JERGOVIĆ ZAPLAKAO: Žao mi je gov(a)na na Antu Tomića!

Prema mišljenju pisca i kolumnista Miljenka Jergovića nedopustivo je što na "Tomic's shit attack" nije reagiralo više ljudi u Hrvatskoj, jer u "demokratskoj" Srbiji to nije tako. Broj od 3.433 novinara okupljenih u Hrvatsko novinarsko društvo, plus njihov šef Duka, plus Jadranka Kosor, puno je premalo za tako jedan strašan incident. Problem je što zbog posranog Tomića Josipović nije odmah sazvao Vijeće za nacionalnu sigurnost, što ministar Ostojić nije ponudio ostavku i što napadač (za kojeg ima čak i slika) već nije bačen u Kevinu jamu.

Kanta govana, koje je (još uvijek) nepoznati počinitelj izlio na glavu pisca i novinara Ante Tomića prošlog tjedna na splitskoj Pjaci, još je uvijek “crvena krpa” za nekoliko “crvenih” komentatora u Hrvatskoj.

Glavna njihova primjedba na ponašanje hrvatske političke, kulturne i ostale javnosti je izostanak opće solidarnosti s “posranim” Tomićem. Ako zanemarimo činjenicu da se teško izravno solidarizirati s nekim (kako bi to naš narod rekao) “tko se čuje”, čini se da je taj “strašni incident” dobio sasvim dovoljno prostora u hrvatskom medijskom prostoru.

Nakon Jadranke Kosor, koja očito nema problema s osjetom njuha pa je “nesretnog” pisca odmah pozvala na kavu, o slučaju “fekalija” pisao je na dugačko i široko Boris Dežulović koji “kantu govana smatra legitimnim alatom demokratskog dijaloga, tek nešto malo otvorenijim i radikalnijim pa čak i iskrenijim od, primjerice, kante Polikolora, pokvarenog jaja ili trule rajčice”.

– Takva je razmjena mišljenja, prilično široko prihvaćena u takozvanim demokratskim kulturama, gdje se već uobičajeno koristi u dijalogu s jačim, s onim kome se tako nešto ne može reći u lice, jer mu je lice zaštićeno zakonom, kaže Dežulović. No, on Tomića smatra “slabijim” pa je za njega napadač zapravo ono mjesto iz kojeg drek izlazi.

Osim Dežulovića i Kosorice, “shit attack” osudilo je i Hrvatsko novinarsko društvo Zdenka Duke te još neki pojedinci. No, to očito nije bilo dovoljno, barem ne po shvaćanju pisca i komentatora Miljenka Jergovića.

On, naime, zamjera hrvatskoj političkoj eliti – predsjedniku Republike, ministricama Vesni Pusić i Andreji Zlatar, ministru policije Ranku Ostojiću te splitskom gradonačelniku Baldasaru što nisu javno osudili taj čin, čime su se – smatra taj bosanskohrvatskojugoslavenski pisac – solidarizirali ne sa žrtvom nego s napadačem i tim nezabilježenim činom.

Iz nekog razloga Jergović je u nabrajanju hrvatskih dužnosnika i političara zaboravio premijera Zorana Milanovića i šefa oporbe Tomislava Karamarka koji također nisu reagirali. Je li to zbog demencije ili ih je jednostavno zaboravio, ali Jergović se nije sjetio ni kardinala Bozanića (koji mu je redoviti krivac za sve u Hrvatskoj) kao ni pape Franje koji je također sigurno obaviješten kako je “velikog” hrvatskog književnika neki ustaša zalio znate već čim.

Jergović nije prozvao ni svoje kolege od pera poput velikog borca za ljudska prava Drage Pilsela koji na svom privatnom portalu nije čak imao ni vijest o nemilom događaju. Nije spomenuo ni šutnju svih silnih udruga poput “Dokumente” Vesne Teršelić ili Građanskog odbora za ljudska prava Zorana Pusića koji također nisu smatrali za shodno prosvjednovati zbog stradavanja psa Mrkija, inače labradora Tomićevog prijatelja koji je bio kolateralna žrtva ispijanja kave s neželjenim posljedicama. Ali se zato Jergović prisjetio jednog događaja u Srbiji i usporedio ga s ovim hrvatskim.

– Nakon što je je moj prijatelj Teofil Pančić napadnut metalnim šipkama, u gradskom autobusu broj 83, na stanici na Trgu Branka Radičevića u Zemunu, telefonom mu se javio predsjednik Republike Srbije Boris Tadić. Čovjeku je, naime, bilo neugodno da se Teofilu takvo što dogodilo u zemlji u kojoj je on, Tadić, najodgovornija osoba. Ako su u njegovoj zemlji pisca metalnim šipkama tukli nepoznati počinitelji, tada ga je, dok god počinitelji ne budu otkriveni, metalnim šipkama tukao lično on. Predsjednik. Malo zatim, mom prijatelju Teofilu Pančiću javio se i ministar kulture Republike Srbije Predrag Marković. Nekako se pretučenim osjeća i ministar kulture, kojemu tuku pisca. Potom su mu telefonirali gradonačelnik Beograda i još neki ministri, zaboravio sam već koji, sve se nešto izvinjavajući, snebivajući i izražavajući svoju solidarnost… Da nisu nazivali, značilo bi da su solidarni s napadačima. Da nisu nazivali, moj bi se prijatelj Teofil Pančić i drugi put osjetio pretučenim. Ali ti ljudi su telefonirali, i to je bilo važno. A još važnije je da je beogradska policija uhitila počinitelje, beogradski sud ih je osudio.

Mom drugom prijatelju Anti Tomiću nepoznati je počinitelj na Narodnom trgu u Splitu po glavi izlio kantu govana. Večernji list, te još neki portali objavili su vijest o tome samo da bi u komentarima svojih čitatelja danima mogli objavljivati anonimna pisma podrške napadaču na Tomića. Tako bi, vjerojatno, reagirali i šovinistički beogradski portali kada je napalo Teofila, e da se vlasti u Srbiji i Beogradu nisu zgrozile nad tim napadom, da Boris Tadić i Predrag Marković nisu telefonirali…

Anti Tomiću, međutim, nije telefonirao nitko: ni profesor Josipović, ni profesorica Zlatar, ni gradonačelnik Baldasar, a ni ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić, inače Splićanin koji Tomića poznaje, pozdravlja ga na ulici, pruža mu ruku, umiljava mu se, onako kako to političari inače rade kada sreću pametnije, bolje i hrabrije od sebe. Sa stajališta hrvatske države, napada na pisca Antu Tomića nije, dakle, ni bilo. Gradonačelnik Baldasar greškom se na kraju javio na poziv novinara Jutarnjeg lista te je promrsio kako se ono što se dogodilo “našem sugrađaninu Tomiću” moglo “dogoditi svakom”, (kraj citata).

Dakle, kada najviši dužnosnici ne reagiraju na nečija govna, oni su po Jergoviću napadači. Kada mediji objave vijest onda se oni šovinistički naslađuju tuđoj muci. Jergović nikako da se dogovori sa samim sobom što je trebalo napraviti. Pa taj je čin osudilo 3433 člana HND-a i sigurno još netko nebitan. Nije ga osudio čak ni spomenuti Teofil Pančić koji inače redovito piše po hrvatskih portalima. 

Po Jergoviću, minimum je uhvatiti napadača što prije. Navodno postoji i foto-robot, a to što policija ne može pronaći čovjeka sa slike je ipak jedan drugi problem. Kao drugo, ministrica Pusića koja u posljednje vrijeme prilično aktivna promovira “hrvatsku” književnosti po Europi i svijetu, treba na skorom sajmu knjiga u Leipzigu progovori o tome kako se u njezinoj zemlji progone pisci, kako im se prijeti smrću (Anti Tomiću, na portalu Večernjeg lista, prije nekoliko mjeseci), kako ih se progoni i, na kraju, kako se, uz tiho asistiranje državne vlasti i svojevrsnu podršku gradonačelnika Splita Baldasara piscu Anti Tomiću od strane nepoznatog počinitelja na glavu izlila kanta govana.

Kao treće, napadač kada ga se pronađe pred splitskim sudom mora biti osuđen za napad na Antu Tomića na najtežu moguću kaznu – baciti ga u Kevinu jamu.

Nakon što Vijeće za nacionalnu sigurnost naredi tajnim službama, vojsci i policiji, na koncu treba provesti lustraciju i čistku u Splitu – gradu Miljenka Smoje i Marka Marulića, jer su građani dozvolili da se ovako nešto dogodi i onda su se još i smijuljili na Tomoćev šešir pun govana.

Jasno na kraju je Jergović u cijelu priču upakirao i Vladu Gotovca i djecu i mrtve i žive, zaključivši na kraju kako je na glavu Ante Tomića zapravo izlivena kanta fekalija svih koji nemaju mobitel od Ante Tomića (ili barem njegov mail) na kojem su mu se mogli javiti sljedećim riječima: Žao nam je zbog gov(a)na!