19.06.2018., Pujanke, Split - Provedena ovrha nad Cesareom. Djecaka su u suzama ugurali u automobil. Photo: Miranda Cikotic/PIXSEL

Jedan Cesareov krik otkrio je nešto sablasno: Jeste primjetili?

Autor:

Sustav u kojemu živimo pao je pod krikom jednog devetogodišnjaka i kroz njega skinuo sve maske.

Sve ćemo već nekako preživjeti samo neka su nam djeca dobro, gotovo da je postala mantra hrvatskog društva koje je bezbroj puta do sada od strane političke elite bačeno na koljena i poniženo. Gotovo da smo kao nacija izgubili nadu u bolje sutra te uslijed gomile financijskih i drugih životnih problema koji nas stišću sa svih strana utjehu pronašli u onima najmanjima među nama u onima na kojima svijet ostaje. No, kakav to svijet ostavljamo onima koji rastu za nama? I u kakvom ih pobogu svijetu ostavljamo? Svijetu u kojem roditelji svoju djecu u državi za koju su njihovi očevi, sinovi i djedovi ginuli u školske klupe šalju gladne jer za djecu nema novca, bitno je da nam je politička elita zbrinuta i da se političari voze u automobilima sa zamagljenim staklima kako ne bi vidjeli pustoš koju ostavljaju za sobom. Pustoš ne samo zbog onih koji odlaze, već i zbog one šačice koja ovdje na hrvatskom tlu ostaje vodeći bitku s nepravdama, bitku s vjetrenjačama. Kako sustav kojega smo krvlju stvarali može biti okrutan i u kakvom apsurdistanu živimo pokazao je i dokazao krik devetogodišnjeg Cesarea koji je očajničkim, dječijim glasom preklinjao svjetinu i službenike oko sebe da ga ne odvode silom iz stana na splitskim Pujankama u kojem je do jučer živio s majkom. ”Pustite me. Ja hoću ovdje ostati”, vikao je bosonogi klinac pokušavajući se oteti iz očevih ruku, ali dječiji krik razbio se negdje u zraku. Razbio se u očaju i balu taštine koja se nad njega nadvila. Nitko u tome času nije mario za dijete pa ni otac koji ga je silom uvukao u vozilo za kojim je potom krenula karavana, odvodeći malenog prema zračnoj luci.

Bio je to kao što je poznato četvrti, ovoga puta uspješan pokušaj službenika Općinskog suda da ovrše dječaka te ga na taj način odvoje od majke i predaju ocu. Tko je u priči između dvaju roditelja u pravu, a tko u krivu posve je nebitno. Očito je da su i jedan i drugi zakazali negdje penjući se po zahtjevnim roditeljskim stubama. Ono što je u ovoj priči bitno jest dječak koji je potpuno nesvjesno i nevino, onako kako to samo djeca znadu jednim krikom raskrinkao sustav u kojem živimo pokazujući na najreprezentativniji način svu hrvatsku sramotu, jad, bijedu i očaj. Pokazao je kako sustav nema empatije, barem ne onda kada su u pitanju oni najmanji, oni čija bi prava i osjećaji trebali biti iznad svih zakona, i iznad svih službi i službenika. Zakon i njegovi predstavnici danas su se pred očima nemoćne javnosti izživjeli nad nemoćnim djetetom čije je jedino oružje bio vrisak u prazno. Zakonodavstvo se evidentno je okomilo na pogrešnu i nevinu žrtvu nesretne priče roditelja koji nisu bili sposobni samostalno rijeđšiti problem. Zakonodavstvo se u ovom slučaju nije bavilo roditeljima, što je trebalo učiniti bez kordona policije i guranja djeteta u auto kao da je kriminalac koji je upravo počinio neko teško kazneno djelo. Odluka koja dijete dovodi do toga da vrišti i otima se zbog odluke birokrata sasvim sigurno ne može biti d0obra za dijete, niti se roditelj koji u tom cirkusu sudjeluje može nazvati dobrim. No, sve je to sada zapravo nebitno jer pogreška je učinjena, a trauma će ostati, kako nedužnom djetetu, tako i roditeljima koji svakako snose dio odogovornosti. Ono što obične smrtnike treba boliti, ono nad čime se trebamo propitkivati jest licemjerje koje se oko nas odvija? Čime li je pobogu taj dječačić toliko osakatio ovaj sustav da se nad takav način nad njime izživljava bezdušno? Kako je moguće da u državi u kojoj se Sanader naslikava s tribina u Rusiji, u državi u kojoj Horvatinčić nakon niza ubojstava i dalje diše slobodu, državi u kojoj nas Mamić pozdravlja iz BiH dozvoljava da se u ime zakona pravda brusi na djetetu od devet godina? licemjerje, nepravda ili nešto treće sasvim je nebitno. Bitna je spoznaja da pravda u našoj maloj Hrvatskoj ima dva lica, a pravosuđe očigledno sto i jedno lice, i bezbroj okrutnih maski koje nisu spale čak niti nad jecajem dječaka. Jasno vam je stoga da smo hrvatsku budućnost predali u ruke onih koje je briga samo za vlasite pozicije i fotelje. A takva budućnost ne može biti ispravna, takva budućnost ne može biti blistava uza svu polemiku i priče kojima nas časte i koje se mogu nazvati tek djelom ispraznog folklora.

Autor:
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.