Hrvoje Hitrec: Seksualne aluzije u knjigama za djecu znak su nedostatka ukusa i nerazumijevanja dječje prirode

Djeca u dobi od deset godina ne pripadaju skupini 'tinejdžera'. Zato njihovi roditelji s pravom izražavaju zabrinutost, senzibilizirani i novijim događanjima oko direktivnog uvođenja seksualnog odgoja u hrvatske škole, u kojemu se također ne obraća pozornost na dob djeteta, nego dijete štoviše postaje predmetom i žrtvom ideologiziranog nasilja.

Hrvoje Hitrec (Zagreb, 1943.) suvremeni je hrvatski književnik, romanopisac, dramski pisac, filmski i televizijski scenarist, posebice poznat po brojnim knjigama za djecu i mladež. U romanima, pripovijetkama, dramskim i televizijskim ostvarenjima najčešće mu je mjesto zbivanja grad Zagreb. Prvi Hitrecov roman je "Pustinjakov pupak", pa zatim "Manijak" i "Ljubav na crnom baršunu". Najveću su popularnost, i opet u zagrebačkom ambijentu, doživjeli Hitrecovi "Smogovci", saga o odrastanju djevojčica i dječaka, u pet knjiga. Po "Smogovcima" je napravljena najdulja serija u hrvatskoj povijesti s velikim uspjehom. Autor je i drugih romana, kako za djecu ("Eko Eko", "Humandel"), tako i za odrasle ("Ur", "Pustinjakov pupak", "Ljubavi na crnom baršunu", troknjižje "Kolarovi" koje prate sudbinu zagrebačke obitelji kroz cijelo 20. stoljeće).

Hrvatsko kulturno vijeće (HKV) djeluje od 2006. godine. Sjedište udruge je u Zagrebu. Udruga ima više od 1.300 članova, poglavito uglednih hrvatskih intelektualaca. Predsjednik udruge je od osnutka književnik Hrvoje Hitrec. Dopredsjednici su akademik Slaven Barišić i književnica Marija Peakić-Mikuljan. Članovi upravnog odbora su publicist i ravnatelj Ante Beljo, msgr. dr. Mile Bogović, književnik, povjesničar i likovni kritičar Đuro Vidmarović, akademski kipar Kuzma Kovačić, redatelj i književnik Miroslav Međimorec i sveučilišna profesorica Ljerka Mintas-Hodak.

Hrvoje Hitrec se oglasio priopćenjem za javnost u povodu polemike o lektirnim naslovima u hrvatskim školama. Njegovo priopćenje prenosimo vam u cijelosti:

'Autorski rad ne može i ne smije biti ograničen ni u čemu i ni od koga. Nije to upitno ni u slučaju knjige za djecu i mladež, koja je nakon prosvjeda roditelja postala predmetom polemike.

Pravo je, također, nakladnika knjige da djelo objavi i ponudi tržištu, ako smatra da se radi o prilogu književnosti za djecu i mladež, odnosno da se doista radi o književnom djelu. Tu odluku donose urednici i stoje iza nje svojim imenom.

Odluku o uvrštavanju nekih naslova u školsku lektiru također bi trebale donositi kompetentne osobe koje, osim procjene književne vrijednosti, mogu procijeniti za koji su uzrast knjige prikladne.

Klasični pisci za djecu i mladež već su u trenutku stvaranja lučili buduću svoju publiku, pa su na jedan način – svjesni da dob određuje granice do kojih mogu ići u nekim područjima – pisali za djecu, a na drugi za mladež. Poznavali su djecu i njihove interese, među kojima svakako nije žeđ za seksualiziranim tekstovima, koja se budi poslije, u drugoj fazi njihovih života, te su zato ponešto erotizirana svoja djela namjenjivali mladeži u uzrastu koji se zbog neprilagođavanja riječi hrvatskome jeziku naziva – tinejdžerskim.

Djeca u dobi od deset godina ne pripadaju toj skupini. Zato njihovi roditelji s pravom izražavaju zabrinutost, senzibilizirani i novijim događanjima oko direktivnog uvođenja seksualnog odgoja u hrvatske škole, u kojemu se također ne obraća pozornost na dob djeteta, nego dijete štoviše postaje predmetom i žrtvom ideologiziranog nasilja.

Bilo kakve seksualne aluzije u knjigama za djecu znak su nedostatka ukusa i nerazumijevanja dječje prirode.

Igračke namijenjene djeci prodaju se već niz godina s napomenom tiskanom na omotu koja kazuje kojoj su dobi primjerene. Tako bi možda trebalo učiniti i s knjigama, što će koristiti i roditeljima koji se vjerojatno teško snalaze u mnoštvu ponuda, ali i procjeniteljima koji odabiru knjige za školsku lektiru.'