I Sinjska alka je srpska!

Objašnjenje za velikosrpske pisanije, težnje, želje i kasnija posezanja, leži u aktivnostima njihovih predaka istomišljenika za ostvarenje sna o Velikoj Srbiji. Tako njihova megalomanija i bolestan mentalni sklop već naraštajima gura te ljude u sulude avanture koje koštaju ne samo njih materijalnih i ljudskih žrtava, nego i njihovih susjeda koje oni u ime svojih ciljeva, bez milosti i zakona, pljačkaju i ubijaju

Ovih je dana počela priprema za proslavu dogodišnje jubilarne 300. Sinjske alke, pa je prigoda objaviti neke “srpske povijesne izvore” koji tvrde da su 1715. Turke pod Sinjom pobijedili Srbi, a ne Hrvati. Tako su, prema nekim srpskim “povjesničarima”, Srbi pravoslavci prije dolaska Turaka živjeli u Dalmaciji (Cetina), Lici, Istri, na Krku i u Gorskom kotaru. Za “Dalmatinsku Hrvatsku” kažu, da su tamo u srednjem vijeku živjeli Srbi, s nekoliko oaza Hrvata. Do početka 17. stoljeća, Istrani su bili pravoslavne vjeroispovijesti, a zvali su se Srbima. Naravno, kažu oni, bilo je i rimokatolika u primorskim mjestima koji su živjeli skupa jedni s drugima.

Za dinastiju bosanskih kraljeva Kotromanovića, hrvatski povjesničari tvrde da je ispovijedala bogumilstvo i da su bili Hrvati, a ne pravoslavne vjere, kako je istina, navode Srbi. Isti “povjesničari” spominju da neki njihovi kolege Hrvati pišu “o srpskom plemiću iz Hercegovine, Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću”, da je Hrvat, a u dokumentima stoji da je bio pravoslavne vjere. Valjda su htjeli reći da je Srbin! U zaključku, “srpski povijesni izvori” navode da sve upućuje da je na “delu zapadnog Balkana, u 15. stoleću – pre nego što su Turci osvojili Srbiju Đurđa Brankovića – živelo srpsko pravoslavno stanovništvo”.

“Hrvata nije moglo biti u Sinju početkom 18. stoljeća”

U vrijeme 18. stoljeća nije bilo u Sinju Hrvata, tvrde “srpski izvori”, nego su tamo bili Srbi, pa je Sinjska alka ustvari pobjeda Srba nad Turcima. Malo hrvatska javnost o tome zna, dok je srpska s tim upoznata od ranije. Oni imaju “posebne izvore podataka”, pa se svako malo pojave s njima u javnosti. Jesu li točni ili ne – nema značenja – jer ako nitko drugi, oni jedni druge slušaju, čitaju, prepričavaju, hvale i citiraju. Govoreći o Sinjskoj alci, zaključuju da je grad Sinj danas jedan od najslavnijih povijesnih gradova u Hrvatskoj i u njemu Hrvati svake godine proslavljaju pobjedu “srpske vojske nad Turcima – u bici početkom 18. stoleća”. Hrvatska historiografija to tumači, navode oni, kao da je to pobjeda hrvatske vojske, bez obzira što je na njezinu čelu bio vojvoda – vojni čin koji Hrvati nikada nisu davali svojim zapovjednicima.

Na osnovi nekih zapisa o Vlasima (starobalkanski narod koji sa Srbima nema ništa zajedničkog osim vjere, D. J. Popović: Cincari, 1937.), srpski “povjesničari” zaključuju da Hrvata nije moglo biti u Sinju početkom 18. stoljeća u vrijeme te bitke, jer Mletačka Republika nije još pokatoličila (što je ona činila s Vatikanom od ranije, tvrde oni) pravoslavne Srbe u velikim dijelovima Dalmacije, zapadne Hercegovine i zapadne Bosne, pa tada oni nisu mogli biti Hrvati. To će postati tek kasnije. Tako će se pokatoličeni Srbi tek u 20. stoljeću poistovjetiti s Hrvatima.

Dakle, prema srpskim izvorima, Hrvata nije moglo biti u Sinju u 18. stoljeću, pa se oni nisu ni borili protiv Turaka pod Sinjem 1715. godine. Eto što nam objavljuju današnji Srbi u 21., a ne oni iz 19. ili 20. stoljeća!? Kako pravo objašnjenje svih ovih velikosrpskih pisanija, težnji, želja i kasnijih posezanja, leži u aktivnostima njihovih predaka istomišljenika za ostvarenje sna o Velikoj Srbiji, vratit ćemo se unatrag u povijest kako bismo pokušali vidjeli početke te njihove megalomanije i bolesnog mentalnog sklopa, koji već naraštajima gura te ljude u sulude avanture, koje koštaju ne samo njih materijalnih i ljudskih žrtava, nego i njihovih susjeda koje oni u ime svojih ciljeva, bez milosti i zakona, pljačkaju i ubijaju. Kad zatreba, posežu za lažnim povijesnim podacima, a nakon toga jedni druge hvale, citiraju i na koncu sva ta laž postane istina u njihovim očima. Nešto ode i u inozemstvo i od toga ponekada imamo štete. Sami smo krivi.

Navedimo da je Nikodin Milaš tvrdio da su u Dalmaciji, Hrvati koji pribivaju na kopnu, zapravo prevjereni Srbi. Svoju tvrdnju dokumentira jednom kronikom Simenona Končarevića iz XVIII. stoljeća koju nitko nije vidio, koja govori o navodnom prevjeravanju Srba u Dalmaciji u XVII. stoljeću. Njega, kao uvaženog povjesničara, srpski autori redovito citiraju. Srbi proglašavaju Ivana Gundulića i njegova djela sastavnim dijelom desetostoljetne srpske književnosti. Svojataju oni i hrvatskog, svjetski poznatog fizičara i matematičara Ruđera Boškovića da je Srbin. Tvrde i da je dubrovačka književnost – srpska. Jednako tako je i otac hrvatske umjetničke književnosti Marko Marulić proglašen Srbinom i u svojoj “Kronici”, oni kažu, piše čistim “serbskim jezikom”. Ovo ranije nisam ni čuo. Koga li će Srbi uskoro prisvajati kao svoga, vidjet ćemo!

Putevi i stramputice Vuka Karadžića

Najviše sam se iznenadio kad sam vidio da su prisvojili i fra Andriju Kačića Miošića da je – srpski “pesnik”. Kud Kačića, katoličkog svećenika – fratra!? Da bih malo razjasnio kako se postupno kralo i potkradalo ovo književno, folklorno i sve drugo hrvatsko blago, treba se vratiti 150 i više godina unatrag, u vrijeme kada je Vuk Stefanović Karadžić hodao hrvatskim krajevima. Recimo i to da su ga jedino Hrvati cijenili i nakon smrti mu ostali vjerni prijatelji, dok su ga Srbi, uključujući i nepismenog kneza (potpisivao se palcem) Miloša Obrenovića podcjenjivali i vrijeđali, iako je dalekosežno gledano Hrvatima nanio dosta zla. Ali i dobra – barem ih je naučio da više cijene i vole svoje, od folklora i narodnog blaga do hrvatskog teritorija (iako i danas neki hrvatski političari tu lekciju nisu naučili, a hrvatski su političari).

Recimo da je najveći spor nastao, ali s rijetkim hrvatskim intelektualcima, kad je Vuk objavio 1849. “Kovčežić za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona”, odnosno članak “Srbi svi i svuda”, koji je tiskan u “Kovčežiću” (ovdje zakon označuje vjeru). Dijelom je moguće da je idejno izvorište tih zaključaka panslavizam (ali ga Vuk koristi kao velikosrpstvo), koje je Vuk prihvaćao od Šafarika, Dobrovskog i Slovenca Kopitara, za kojega su svi kajkavci – Slovenci! Ipak u “Kovčežiću” je najviše Vukovog duha, jer je on obišao sve te krajeve i mogao se i sam uvjeriti da nisu “Srbi svi i svuda”. Za Vuka su svi pravoslavni Srbi, ali i katolici, jer su oni Srbi rimokatoličke vjere. Naravno i muslimani. Vuk nalazi Šokce po Slavoniji, Dalmatince, Dubrovčane, Istrane i očekivano svugdje – Srbe rimokatoličke vjere – ali nigdje Hrvata ni za lijek. Možda malo po otocima čakavaca, koji su “ostaci Porfirogenetovijeh Hrvata”.

U pismu Lukijanu Mušickom 1833. godine Vuk piše: “Samo da je Šokce dotle dovesti da reknu da su Srbi i da prime naša slova ćirilicu, a neka veruju u šta im drago…”

Kod Srba su nacija i vjera isto. Vjera je prema tome u Srba slična folkloru, jeziku – izraz nacije, a ne pitanje odnosa prema Bogu. Nacija je iznad pojedinca i od nje se ne može pobjeći, jer je ona nešto poput rase. Naum Malin (Grk iz Zagreba) u pismu Stanku Vrazu piše da “Vuk za svoju granu Ilira (Srba) živi, a druge sve prezire, on je Srb i njegova želja je da sve posrbi…” Zatim dodaje kako su se osvjedočili “…gdi jest jednoga Dubrovčanina na taj krivi i nevaljali put navesti htio…” Eto, nagovara Vuk Dubrovčanina da se posrbi! U pismu Justinu Mahajloviću kaže: “Gaj ima dobru volju… I ima jedno od velikih smetnji: njih je teško nagovoriti da su Srbi, a mi bi smo ludi bili, da pristanemo (da budemo Iliri, o. a.) uz naše slavno ime…”

Prema nekima, Vuk je bio Garašaninov emisar, koji je putovao po Dalmaciji da utvrdi koliko i gdje ima Srba. Ivan Kukuljević je posumnjao u Karadžića kao srpskog agenta i upozorio Šimu Ljubića. Kad se Vuk uputio s još dvojicom prijatelja 1841. preko Trsta, slučajno ili ne (!?) uputio se i Ljudevit Gaj s Antunom Mažuranićem, jer je o tom putu bio obaviješten, i to na dalmatinsko-crnogorsko putovanje. I ta srpsko-ruska i hrvatska misija krenula je prema Njegošu. Putovali su kroz Senj i jedni i drugi, te kroz Liku, a preko Obrovca stigli u Zadar. Putujući po Crnoj Gori 1841. (zapisao Vatroslav Jagić, a to mu je kazivao Antun Mažuranić) svugdje su čuli od domaćina da govore hrvatskim jezikom. Vuk je zbog toga pokazivao nezadovoljstvo. Tako dođu brodom na Korčulu. Opet im narod, na pitanje o jeziku, odgovara da oni govore hrvatski. Tada su se prebacili na kopno u Orebić. Vide čovjeka koji stoji nasred puta, a oni mu krenu ususret. Kad ga upitaju tko je, on odgovori da je Dalmatinac i da govori po naški. Onda će Vuk k njemu i pita ga:
“Znaš li jezik srpski?”
Ovaj odgovori da ne zna.
Vuk će na to: “Razumiješ li kako ja govorim?”
“Razumijem”, odgovori čovjek.
A Vuk reče: “To je srpski!”
Onda će Vuk: “Razumiješ li dakle?”
“Razumijem”, odgovori čovjek.
“Jeste li čuli, gospodo?”, reče Vuk.
Nato će Antun Mažuranić istom čovjeku: “Jeste li prijatelju čuli što o hrvatskom jeziku?”
“Ta kako ne bi? Ta to je ono što mi ne pada odmah na um i mi smo Hrvati i govorimo hrvatski”, završi nepoznati seljak.

Kako li se Vuk pred Rusima osjećao, koje je vjerojatno poveo na putovanje pričajući im kako će prolaziti kroz srpske krajeve.

Vuk nosio štaku i šepao na zdravu nogu!?

U narodnim pjesmama Vuk je znao mijenjati imena glavnih junaka, jezik, mjesta koja se spominju u pjesmi i tko ju je kazivao. Franjo Ksaver Kuhač (1834.-1911.), prvi hrvatski muzikolog, sakupio je oko 4000 raznovrsnih pjesama. Kao stručnjak, analizirao je oko 100 Vukovih pjesama i usporedbom s inačicama ustanovio da Vukove nisu autentične, da su iskrivljene, patvorene, tj. krivotvorene. Odnosno, Vuk je neke hrvatske pjesme htio posrbiti “svojim vlastitim prepjevom”. Prisvajanjem hrvatskih pjesama kao srpskih, ali i muslimanskih, imajući u vidu i ono što piše u “Kovčežiću”, počelo se Vuka sve više razotkrivati kao dvolična čovjeka i prevaranta, uz to velikosrbina. Već je tada u Hrvata znatno porasla nacionalna svijest, pa Vuk nije više mogao proći s lažima.

Poznavatelj narodnih pjesama Ivan Zovko, vrlo je često u narodu susretao motiv:
“Ko je junak i roda junačkog,
I junačke krvi i koljena,
Neka sutra na mejdana dođe.”
Ali, Vuk u svojim pjesmama pjeva:
“Ko je Srbin i roda srpskoga
I od srpske krvi i koljena
Neka sutra na Kosovo dođe.”
Pokušao je Vuk ukrasti i hrvatsku, već tada u svijetu poznatu ikavsku baladu “Asanaginicu”, tj. da je srpska i to 1814. godine (40 godina nakon prvotiska na hrvatskom i talijanskom jeziku u knjizi Alberta Fortisa), objavivši je u knjizi “Slaveno-serpska Pesnarica”. Kasnije ju je ijekavizirao, mijenjao, praveći promjene u jeziku i leksici. Mi smo je sve do jučer učili takvu u školama, umjesto izvornika balade iz “Splitskog rukopisa” za koji se smatra da je najbliži originalu. Možda i danas u nekim čitankama naša djeca uče Vukovu verziju Asanaginice!?

Inače, za vrijeme Tadićeva predsjednikovanja 2009., u Narodnom pozorištu u Beogradu s uspjehom je premijerno izvedena “srpska opera Hasanaginica” prema drami Ljubomira Simovića, u adaptaciji kompozitora Rastislava Kambaskovića, i u njoj nema lika imotskog kadije jer je taj grad u Hrvatskoj, a oni ostaju na tvrdnji da je ta balada – srpska.

Beogradski tjednik NIN, negdje polovicom 1970. piše da kada su prenijeli posmrtne ostatke Vuka Karadžića sa starog groblja u Beču u Srbiju 1897., liječnici su htjeli vidjeti što mu je s tom nogom na kojoj je šepao, jer je nosio štaku cijeli život i tako hodao. No, na zglobu “oboljele” noge nisu našli nikakvih promjena!!! Zar je to moguće? Zar je on bio toliko lukav da je cotao na štaci po cijeli dan i izazivao sažaljenje, ali i divljenje ljudi, a noću bi morao sigurno vježbati da razgiba ukočeno koljeno.

Za Vuka se pričalo i pisalo da je bio ruski, srpski, a po nekima i austrijski špijun. Sve je to moguće, kad je Vuk u pitanju! Vuk je bio vrlo lukava, dvolična i podla osoba, a po svemu što je činio, on je bio i ostao – velikosrbin.