Jedu fekalije, vežu ih, kljukaju tabletama: Ovo su mučne priče iz staračkih domova!

Autor:

PLATFORMA Možemo! poručila je danas kako je požar koji je u nedjelju izbio u obiteljskom domu za starije i nemoćne “Providenca” u Dugom Ratu, gdje su poginule dvije osobe, još jednom ove godine ukazao na slabost sustava socijalne skrbi, za što Možemo! traži odgovornost i proziva resornog ministra Josipa Aladrovića. Da odogovornost za horore u domovima malo tko podnosi potvrdilo se i prije nekoliko tjedana kada je korona buknula u Domu za starije u Splitu.

Javnost se stoga kratko bavila slučajem ravnatelja Škaričića, HDZ-ovca bliskog Anti Sanaderu koji je na čelo te institucije došao bez javnog natječaja, no vrlo brzo ta je priča pala u zaborav. Ovaj nemili splitski slučaj ne odudara previše od onoga što se početkom siječnja ove godine dogodilo u staračkom domu Zelena oaza pored Oroslavja, gdje je posve izgorio objekt pored glavne zgrade doma, u medijima opisan kao građevina nalik malo boljoj baraci, u kojoj je život izgubilo šestero štićenika.

Nedugo potom saznalo se da je u domu bilo smješteno više ljudi nego što je predviđeno, a saznalo se i da je pomoćni objekt u kojem je izgorijelo šestero staraca nije bio registriran za stambenu namjenu. Dom su tada posjetili premijer Plenković, ministar Božinović, ali i resorna ministrica Vesna Bedeković. Premijer je na licu mjesta najavljuje stroži nadzor nad domovima za starije i nemoćne, državne inspekcije su se razletjele Hrvatskom, a uskoro su otkrivene i brojne nepravilnosti u radu obiteljskih domova. Utvrđeno je da postoje domovi koji rade bez ikakvih dozvola, saznalo se i kako je nužno uspostaviti kontrolu rada nad 473 obiteljska doma ove vrste u Hrvatskoj, upozoravalo se na nedovoljan nadzor nad domovima u kojima obitava preko pet tisuća starijih osoba, a ono što zvuči najbolnije jesu iskustva nesretnih staraca koja su preplavila javni prostor. “Ja imam iskustvo jer sam bila korisnica privatnog doma. Jako sam bila nezadovoljna, a prošle godine sam išla u jedan privatni dom u posjetu kod gospođe koja je bila smještena u domu. Vidjela sam stvari koje neću zaboraviti. Imam traumu od tog doma. Taj dom je u sredini grada Zagreba, u centru”, kazala je tako jedna starija gospođa u emisiji Stav, koja je navela da tamo puše i djelatnici i štićenici doma. Kad je uputila pitanje smijete li vi pušiti, odgovorili su joj što je to nju briga.

“Došla sam u vrijeme kad nisu posjete jer sam molila da dođem ranije. Gospođi su vezali ruku. Prostor je toliko mali da nikakva služba ne bi tu spasila nikoga. Uz sve te korisnike tijekom cijele godine farbali su zidove, mijenjali parkete”, ispričala je ova žena, a priča se na tome nije zaustavila.

Što se tiče privatnih i državnih domova, dobri su ako imaju dobro osoblje. Tu kod Vrbovca je dom. Nema nikakve kontrole. Ja sam to prijavila na Ministarstvo. Još rade. Tamo je bila moja mama. Moja mama je spavala na krevetu bez madraca. Bilo je tako neuredno. Unutra je katastrofa. Netko treba pod hitno provjeriti taj dom i da se tu nešto promijeni. Nema radne snage jer se dobro ne plaća i ja mislim da je tu problem”, kazala je gospođa Štefanija koja je otkrila kako je ona sama radila u staračkom domu i zna što je njega.

Iskustvo jedne obitelji sa staračkim domom prenosio je svojevremeno i Večernji.

“Odveli smo prvo baku, jer je bila nepokretna, nadali se da će imati dobar smještaj privremeno dok se mama i tata ne oporave kako bi se mi dalje mogli brinuti za nju. Nakon dva mjeseca i deda je htio ići baki, da ne bude sama bez njega, pa smo u u istu udomiteljsku obitelj ili starački dom kako su se nazivali smjestili i dedu. Često sam dolazila u posjete, većinom vikendom, jer tada su bili dozvoljeni, kada sam došla jednom nenajavljeno dobila sam jezikovu juhu kako mogu doći kada nisu vrijeme posjeta.

Ta kuća je bila za mene kuća zla i tako je i dan danas pamtim. Na prvi pogled sve je bilo uredno, čisto, po zidovima Majka Božja, krunice, raspela, pa čovjek bi pomislio divna katolička obitelj, a u pozadini je bilo svega i svačega. Sjećam se taj dan kada sam došla nenajavljeno, u kuhinji za vrijeme ručka je bio lonac na štednjaku, ništa kuhano, sve čisto i uredno. Znamo mi svi koji kuhamo da je hrpa suđa i tanjura, tamo je u to vrijeme bilo barem 10 ljudi. Kada sam pitala šta imaju za ručak odgovor sam dobila ‘Nisu se oni ovdje došli najesti, već umrijeti, nije ovo hotel’….te riječi mi i danas odzvanjaju u ušima i nisam mogla vjerovati, pravdali su se da su oni već pojeli ručak, a vrijedna kuharica ili ta vlasnica je već sve oprala i pospremila”, ispričala je za Večernji list unuka potresena onime što je zaticala tijekom posjete svojoj baki i djedu.

Svaki put kada smo došli u posjetu svi ti stari ljudi su bili dezorijentirani kao da su ih našopali nekim tabletama. Došli smo u jednu posjetu kod bake i dede, on je bio pokretan i sjeo s nama u neki dnevni boravak, pričao je da je dobro, ali njemu po licu se vidjelo da nije, samo je pričao da nas je želio vidjeti još jednom, da mu čuvam grobno mjesto i stalno idem na groblje, obećala sam da hoću. Za vrijeme te priče moj djed (koji je bio očuh od moje majke, ali meni je bio djed cijeli život) preminuo je ispred moje majke i mene, samo je zatvorio oči. Pozvali su svoju neku obiteljsku liječnicu koja je konstatirala smrt. Još i danas ne mogu vjerovati da je preminuo tamo nakon mjesec dana boravka”, ispričala je nadalje ova žena dodajući da su nakon nekoliko tjedana nenajavljeno otišli po baku koju su namjeravali odvesti kući.

Ta vlasnica se izvikala na mene i mamu kaj ćemo mi s njom, rekla sam da joj obuče njenu robu i idemo kući. Rekla je da nema nikakve njene robe, da je pokopala neku ženu u njenoj robi, jer je imala naljepši kostim i cipele u ormaru. Baka je imala barem 20 kg manje nego smo je ostavili tamo, bila je kost i koža. Sjećam se jedne bake u sobi kada sam svoju vozila kući, samo tiho mi je rekla ti si svoju baku spasila. Nema veze ne treba nam roba, treba mi moja baka da ju odvedem kući, rekla je vozite ju u pidžami. Imala sam deku u autu i stavila je u toj njihovoj pidžami u auto, pidžama je na sebe imale nešto našiveno na rukama i nogama, kada sam pitala šta je to”, rekla je vlasnica da ih lakše okreću.

Baka je imala dekubituse po cijelom tijelu od ležanja i tada sam prvi put sa 25 godina saznala šta su dekubitusi. Imali smo sreće kada smo je doveli kući da nam jedna žena pomaže, koja je znala kako ju pravilno okrenuti, okupati i nahraniti. Nakon nekog vremena situacija se pogoršala i baka je završila u bolnici u Duga Resi, gdje je preminula, zaključila je ova unuka. Iskustvo iz doma za starije i nemoćne Sunčana prenosio je pak dnevnik.hr.

“Bilo je slučajeva da se raskidaju pelene, a žena jede svoje fekalije. Bila je dementna. Pisala sam primopredaju i molila da se veže. Dođem sljedeći dan u smjenu, kao da ništa nisam napisala. Žena odvezana, puna fekalija u rukama, jede i još me pita hoću li ja malo”, ispričala je Irena, bivša zaposlenica doma za starije i nemoćne nastavljajući:

“Lijekovi se kupuju u Bosni bez recepta. Lijekovi, injekcije daju se nepropisane od liječnika. Na primjer, antidepresivi se daju korisnicima koji ne mogu spavati, daju im kako bi imale mirnu noć”, kazala je.

Autor:
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.