Grafit u Mostaru // Wikipedia

JE LI HRVATSKA ZAISTA TOTALITARNA DRŽAVA? I koji su tip vladara bili Tito, Pavelić i Tuđman?

Autor: Ratko Martinovic

Mjesecima mediji, stranke i pojedinci propagiraju tezu da je u Hrvatskoj (kao i EU) na djelu rastući fašizam/komunizam, ovisno o ideološkoj strani koja ideju gura. No veliko je pitanje je li to istina čak i u najtanjim okvirima. 800+ godina života u totalitarnim sustavima hrvatsku javnost bi trebalo samo po sebi uvjeriti u ono što je istina, no slaba politička pismenost odigrala je svoje i skupljaju se politički poeni.

Josip Broz Tito – Totalitarni vođa, ne i diktator

Za početak, Hrvatska je mlada demokracija. Koja ima tu stratešku otegotnu okolnost dugog boravka pod ‘tuđom čizmom’ i monarhističkim ili totalitarnim liderima. Čak je i taj totalitarizam u značajnoj mjeri prevelika etiketa pošto je tu bilo i prosvjetljenog apsolutizma, autokratskih vođa i populističkih kraljevina. Diktatura opet može biti predmetom rasprave. Je li Tito bio diktator? Je li Jugoslavija bila totalitarna država? Što je bio Tuđman, što Pavelić? Vlast u Jugoslaviji bila je koncentrirana u jednom čovjeku i jednoj skupini ljudi koja je imala neograničenu moć. Komunizam i socijalizam u tadašnjem su kontekstu zahtjevali autoritet vođe, što zbog objektivnih okolnosti navike, što zbog sveopće neobrazovanosti. Tito je nedvojbeno dizao kolektiv, no s relativno malim fokusom na ‘unutarnje i vanjske neprijatelje’ (u usporedbi na ostale vođe).

Gajio je vlastiti lik i djelo za života i nije ga pretjerano smetalo hodati po ulicama, trgovima i gradovima nazvanim njegovim imenom. Vodio je pozitivni populizam – personificirao je stvarne želje naroda, ma koliko su one znale biti apsurdne. Medijima je vladala cenzura i autocenzura, a svatko kome je uopće padalo na pamet nešto istraživati konsenzusno je proglašavan narodnim neprijateljem. Tito se rješavao oponenata ovisno o vremenima – od kolega iz partije, komunističkih ideologa, crkvenih moćnika, političkih protivnika do režimskih neistomišljenika. Obrazovni sustav temeljen je na propagandi – djeca su od najmanjih nogu učila pjesmice o velikom vođi i revoluciji, a odrasli ljudi su pjevali ode, emotivno promatrali nošenje štafeti i čuvali integritet sustava. Ovo sve su odlike totalitarista, no za diktatora Tito nema zatvorene granice (objektivne okolnosti neizbježnog bankrota), životni standard nije loš i ne vlada potpuna kleptokracija, kultura je poprimala obrise i Zapada i Istoka, ustav se polako reformirao, retorika u vanjskoj politici bila mu je blaga i ostajao je otvoren za ekonomske, ne imperijalističke pretenzije.

Pavelić je ‘carev namjesnik’, Tuđman autoritativni demokratski lider

Što se Jugoslavije tiče, treba je podijeliti u tri razdoblja – ono prije Drugog svjetskog rata, ono do 1963. i ono do Domovinskog rata. Nastala je i na borbi protiv fašizma i na diktaturi Karađorđevića i na krvavim obračunima sa suprotstavljenim nacionalističkim struktura država članica. Tako su rat i poraće obilježili brojni Partija je gajila kult ličnosti, imala propagandne kanale, slobodni mediji i istraživačko novinarstvo nisu ni postojali, neistomišljenici su proganjani, promicalo se doušništvo i ‘cinkanje’, a u odabrano društvo nisu se primali potomci ranijih neprijatelja. Postojala je tajna služba/policija koja je usko surađivala s krim-miljeom čime je nerijetko bila u sukobu s drugim tajnim službama na njihovom terenu. Sve slično kao i u NDH koja zbog provođenja ideologije rasne teorije i eugenike stremi ka marionetskoj više nego nacionalsocijalističkoj ili fašističkoj formaciji. Sustav je postojao no s obzirom na duh vremena nije imao jasne konture. Pavelić je također više marioneta i namjesnik nego punokrvni diktator ili totalitarist čija je riječ bila zakon i čiji je veto bio iznad ustava.

Što se Tuđmana tiče, on je autoritativni vođa – nipošto diktator, totalitarist ili autokrat. Politički nekorektno bilo ga je kritizirati, ali je kritika itekako postojala. Resore i ministarstva nije nadzirao sam, već je često davao i previše autonomije samoprozvanim autoritetima. Želio je utjecati na moral građana i obrazovni sustav, no više da bi regulirao svjetonazor nego da bi nametao vlastiti kult ličnosti ili neku superiornu ideologiju. Jasno se ograđivao od totalitarizama prošlosti iako je bio član KP-a i privržen Titu. S jedne strane imao je izjave koje bi danas bile neprihvatljive, no s druge strane davao je manjinama i ugroženim skupinama (pre)velika prava u usporedbi s razvijenim demokracijama. Najveći krimen mu je tranzicija koju je odradio vrlo loše pa mu mnogi spočitavaju dosluh s idejnim tvorcima pretvorbe i privatizacije. Na vlast je došao na demokratski način, koji možda je pomalo krnji, ali s obzirom na većinu kojom je raspolagao – uvjerljivo bi slavio i u posve transparentnom sustavu, naročito na početku.




Hrvatska je miljama daleko od ‘rastućeg fašizma/komunizma’, osim ako tako što ne postane Europska unija

I sad dolazimo do rastućeg fašizma/komunizma. Nijedna opcija nema apsolutnu moć. Dapače, rekli bismo da daleko najveću moć prakticiraju instance Europske unije. Premijer Plenković je sve samo ne lider s autoritetom, iako bi on želio da je suprotno. Predsjednica Grabar-Kitarović vlada tipično populistički, bez ikakvih srljanja u nešto više. Oboje imaju ambicije nastavka karijere u tijelima nadnacionalnih interesnih skupina. Oboje vode negativni populizam – koriste želje naroda da bi došli na vlast, a onda ih ne ostvaruju. Obračun s političkim protivnicima ne postoji iako je primjetna kupovina ruku radi čvršće koalicije ili izglasavanja zakona – to je dokaz demokratske nezrelosti, neozbiljnosti i manjka svijesti građana. Hrvatska ima prilično otvorene granice, čak se iste koriste za kupnju socijalnog mira. Životni standard je loš s obzirom na konkurenciju. Glavni problemi društva nasljedstvo su iz prošlih sustava – negativna selekcija, uhljebi, nepotizam, klijentelizam, stranačka stega…

Obrazovni sustav političko je pitanje, kao i iznimno porezno opterećenje, nerazvijanje poduzetničkog duha, ovršni zakon i brojne druge društvene problematike – Hrvatska je rigidna, birokratska i tipično tranzicijska država. Što ne bi bio problem da ne rušimo svjetske rekorde u trajanju procesa prijelaza sa socijalizma na kapitalizam. Slobodni mediji postoje, istraživačko novinarstvo ne – zbog potpunog manjka financija. S druge strane određeni mediji uživaju protekciju države i ruše tržišnu utakmicu financiranjem iz proračuna ili oprostom dugova. Verbalni delikt ne postoji ali su uobičajene kazne za uvrede ili prijetnje političkoj vrhuški. Tajna policija ne postoji i nema strahovlade. Ljudska prava su u omjeru s drugim tranzicijskim državama na visokoj razini. Kada se sve zbroji i oduzme, Hrvatska je stotinama milja od bilo kakvog totalitarizma iz prošlosti. Dapače, jedini objektivno mogući scenarij totalitarne države onaj je vezan uz EU – čiji smjer bi jasno determinirao i Hrvatsku. Samostalno ni odvojeno Hrvatska nema ni snage ni samostalnosti ni volje postati autoritativna ili suverenistička država.




Autor:
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.