dnevno.hr

Josipović je šef Republike Antihrvatske, dobre za Cigane, Židove i političke homoseksualce

Autor: Mladen Prenc

Naši političari na Nikolića su reagirali bljedunjavo i ljigavo. Josipović nije kazao: Ne, Tomo, Vukovar je hrvatski. Nego je kazao da je Vukovar doduše hrvatski, ali je i srpski, a cijela Hrvatska, još je i mađarska, talijanska. Sutra će biti i crnačka i arapska, i kineska...

Mladen Schwartz, vođa i osnivač Nove Hrvatske Desnice, pokreta za kojeg sam kaže da nikada nije službeno registriran već da godinama djeluje u ilegali komentirao je za portal Dnevno nedavne izjave pristigle iz Srbije nakon predsjedničkih izbora, kao i pitanje bleiburške komemoracije te vlastitog opredjeljenja prema fašizmu.

Ekscentrični hrvatski političar, filozof i publicist nakon nekoliko godina političke pritajenosti prošle godine odlučio se kandidirati na parlamentarnim izborima, a iako nije zabilježio željeni rezultat, kako objašnjava, nije izgubio kompas te i dalje radi na okupljanju desnih snaga u Hrvatskoj. Također nam je otkrio kako sudjeluje u naporima na izgradnji jedne Nacionalističke Internacionale, a kada se na bavi politikom intenzivno dovršava čak nekoliko knjiga i razvija vlastite internetske portale.

Kako komentirate izjave novog predsjednika Srbije Tomislava Nikolića da je Vukovar ionako bio srpski grad te da se Hrvati u njega nemaju zašto vraćati, te njegov ‘nedosanjani san o Velikoj Srbiji’ i privrženost četničkom pokretu?

Svemu tome ne treba pridavati preveliku važnost. Nikolić je izjavu o Vukovaru dao izravno prije izbora, možda još nije ni vjerovao da će pobijediti i očito se izletio. On i njegovi ljudi to su demantirali, premda postoji audiosnimka. Nikolićevo povlačenje zorno pokazuje kako on sluša EU i ne želi sukob s Hrvatskom. Srbi mogu biti radikalniji ili prividno umjereniji, mogu lagati ili govoriti istinu, prijetiti ili se ulagivati. No važno je kakvi smo mi. U svakom slučaju ne treba zaboraviti da je četnički vojvoda Nikolić do pred četiri godine bio Šešeljeva desna ruka. To je i dobro: lakše je s otvorenim, iskrenim, recimo poštenim četnicima, s pravim nacionalistima na neprijateljskoj strani, negoli s dvoličnim prenemagalima kakav je Boris Tadić. Napokon, Srbi imaju pravo na svoj nacionalizam. Samo glupan ili naivac očekivat će od Srbina da brani hrvatski interes. To je naša stvar i naša dužnost. Ali za to moramo biti spremni, imati pravog vođu, pravu elitnu vlast, nacionalističku i državotvornu, čeličnu volju te nepobjedivu vojsku. Kako sada stoje stvari, međutim, Hrvatska raspolaže s nekih tri ili četiri zahrđala miga koji ne mogu poletjeti, a Srbija upravo od majčice Rusije nabavlja cijelu flotu najsuvremenijih migova i preustrojava svoju oružanu silu. Oni zveckaju oružjem a mi bi, skupa s Josipovićem, trebali krasnosloviti pacifističku kič-poeziju. Nas će valjda braniti Nato-savez. Pa i onda kada u nj bude primljena i Srbija!?

Nakon Nikolićevih izjava, predsjednik Srpske radikalne stranke Dragan Todorović ustvrdio je kako nije samo Vukovar srpski, već i cijela Slavonija, te da je to povijesna činjenica? Što mislite o tome?

Srbi sve svojataju, i to ne samo Šešeljevi ljudi kao Todorović. Pa za Srbe i Bosna i Hercegovina i Dalmacija srpske su, i tko zna što još. Ništa novo i ništa čudno. Ali ima tu jedno načelno pitanje. U duhu je, štoviše, u biti je svakog nacionalizma, uz ostalo, i što je moguće veće proširenje narodnoga tla. Susjedni se nacionalizmi uvijek preklapaju na određenom području. Na Bosnu i Hercegovinu ne polažu pravo samo Srbi, nego i Hrvati, i ja naravno stojim iza toga kao hrvatski nacionalist. Mi iznosimo svoje argumente: etničke, povijesne, geopolitičke, pa i estetske – nema na svijetu tako ružnih, smiješnih, uostalom neobranjivih granica kakve su ove avnojske granice Erhazije. Imaju i Srbi srodne argumente. Točno, oni natežu, izmišljaju, krivotvore, najčešće nisu u pravu. Ali argumenti u konačnici ne odlučuju. Nitko nikoga još ni u što nije uvjerio, a najmanje u to da mu mora prepustiti teritorij što ga onaj drži svojim. Trebate biti naprosto jači. Pobijedi onaj koji je jači: politički i nacionalno, moralno i materijalno; voljom, strašću, pameću i svijetlim oružjem. Njemu su bogovi skloni.

Mislite li da su predsjednik Ivo Josipović, premijer Zoran Milanović i ministrica Vesna Pusić, kao i ostatak političkog vrha u Hrvatskoj, dobro i primjereno reagirali na Nikolićeve izjave?

Reagirali su mlačno, po običaju bljedunjavo i ljigavo, i nadasve u protunarodnom duhu. Ali u ovoj posebnoj zgodi i nema potrebe za odveć vehementnim

Današnji duh vremena izruguje se Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, tvrdeći da nije bila ni neovisna a niti država, pa čak niti hrvatska. Što je onda tek ova sadašnja Erhazija, koja je suverenitet bezostatno prepustila neprijateljskom inozemstvu, od države ostala joj je tek puka forma?

uzvratom. Pokazalo bi strah, i ojačalo Nikolića u njegovoj zadrtosti. A Srbi su nam ipak nepromjenjivi, neuklonjivi susjed, neugodan dozlaboga, ali od Boga tu smješten. Nema nitko na svijetu takvog susjeda kao mi Hrvati, pa neka, s tim se živi i s tim se treba znati nositi. No ne mogu Vam uskratiti par riječi komentara onoga što je Josipović odgovorio svojemu četničkom kolegi. Josipović nije kazao: ne, Tomo, Vukovar je hrvatski, kao što su hrvatski i Zemun i Subotica, i Kotor i Mostar! Nego je kazao da je Vukovar doduše hrvatski, ali je i srpski, a cijela Hrvatska, još je i mađarska, talijanska itd. Naravno, takva kakva je, sutra će biti i crnačka i arapska, i kineska i svakakva. Navalite narodi! A dok mu je hrvatski Vukovar svačiji, ono što je ozloglašeno, židovski „holokaust“, to je za njega dijelom naše (hrvatske!?) povijesti. Zato, i Židovi, samo naprijed! Holo je naš, vaša je Hrvatska! Suvišno je i, dakako, josipovićevski preblago reći da to tako ne ide. Tim više jer zapravo vidimo da ide, ide na žalost, sve dok je ovakve vlasti i ovakve karikature od države.

Zbog čega je donesena nedavna odluka o ukidanju pokroviteljstva hrvatskog Sabora nad komemoracijom u Bleiburgu?

Posve je dobrodošlo i umjesno da se parlament današnje Erhazije odrekao pokroviteljstva nad Bleiburgom. Jer, Sabor je nedostojna partitokratska brbljaonica koja tek potvrđuje genocidne zakone vladajuće klike (abortus, potpomognuta oplodnja, sutra brakovi istospolni, pa valjda čovjeka i kućnog ljubimca, da ne rabim politički nekorektnu riječ životinja. Bleiburg je pak sveti simbol, mjesto s kojega je započeo kroatocid, mitski prostor herojske tragike naroda Hrvata. A oni ga unižavaju relativiziranjem, premještanjem, razvodnjivanjem, porukom da su u Teznom uštedjeli na vijencima, izruguju mu se bljuvotinama svojstvenim onima kojima ništa nije sveto, koji ne shvaćaju ništa veliko i uzvišeno, jer su mali i trivijalni, koji ničeg otmjenog, plemenitog, viteškog u sebi nemaju. A o nacionalnom da i ne govorim. Ali i kao konkretna povijesna katastrofa, dimenzijama stradanja, Bleiburg je također velik. Svi su narodi, prema jednom paradoksalnom ćudorednom paralogizmu, skloni uvećavanju svojih nesreća. Ali ovo ne treba uvećavati: 200-600 tisuća (prema procjenama) sasvim je dosta. To ne znači da nam valja zbog nenadoknadiva gubitka u beskraj cmizdriti i zapomagati. Bleiburg je mjesto časti, ponosa i dostojanstva, mjesto gdje se dolazi u svečanim odorama, gdje se prikvači ustaško znakovlje i navlače se ustaške kape, jer tamo je ustaško stratište, a bablje kuknjave ostave se kod kuće. A zašto današnja vlast ne voli Bleiburg? Glavni razlog (uz niz sporednih): Jer je slijednica bleiburških zločinaca. To je barem jasno, nadam se.

Svojedobno ste u jednom intervjuu izjavili kako zagovarate otvaranje radnih logora i pokretanje javnih radova u Hrvatskoj kao rješenje za aktualnu krizu. Stojite li još uvijek iza tih tvrdnji?

Mislim da je o tome bilo govora u jednom razgovoru za „Slobodnu Dalmaciju“. Ne sjećam se da sam tamo spominjao javne radove, ili mi je to netko pripisao. Ali, zašto ne, i javni radovi imaju svoje dobre strane. Gradite piramide, katedrale, ceste, imat ćete osiguran život, a nacionalna zajednica bit će obogaćena. Glede sabirno-radnih logora, potrebu toga instituta zagovaram odavno, po uzoru na Nezavisnu Državu Hrvatsku. U vremenu velike unutarnje i vanjske ugroze dobro je sabrati, „koncentrirati“ posvjedočene, vjerojatne ili potencijalne državne neprijatelje na jednom mjestu gdje ih se privremeno drži u zatočeništvu pod nadzorom. To nije ništa neobično niti ekscentrično. To rade svi, i to u zajedničkom interesu, za opće dobro. Drugo je pitanje mogućih zloporaba u takvim uvjetima. To je ono što se zove kolateralnom štetom. U nesvakodnevnim okolnostima, a u njih spada svakako i rat, uvijek ima i nedužnih žrtava. Obveza je odgovorne vlasti da ih svede na najmanju moguću mjeru. Ali krivo ste razumjeli ako mislite da ja sabirne logore prizivam iz ovoga sadašnjeg stanja. Tko bi ih osnivao, za koga? Oni imaju smisla samo kao nužna mjera samoobrane zdrave nacionalne države.

U Hrvatskoj zastupate ideje europske Nove Desnice, neofašizma i hrvatskog nacionalizma. Ne mislite li da su fašizam kao i ostali totalitarni sistemi poglavlja iz povijesti koja bi trebala zauvijek ostati zatvorena?

Fašizam je izgubio rat pa je po ratnim pobjednicima, po demo-komunističkoj koaliciji i njezinoj dobrim dijelom krivotvornoj historiografiji, kriminaliziran i demoniziran. Pripisana su mu kao osobiti grijeh i neka svojstva koja komunizam i demokraciju obilježavaju u većoj mjeri (totalitarizam, imperijalizam ili genocid, da ne govorim o detaljima kao što su rasizam, eugenika i sl.) U današnjoj uporabi fašizam je postao puka riječ-batina, kojom se pokušava pripitomiti protivnika: budi dobar, ili ćemo te proglasiti fašistom. Zanimljivo da i nakon kompletnog iskustva s komunizmom, koje seprovlači kroz čitavo XX stoljeće, za liberalne demokrate komunizam nikako da postane simbolom skrajnjeg političkog zla, nego u tu svrhu još uvijek služi fašizam, karikaturalno-propagandistički izopačen točno kao u klasičnom komunističkom klišeju o njemu. Kada ja govorim o fašizmu, onda imam u vidu povijesni fašizam, točnije, fašističke pokrete i vladavine kakvi su doista bili. U tome pak nalazim i dobrih i lošijih sastojaka; i onoga što je nedvojbeno mrtvo, ali i nečega što je živo ili ga vrijedi oživjeti: Jaka i ponosna, suverena nacionalna država, snažna vojska, načelo Vođe, elitizam, autoritet i hijerarhija, stega, žrtva i odgovornost, red i rad; napokon, djelotvorna protimba tiranskom komunizmu i dekadentnoj liberal-demokraciji. Sve ono čega danas nemamo niti u primisli, ali bi bilo spasonosno, a umjesto da se na tome učimo, moramo danonoćno slušati priglupe antifašističke mantre. No potrebna nam je zdrava totalna država, a ne država noćobdija, minimalna država. Nju imamo danas, s kojim rezultatom? Da se javnost nemoćno zgraža nad zločinom, umjesto da ga se drakonski i egzemplarno kažnjava po kratkom postupku. I da se žena, pa ni muškarac, ne usudi noću kroz grad. A najtotalitarnija (samo nježno, neprimjetno totalitarna) jest liberalna demokracija sa svojom tiranijom tolerancije, s podvalom i despocijom „ljudskih prava“, s provokativnim terorom dekadentnih manjina kao instrumenta specijalnog rata etc. I još napomena za magarce: Ne, ne prihvaćam talijanski fašistički imperijalizam. Kako bih i mogao, ako sam hrvatski nacionalist?! Uostalom, nisu svi fašizmi imperijalni, i nije imperijalizam fašistički izum. Jer, što onda ostaje za carski Rim, za Japan i Kinu, što je s komunističkim imperijalizmom, i onim liberal-demokratskim? Sve je to fašizam, premda je bilo prije Marša na Rim?

Zašto Republiku Hrvatsku nazivate takozvanom i novokomponiranom minijugoslavijom lažnog imena ‘Hrvatska’?

Jer ona to jest. Današnji duh vremena izruguje se Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, tvrdeći da nije bila ni neovisna a niti država, pa čak niti hrvatska. Što je onda tek ova sadašnja Erhazija, koja je suverenitet bezostatno prepustila neprijateljskom inozemstvu, od države ostala joj je tek puka forma, a čuli smo, kako rekoh, da nije samo hrvatska, nego i srpska i svačija, što znači da hrvatska nije uopće?! I u kojoj titovluk ponovno postaje službenom ideologijom. Kakva je to Hrvatska u kojoj se jugoslavenski, dakle inozemni, neprijateljski nam diktator Tito dan za danom ponovno pretvara u poluboga, dočim je hrvatski Poglavnik Ante Pavelić, koji se čitav život junački borio protiv Jugoslavije, kriminaliziran do zadnje protuhe i ne smije mu se niti ime spomenuti u ozbiljnom surječju i s odobravanjem?! Pogledajte samo ovu grotesknu kumrovečku paradu nakaza i idiota! To bi trebalo biti simpatično i nevažno, vrijedno tek indiferencije ili tolerancije. Tamo su u redu zločinačke kape. Ta šef države nazvao ih je lijepim kapama ljubavi i mira. Koje je države šef taj čovjek, deklarirani titovac? Hrvatske ili Jugoslavije? On je predsjednik Republike Antihrvatske! Takva može biti dobra za Cigane, Židove ili političke homoseksualce, za neotitovce i postkomuniste, borce za životinjska prava ili partizanski nakot. Može biti dobra za Euniju i Ameriku, za Italiju ili Srbiju, a navlastito za virtualnu Jugoslaviju. Ali za hrvatski narod nikako.

Autor:Mladen Prenc
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.