Isus Krist, Marija Magdalena, Harvard i Kanada

No blasfemiju na stranu, Marija Magdalena je očito vrlo zahvalan lik za pokušaj guranja teze da Isus nije živio celibat, da svećeništvo pripada i ženama i da je Crkva općenito utemeljena na represiji i laži.

Dobar dio dnevnih rasprava o katoličkoj vjeri, te liku i djelu Isusa Krista, Marije, apostola i ostalih novozavjetnih likova nekako skonča okusom da o njima ponajmanje od svih pravu istinu znaju svećenici, biskupi, papa – dakle Crkva općenito. Stav da bi se pravo tumačenje istine zaista moglo iščitati iz većinom prilično nedvosmislenih redaka Katekizma Katoličke Crkve i popratne literature krajnje je nepopularan. U našeg čovjeka (što školovaniji to bolje) takav stav najčešće izaziva podsmjeh: tužan pogled u vas koji vjerujete u nauk Crkve, vas jedno neosvješteno i preveslano biće. Činjenica da ste vi možda Novi zavjet pročitali puno puta, a oni niti jednom, i da vam teološki tekstovi nisu potpuna nepoznanica, opet ne znači ništa jer oni svoju ‘katehezu’ primaju redovito i provjereno uz svoju jutarnju kavu iz cijele palete dnevnih medija. I tako nakon što odslušate navale preuzetih fraza o Crkvi ovakvoj i onakvoj, uz malo strpljenja i prijateljske drskosti dođete do trenutka kada od svojih sugovornika zatražite neko konkretnije znanje o temi o kojoj pričate, neke jasne informacije u kojima ih tražite da potkrijepe svoje avangardne misli. Najčešći ubrzi odgovor koji potom uslijedi, nakon kolutanja očima i zamuckivanja tipa pa ko da je to bitno – glasi ‘pa uostalom svi znaju da je Crkva sebi prilagođavala tekstove kako je njoj pasalo’.

Naizgled neoboriv argument. Ne zato jer je u vama probudio opasnu sumnju, već zato jer se čini kao teško istraživ. No uz minimum dobre volje i komadićak razuma odgovor ispada vrlo jednostavan jer ga potvrđuju kako povijesni dokumenti tako i realno stanje stvari kakvo je danas.

Najstariji nađeni zapisi Evanđelja, Djela apostolskih, Pavlovih poslanica i Otkrivenja (tzv. papirusi Chestera Beattyja) sežu u godinu 200.-250., a zapisi drugih aktera ranog kršćanstva koji su živjeli u prva dva stoljeća (Ignacije Antiohijski, biskup Papija – Hijerapolis, Justin, Origen, biskup Irenej – Lyon …) u svojim se spisima redovito pozivaju upravo na standardna četiri Evanđelja Mateja, Marka, Luke i Ivana. No ako ćemo i dalje biti sumnjičavi i pretpostaviti da su se svi oni zajedno urotili da zapišu neku svoju istinu, onda samo mogu reći da je to jedan od najlošije obavljenih poslova Svete Rimske Crkve, iste one kojoj inače ništa ne promiče. Naime, s obzirom na to da danas imamo gotovo nebrojen broj kršćanskih crkava, sekti i one-man-showova, to nam pokazuje da se Sveto pismo može tumačiti kako se kome hoće. Velika razjedinjenost u protestanata upravo i leži u njihovoj pretpostavci da svatko može tumačiti Bibliju kako želi, što u Katoličkoj crkvi nije slučaj (što opet nije ni približno usporedivo s načinom na koji muslimani pristupaju tumačenju Kurana). Dakle, moje pitanje je – nije li Crkva mogla i trebala taj toliko puta sebi prilagođen tekst učiniti još prilagodljivijim? Nije li mogla ponegdje ubaciti rečenicu tipa: ‘A Josip ni prije ni nakon Marijina začeća po Duhu Svetome nije s njome legao’ ili ‘I zato kažem vam – ženama nije dano poučavati!’ ili ‘Ne, nikada neću imati žene.’? Drugim riječima – sva ona vjerovanja do kojih Crkva drži, a koja nisu zapisana, ili pak u spisima djeluju dvosmislenima, zašto ih jednostavno dežurni korektori nisu zapisali kako im paše i skratili si muke? Prilično neekonomično za nekoga tko se navodno samo ekonomijom i bavi.

Neki dan se pojavilo posljednje u nizu revolucionarnih otkrića koje će još jednom uzdrmati same temelje crkvenoga nauka kao i svi takvi do sada. (Doduše ne treba s podsmjehom gledati na one u koje će zaista i ući ozbiljni crv sumnje.)

Nalaz profesorice s Harvarda

Riječ je o komadiću teksta zapisanom na komadiću papirusa iz 4. st. koji je napisan na drevnom koptskom jeziku, a koji upućuje na mogućnost da su Isus i Marija Magdalena bili vjenčani. Prema riječima profesorice s Harvarda Karen L. King, same one koja je fragment teksta i analizirala, tekstu ne bismo trebali pridavati osobitu biografsku važnost jer je njegov original vjerojatno napisan na grčkom jeziku oko sto godina nakon Isusova raspeća te je zatim transkribiran na koptski jezik. Profesorica kaže „kako je njegova važnost zapravo u tome što ukazuje na mogućnost da je neka ranokršćanska sekta svoje duhovno iscjeljenje crpila upravo iz prikaza svoga proroka kao oženjenog čovjeka“. Dakle, fragment teksta ne pruža dokaz da je Isus zaista bio oženjen, već samo da su neki vjerovali da je bio. Velika je to razlika koje je ova znanstvenica svjesna, no razlika koju mediji oblikuju ističući nebitne stvari i prešućujući bitne. Iščitavanjem intervjua koji je profesorica dala za časopis Smithsonian, ona osobno čak i naginje ideji da je Isus mogao imati ženu (ili je barem smatra logičnom i poželjnom za njezino shvaćanje Krista), no ona čini vrlo jasnu distinkciju između činjenica i osobnih želja i pretpostavki.

Ovo papirusno otkriće samo je jedno u nizu takvih u posljednjih stotinjak godina. Ono još do kraja nije ni znanstveno istraženo, a postoji mogućnost da je i falsifikat, tim više što je dimenzije 8×4 cm, a sadrži ključne riječi – moja žena. Jako puno povijesne koincidencije na jako malom i krhkom uzorku. No, ako i jest autentično, potkrepljuje sadržaj do sada otkrivenih apokrifnih evanđelja koji se pripisuju Tomi, Filipu, Mariji te drugih spisa (na temelju kojih su i pisani romani ala „Da Vincijev kod“). Ono što je tim spisima zajedničko uglavnom je to da je Marija Magdalena bila možda i najdominantnija figura Evanđelja. „Bila je“ Isusova žena, najomiljenija učenica, apostol nad apostolima i ona koja je trebala biti prvi papa.

Treba doduše biti iskren i reći da kriva tumačenja osobe Marije Magdalene u narodu postoje već stoljećima, samo u blažoj varijanti i naizgled potkrijepljeni Evanđeljem. Misli se kako je ona bila grešnica koju je Isus spasio od kamenovanja, zatim da je možda i Martina i Lazarova sestra, kao i da je grešnica koja je Isusu oprala noge svojom kosom. Neki čak smatraju da je ona i žena koja se dotakla Isusovih haljina i ozdravila od krvarenja kao i da je bila žena na zdencu kojoj je Isus prorekao život. No u Evanđelju samome ne postoji uporište za niti jedno od takvih vjerovanja. Marija Magdalena, „imenom i prezimenom“, kakvom je Crkva tumači je ona iz koje je Isus istjerao sedam demona (Lk 8, 2; Mk 16,9), ona koja je stajala pod križem (Mk 15,40; Mt 27,56; Iv 19,25), ona koja je bila na ukopu (Mk 15,47; Mt 27,61), te ona koja je svjedočila Uskrsnuću (Mt 28, 9; Mk 16, 9; Iv 20,16).

Zabavno je doduše proučavati varijacije narodnih predaja u odnosu na teorije proizišle iz apokrifnih evanđelja i poigravati se malo s njima jer se na vrlo zanimljiv način reflektiraju na stanje današnjeg funkcioniranja svijeta. Naime, jedan od dokaza koji idu u prilog tezi da se Isus nije oženio Marijom Magdalenom leži u tome što su udane žene toga doba nosile muževljevo ime uz svoje, što nije slučaj i s Marijom Magdalenom (iz Magdale). No neki tu vide začetke feminističkog pokreta i emancipacije u primjeru žene koja se prva usudila suprotstaviti svome mužu rekavši da će zadržati svoje prezime. Zatim, kako sam spomenuo, za neke je žena koja je dotakla rubove Isusove haljine, pri čemu je prestala krvariti, upravo Marija Magdalena. Takvi tvrde da je ta slika samo alegorija njihovog spolnog. Naime, žena prestaje krvariti (imati mjesečnicu) kada ostane trudna. Ako bismo se nakratko držali Evanđelja što doslovno kaže o toj zgodi („Osjetio sam kako snaga izlazi iz mene“ Lk 8, 46; „Isus odmah u sebi osjeti da je iz njega izišla sila pa se okrenu usred mnoštva…“ Mk 5, 30) u današnjoj bismo varijanti mogli zaključiti da je I. K. (30) bio prisiljen na spolni odnos pri čemu je M. M. (?) bez njegova znanja ostala trudna s njegovim sjemenom zbog čega se i dan danas razvlači po sudovima (povijesti) ganjajući njegovu imovinu.

No blasfemiju na stranu, Marija Magdalena je očito vrlo zahvalan lik za pokušaj guranja teze da Isus nije živio celibat, da svećeništvo pripada i ženama i da je Crkva općenito utemeljena na represiji i laži.

Ideja ređenja žena

Blaženi papa Ivan Pavao II. 1994. g. je napisao apostolsko pismo biskupima Ordinatio Sacerdotalis u kojem je podsjetio da ne postoji nikakvo vazda aktualno i otvoreno pitanje ređenja žena u Katoličkoj crkvi jer, kako objašnjava, Crkva jednostavno nema autoritet dan od Boga rediti žene.

Ideja ređenja žena rekao bih nekako pada u vodu onoga trena kada pogled skrene na Djevicu Mariju. Ako je netko na ovome svijetu od svih ljudi ikad rođenih valjda i bio dostojan svećeničke službe, to je vjerojatno bila Marija. No njezin je sin očito nije smatrao pozvanom da to i bude, a ona je možda nakon jedinog inzistiranja prema sinu u svome životu (ponesta im vina) odustala od bilo kakvog daljnjeg. Ona je savršeno razumjela velikosvećeničku ulogu svojega sina u povijesti spasenja, kao i svoju bogorodičnu u istoj toj povijesti. Za nju to sigurno nije bilo pitanje tko je iznad koga, već tko je pozvan na što. U konačnici – tko jest tko. Izazovno je to pitanje jer traži jasno diferenciranje u svijetu koji teži biti čušpajz svega, u kojem te uvjeravaju da možeš biti ono što želiš, a ne što trebaš i da ti ni dijete nema pravo reći – kralj je gol!

Pred par mjeseci u Kanadi, negdje u svibnju mjesecu, ispostavilo se da je natjecateljica showa Miss Universe, Jenna Talackova, zapravo muškarac. Točnije transseksualac. Kada se to saznalo, uprava natjecanja htjela ga/ju je diskvalificirati. Tada je misica angažirala odvjetnicu koja je kao glavni argument da ona ima svako pravo natjecati se, izvukla rodni list natjecateljice u kojem je pisalo da je on zapravo ona. Naime, nakon promjene spola, država Kanada je dotičnoj osobi omogućila da u rodnom listu izbriše da se rodila kao muško (što i jest bila na dan ispunjavanja rodnog lista) i da napiše da se zapravo rodila kao žensko. Ukratko, država se svjesno napravila glupom i dopustila falsificiranje vlastite i sveopće povijesti kroz lik jednog svojeg stanovnika.

Kada o tome krenem dublje razmišljati, vijest o profesorici s komadićem papirusa ispada mi smiješnom, nebitnom. Natjecatelj/ica iz Kanade po mojem je mišljenju puno bitnija. Ona je stvarna osoba i kao takva je Dijete Božje koje Otac želi u raju, mjestu koje baštine oni koji žive u istini. Mjestu gdje su već i Sin i obje Marije. Mjestu gdje se nit žene nit udaju. (Mk 12, 25)