fbpx
Foto: Pixabay

JESU LI ZATVORI DOISTA NUŽNI? Lišavanje slobode postaje sve veći globalni biznis

Autor: Ratko Martinovic

Psihologiju i dinamiku mase, kao i društvenu manipulaciju, najlakše je analizirati i dokumentirati na manjem uzorku, a idealan primjer upravo je zatvorski sustav.

Kaznionice su relativno nova praksa

Lišavanje slobode zbog delikta politički korektnim rječnikom pretvaralo se u ‘popravnu ustanovu’, ‘centar za pritvor’, ‘kaznionicu’, a riječ je u suštini o ustanovi gdje su zatvorenici prisilno zatvoreni s uskraćenom slobodom kao oblikom kazne. Ti arhaični načini kažnjavanja prisutni su još od početka civilizacije i načelo osvete žrtve dugo je vremena bilo legalan način suđenja.


Kasnije su se krivci kažnjavali dužničkim i vojnim ropstvom, no rastom osuda ka višim staležima bilo je nužno formirati sustav koji će na jedan način rehabilitirati moćnike od sakaćenja i smrtnih kazni. Atenjani su tako razvili sustav zatvaranja u lance, najčešće zbog poreznih i privatnih dugova. Već se u samim počecima moglo uvidjeti kako zatvorenici i bivši osuđenici oblikuju posebne društvene skupine. Zatvori nisu bili tako učestale ustanove i većina kriminalaca bila je okovana u vlastitim domovima, podrumima ili rudnicima.

Paralelno se razvijao i institut prisilnog rada. Sve do devetnaestog stoljeća nije bilo zatvorskih ustanova današnjeg tipa pa je sve ostajalo u domeni odsjecanja udova, ponižavanja i dr. Kraj sedamnaestog stoljeća upriličio je nastanak Bridewell popravne ustanove u kojoj su zatvorenici imali priliku raditi i zaraditi, a javnost je promjenom ideologija počela otvoreno propagirati ukidanje smrtnih kazni, naročito za manje delikte.

Dvije su osnove reforme sustava. Prva su prosvjetiteljske ideje poput racionalizma koje su zatvore razmatrale kao zamjene za javna mučenja i likvidacije te preventivnu mjeru zbog drakonski dugih kazni. Druga su religijski obrasci koji su zločine izjednačavali s grijehom i stoga su zatvore pretvarali u rehabilitacijske i moralne centre gdje će pritvoreni spoznati poslušnost i ponašanje. Zatvori su tako bili odvojeni od javnosti, najčešće na otocima ili brodovima.

Zatvorska psihologija drugačija od stvarnog svijeta

Zatvori su postali prezentacija društva na makrorazini – nadzorni toranj, tor za poslušne ovce, pastiri, kazne i težak rad, dresurna signalizacija i skučeni boravak u vlastita četiri zida s ograničenom slobodom. Jedina razlika s vanjskim svijetom je spoznaja vlastitih ograničenja. Zato ne čudi stvaranje razvijenog sustava subkultura u zatvorskom okruženju. Promatranje tih neformalnih normi, stavova, vjerovanja, vrijednosti, statusa i uloga dao je istraživačima posve nove okvire načina ponašanja mase pri lišavanju slobode.

Zanimljivo, u takvom hijerarhijskom sustavu najviše pozicije zauzimaju ubojice pripadnika represivnog aparata. Dileri i članovi bandi slijede, a tu su i silovatelji drugih zatvorenika, no najniži rejting i najčešću smrtnost imaju delikventi koji dominiraju nad nemoćnima, poput silovatelja ili pedofila. Taj interni pravilnik otprilike odgovara predatorskim vrstama u džungli, te teoriji evolucije lišenoj društvenih i civilizacijskih normi.




Podložnost sili može se izbjeći izbjegavanjem kockanja, drogiranja, krađa, seksualnih odnosa, posudbi i zaduživanja – na taj način stječe se neovisnost. To podsjeća na vanjsko društvo, no ostala pravila su većinom posve obrnuta – cinkanje, suradnja s vlastima, čuvarima i policijom najgori su prijestupi. Zatvorski slang, načini odijevanja u otvorenijim ustanovama, odabir poslova i uloge tvore osam zatvorskih arhetipa osobnosti – lopovi, ‘hustleri’, narkomani, ‘headsi’ (ovisnici o travi, acidu i metamfetaminima), neorganizirani kriminalci, siromašni, institucionalizirane osobe i tzv. ‘Square Johns’ poput Andyja Dufresnea iz ‘Iskupljenja u Shawshanku’.

Sociološke studije proučavaju taj fenomen desetljećima i zajednički je zaključak da zatvorska pravila korijene vuku iz prvotnih zajednica, u nekakvoj čudnoj kombinaciji skupa s asocijalnim ponašanjem i zatvorenosti, poput modificiranih sustava ponašanja životinja u zatočeništvu. Zatvorska praksa deformirala se naročito nakon privatizacije zatvora – SAD tako s 5% svjetske populacije ima čak 25% svih globalnih zatvorenika , a porastom zarade na sustavu bilježi se 500%-tni rast zatvorenika u proteklih trideset godina (2.4 milijuna robijaša). 65 milijuna Amerikanaca ima kriminalni dosje i biznis je vrijedan gotovo 100 milijardi dolara – nepravda postaje oblik društvene norme, korupcija ispravan način ponašanja, a društveno eksperimentiranje praksa.




Autor:
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.