su odgovorili pobrisavši me – fanatici uvijek smatraju da će problem otići sam od sebe ako ga dovoljno dugo ignoriraju.

“Ljudi od riječi” uvijek dovode u pitanje postojeća vjerovanja, i pokušavaju ih diskreditirati. Ali oni i stvaraju doktirne, stvaraju kod tulavih sljedbenika “glad za istinom i pravdom” koju će im oni otkriti. Ukratko: radi se o vrlo opasnim tipovima. Sljedba se s vremenom nužno radikalizira – to je uvjet napredovanja u hijerarhiji, radikalizaciju nije moguće izbjeći ma što lideri u toj fazi uradili: postanu li pomirljivi,  pozovu li na razum,  smijenit će ih radikalniji. Na kraju, fanatik preuzima vodstvo od “čovjeka od riječi”: tako je Lenjin postao lider komunističkog pokreta nakon Marksa, recimo. Iako i “čovjek od riječi” i fanatik dijele nezadovoljstvo svijetom jer smatraju da zaslužuju više nego što im je Bog dao, fanatik je uvijek zao, surov, i ima potrebu za uništavanjem. Intelektualac, makar i lažni, je zadovoljan među knjigama i sljedbenicima: fanatik je ispunjen samo kroz stalnu borbu za vlast. Primjer fanatika je Jean-Paul Marat, francuski liječnik, najveći humanist i zagovornik ljudskih prava prije nego je došao na vlast i najveći koljač nakon što je na vlast došao. Fanatici su bili Maximilien de Robespierre, Benito Mussolini, Adolf Hitler, Josip Broz, Staljin.

No, potpisnici ovog pisma, iako na čelu pokreta, u pravilu ne razumiju stvar, oni tek nabacuju riječi u kojima zapravo nema rezona;  liberalne i demokratske ljevice u Hrvatskoj ionako skoro  i nema, a i ono što ima nije dostojno poštovanja jer je svima očito kako ti “liberali” zapravo u intelektualnoj i moralnoj nemoći,  pa onda i političkoj, žele društvu kao cjelini ponuditi neki društveni sklop vrijednosti koji kao temelj ima totalitarnu i diktatorsku podlogu.  Biti “liberal” a prizivati Tita je besmislica, no danas svaka budala sebe zove liberalom, pa i pobornici notornog komunizma. Zato nikog ne treba čuditi što je Kapović zabranio drukčije mišljenje od svojeg u stranci, i time prouzročio preuranjenu smrt stranke. Tko god je mislio da se to neće dogoditi, zapravo je zalutao u njegovu stranku. 
Mate Kapović za sebe tvrdi da je liberalan glede homoseksualaca, seksualnih manjina, multikulturalizma, pa i useljenika u kojima vidi regrute za svoj masovni pokret, samo eto, želi totalitarni socijalizam u kom će kad zavlada zabraniti opoziciju i batinati nepoćudne. Neki očito nisu iz povijesti ništa naučili pa su mislili da će “komunizam” ovaj put biti – demokratski, a ne razumiju da to uopće nije ni teoretski moguće.

Autor:
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.