7dnevno

Iz Italije stigao uhidbeni nalog za Antu Josipovića zbog ubojstva obitelji Ševo

Autor: Anto Mikulić / 7dnevno / 23. listopada 2015.

Talijansko pravosuđe poslalo je europski uhidbeni nalog za Antu Josipovića, oca bivšeg predsjednika RH i nekadašnjeg visokog dužnosnika SKH, političkog tijela partije koje je donosilo političke odluke o likvidacijama hrvatskih emigranata. Nalog se odnosi na njegovu ulogu pri donošenju odluke o likvidaciji obitelji Ševo u Italiji.

Europski uhidbeni nalog, jedinstveni uhidbeni mehanizam za cijelo područje EU-a, točnije svih 28 zemalja članica, već je neko vrijeme u Zagrebu. Poslalo ga je talijansko pravosuđe i to ne za bilo koga, već za Antu Josipovića, oca bivšeg predsjednika RH i nekadašnjeg visokog dužnosnika SKH, političkog tijela partije koje je donosilo političke odluke o likvidacijama hrvatskih emigranata, koje su potom ”amenovane” u Beogradu, a odobravao bi ih osobno Josip Broz Tito. Nalog se odnosi na ulogu Ante Josipovića pri donošenju odluke o likvidaciji obitelji Ševo u Italiji.

S obzirom na to da postoji osnovana sumnja da je Ante Josipović sudjelovao u ime ”nalogodavca” u donošenju odluke za ubojstvo u ime jugoslavenske države, talijansko pravosuđe to želi utvrditi. O istrazi talijanskih službi pisalo se mnogo prošle godine. Pored našeg portala dnevno.hr o tome su pisale i druge tzv. ”mainstream” tiskovine. Ante Josipović koji je u 86. godini života, navodno je u jako lošem zdravstvenom stanju, pa je zbrinut u jednom zagrebačkom luksuznom domu za stare i nemoćne, što se pokušava navesti kao razlog za njegovo neizručenje talijanskom pravosuđu.

Ovu informaciju koja kola u pravosudnim krugovima, nitko ne želi službeno potvrditi, ali ni demantirati, a svaki pokušaj dobivanja službene potvrde u Dorhu nailazi na zid šutnje. Unatoč tomu doznajemo da je, nakon EUN-a koji se u Dorhu ”kiseli” već tri mjeseca, prije tjedan dana stigla požurnica da se nalog provede što prije. Informaciju znaju i kriju u Dorhu i MVP-u.

Što se pak Dorha tiče, poznato je da je bivši glavni državni odvjetnik Mladen Bajić pokrivao Perkovića i Mustača do zadnjega časa. Osim toga i sam je jedan od kreatora famoznog “lexa Perković”. Pitanje je koliko je na to spreman novi državni odvjetnik Dinko Cvitan ili su pritisci opasnih struktura koja premrežava cijelu hrvatsku politiku i pravosuđe toliko snažni da se Cvitan i ne usudi uputiti EUN u proceduru izvršenja.

Ubojstvo obitelji Ševo

Udba je Stjepana Ševu, rođenog 1937. u Hamzićima kod Širokog Brijega, ubrajala među opasnije vođe Hrvatskog revolucionarnog bratstva u Europi, organizacije koju je jugoslavenski režim tretirao ”u crvenom”, kao jednu od najopasnijih. Ševo je emigrirao iz Juge 1966. godine. Prema dokumentima, koje je svojedobno prenijela Slobodna Dalmacija, iz izvještaja suradnika riječke Udbe, Vinka Sindičića i suradnika splitske Udbe pod pseudonimom “Mosor”, bilo je poznato da je Ševo bio jedan od važnijih logističara HRB-a u Europi.

Obitelj Ševo – Stjepan, supruga mu Tanja, rođena 1946. u Varaždinu i pokćerka Rosemarie, rođena 1963. u Stuttgartu – živjela je u Stuttgartu. Te, 1972., planirali su godišnji odmor u Italiji. Za planove je znao Vinko Sindičić, pa im se priključio i s njima 18. kolovoza 1972. doputovao u gradić San Dona di Piave kod Venecije, gdje su odsjeli u pansionu Bar Ristorante Centrale. Zna se da je Sindičić u pansionu prespavao samo jednu noć, a sljedećeg dana je vlakom otputovao u Trst, kako je rekao, na sastanak s roditeljima.

Obitelj Ševo je 24. kolovoza otišla na željezničku stanicu u San Dona di Piave, gdje je dočekala budućeg ubojicu koji je doputovao vlakom Simplon Express. Dok su se vozili s kolodvora, oko 21,30 sati, Ševo se zaustavio blizu tržnice. Kako je poslije izjavila policiji prodavačica Antonia Mazaletto, u automobilu se nalazio jedan muškarac s crnim naočalama. Krenuli su sporednom cestom prema Veneciji. Ševo je vozio, do njega je sjedila supruga, a na stražnjem sjedištu ubojica i devetogodišnja Rosemarie. Kada je Ševo usporio u jednom zavoju, ubojica mu je ispalio tri hica u zatiljak, te je ostao na mjestu mrtav.

Jeziv zločin

Iako vezana, Tanja Ševo je zgrabila ubojičin revolver i otrgla prigušivač zvuka. Ubojica je ispalio više hitaca i teško je ranio, ali je nije ubio. Izlazeći iz auta vidio je da Tanja daje znakove života, pa je u nju ispucao cijeli spremnik metaka. Prije toga, s dva hica u glavu ubio je malu Rosemarie. To je ujedno bilo prvi put da se čulo kako Udba ubija i djecu. Ubojica je pretrčao vinograd pod okriljem mraka, sjeo u automobil koji ga je tamo čekao i nestao prema Trstu.

Časnik talijanske vojske Francesco Lombardi i vojnik Salvatore di Garbo, koji su bili u talijanskoj vojarni u blizini, potrčali su prema mjestu zločina odmah čim su čuli pucnjavu. Tijekom očevida su izjavili: “Vojnici smo, ali kad smo došli na mjesto zločina, bili smo šokirani i ostali smo bez riječi. Prizor je bio jeziv”.

Sindičić je nakon ubojstva pobjegao u Jugoslaviju i pod pseudonimom ”Pitagora” nastavio raditi za Udbu.

Istragu o ubojstvu obitelji Ševo provele su zajedno talijanska i njemačka policija. Sumnjali su da je egzekutor Sindičić, ali on je pred istražnim sucem izjavio da je u vrijeme ubojstva bio u Jugoslaviji. Sudac nije imao dokaza koji bi potvrdili suprotno, pa optužnica za Sindičića nikad nije ni podignuta i što se njega tiče, slučaj je pravno gledano bio završen.

Ali to ne znači da se on ne može obnoviti ukoliko se pojave novi dokazi. Nakon što je RH ušla u EU, točnije dva tjedna prije ulaska, doznalo se preko njemačke tiskovine “Focus” da je u Zagreb već stigao EUN za Josipa Perkovića i Zdravka Mustača zbog ubojstva Stjepana Đurekovića, a u Italiji je ponovno iz arhive ”hladnih slučajeva” izvađeno nikad razriješeno ubojstvo obitelji Ševo.

Zna se tko je naređivao ubojstva

Stvar je krenula od tamo od kuda treba krenuti – od politike i to na najlegitimniji mogući način. Naime, u talijanskom parlamentu zatraženo je rasvjetljavanje ubojstva Stjepana Ševe i njegove obitelji 1972. u u mjestu San Dona di Piave pokraj Venecije. Senator Sjeverne lige, Jonny Crosio, uputio je parlamentarno pitanje talijanskim ministarstvima unutarnjih poslova i pravosuđa vezano za to ubojstvo. To je ponovno pobudilo interes talijanskih istražitelja, a kod kuće su krenula sve glasnija nagađanja o mogućim ucjenama iz Beograda, upućenima Ivi Josipoviću, u tom trenutku još predsjedniku RH.

Hrvoje Hitrec tom prigodom u svojoj kolumni piše: “Nakon što je Njemačka počela suđenja jugoslavenskim udbašima koji su ubijali Hrvate na njezinu (zapadnonjemačkom) tlu, javila se i Italija tražeći da se vidi tko je to na njezinu tlu ubio obitelj Ševo, muža, ženu i dijete, a pod svjetla reflektora opet je stupio Vinko Sindičić koji se uspješno izmigoljio nekoliko puta, pa i u samostalnoj Hrvatskoj iskusio blagost hrvatskoga pravosuđa koje mu nije našlo mane, a nije našlo jer je riječki udbaški i kosovski štab vjerojatno ozbiljno zaprijetio. Vidjet ćemo uskoro kako funkcionira talijansko pravosuđe”.

Cjelovita dokumentacija o ovom slučaju, međutim, nalazi se u Beogradu, pa se vezano uz tu činjenicu, tih dana Bože Vukušić javno pitao, može li se tim dokumentima putem očeva krimena ucjenjivati i sin koji je predsjednik RH? Vukušić je podsjetio da je njegov otac, kao šef Ideološke komisije CK SKH, u to vrijeme bio jedan od onih koji su s političke razine davali suglasnost i odobrenja Udbi za provedbu likvidacija. Tajne očeva ujedno su i ključ, ključni razlog zbog kojeg RH iz Beograda ne traži po međunarodnom sporazumu svoj dio arhiva. Kao što je jasno i to od prvog trena, da je predsjednik Josipović glavni um ”Lex Perkovića” napravljenog da bi zaštitio svog oca i sve ”druge očeve”.

Milanovića su u tu priču uvukli on, Saša Perković i Nobilo, a prosvjetljenje je doživio tek kad mu je Europska komisija pokazala zube i kada su mu, očito, neke stvari pojašnjenjene. Lex je i uzrok Milanovićeva i Josipovićeva razlaza, a ne izbori…

Udbin stožer preseljen u Banja Luku

Prvi signal Zorana Milanovića bio je nedolazak na predstavljanje programa Ive Josipovića na proteklim predsjedničkim izborima. Prije toga Josipović nije dobio potporu Zorana Milanovića niti za koncept ustavnih promjena, što je bio temelj na kojem je Josipović gradio svoju predizbornu strategiju (a takvu vlast bi htjela i nova Predsjednica što je i više nego jasno, op.a.).

“Ne mogu mahati ustavnim promjenama, a nemam političku kontrolu, dvije trećine glasova. Kada bismo ih okupili, bio bi to kaos od ustavnih promjena. U ovom trenutku one nisu presudne. Ne može se svakih 10 godina ići u promjene Ustava, pa to je rađeno u SFRJ”, poručio je Zoran Milanović, šaljući otvorenu odbijenicu Ivi Josipoviću i njegovom predizbornom programu. Prije toga ,”poludio” je na predsjednika Josipovića kada je doznao, najvjerojatnije od Amerikanaca, da se predsjednik u nekoliko svojih kontakata, mimo uputa zapadnih saveznika, otvoreno upustio u politička razračunavanja među bosanskim Srbima, zagovarajući otvoreno interese – Milorada Dodika.

Osim svojih budućih regionalnih planova, Josipović je štitio, očito, i određene poslovne krugove, prije svih interese kontroverznog biznismena Vanje Špiljka, sina Mike Špiljka, koji je kroz suradnju s Miloradom Dotikom, uspio na taj dio BiH prebaciti dobar dio svojih poslova. Zbog Vanjinih malverzacija u Ini, njegov otac Mika je, prema navodima svjedoka na suđenju Krunoslavu Pratesu, osobno naložio ubojstvo Stjepana Đurekovića. Osim Špiljkovih interesa, na kojima se isprepliću britanski, ruski i srpski, tim kontaktima štićeni su i interesi nekadašnjih jugoslavenskih obavještajaca koji su početkom devedesetih ”stožer” svojih djelovanja iz Zagreba premjestili u Banja Luku. Upravo ta mreža je, navodno, organizirala kineski gospodarski skup o kineskim ulaganjima u Beogradu i to je bio pravi razlog zbog kojeg Milanović tamo nije otišao.

Šutnja oko Ante Josipovića

Tomislav Karamarko, predsjednik HDZ-a, koji bi vrlo lako mogao postati novi premijer, za to je vrijeme – šutio. O Lex Perkoviću osobno nije dao niti jednu izjavu, navodno zbog dobrih odnosa sa Sašom Perkovićem. Velika nepoznanica su veze Vanje Špiljka i Karamarkova, a nekad i Sanaderova prijatelja i pouzdanika Joze Petrovića, bivšeg člana uprave Ine i sada, navodno, Molovog lobista.

Kada se sve sagleda, teško je za povjerovati da će EUN za Antu Josipovića biti proveden. Štitit će ga se sa svih strana. Hrvatska jednostavno još dugo neće biti sposobna suočiti se sa svojim dijelom udbaške povijesti, a ovi izbori bi nam za to trebali bit presudni i prijelomni. S tim zlom, zlom tih struktura bi se trebali moći obračunati sami kroz nezavisno i kompetentno pravosuđe kojeg nemamo. Do tada će nam EUN-i stizati za razne tipove koji se sumnjiče da su organizirali ubojstva Hrvata u ime Tita i partije.

A pravosudne i političke vlasti skrivat će ih kao zmija noge. Postupak Perkoviću i Mustaču pred njemačkim sudom ide, donekle, u prilog tvrdnji da bi mi to trebali obaviti sami. Tamo je sve problem, od arhiva, svjedoka, loše zaštite svjedoka… S jedne strane postupak i tehnički i uskraćivanjem dokaza opstruiraju udbaške i prije svega kosove strukture u Hrvatskoj, a s druge strane njemačko pravosuđe neće dovesti u pitanje interes svoje države.

U tom svjetlu može se postaviti jedno, ali doista retoričko pitanje: Ako je Udba samo na njemačkom tlu ubila stotinjak pripadnika hrvatske “političke emigracije”, što su godinama radile tamošnje obavještajne službe da to nisu bile kadre spriječiti i diplomatskim kanalima pozvati Jugoslaviju i Tita na međunarodnu odgovornost?! Za terorizam na tuđem tlu.

Autor:Anto Mikulić / 7dnevno / 23. listopada 2015.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.